dinajina sjećanja

ponedjeljak, 30.09.2024.

Genius loci...









Bar jednom u životu nam se dogoditi da na nekom mjestu osjetimo titraje nečeg nepoznatog, ali ugodnog. Na ovu čudnu senzaciju, neobjašnjivu za racionalni um, stari Rimljani bi odgovorili: "Nullus locus sine genio est!"... "Nema mjesta bez genija, bez zaštitničkog božanstva!" Ovo vjerovanje je preživelo do današnjih dana kada su bogovi i geniji, ustupili mjesto anđelima i svetcima zaštitnicima. Ipak postoji jedan od znanosti priznat genij među smrtnicima Albert Einstein. Naučio nas je cijeniti znanje, a njegova genijalnost je prostoru dodala četvrtu dimenziju... vrijeme.






U bezglasnom prostoru osjećam zov zaštitnika,
vidim njegova obilježja ucrtana u krošnji naših
razgovora. Riječi, kao bijele golubice izletaju
iz gnjezda tišine i nestaju u onkraju glasa.
Zaustavljaju se u zvuku morskih orgulja,
na platou pozdrava suncu, na pučini
oceana poezije.
Onda se kao besmrtni Eho vraćaju u svijest.

Igra riječi ispire ostatke tlapnje,
Einsteinova formula rastapa
lednicu u podsvjesti, ubija
apsolutnost prostora i
vremena, daruje mi
radost nebesku.

Noćas će se dogoditi prelamanje mjeseca u mjesec.
na prozoru anđeo, genius loci, zaštitnik našeg prostora.





Dijana Jelčić
- 08:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.09.2024.

Pobjednica...







Progonila me misao, pratila kao sjena,
odzvanjala kao eho, a onda tišina.
opovrgavala samu sebe, dokazivala znatiželjom,
hvatala svijest. Nije puštala, gušila,
zasjenjivala sve drugo. Pokušavah je odagnati,
promatrah komadić plavetnila iznad prozora,
koncentrirah se na igru sunčanih zraka
na zaslonu računala. Uzaludno.
Misao je bila jača.
Puštah glazbu, tonovi klavira me smiruju,
ali misao nije dozvoljavala mir.

Predajem se, dozvoljavam da me obuzme,
i ona postaje podatna istina koja smiruje.
Želim je pretočiti u štivo, osmisliti,
ali slutim nagovještaj neostvarivosti,
neizreciva sam, nečitljiva sam, ne ispisuj me,
za koga me pretvaraš u bojanku
kičastih boja, sladunjavih mirisa, ushita sreće.
ljubavnih zanosa, tugaljivih stanja, a zaboravljaš
da si žigosana osmjesima i suzama praotaca,
tajnovitom šifrom tvoje osobnosti.
Ja sam samo misao zaustavljena u
prolazu kroz tvoju spoznaju da zaustavim
pretjerano djelovanje u izričaju o onome
samo tebi važnom...





Proglasih je pobjednicom u sukobu s mudrošću uma.


Dijana Jelčić,
- 08:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 28.09.2024.

Soba s pogledom...






Jučer još snena otvorih prozor, udahnuh miris jeseni,
vjetar s juga se igrao suhim listićima, trag sunca
obasjao vrtlog, pričinilo mi se bezbroj kolibrića
pleše nad mostićem mog izmaštanog privida.

Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni
bdije sanjarijama. Čujem muk nestajanja
u snu do ponovnog rađanja u budnosti.

iz mahnitosti ljetne vreline uranjamo u blagost
rujanske svježine i lutamo gornjim gradom,
Strossmayerovim šetalištem do klupe
i Matoševe ozrcaljene jesenje idile.





Dijana Jelčić
- 08:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 27.09.2024.

Božanski cvijet... Dianthus Caryophyllus...








Uspomena iz djetinjstva, Titovi pioniri s karanfilom u ruci
u mimohodu tadašnje zbilje, omladina s karanfilima slavi
dan mladosti, za dan žena buketi karanfila, znakovlje
radosti, ljubavi i revolucija. Priča iznikla iz legende.

Izvor vode i naga boginja.
Iza ružinog grma iskre radoznale oči.
Ovčice liježu u vlati trave. Pastir zadivljeno
gleda nago tijelo. Diana razotkrivena u trenu
uranjanja u kupku ljepote bijesom ubija nesretnika,
a njegove čeznutljive oči pretvori u dva crvena karanfila.

Dianthus caryophyllus, postade znak svih žudnji iskazanih revolucijama.
U vihoru vremena vidjeh karanfile u zapučcima različitih uniformi i odjela,
privezane na bajonetama u vrijeme karanfil revolucije poslije pada fašizma
Španiji, bukete crvenih očiju u rukama djevojaka i na grobu umrllog pjesnika.






Buket ruža i ružićastih karanfila na prozoru, nova revolucija se nazirala u snu,
revolucija je nagovještavala ljepotu svih dolazećih proljeća. događala su se.


Dijana Jelčić ... jedna iz memorije...

- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.09.2024.

Nepatvorena zbilja...





