dinajina sjećanja

subota, 31.08.2024.

Jučerašnji ručak...






Restoran zlatna školjka u Martićevoj, savladivih pedeset koraka od naše kuće, nad nama ventilatori razgrću vručinu, pred nama špagetada od morskih plodova i miris mora. Fotografije su iz vremena mirnih nemira, razgovarali smo osmjesima.


Promatrala sam osmijeh na tvom licu, dinamika tvog pogleda je ocrtavala bliskost.
Osjetih kako bitak tvog privida dotiće moj u vidokrugu prepunom sunčanih struna,
začuh zavjet izgovoren na oltaru otajstva ljubavi, uranja u ovo ovdje i ovo sada.

Nezaustavljivo kazivanje misli kao u danima prvih susreta.
Iza spuštenih trepavica vidjeh uzbuđenje u kojem živiš,
na koordinatama trenutka ucratne dimenzije disanja i ritma srca.

To mjesto ne postoji na geografskim kartama, ali ima tebe i to ga
izjednačuje s mojom zbiljom, toliko je stvarno da osjećam njegov miris
vidim njegove boje, kušam okus njegovih plodova i ćujem romor postojanja.






Razgovarali smo o ljepoti plavih daljina... …

Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 30.08.2024.

Minus 20 kg.








Nona, mama i ja, tri generacije u prošlom stoljeću .
tri lica, tri tijela, tri života, tri lica tražiše istinu.
One su među anđelima, ostala sam sama...





godina 2018, ceremonija rastanka s mamom. bilo joj je 95 godina,
snažna duhom, neumorna umom, a onda polako povratak u vrijeme djeteta.
vriskovi noću, tražila je danonoćnu zaštitu... pred kraj
faza dječje agresivnosti, bacanje čaša, tanjura, udaranje i
odlazak i dostojanstven oproštaj na komemoraciji u gavelli .
bila je to 2019 odtugovala sam je, na moj 70 završila na hitnoj, akutni
napad glaukoma, očni tlak 60, prijeteće sljepilo, sreća bio je samo akutni,
laserom i kapima uspjela je doktorica spustiti tlak na normalu...
danas pijem makulin kapsule.
2020, nedjeljno jutro, prva kava, iznenada deset sekundi pomicanja zidova,
razorni potres, naša zgrada je stabilna, ali u stanu kaos, biblioteka na podu,
kuhinja puna stakla i porcelana, razbijena stojeća lampa u hodniku,
a onda danima, mjesecima podrhtavanje tla i strah, užasan strah...
slijedila je pandemija, prestala sam izlaziti, na strah od potresa se
naljepio i strah od zaraze.
Vratile se slike oproštaja s mamom, tuga se uvukla u strahove.
Razgovarala sam s prijateljem psihijatrom Košutom,
pokušavao me smirit sa sličnim strahovima iz njegove prakse.
Mozak mi se zabetonirao, odbijao prihvatit bilo kakvo rješenje.
Mali dučan u našoj ulici nudi dostavu. iskoristih to.
Zdenko je počeo oboljevati, odvojili smo se od svijeta, telefon
je bio jedina veza i iznenadna posjeta prijatelja sa svježim
vočem i povrčem s placa.
Meni je najbolja terapija bila pisanje o sretnim danima.
To traje još uvijek.
Zdenko se oporavlja, snažniji je od mene, ode do kafića.
Moja najveća pustolovina je bio odlazak na sahranu prerano
otišlog prijatelja Duška Valentića.

Na vjenčanju sam imala 50 kg, za 70 rođendan 60, danas važem 40 kg.
bojim se hodat sama, kineziološki održavam pokrete u zglobovima,
ali mišićne mase više nemam. Zdenko se smješi
i kao na početku priče o nama kazuje Brassansovu šansonu

Ganutom meni na koljena je sjela
i utvrdih joj rebara broj.
Ta vrla vreća kostiju puna,
prije ni pare vrijedna...
uđe u srce moje
i izlaska nije, rad blaga nijedna.



Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.08.2024.

Kako voljeti sebe?






"Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam uvijek i u svakoj prilici na pravom mjestu i u pravo vrijeme i da je sve što se događa ispravno, od tada pa nadalje mogao sam biti miran. Danas znam da se to zove povjerenje. Kada sam zaista počeo voljeti sebe, mogao sam spoznati da su emocionalna bol i patnja za mene samo upozorenja da živim suprotno svojoj istini. Danas znam da se to zove biti autentičan, postojati u sebi samome, živjeti sebe samoga. Neki to zovu egoizam, ja sam u početku sam to zvao "zdravi egoizam", ali danas znam da je to "LJUBAV PREMA SAMOM SEBI"."
Charli Chaplin.


kako naučiti voljeti sebe? upitah te gubeći sebe u sebi.
što je moja istina, kako je osjetit u ovom vremenu
mog bjega iza horizonta zbilje, u zbilji je ostao
neostvaren san u samoći bol i patnja.
Budi autentična autohtona, vjerna porijeklu,
osluhni glas znatiželje, osjećaja dolutalog
iz djetinjstva, rekao si odlazeći.
U tom trenutku osjetih vrhunac samoće,
dogodilo se željeno, vratih se sebi,
a osjećajući sebe osjetih tebe.
Tek kad zavolimo sebe možemo voljeti druge.






Dijana Jelčić

- 07:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 28.08.2024.

Kapi za oči...






Kapi za oči

Ne daju nam
Kapi za oči
Niti na recept
neće ga dati
u strahu da ćemo progledati

Al što će nam kapi
i tromo ljepilo
Kad zna se da je vječno
naše sljepilo

Arsen Dedić







Pisala sam o svijetu privida, lica i naličja, obraza i obrazina zbilje.
Uranjala ispod površine vidljive stvarnosti, u tragično i sretno pamćenje.
Tragala nevidljivim zakonima nutrine i vidljivim zvjezdanim nebom.

Ošamućuje vidljiva i čujna istina.
Suza u oku djeteta zaustavljenom na braniku časti.
Pucanj zbilje probija zvučni zid, ranjava jaslice vremena,
zaglušuje molitvu djeteta.
Truba laži objavljuje primirje, a na cesti traje umiranje,
gradovi u ruševinama i tišina nad kolonama protjeranih.

Klimtov poljubac oslikan na ruini,
i Matisov ples u obrisu ogoljelih istina
i Gauginove tahičanke u sirijskom muzeju
i Picassova Guernika, svjetiljka i Dora Maar u sjećanju.

Moć umjetnosti u zlobnom hihotu zla, u vremenu pritajenom.






Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 27.08.2024.

Nagrade...








U prividu pamćenja govor Dunava i Vuke
utiha ravnice, svjedočanstvo obnove
baroka i ljubav čovjeka…

U ikonografiji vremena silueta trajanja,
u raspuknuću prasvijesti budnost,
riječi zastale u beskraju, miris
ljeta i radost susreta.

Vukovar, 2018, prva nagrada za životno djelo i

Jelčićev govor posije dodijele nagrade...
divno do suza... zar ne?

Ostaju samo krhotine grimase...ništa više...pokret ruke...ukočen pogled...ništa više... čitav život izvodimo nešto što živ čovjek ne razumije...što nitko ne razumije, ali mi stupamo tom stazom...uporno, uporno...jedinom mogućom...uporno, uporno..sve do svoje smrti...uporno,uporno.. ni tada ne shvativši je li to bila umjetnost ili samo gluma.
Ludilo...draga moja gospodo...Ludilo...





Pula, 2021, MAESTRO HRVATSKOG GLUMIŠTA ZDENKO JELČIĆ OBILJEŽAVA U PULI KARIJERNI ZLATNI PIR
Povodom dodjele Nagrade „Fabijan Šovagović“ Društva hrvatskih filmskih redatelja, koja se svake godine dodjeljuje glumcu ili glumici za izuzetan doprinos hrvatskoj kinematografiji, štujući uspomenu na velikana hrvatskog glumišta Fabijana Šovagovića. s ovogodišnji laureatom, cijenjenim glumcem Zdenkom Jelčićem koji ove godine ujedno obilježava jubilarnih pedeset godina uspješne karijere.

Gorski kotar 2023, Cinehillova Nagrada 50 godina u sklopu Motovun Film Festivala dodjeljuje se ove godine
Zdenku Jelčiću – velikanu hrvatske glume, čiju je osebujnu karijeru lansirala uloga komandanta Ljube u seriji Kapelski kresovi.






Dijana Jelčić

- 07:27 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.08.2024.

Ako sutra nikada ne dođe...





S vremena na vrijeme čini mi se da u nekom susretu, u predskazanju, u odredjenom razvoju dogadjaja prepoznajem sudbinu, ali kada je suviše puteva, oni nikuda ne vode - suviše brojne sume ne sabiraju se! Osjećam se lijepo u toj raznovrsnosti, u tom neredu, prisustvo jedne ličnosti, ali njen oblik kao da je uvijek ocrtan pritiskom okolnosti, a crte joj se mute kao slika koja se ogleda u vodi. Uostalom, masa mojih sklonosti, želja, planova, ostaje neodredjena i neuhvatljiva - kao što je avet.
Marguerite Yourcenar nam daruje ono najljepše što književnost može darovati, ono što zapravo samo književnost i može ponuditi, razmišljanje o pustolovini života, sliku sna i sudbine, istraživanje postojanja. Slijedeći njen izričaj pokušah utjeloviti i opisati osjećaj sreće.

