Umijetnost i kritika zaborava...
«Leta» je u predodžbi antičkih Grka podzemna rijeka iz koje moramo piti “da negdašnje minu nas tuge”
i najpoznatije djelo velikog njemačkog romanista Haralda Weinricha, književnopovijesna kritika i razmatranje teme zaborava kroz priče iz svjetske književnosti. Brojni primjeri, od Platona i Sv. Augustina do Nietzschea (“zaboravni su blaženi!”). do Marcela Prousta, koji voljno pamćenje, kakvo prati uobičajeni život čim mu istekne praktična vrijednost šalje u svakodnevni zaborav. Tek kada zaborav dovoljno dugo traje i postane dovoljno dubokim, aktivira se pamćenje. Takva sjećanja, trajanjem zaborava su poetska.
Studija završava poglavljem "Pohranjeno znači zaboravljeno", u kojem autor govori o potrebi i uvjetima pod kojima današnja preinformirana civilizacija, a posebice hiperproduktina znanost, briše, baca u smeće, žudi za zaboravljanjem, pritiskom na gumb tastature osjeća ''oslobođenje''.
Ponekada poželim zaroniti u legendu i opiti se tajnovitom rijekom,
poželim nemoguće učiniti mogućim, dušu i svijest preobraziti
u tabulu razu i na tom neispisanom pergamentu pisati
bajku o sretnom postojanju. Bez sjećanja osjećati
mirise misli koje cvijetaju kao pupljci među tek
izrastajućim vlatima trave.
Želim osluškivati kako drveće raste i veseliti se kao
dijete svakom novom zvuku u krošnjama svijesti. Ne želim više
iz oceana pamćenja izvlačiti potonule rečenice, slagati misli riječima
koje već polako gube sjaj novorođenčadi. Pričinja mi se da je sve već
izrečeno, sve već napisano, milijarde bisernih niski se kriju u stranicama
knjiga, milijadre misli lebdi kozmosom i isprepleće se u simfoniju svemira.
Pokušavam ne misliti, ne osjećati, ne gledati, ne slušati, ne mirisati ali u vijugama
moždane mase leptirići neprestano oplođuju sjemenke proživljenih trenutaka i
povezuju ih u mrežu pamćenja. Na stazama tog nutarnjeg bespuća
susrećem misli ogrnute bojama sjećanja, poškropljene mirisima
pamćenja, a zvukovi ostavljaju tragove nota i violinskih
ključeva u kajdanci svijesti.
Sivi oblaci, plavetnilo neba, vjetar u kosi, kristalne suze u oluji trenutka sve je to
deja vu efekt, već viđeno, već doživljeno moje.
bez pamćenja ne bih bila ovo što jesam, promatračica i sanjačica mog vremena.
Dijana Jelčić
|