Bitak i vrijeme...
Dogodilo se na današnji dan. Rodio se 1889-te godine Martin Heidegger, istinski magier riječi, mudrac na vratima duše i filozof vremena.
“Odlučnost ličnosti nasuprot nestalnosti raspršenosti u samoj je sebi protegnuta stalnost, u kojoj tubitak kao sudbina drži „uključene“ u svoju egzistenciju rođenje i smrt i njihovo „Između“, i to tako, što je tubitak u takvoj stalnosti za Svjetski-povijesno svake svoje situacije trenutačan … … Stalnost se ne oblikuje tek putem, i iz, uzastopnog dodavanja „trenutaka“, nego ovi iz već protegnute vremenosti budućnosno bijućeg ponavljanja.”






osjećam kovitlac osjećanja i misaonu rijeku sa svim
njenim vijuganjima, meandrima, pritokama i rukavcima…
Volim to gubljenje osjećaja za vrijeme, nestajanje u
neiskustvenom poimanju stvarnosti,
u milostima sudbinskih otisaka u pamćenju,
zaustavljanje na dionicama u kojima sanjah budućnost.
Vrtloži se misao, onodobna se slijeva u ovodobnu,
istost sa dodacima zrelosti je najvrjednije stanje svijesti,
bogatstvo vlastitosti… nepresušen izvor…

Martin Heidegger je rekao...
Čovjek se ponaša kao da oblikuje jezik i gospodari njime.
Međutim, istina je da je jezik gospodar čovjeku.

Riječi izranjaju iz nutrine, važem ih na kantaru spoznaje,
tražim u njima značenje, zrcaljenje sebe,
osjećam neusklađenost svjetova mladosti i zrelosti,
u tome je istinitost nepatvorene zbilje… i one i ove…
jedno je ostalo isto do najtananije usporedivosti,
osjećanje osjećaja ljubav, to je vrijeme zaustavljeno
na ekvatoru sna u vječnom ekvinociju jave…

razbacani titraji srca obnavljaju stari ritam u novi osjećaj
s pomacima i zaboravom ponekih otkucaja odbacuju obmane,
govorom ruža i navalom riječi pišu uvijek novu, a istu priču o tebi i meni…




Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 25.09.2024.

Solilokvij...








Jure Kaštelan i Nada Subotić svjedoci mog odrastanja.
Njegova pjesma njoj plijeni srce širi horizont,
beskrajnu pučinu čežnji, dok bujica prohujalih
trenutaka nestaje u dubinama, sretni smo.
Panta rei se objavljuje istinom,
u kovitlacu vremena nastajemo i nestajemo.
Rađamo li se u novom obličju sa istom srži?
Jesmo li već jednom bili?
Hoćemo li ponovo biti?
ti i ja u drugačijim odorama, drugačijim prostorima,
u epohama koje pamtimo iz pročitanih knjiga,
iz ljubavnih pjesama. ili se sjećamo
lutanja vilinskim šumama,
zamcima omeđenim zidinama,
druženjima u parku dvorca Schönbrunn.

Mnogi prividi žive u meni, vidim nas
u Homerovim pričama, Danteovoj božanskoj komediji,
u Andersenovim bajkama, u Balzacovoj Ljudskoj komediji,
u Joycevom Bdijenju i Marinkovićevom Kiklopu.
Promatram sjaj zvijezda. ćutim bezgraničje postojanja u zbilji,
dohvatljivost tajanstvenih svjetova u kojima smo možda ipak bili,
mi pustolovi, letači prema gnjezdu iz kojeg poletjesmo u život...


Maštarije pretačem u štivo, naslanjam se na već napisano,
odrađujem solilokvij… razgovor sa samom sobom…







Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 24.09.2024.

Let iznad oblaka...








”Dobra pjesma je veliki doprinos realnosti. Svijet više nikad nije isti nakon što u sebe primi još jednu dobru pjesmu. Dobra pjesma pomaže da se promijeni oblik univerzuma, da se proširi svačije znanje o njemu samome i svijetu oko njega.”

Dylan Thomas







Dogodilo se jedne rujanske noći, davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Probudio me zvuk telefona i njegov glas, pjesma Zvonimira Goloba
i pitanje kad dolaziš?
Kad želiš?
Kad se jesen ozrcali u krošnjama bijelih breza, vodomar lovi ribu
i nosi je na dar svojoj miljenici, a dolina tone u smiraj.

Let iznad oblaka, na nebu smjena godišnjih doba,
zagrljaj i osmjeh dobrodošlice u zračnoj luci,
pod sunčanikom vremena put u dolinu zelene rijeke.
Vodio me stazama svoga djetinjstva.
Slušah priču o porijeklu.
U suzvučju romora kapi i vjetra sonata sunoćju.
Mirisima obranog grožđa i pokošene trave,
sa obližnjih obronaka, se spuštao suton.
U viru osjećanja promjena ritma srca, buđenje usnule žudnje.
Sunce je gasilo fenjer budnosti, nestajalo iza svetog brda.
Srebro mjeseca se odmatalo na njegovom čelu.
Vidjeh ljubav u očima, u pogledu koji razumije,
u srcu koje tumači, na dlanu koji miluje, u ruci koja grlli,
u oazi mira i spokoja se zrcalilo san uramljen satenom noći.