Kiša koja je četrdeset dana padala prestade.
Pučina, obala oceana sna, purpur neba, On.
U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde, rađa se mladi dan.
Na horizontu zasja duga.
u njegovim očima
odraz mog lica
"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana siđe s neba."
Duga je zatitrala bojama i izgradila most između nas i daljina.
"Svjetlost nas poziva u svoj kristalni dvorac
u kojem je jedini gospodar bijela golubica,
simbol ljubavi i mira u našim srcima."šapnuh sneno.
"Ona je misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav."





moja pjesma je uvrštena u poetsku dramu, Ako sutra nikada ne dođe, a dramu smo promovirale uz pomoć glumca Zdenka Jelčića





Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.08.2024.

Davni kolovoz...






Nedjeljno jutro, posljednje u kolovozu, prepustih se vrtlogu poznatog,
bila sam nezainteresirana, okrutna prema sebi, um, moćnik, je bio
stražar na bedemu vremena, a misao štit na granici podsvjesti.
srce je pobjedilo, sjetih se stiha davno napisane pjesme…
„ako je ruka boginje sudbina Cupidu darovala strijelicu za nas
onda je to bila ona neuništiva…“

Na obali rijeke zagrljaj lazura noći i bjeline jutra, strijela vremena
probi kukuljicu samoobrane, šapat dolutao sa tvojih usana,
u besmislu se krije srž smisla…
osjetih nježnost istine, na delti vidjeh širinu horizonta,
doživjeh preobražaj osjećanja, kovitlac čuđenja,
u tvojim rukama vrtlog zanosa.

Ljubav je tu, u nama i oko nas, šapnuo si smislenu istinu u besmislu svrsishodnosti.
U oproštaju od dobro poznatih netalasanja vidjeh valove mora, jakovljevu školjku i
Venerino lice u jutru kao što je ovo, posljednje nedjelje onog davnog kolovoza.




Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 24.08.2024.

Danas...





U kutku sanjive stvarnosti udišem miris uspomene na djetinjstvo i
promatram staru lampu, krasi ovaj djelić zbilje, kolovoz se
kotrlja kraju, odlazi i noć, još jedan korak do svitanja.
Sjećam se, slijedili smo poruke pjesnika.





Jorge Luis Borges 24.8.1899..14.6.1966
Čuvar nestale aleksandrijske i utemeljitelj imaginarne babilonske biblioteke,
duhovni je otac književnosti u kojoj se na začudan način isprepliću fantastično i stvarno,

DANAS... je njegov dan za ispreplitanje maštanja i zbilje.
Danas te mogu voljeti kao jučer, kao sutra, kao svaki dan.
Danas živim miješanje izmišljaja i jave, danas mogu osjetiti
ljudsku duhovnost.
Danas pod nebnicom dana koju nose anđeli postajem gorljivi
tragač za čudom božjim, za raznolikošću svijetova.
Slutim bliskost sa bićem blaženstva, gledam očima djeteta i
vidim vrijeme i tebe iza vremena.
Danas mogu dosegnuti sunce, koračati putevima srca,
dotaknuti ružu, razumjeti njen govor.
Danas zaboravljam demiurga zla, ne budim se,
sanjam život, živim san, u snovitoj zbilji te ljubim snom.




Danas je dobar dan, Borgesov dan, dan zagrljaja i poljubaca, lahora neba i valova mora.


Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 23.08.2024.

Neprocjenjivo...






"Šta jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, od naj skupocjenijeg što ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu, već da joj daje od onoga što u njoj živi, ona joj daje svoje radosti, djelić svog interesa, razumijevanja, znanja, humora, žalosti, sve izraze i manifestacije onoga što u njoj živi… Ako čovjek voli samo jednu osobu, a ravnodušan je prema svim drugima, njegova ljubav nije ljubav već simbiotska vezanost, ili uvećani egoizam."
Erich Fromm... Umijeće ljubavi.






Živjeli smo u Švicarskoj, u četrdeset godina odsustva bogatili se novim prijateljstvima, veselili se susretima.
Putovali smo, upoznavali zemlje, gradove. i ljude, u sjećanju su ostali tragovi na te bezimene suputnike.
i tako prolaze dani, mjeseci, godine, slučajni susreti na obodu životnog kruga oplemenjuju uspomene...

