Marketing
U našem vremenu...
Embrach, 23. 09. 1988.
Dragi moj dječaće,
Doći ću, nad Zagrebom će bjesniti oluja ruža,
nećemo govoriti jer riječi su krhke, lomljivije
od nježnosti dodira, od blizine,
osjećat ćemo je kao miris cvijeća,
spustit ćemo sunce, na laticama će zasjati biseri…
Čitat ćemo knjigu Venedikta Vasiljeviča Jerofejeva
i smijati se, sjetih se smijeha, našeg ludovanja
na putu između Moskve i Petuškina.
Onda ćeš mi pjevati o sreći,
osjećat ću te tamo gdje ne dolazi nitko sem tebe
I neću ti prići preblizu, a bit ću blizu.
Otići ćemo na neki drugi planet,
u neko drugo vrijeme, pjevat
ću ti snove u jedrenjaku
koji će nas nositi u dan bez
okova vremena i prostora, a ti ćeš mi pričati
o starom Clownu i onu davnu priču,
koliko se može kad se nekog voli i
zašto oči boje meda kriju neku lijepu tugu,
a ja ću tebi šapnut kako je lijepa poezija
vode, kiše, kapi, suza i bijelih ruža.
Pružit ću ruke, zaustaviti uzbuđenje u zagrljaj
u naše vrijeme stvarnije od zbilje,
na sceni života smo odigrali mnoge uloge,
bili smo pustolovi na stazama snovitosti
26. 11. 1988. smo preskočili rampu, izgovorili,
da, u dobru i zlu.. u našem vremenu.
Dijana Jelčić…
Post je objavljen 23.09.2024. u 08:18 sati.