Brojali smo daleke zvjezde.


Dijana Jelčić
- 08:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.09.2024.

U našem vremenu...




Embrach, 23. 09. 1988.

Dragi moj dječaće,

Doći ću, nad Zagrebom će bjesniti oluja ruža,
nećemo govoriti jer riječi su krhke, lomljivije
od nježnosti dodira, od blizine,
osjećat ćemo je kao miris cvijeća,
spustit ćemo sunce, na laticama će zasjati biseri…

Čitat ćemo knjigu Venedikta Vasiljeviča Jerofejeva
i smijati se, sjetih se smijeha, našeg ludovanja
na putu između Moskve i Petuškina.
Onda ćeš mi pjevati o sreći,
osjećat ću te tamo gdje ne dolazi nitko sem tebe
I neću ti prići preblizu, a bit ću blizu.

Otići ćemo na neki drugi planet,
u neko drugo vrijeme, pjevat
ću ti snove u jedrenjaku
koji će nas nositi u dan bez
okova vremena i prostora, a ti ćeš mi pričati
o starom Clownu i onu davnu priču,
koliko se može kad se nekog voli i
zašto oči boje meda kriju neku lijepu tugu,
a ja ću tebi šapnut kako je lijepa poezija
vode, kiše, kapi, suza i bijelih ruža.

Pružit ću ruke, zaustaviti uzbuđenje u zagrljaj
u naše vrijeme stvarnije od zbilje,
na sceni života smo odigrali mnoge uloge,
bili smo pustolovi na stazama snovitosti
26. 11. 1988. smo preskočili rampu, izgovorili,
da, u dobru i zlu.. u našem vremenu.





Dijana Jelčić…

- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.09.2024.

Jesen je u meni...






Nikad ne propuštajte doživjeti nešto lijepo, jer ljepota je božji rukopis...R.W. Emerson







Smanjuju se zrake dnevne svjetlosti, objavljuju dolazak ravnodnevice.
Jesen nam daruje mekani sag požutjelog lišća po kojem bešumno
koračamo ka snijegovima. znam… u dugim jesenskim večerima
ćemo se prisjećati veselih trenutaka, djelića prohujalog ljeta,
u donešenim školjkama ćemo slušati zov morskih dubina.
odlazak naglog ljeta i tišinu dolazećeg ekvinocija.







Jučer terasa restorana Zlatna školjka u Martićevoj,
dašak mladosti u osmjesima stiglih sa Straduna
nevjesta, sin i dvije unučice, buket ruža iz
Arboretuma i radost u našim srcima.

Moje buđenje je počelo pucketanjem suhog lišća,
purpurom drveća, berbom vinograda i naslućenom
zimskom hladnoćom. Danas slutim dolazeća zima će
biti blaga s ranim sutonima i snovima o ljepoti minulog.





Jesen je u meni...



Dijana Jelčić
- 09:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 21.09.2024.

Umijetnost i kritika zaborava...








«Leta» je u predodžbi antičkih Grka podzemna rijeka iz koje moramo piti “da negdašnje minu nas tuge”
i najpoznatije djelo velikog njemačkog romanista Haralda Weinricha, književnopovijesna kritika i razmatranje teme zaborava kroz priče iz svjetske književnosti. Brojni primjeri, od Platona i Sv. Augustina do Nietzschea (“zaboravni su blaženi!”). do Marcela Prousta, koji voljno pamćenje, kakvo prati uobičajeni život čim mu istekne praktična vrijednost šalje u svakodnevni zaborav. Tek kada zaborav dovoljno dugo traje i postane dovoljno dubokim, aktivira se pamćenje. Takva sjećanja, trajanjem zaborava su poetska.
Studija završava poglavljem "Pohranjeno znači zaboravljeno", u kojem autor govori o potrebi i uvjetima pod kojima današnja preinformirana civilizacija, a posebice hiperproduktina znanost, briše, baca u smeće, žudi za zaboravljanjem, pritiskom na gumb tastature osjeća ''oslobođenje''.





Ponekada poželim zaroniti u legendu i opiti se tajnovitom rijekom,
poželim nemoguće učiniti mogućim, dušu i svijest preobraziti
u tabulu razu i na tom neispisanom pergamentu pisati
bajku o sretnom postojanju. Bez sjećanja osjećati
mirise misli koje cvijetaju kao pupljci među tek
izrastajućim vlatima trave.
Želim osluškivati kako drveće raste i veseliti se kao
dijete svakom novom zvuku u krošnjama svijesti. Ne želim više
iz oceana pamćenja izvlačiti potonule rečenice, slagati misli riječima
koje već polako gube sjaj novorođenčadi. Pričinja mi se da je sve već
izrečeno, sve već napisano, milijarde bisernih niski se kriju u stranicama
knjiga, milijadre misli lebdi kozmosom i isprepleće se u simfoniju svemira.