U sjetnim jutrima, kao što je ovo, kada se ne događa ništa odvijam film, vremeplov odživljenog života.
Vratili smo se u gnjezdo djetinjstva i mladosti, novi susreti sa starim prijateljima, utapanje u poznatim
dubinama, otkrivanje tragova zrelosti i snage ljubavi koja nas je sjedinjavala i sjedinjuje u vremenu...






daljina nije izbrisala tragove naših zajedničkih koraka, slavili smo svakih deset godina ispit zrelosti,
1968 do 2018, sljedeća je 2028, nadam se bit ćemo opet svi na okupu. Razrednik nije više s nama.
nažalost nije dočekao posljednje slavlje. Kad smo tog dana polagali cvijeće na njegov grob zahvali
smo mu za neprocjenjiv dar bezbrižne mladosti...





Između njih i nas postoji vrijeme minulog i dolazećeg. To vrednujemo kao

"Neprocjenjivo"

Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.08.2024.

Makovi i kamen...





“Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.” – Mak Dizdar.

kada sam davne 1986 prvi put bila na groblju kamenih spavača osjetih moć Dizdareve zbirke...
Kameni spavači sanjaju i kazuju nam svoje snove.

....Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze od srca I oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka .....


Hercegovina je to, krševita zemlja, majka koja svoju djecu hrani ponornicama,
a Suncem oplemenjuje kapi nektara. Neizrečenost ponositosti se širi vjetrom i
uranja u slučajne prolaznike kamnjarom. U krošnjama lipa, breza i tužnih vrba
šumi neizgovorena zakletva vjernosti i postojanosti u bolu i sreći.

kada doživiš Stolac, Dizdarevo rodno mjesto, osjetiš dušu kamena,
pjesnici odrasli na kršu, kamenu i draču pišu srcem o disanju kamena,
razumjela sam tu neraskidivu vezu kada sam vidjela kako vino
raste iz kamena, kako makovi i kamen stvaraju livadu iz sna...






Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 21.08.2024.

U tragovima...







Da je 'gore gore do nebesa', to bi bilo za očekivati, a 'do dna' je tu jer samo što nismo dotaknuli dno, ali zato imamo umjetnost da nas okrene, da je jedino ono što ostane umjetnost, poručuje nam akademski slikar Dean Jokanović Toumin. Njegovim kistom oslikano dvorište u Frankopanskoj 25.






Dizajnirao je naslovnice mojih zbirki... umjetnost je sumnja, oživjela u svijesti.
Očutih istnu u tvrdnji... ono što ostane je umjetnost.







napisane riječi osvješćuju praslike nesvjesnog,
raskrinkavaju arhetipove zatomljene u podsvjesti,
razularene suprotnosti, sukobi na bojišnici taština
rezultiraju muško- ženskom ovisnosti. Prijateljstvo,
sučeljavanja pred umjetničkim djelima, traganje za
istinom, sumnja, ono što ostane je umijeće življenja.
U tragovima genetike unikatnost nasljeđenih osobnosti.






Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 20.08.2024.

Sjećane kao san...





Jedno davno ljeto na azurnoj obali. Mi i prijatelji na plaži
Forum, s kafeterijom, restoranom i modnom pistom.
Gledali smo reviju lijepih žena u badekostimima,
pareima, haljinama za plažu, izgledale su kao
večernje uz bljeskanje nakita i diadema.

Naše vrijeme Pariza, lutanje trgovima cvijeća, ptica, knjiga,
šetnje obalom Seine, zagrljaji na mostu Mirabo, zalasci
sunca na vrhu Eifela, slavni na groblju Pčre-Lachaise.





na paleti uspomena sjaje boje naših naglih ljeta i
bjelina dana strahovanja, ne bježimo od bolnih
istina, od sučeljavanja sa uraganima sudbine…
poezija suza ispire tuge i daruje povratak
u carstvo neumitnog pamćenja.
.





Promatram stare fotografije… tempi passati… lice i naličje zbilje… ostalo je sjećanje kao san...

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.08.2024.

Gdje je vjetar?






Federico Garcia Lorca je bio španjolski pjesnik i dramatičar rođen 5. lipnja 1898.

Daleka i sama.
Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu

19. kolovoza 1936. fašistički vojnici su ga ubili, a tijelo su mu bacili u neobilježen grob.

Ciganski romancero, dramatične, slobodarske i mistične Lorcine romance preveo je i detaljno analizirao akademik Luko Paljetak., zadnje što je Lorca napisao je drama Dom Bernarde Albe, djelo o represiji i napetosti u obitelji bez muškaraca u sredini u kojoj su životi žena određeni strogim kulturnim i društvenim tabuima..opisuje seksualne, emocionalne i egzistencijalne frustriranosti žena u seoskoj i patrijarhalnoj sredini koje,skrivene iza visokih kućnih zidova, beznadno dugo sputavaju svoje emocionalne prohtjeve.






