Riječi kao ptice...
„Pticama je u mojoj glavi tijesno”, kaže Danijel Dragojević. Pticama je oduvijek bilo tijesno u ljudskim glavama. Mitologija i književnost posebno pjesnička imaginacija, otvaraju svoje krletke i prisvajaju te pilote od perija, a onda ih kao riječi oslobađaju.
Iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi, kao ptice iz bijele zore,
lepršave, raskošne, otmjene, slažu se u boje, mirise, okuse, melodije,
u njihovom lepetu naslućujem oluje i uragane i onaj blaženi smiraj dana
kad ratujemo riječima, trgujemo njima, izmišljamo nepostojeće i pitamo se,
postoje li riječi u snovima?, kojim jezikom se sporazumjevamo u izmišljajima?
Želim odgonetnuti znakovlje tišine snovitih pejsaža u kojima se susrećemo,
to nije šutnja, to su riječi kojima u zbilji ne znamo značenje, riječi izvan misli,
utkane u muk neizrecivih osjećanja.
U milostivosti te ljepote vidim tvoj lik, obrise tvoga tijela uramljene riječima,
poetikom samo nama razumljive tankoćutnosti.
Ti dišeš riječima, gledaš riječima, grliš riječima, to su riječi koje premošćuju bezdane,
iskre trenucima, savladavaju razdaljine, daruju prisnost, sjedinjuju minulo i dolazeće,
to smo jednostavno ti i ja…
Dijana Jelčić
|