Pokušavam ne misliti, ne osjećati, ne gledati, ne slušati, ne mirisati ali u vijugama
moždane mase leptirići neprestano oplođuju sjemenke proživljenih trenutaka i
povezuju ih u mrežu pamćenja. Na stazama tog nutarnjeg bespuća
susrećem misli ogrnute bojama sjećanja, poškropljene mirisima
pamćenja, a zvukovi ostavljaju tragove nota i violinskih
ključeva u kajdanci svijesti.
Sivi oblaci, plavetnilo neba, vjetar u kosi, kristalne suze u oluji trenutka sve je to
deja vu efekt, već viđeno, već doživljeno moje.





bez pamćenja ne bih bila ovo što jesam, promatračica i sanjačica mog vremena.

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 20.09.2024.

Mali noćni razgovor...






Naš mali noćni razgovor bez googlanja.
Sjećanje na davno naučemo,
Eshil, Sofoklo tragedije, Aristofan komedije,
Aristotelovi zapisio o komediji i tragediji,
stvaraoci u vremenu prije Krista, a onda kasnije
Shakespeare tragedije u obliku drame.
Naše godine i treningom mozga
borba protiv zaborava.





Eshilova Orestija, optužnica nasljeđu,
pored Akropole, na Aresovom brdu Areopag,
sudnica, sudci, presude, porod tragedije.

U sjećanjima moreuzi, hridi taknute valom uspomena.
Bježimo od tragedija, tražimo sjaj umrlih zvijezda,
osmjehe boga radosti, vrijeme veselih dana,
nedosanjanih htijenja.
Djetinje čežnje, jutrenja uz ognjište dobrote.
porod Sunca iz mora, zov lijepe zablude
U sjaju zore susrećem zalutalu sebe
u labirintu noćnih snoviđenja .

U akordima purpurnih svitanja
zalutale ptice pronalaze svoje jato
i odlijeću u mlado jutro.




Dijana Jelčić
- 07:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.09.2024.

Lav u džungli velegrada...









Malo djetinjstva koje se psuje,
previše prezira u svakoj riječi,
na dnu srca nekoliko zaborava:
kad li to bješe kraj svijeta?
Planeta oko vrata
bolesno sunce pred vratima,
stara pjesma koja šuti,
bol koja smatra sebe blagom.
Sve stvari veoma zadovoljne
i više od jednog bića,
skoro sretnog.

Alain Bosquet







Na sceni zbilje se poigravah kičastim znamenjem rođenja,
nagomilavanjem besmisla, neriješivog rebusa vremena
na obroncima pamćenja. Zime, proljeća, ljeta, jeseni i
tako do godine nezaborava.
Približavao se jesenji ekvinocij, uranjanje u zviježđe Vage,
u moje vrijeme.

Iza žamora svrsishodnosti začuh romor glasonoše smisla,
krotitelja razuzdanih misli.
Slijedih glas, nit ka izlazu iz labirinta razbijenih zrcala.
put ka prostoru nedohvatne dolaznosti...
U očima vjesnika zviježđe Lava, u pogledu Aleksandrov mač.
Klupko tlapnje se razmotalo u stazu radosnih koraka.






Lav u džungli velegrada brani Vagu od utega minulog.


Dijana Jelčić...
- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 18.09.2024.

Na rubu mladosti...








Na rubu mladosti su osjećali daljinu boljela je,
nemogućnost bijega iz sukoba želja i dnevnih obaveza.
Sutra će biti bolje govorili su ostavljajući tragove
u pijesku uvale djetinjstva.
Osluškivali su glazbu oblaka, taj čudesni govor neba,
prauzor glasanja živih bića...
trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti
da ih ne proguta samoća.
Izabrali su blizinu,
jer bilo bi teško živjeti bez utjehe,
povjeravati tugu samo mjesečevim mjenama,
čekati seobu ptica kao jedini znak susreta i rastanaka.

Te noći se na njenim dlanovima rađala neka nova istina,
ista ona koja je bila čuvarica njegova sna.
Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata u srcu Europe
proklija zelenilom proljetne šume
i u sjeni tek probuđenih jablanova,
opijena mirisom proljeća
ljubav postade istina,
kao znak indijskih žena,
pečat sreće,
tih i neizbrisiv za sve buduće kiše.
sunce kao da je sišlo s neba,
pozlatilo prostor,
a minulo zatvoreno u iluzije je umiralo zbiljom budućih dana.





Povratak u uvalu djetinjstva, miris mora, šum koraka pijeskom vremena, ushit životu.

Dijana Jelčić
- 10:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 17.09.2024.

Proturječja...






U budnosti nepobitnost snova o plavim daljinama,
neopozivost prolaznosti i obrisi neprolaznih
sanjarija.

Uspinjanje Jakovljevim ljestvama,
obnavljajuća iluzija.
Sazrijavnje pod Platonovim nebom,
vječna utopija.







Misao nemoguće čini mogućim,
slijedi da Vincievu zamisao,
izmišljajem kvadrira krug
odživljenih navika.

Zarobljeni u kvadratu apsurda,
iz uspomene dozivamo
smisao, naša mahnitanja
neotrovana svrsishodnošću.






Reci mi osmijehom. Šta?
Jesmo li odrasli? Nismo!
Paradoks našeg
vremena.



Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.09.2024.

Sjena sunca...