Slavili smo 25 godina braka, pjevali su mi
jedan lovac iz gore susreo djevojčicu,
bila je tako lijepa pa se lovac zaljubio...
osjećala sam isto uzbuđenje kao u
dane prvih susreta...

Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne ozon sreće
a nebom je klizila ponoć
šireći miris navlažene svile.

Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna?
Što je to što moje misli pretvara u navalu suza?
Zašto prestajem plakati kada nam se usne spoje?

On mi poljupcem obrisa suze i reče
budi kraj mene, budi tu da ne budem sam.
Tvoje usne dio mene, ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u uragan strasti. U viru žudnje
lepet leptirovih krila, orkanski vjetar i vrtlog osjećaja.





Dijana Jelčić



- 08:28 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.08.2024.

Prostor od riječi...






Na početku je sve bilo drugačije. Billa sam dijete puno čudjenja i znatiželje.
Kao Alice, uranjah u svijet iza zrcala, susretah zanovijet i začuđena se pitah
zar biljka zna govoriti. Odjednom je svo cvijeće progovorilo.
Mislila sam bezglasno i sve su biljke i životinje oko mene,
na moje veliko iznenađene, uistinu govorile, čula sam njihove glasove.
u mladosti lutah plavim daljinama, tragah za izvorom ljepote,
danas postajem griješnica u svijetu između nigdje i negdje
u bespućima uma i srca...
nastojim osmisliti mladalačka lutanja, udahnuti im oblik zbilje,
darovati prostor razumljivosti.

na graničju između svijeta i opažaja izranjaju, samo meni vidljive, slike,
pitam se kako privid na obzoru svijesti sliti u vidljivost, opjevati svitanja
na horizontu budnosti, opisati zasanjane tonove Bolera.
ponavljajući ritam, rastuću glasnoću, jato ptica, njihov let ka vršcima prstiju,
ka prostoru od riječi na bjelini monitora.





Dijana Jelčić

- 08:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 17.08.2024.

Korjenje noći...






One davne noći nisi dozvoljavao Amoru da pretvori naše dodire
u služenje strastima, odjevao si ih uvijek novim koprenama
i stvarao nove dimenzije nestajanja u vrtlogu šapata.
Hafizovom pjesmom si želio razbuktati vatru tijela
Jednom će iz mog groba izrasti bezbrojni,
crveni tulipani.i gorjet će rumenim
plamenom. Ne čudi se tome,
o najljepša...
začepih uši da ne čujem kraj, osjetio si i šapnuo nježno.
Ti si ruža brojanica, ti kčeri perivoja, divljakinjo rascvjetana
iz vilinske šume iznjedrena. Tvoj glas je uranjao u osjećajnost
čula sam ga kožom, mirisao je ružinim uljem i tvojim dlanovima.
Ti si zipka stokratnosti, šapnuh neznajući što govorim.
Ti si dvorac uzvišenosti, zamak utopijskog sjaja, rijeka zavodnička,
široko, veliko more svemogućnosti.
Govoriš nepostojeće riječi ženo, govoriš ustima sjemenonosnim,
usnama spasodonosnim si zaustavljao bujicu neizgovorivosti.
Izbacili smo riječi iz ravnoteže, predali nježnosti milovanja
i lovili ih osmjesima u mrežu izbačenu iz utrobe strasti.

Ta noć se sjećanjem ugnjezdila u korjenje svih noći.





Dijana Jelčić

- 07:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 16.08.2024.

Već viđeno...



Bio je to jedan od kolovoza iz vremena kad nam pasje vručine još nisu smetale,
a zvjezdano nebo darivalo ljepotu noćima. Jedna takva noć je bila između
dana velike Majke i dana svetog Roka. Bili smo na otoku Ugljanu,
Kali s pogledom na lazaret, otoćić iza kojeg se rađa dan.

Sjedili smo na terasi pored mora. Nad nama lazur beskraja,
ispred bonaca sunoćja. Iz geometrije povečerja izranjalo
je sjećanje na djetinjstvo i susret pod suncem juga.


plam ljetnog dana i žeđ pokrenuše događanja,
tek jedan naizgled nevažan djelić vremena,
Vlak sa sjevera ja kasnio, morao je čekat
križanje s dolazećim s juga.S bocom u
ruci stajala si okrenuta zidu tražeći
špinu.
Šta tražiš, upitao si
slavinu za vodu, odgovorila sam
Pokrenuo si neko čudovište
na prašnjavom peronu.
Odakle dolazi ova voda, upitala si
iz zemlje, a odkuda dolazi kod vas?
Iz zida, odgovorila si.


Živjeli smo daleko jedno od drugoga,
Smjenivala su se godišnja doba
glas nutrine je svetio vrijeme,
voda dolazi iz zemlje,








Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.08.2024.

Zahvala njoj...






"zahvalimo njoj... nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše, Njoj , stablu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu... njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše..."

Ivan Meštrović





Dogodilo se na današnji dan 1986 u Međugorju. Nekoliko kuća i crkva pod brdom ukazanja.
Blještala je nevidljiva istina, objava ljubavi utkana u zrcaljenje vjerovanja.
Gospino uznesenje ka nebeskom Jeruzalemu.
Još uvijek čujem zvuk udaraca klatna o bronzu crkvenog zvona. Poziv na misu večernjicu.
Na oltaru svijeće i bijeli ljiljani, znamen njenog bdijenja nad nama smrtnicima.
Prije 38 godina, bez današnjeg glamura, osjetih snagu svetišta u dolini zelene rijeke,
tamo pod Svetim brdom doživjeh začudni mir u srcu.
Tri godine kasnije, na dan vjenčanja mi rekoše... na dobro si Gospu pozdravila... zahvaljujem njoj...




Pijem kavu i sjećam se.

Dijana Jelčić

- 07:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 14.08.2024.

Dobar čovjek...




Bertold Brecht, Augsburg, 10. veljače 1898. – Istočni Berlin, 14. kolovoza 1956.

Onima koji će se roditi poslije nas
Zaista,u mračnim vremenima živim!
Bezazlena riječ je glupa.Vedro čelo
Znak je bešćutnosti.Taj,koji se smije,
Samo još nije primio
Poraznu vijest.
Kakva su to vremena,kad je
Razgovor o drveću gotovo zločin,
Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima?





Zdenko Jelčić kao Shu Fu. brijač u predstavi "Dobar čovjek iz Sezuana"... Schauspielhaus Zürich... 2002.


Što znači biti dobar? Kakva to dobra duša, čovjek u pravom smislu te riječi, može opstati u svijetu koji ga okružuje? Kako ostati čist i pošten u društvu koji izgleda kao da je stvoreno tako da jedino nagrađuje zlo?
„Dobar čovjek iz Sečuana“ Bertolta Brechta, predstava nas vodi u siromašno predgrađe grada Sečuana, u dalekoj, Kini nema dobrog rješenja za junake. Oni su plitki, sebični, gramzljivi. Možda bi i mogli biti plemenitiji, ali svijet u kojem žive im to ne dopušta.

U ovoj alegoričnoj drami tri se boga spuštaju na Zemlju u potrazi za barem jednim dobrim čovjekom kako bi dokazali da svijet koji su stvorili nije ispao potpuni promašaj. Jedini dobri čovjek, prostitutka Šen Te, pronađena je u bijednom gradu Sečuanu bila toliko dobra u srcu da je dobila nagradu od bogova. I sve što je dobila dijelila je drugima, a oni su joj to vratili pohlepom, prijevarom i lažima. Zato se morala praviti da je netko drugi, netko vrlo sposoban, okrutan i zao. Tada je uspjela i dobila poštovanje drugih, dobila je njihovu pozornost i strah. Tako je bilo puno lakše opstati u svijetu. Samo kome je onda potrebna dobrota? Znači li to da je dobar ujedno i naivan, jadan i glup?

To su pitanja koja bole, a Brecht nam pjesmom daruje odgovor,


Zadovoljstva

Prvi pogled kroz prozor u zoru
Ponovo pronađena stara knjiga
Oduševljena lica
Snijeg, promjene godišnjih doba
Novine, Pas, Dijalektika
Tuširati se, plivati
Stara muzika
Udobne cipele
Shvaćati
Nova muzika
Pisati, saditi
Putovati
Pjevati
Biti ljubazan...







Davna svitanja, pozdrav suncu s osmijehom djeteta,
molitva anđelu čuvaru, izrastanjem preobražena u
oče naš, kruh naš svagdanji daruj nam danas i
izbavi nas od zla.


Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 13.08.2024.

Osjećaš li je u sebi?







Iz pepela otaca se rađa hirovita, silovita,
uzbibana, razigrana dama bez godina.
Osjećam je u žilju, u pokretu, u miru,
u obličju trajanja, u moći vremena.