…Sve, sve je sjena. Svijet je sjena. I sunce je sjena mističnog sunca. I život je sjena tajnovitog života. Sjena je kolijevka. Sjena je grob. Kad ne bijah, bijah sjena. Kada me ne bude, bit ću sjena. Ja sam sjena od onoga što bijah, i od onoga što ću biti, sjena između danas i sutra, sjena između dvije sjenaste vječnosti. Misao je sjena. Svijet je sjena. Sve, sve je sjena… A.G.Matoš




Radni kutak, na zidu sjenkama oslikano vrijeme,
u zrcalu sjenkovitost jučerašnjeg dana.
Nedjeljno svitanje, golublje sivilo zagrlilo grad,
ptice utihnule, bez sjena koraci do Zlatne školjke,
ručak u dobrom restoranu majstora s Pelješca
gregada od grdobine u bijelom vinu i krompiru.

Pod kišnim nebom, povratak u tišinu doma,
kava i ispunjenje želje, poželio si fritule,
zamirisala je soba, a miris uzburkao
sjećanje na sjene minulog, oluje
bonace i podnevni maestral.
Iza prozora igra vjetra i kiše
i tišina opustjelog kvarta..





Možda je ovaj dan bez sunca sjena sunca.

Dijana Jelčić
- 09:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.09.2024.

Samo po sebi...






Odsanjah djetinjstvo u kukičanim haljinama
i bijelim dokoljenicama, mladost u maloj
crnoj haljinici ala Coco Chanel i lakiranim cipelama,
u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama.
Kinezioterapija i položeni tečaji psihoterapije
na Jung institutu mi u Švicarskoj darovaše dozvolu
za otvaranje privatne ordinacije i radno odjelo,
trenirku i tenisice.

Kiša i hladnoća, odlazak po dogovorenom terminu frizerki
i povratak kuči, u kuhinji kaos, neopran lonac, tava, noževi,
upaljena pečnica i omamljujući miris.
Zdenko je majstor je od delicija,teleći file u omotu od pancete
i sitno narezanog povrća, umak od vrhnja i šampinjona
servirano u špageti gnjezdima. Gozba za nepce,
ali pranje suđa mu je strano.
Poslije podne uz kavu moj tiramisu.
U tišini sobe udaracima klatna zidne ure odzvanja minulo.






Ostaje davno mi darovana bijela ruža, fotografija iz mladosti
i slijed dnevnih mjena, suton, noć, ponoć, svitanje, zenit.
samo po sebi obnavljajuće svjedočanstvo prolaznosti.






ždralovi, glasnici proljeća, odlaze ka toplini, volim jesen, a radujem se njihovom povratku


Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 14.09.2024.

Kišovit dan...








Jučer me probudila kiša. na bojišnici neba je tutnjao rat oblaka,
Jutros sjedim u radnom kutku. Otvaram stranicu blog. hr.
Pijem prvu kavu, a osjećam hladnoću. Kao da se studeni ušuljao
u odlazeće ljeto. Znalci nagovještaju trajanje padalina.
Obukla sam trenirku i dočitavala roman Sto godina samoće.

Marquez piše o Macondu, mjestu otuđenim od ostatka svijeta.
Ono raste, savršeno napreduje u stvaranju plantaže banana.
Plantaža kao i sama eksploatacija banana, uvode nemir
u sasvim spokojan život stanovnika Maconda.
Selo postaje pusto, oronulo, prepušteno kiši koja u
četiri godine padanja natapa Macondo svim nedaćama kojim je
sudbina njegovih stanovnika podložna. Zaokupljenim zlom koje
ih je snašlo, oni se povlače u sebe, ogorčeni i spremni izložiti
nemilosrdnoj kritici sve ono što se nalazi oko njih.
Nakon dugogodišnje kiše, mjesto počinje iščezavati.

Kišovit dan i hladnoća izazvaše u meni neugodu,
a veselim se dolazećoj jeseni, mirisu kestenja, dunja
i šetnjama tepihom satkanim od suhog lišća.




Dijana Jelčić
- 07:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 13.09.2024.

Bilo kuda Chanel 5 svuda...





Grasse, gradić parfema u Provansi, polje bijelih ruža i mirisa jasminovih cvjetova.
saznala sam kako parfem koji je obilježio moj život, Chanel 5 sadrži mirise raznog
cvijeća, a dominantni su mirisi ruža i jasmina. Mirisi ljubavi i ljubavnog zanosa
bili su nadahnuće ovoj tada napisanoj priči





U kaminu je pucketala vatra, na stolu je gorijela mirisna svijeća,
miris jasmina u toj zimskoj večeri i zov jednog davnog ljeta.
Prostor se mijenjao misaonim slikama, bila je u središtu
te predstave mirisa, dodira i boja. Zatvorila je oči, bila
miris, suza na latici cvijeta, osjećaj u igri osjetila,
bila je sama svoja duša, titraj sebe same.

Jasmin, miris ljubavnog zanosa, je ostavio tragove u njenom srcu,
Provansa, polja jasmina, Grasse grad parfema, moć uspomene.
Na zidnom satu je odzvanjala ponoć, ona osjeti ponoć u sebi,
osjeti opuštenost i mirišljavu lakoću postojanja u .zbilji.