Budim je bjelinom svitanja,
uspavljujem tišinom noći,
čuvam je ritmom srca

Ona je dragulj u riznici uma,
Vestalka na ognjištu života,
anđeo na oltaru budnosti,
Venera na nebu snova.





Osjećaš li je u sebi?

Dijana Jelčić

- 07:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.08.2024.

Vjerodostojnost do promjene okolnosti...







u suzvučju rijeke i Mediterana plima mjesečine,
u vatrometu riječi bljesak istine, snažniji od tišine.

Postoji li bespuće sna?... pitam
Od kojeg tkiva je satkano?... odgovaraš pitanjem
Postoji li vrijeme u njemu?... pitam
Sanja li bog našu zbilju?... pitaš
Jesmo li mi tek putnici namjernici, pustolovi, tragači za istinom?
Što će se dogoditi s nama ako se Bog probudi?
Teško pitanje!
Postoje li teška pitanja?
Postoji li mjera za težinu misli?
Postoji clausula rebus sic stantibus... vjerodostojnost do promjene okolnosti.

Darovao si mi bajkoviti dijalog neozrcaljen u bajki,
promijenio si oklonosti na bolje...
vuk nije pojeo crvenkapicu... lovac nije ubio vuka...




Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.08.2024.

Venerino vrijeme...





Po Majanskom kalendaru 11. kolovoza 3115. godine pr. Kr. je zasjala Venera.





Suton na Lovrijencu, čekali smo padanje lazura noći
i dogodila se ljepota puna zvjezdanih šapata.

Slavi li dinastija Perzeida rađanje ljubavi?
ti gledaš u nebo i šutiš.
Uranjamo u Venerino vrijeme.
Smiješiš se.
tisućljeća zgusnuta u prolaz između tvoga
i moga svijeta, u ničijoj zemlji, na vrhu svijeta.
Ne mogu zaboraviti lutanja labirintom smijeha,
ukrasni lovor, vijugavi put ka izlazu, skriveni
izvori grohota do izlaza, Na vratima veliko
ogledalo, naša nasmijana lica, iznad nas
titrajima Perzeida nasmiješeno nebo.
Iza misli slika davnog kolovoza u Parizu,
iznad tornja nebo puno Lovrinih suza,
izgovorih želju, ostvario se san.
Susretao sam te u snovima.
Sanjala sam te.

Rascvjetani nebeski perivoj, plesom zvijezda
uranjamo u Venerino vrijeme.





Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 10.08.2024.

Bezuvjetna zbilja...




Umijeće samotno i zanat svoj
Ja vježbam u tišini noći
Kad samo mjesec nebom bjesni
A ljubavnici u postelji
Sve svoje grle muke,
Kraj raspjevanog svijetla trudim
Ne za tišinu niti hljeb
Ni da se gizdam ni da tržim
Dražima
Bjelokosnim pozornicama
Za priprostu tek plaću radim
Najtajnijeg mi srca.

Dylan Thomas
Prevod: Nikica Petrak







Između nekad i sad, u održivosti umnih zbivanja,
katarza duše, tragedije antičkog vremena,
ishod… odluka bogova.
Bila si pripitomljena mislima, neprisutna u trenutku.
Razoružala sam srce, postala plijen uma,
promatrala let ptica, odgonetala zakone gravitacije.
A onda se dogodila ljubav... smiješiš se.
Ljubav je razoružala razum!

kao što reće Terencije homo sum, nichilhumani a me alienum puto,
da, čovjek sam, ništa ljudsko nije mi strano.
priznaješ, sklona si svim ljudskim slabostima?
da, sve mane nosim u sebi, neke pripitomljujem srcem,
neke obuzdavam voljom, nekima dozvolim djelovanje.
Koje su to?
neorganiziranost, kaotičnost misli, nagomilavanje riječi, prkos,
tvrdoglavost, noćna lutanja ka zvijezdama, ludost maštarija.

U tvojim očima ognjilo smislenih maštanja.
Ti razbijaš kliše uvjetnosti, osmišljavaš bezuvjetnu zbilju.





Park fra Grge Martća kvartovska oaza bezuvjetne zbilje. sloboda slabostima...

Dijana Jelčić

- 07:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 09.08.2024.

Zbrajamo godine...





Hermann Hesse 2. srpnja 1877. – 9. kolovoza 1962.

"Govorim ti ozbiljno. Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce i mesec, ni more i kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, vec da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naucimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.“
Herman Hesse…“Narcis i zlatousti“








Zbrajamo godine i tragove vremena na licu, uspoređjem stare sa novim fotografijama,
osmijesi su ostali isti. Danas djelimo tajne kao nekada ručak u studentskoj menzi,
jesi li gladna?… ne, volim te…
Što u sebi kriju te dvije riječi?... pitam te jutros dok ispijamo prvu kavu,
smiješiš se laskajući pjevušeći staru baladu
još uvijek si lijepa kao u dane prvih susreta… dobro, može i tako.
Promatram tvoje lice, ne godine, nego osmijeh je ostavio traga na njemu,
Ostao si isti kao u dane prvih susreta!