Otvorila je oči i vratila se u sobu, na regalu s knjigama potrošeni
parfemi, bilo kuda krenula Chanel 5 svuda.





Dijana Jelčić…

- 08:38 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.09.2024.

Sjećajući se Bachelarda...






Gaston Bachelard je u knjizi "Plamen voštanice" pisao o jednostavnoj sanjariji, ne zatvorivši se u jedinstvenost metode ispitivanja. U slijedu kratkih poglavlja svoje knjige on piše kako u kontemplaciji usamljenog plamena sanjač obnavlja svoju sanjariju.

Osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena voštanice. Pisana riječ me odnosi u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka.

"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju. Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali simpatiju ili je poziv na nepostojeći razgovor?

Voštanica uspravna i nepokolebljiva izgara sama sobom u svom plamenu.
Jesu li šutljivi samotnjaci slični tom plamenu?
Daruju li nam oni, izgarajući samozatajno kao svijeća, svoju samoću?

Promatram izgaranje voštanice, vidim viziju njene samotnosti, njeno nestajanje u plamenu.

Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me, preobražava u sanjačicu zbilje.

Uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutne zbilje. Slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju spoznaje, sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike iznjedrene iz plamena nutarnje svijeće.

Spoznajem kako slike postaju nevidljive kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost voštanice.






Čitati najnoviju Dijaninu knjigu Mostovi pod kojima se budim..., znači sve dublje zalaziti u svjetlosni labirint. Ono što srce jest životu, to u biti Dijanina riječ nastoji biti poeziji. Srce ne odustaje od ljubavi, bez obzira bili mi u snu ili bili budni, bili ubojice ili sveci, starci ili djeca – srce naše ne odustaje od nas. A srce Dijanine ljubavi jest njezin dragi. Dijana je oko, a dragi sjaj oka. On je izvor, a Dijana je jeka. On je poezija i nadahnuće, a Dijana odsjaj toga nadahnuća. Zaštićena ljubavlju svojega dragoga Dijana se ćuti između duše i tijela, između svjetla i tame, između šutnje i Chopina.

Iz takvoga sna pjesnikinju može probuditi samo miris kave i osmijeh njezinog voljenog. Ona je ovom zbirkom ukoričila svoj san.

Enes Kišević



Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno poetskih tekstova 1987- 2007... ukorićena Zagreb 2014
- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 11.09.2024.

Uzrok i posljedica...




Zatočeništvo u razumu, u hladnokrvnom ludilu,
u sumanutosti zbilje, u sukobu ljudskog
instinkta i duhovnosti uzrok bježanja.
hranim se vjerom u početak priče.

U kolažu smisla uzdanost u
neokaljanost svijeta, u miru
naše odaje ples sunca,
snova, tautologije
Ljubav je ljubav,
Život je život
Ti si ti…

na licima trag godina,
u očima san,
u mislima san
u osjećajima san





Posljedica našeg vremena.

Dijana Jelčić
- 16:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 10.09.2024.

U jednoj ruži...






Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta
da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena,
nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži
tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek
udaraju valovi sjećanja.
A onda sam došla ja glave pune tužnih leptirica koje si ti
jedne noći oslobodio iz okova srama. Zrak je mirisao na more,
a ja sam željela osjetiti plimu ne znajući da sam u osobnim lancima
godinama prolazila pored vala zanosa ne vidjevši ih. U tvojim rukama
osjetih ostatke djeteta u sebi. Spoznah zabludu, oćutih krivnju za sva
prohujala odustajanja, sve minule boli, sva tugovanja.
Iznenađena svježinom zore poslije sparne noći ponavljah tvoje ime
kao da je izmišljeno samo za mene. Osjetih te kao rastopljeno zlato,
kao sunce nad livadom iz sna i pupljak jedan planu za sve umrle ruže.





U jednoj ruži danas miriše mnoštvo prošlih ne otvorenih pupoljaka.

Dijana Jelčić...
darovane mi fotografije... Jasna Marcelić i @Lastavica
- 08:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.09.2024.

Skrivena stvarnost...





Budimo zahvalni ljudima koji nas čine sretnima. Oni su dražesni vrtlari koji čine da naše duše cvjetaju.
~ Marcel Proust







Privid raja uklesan u daleku hrid na pućini života,
vizija pakla u plahoj svjetlosti svijeća, sjaj sunca
i vatra grijeha, da, griješili smo, osjećam istinu
kontrast budnosti u strahovima i bdijenja
u želji svanuća bez puta boli kojim
koraćasmo minulim mjesecima.
Zahvaljujem prijateljima na riječima utjehe,
misaonim slikama otvaram vrata uma i
ulazim u bit spoznaje, a nevidljiva
ruka sudbine ocrtava sliku
skrivene stvarnosti.

Zaustavljeni u odmaku od skrivenog
miris lavandinih polja nam odaje
ljepotu odživljene stvarnosti.



Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.09.2024.

Njima s ljubavlju...







Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagoveštaj jedne staze. Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svatko nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta....
Svima nam je zajedničko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumijeti jedan drugog, ali svako od nas može protumačiti samo sebe samog.

Herman Hesse







Djetinjstvo, ispit zrelosti, vrijrme bezbrižne mladosti,
prva ljubav, godine studija, diploma. tužan rastanak
i 1974 bjeg u nepoznato, u traganje za izgubljenim
sebstvom.

majka mi je šaputala uspavanke heksametrima
i poezijom drevnih sanjara, budila riječima
sreće zlatne, srebrne, sreće
otišla je s šapatom na usnama... miruj u smrti se sniva...
2024, brojala sam jeseni, redala ogrlicu tuge i sreće
i pronašla sebe u sebi. Pokušavam se i protumačiti
Govorom razotkrivam ranjivost istine,
otvaram škrinju tajni, skupljam krhotine srca,
zazivam tišinu minulog, opraštam sebi i
molim pomilovanje za nas griješnike.
sada i u trenu smrti naše.





Danas je Mala Gospa, slavim njeno rođenje i imendan moje majke.
Njima s ljubavlju tihujem jedno veliko hvala.

Dijana jelčić
- 08:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 07.09.2024.

Riječi kao ptice...








„Pticama je u mojoj glavi tijesno”, kaže Danijel Dragojević. Pticama je oduvijek bilo tijesno u ljudskim glavama. Mitologija i književnost posebno pjesnička imaginacija, otvaraju svoje krletke i prisvajaju te pilote od perija, a onda ih kao riječi oslobađaju.







Iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi, kao ptice iz bijele zore,
lepršave, raskošne, otmjene, slažu se u boje, mirise, okuse, melodije,
u njihovom lepetu naslućujem oluje i uragane i onaj blaženi smiraj dana
kad ratujemo riječima, trgujemo njima, izmišljamo nepostojeće i pitamo se,
postoje li riječi u snovima?, kojim jezikom se sporazumjevamo u izmišljajima?

Želim odgonetnuti znakovlje tišine snovitih pejsaža u kojima se susrećemo,
to nije šutnja, to su riječi kojima u zbilji ne znamo značenje, riječi izvan misli,
utkane u muk neizrecivih osjećanja.
U milostivosti te ljepote vidim tvoj lik, obrise tvoga tijela uramljene riječima,
poetikom samo nama razumljive tankoćutnosti.

Ti dišeš riječima, gledaš riječima, grliš riječima, to su riječi koje premošćuju bezdane,
iskre trenucima, savladavaju razdaljine, daruju prisnost, sjedinjuju minulo i dolazeće,








to smo jednostavno ti i ja…

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 06.09.2024.

Živimo život...








U sužanjstvu dana ćutimo slobodu,
u ropstvu vremena lelek sebra,
huk minulog, usidreni u javi
režiramo premijeru bez
reprize. živimo život

vječno mjenjajuća slika zbilje,
dah na zrcalu svijesti, istina,
osmijeh, radost, osjećamo
moć budnosti.

Suma naših godina, rukovet uspomena i
mislima odapet let slika odživljenog života.








Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.09.2024.

Beskonačnost je vjerovanje...






"Beli reshit, beli tachlit", bez početka i bez kraja, ponavljaju židovi
u svojoj molitvi više puta dnevno, "beskonačnost je vjerovanje"
i njemački matematičar, kršćanin Georg Cantor vjerujući u
molitvu otvori čarobna vrata sna, pokaza da su pitanja i
razmišljanje o njima u matematici puno važnije od
njenih konačnih riješenja. To je bio novi početak
misaone elegancije i vjerovanja u beskonačno
mnogo oblika tek dotaknutog beskraja…
položenu osmicu je stavio kao znak tom beskraju.





Između prošlog i budućeg trenutak, treptaj oka, titraj svijesti,
dodir minulog i dolazečeg. Tri sekunde i ništa više. Bili smo
mladi, zaokruživali smo noći pune misli o postanku svijeta.
Bilo je to onog davnog proljeća kada se mladost Europe
ujedinila i željela promjeniti svijet…

Davna proljeća, djeca cvijeća, buntovnici bez razloga,
ratnici bez oružja, nenaklonjenost vremenu. slogan
vodimo ljubav, a ne rat i miris svježeg kruha.

Molba i molitva, svetost umiranja i rađanja
načelo iskona, zagrljaj svjetllosti i tmine,
Venera objevljuje suton, Danica zoru,
u nama romor misli i zov osjetila.


.


Chagall je oslikao židovsku molitvu, bekonačnost je vjerovanje, vjerujete li vi?

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 04.09.2024.

Ti si svoj...








Limeni bubanj je roman njemačkog književnika Günter Grassa iz 1959. godine. Jedno je od najvećih djela moderne poslijeratne njemačke literature. Glavni lik Oskar Matzerath, rođen u Gdanjsku 1924. godine priča svoj život sa gledišta trogodišnjeg djeteta. On, naime od trećeg rođendana, odluči da ne raste, te od toga dana počinje njegova priča o pogledu na svijet odraslih. Kao poklon za treći rođendan Oskar dobija od majke limeni bubanj, koji je nerazdvojni dio njegovog života. Odrastajući u Gdanjsku, gradu sa podijeljenim poljskim i njemačkim stanovništvom, od majke kašubskog porijekla, Oskar opisuje Gdanjsk, koji je kao i tema ovog romana, neizbježan kritički pogled na početak ratnih sukoba u Evropi. Majčine riječi, …da mi Kašubi, smo premalo Poljaci za Poljake, a za Nijemce nedovoljno njemački…, protežu se kroz djelo Güntera Grassa u nekoliko njegovih djela. Zato i Oskarov bubanj crveno-bijele boje pokazuje Oskarovu pripadnost Poljskoj koju napušta odlazeći nakon 1945. godine prema zapadu.

izvor... Crveni peristil







Vidim te u misli prvobitnoj, u neodrastajućem
djetetu, u nedostatku zbilje, u vremenu bez
vremena, u Matzerathovoj priči
o nepripadanju.

Odrastao na obali zelene rijeke, pod krošnjama
bijrlih breza i tužnih vrba, dolaskom u velegrad
ostao vjeran rodnoj grudi i jeziku praotaca.
Pišeš o škrinji babe Šime i doživljajima
na trgovima europskih gradova

Slično Oskaru bubnjevima riječi pričaš priču
o izmišljaju prisutnosti, o domišljaju radosti,
o zaustavljenom djetetu u tebi, o slobodi
trajanja u zajedništvu, ljubavi i životu.





Da, ti nisi moj ti si svoj i moja ljubav

Dijana Jelčić
- 07:37 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 03.09.2024.

Idem u pekaru...






na obodu lazurnog pehara smo ispijali noć,
odsanjali utopije, civitas solis, atlantidu,
jutros u sobu uranja komadić Sunca,
san se slijeva u život, budnost nas
omata toplim zlatom i hrabri
prisutnošću u svitanju mladog dana.

Između jučer i sutra, minulog i budućeg
odlazečeg i dolazećeg, dvije nedodirljivosti
u tkivu zbilje, u dašku vjetra čujem gugut
ku- puj- kruh, ku- puj- kruh...




Idem u pekaru.

Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.09.2024.

Slika...





Poezija uspomena daruje snovitost zbilji. Izložba za prijatelje
u ateljeu slikara. Stavila sam znak kupljeno ispod ulja na
platnu Clown s osmijehom u suznom oku.


...da je znao clown stari
da na svijetu osim scene
postoje i druge stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Proskakutao svijetlom binom
Svoj bi nos umjesto šminkom
Rumenio dobrim venom...


Tvoja pjesma, tvoj šapat, brža si od mene, želio sam je.
Zbog pjesme, upitah.
Ne, zbog clowna u meni.
Nasmijali smo se.
Donio si piće, razgovarali smo, sjetili svih slučajnih
ili sudbonosnih susreta.
Kad odlaziš u daljine?
Sutra.
Kad opet dokaziš?
U vrijeme došašća.
Jesen bez susreta i uvijek istog parfema.
Pamtiš mirise?
Samo tvoj!

Slika clowna danas krasi naš dom





Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.09.2024.

Prvi rujna...







ANTONIO FEIJO (1860-1917) PORTUGAL

SERENADA

O zvijezde jasnih noći, budite budne! Mjeseče, laganije sjaj, laganije!
Pustite je da spava, pustite je...
Ptice, stišajte se u starom šumarku! Tišino, pjeno koja cjelivaš žale!...
Pustite je sanja... mene sanja... da spava, pustite je...
Polakše pirite, klonuli povjetarci! Zalijte je mirisima, preplavite je!
Teškim mirisima uvelih magnolija! Pustite je da spava, pustite je...
Pretvorite se u kristal, suze noćne, i u drhtavo biserje ovijte je,
padajte spokojno Pustite je iz plavetnih urni! da spava, pustite je...







sjećam se prvog rujna 2013 te godine, bila je nedjelja...
prijepodne smo šetali gradom...
Martićeva, Jurišićeva, Jelas polje, Bogovićeva, Cvjetni trg...
Britanac... susret s prijateljima... piće... ugodni razgovori
i natrag kući preko stare Vlaške...







miris odlazećeg ljeta budi sjetu, u sobu je uranjao suton,
prebirali smo po sjećanjima, oplemenjivali zbirkom
svjetske ljubavne poezije,
svaka pjesma je uspomena na neki davni trenutak,
kolajna kojom se sidrismo u zbilji, zbirka slika
ukoričenih u prastari uvez tankoćutnosti,
pjesmama razotkivasmo nutrinu do nagosti.
upitah,
hoće li sjaj mjesečine noćas obasjati prozore?
hoćeš li ga morati zamoliti da laganije sjaji?
smješio si se, pronašao pjesmu,

„O zvijezde jasnih noći, budite budne!
Mjeseče, laganije sjaj, laganije!
Klinčaci, makovi, ruže sagnite glave!
Pustite je da spava, pustite je…“

pred san vidjeh cvijeće pognutih glava, pjenu kako cjeliva žal,
osjetih klonuli povjetarac, dodire kristala iz plavetnih urni i
sa džamije dolutao miris magnolije...




Da, dogodilo se prvog rujna 2013- te godine!


Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>