Naša životna priča je ispisana suprotnostima, izrasla iz različitosti naših genoma,
usponima i padovima uklesana u hridi Scile i Haribde, miriše kao Hugo Boss i Chanell 5,
ona je zbornik tvojih eseja i mojih maštarija, tvojih politoloških misli i moje nezainteresiranosti,
tvojih sigurnosti na daskama koje život znače i mojih nesigurnosti na sceni večeri sanjara.

kakav će joj biti kraj?... zar je to važno?...





Uspoređujem naše fotografije… desetljeća zaustavljena u osmijesima…

Dijana Jelčić

- 07:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.08.2024.

08... 08...






Došla je sa zvijezda. Došla je u mnoga plemena, premda ju je svako pleme poznavalo pod drukčijim imenom. I sada je također možeš vidjeti isto kao tada, kada su je po prvi put ugledala dva mlada lovca iz plemena Sioux, kako hoda bosonoga, kao vizija, preko niskih, valovitih brežuljaka prerije.
"Ja sam Duh istine, poučit ću vas nekim stvarima, svetim stvarima koje je vaše pleme zaboravilo.“
Kenneth Carrey "Povratak plemena ptica“.







Sutone smo uvijek voljeli. Voljeli smo trenutke koji su prekratko trajali,
trenutke koji se još uvijek zrcale u nama kao naša, samo naša strana
svijeta. Iza spuštenih trepavica su tu, vidim ih.
Pejsaž sliči velikom vrtu begonija, oslikan kistom impresionizma,
u maglićastoj sjeni se arhitektura tek nazire, ali mi znamo gdje smo.
Sutonska svijetlost razbija fasade, gradi stube ka Medicusu,
uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ljepotu
u kojoj se uvijek ponovo susrećemo.
I nema granica, tek naslućujemo što su kuće, a što hramovi,
a što trgovi cvijeća, knjiga i ptica. .
Sjedimo u kafiću,
Ispijamo čaj i kušamo Madleine, te slatke Jakovljeve školjkice se tope
u ustima i bude okus prohujalog vremena i sjećanje na sve tvoje
rođendane... sretan ti današnji...





Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 07.08.2024.

Naslutio je...







Rabindranath Tagore, 7. svibnja 1861., Kolkata, Indija
7. kolovoza 1941., Kolkata, Indija

LJUBAVI, stupi na stazu mojega vrta.
Prošeći uz gorljive cvjetove što se tiskaju pred pogledom tvojim. Ostavi ih iza sebe pokatkad zastavši zbog neke slučajne sreće koja, odmah zgasnuvši, poput nenadanog čuda zalaza zablista. Jer ljubavni je dar stidljiv, nikad imena svojega ne zbori, leprša skriven sjenkom, širi groznicu sreće prašnjavim putom. Prestigni ga ili ga zauvijek izgubi. Ali dar koji se može dosegnuti samo je krhki cvijet, ili svjetiljka treperava plamena.





U spomenar mi je 1959 učiteljica upisala... I dok hodamo po cvijeću nismo sretni jer nam prijeti oluja... tada tu Tagorinu misao nisam razumjela. Život je učinio svoje... osjetila sam njenu moć. Tagore je već u djetinjstvu ostavio trag u mom odrastanju.
Ti tražiš radost u svijetu oko sebe. Zar ne znaš da radost može rasti samo iz dubine srca? Tagore ti šalje poruku, rekla mi je mama dok sam oplakivala prvu ljubav...






Mali pupoljak rastvara latice govoreći: "O dragi svijete, nemoj uvenuti!"
rwkoh misao Tagore. Ti snagom pamćenja oživljavaš uspomene.
Ti glasom razbijaš sliku zbilje, sjeme si još nepostojećeg
privida u mojim očima.
Iz tvog glasa izranjaju značenja, nepojmljivost stvarnosti,
slike s nepoznatim djelovanjem.
Ono što nam je potrebno da bismo bili slobodni jeste ljubav;
ona ima snagu s radošću nositi breme svijeta. Tagore
potvrđuje našu istinu.

Razgovarali smo i promatrali deltu Neretve, ljepotu rukavaca.
čujem lelek sebra u sebi, vidim imaginaciju kmetovanja
nečem nepoznatom, naslutio je moju misao i upitao






Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 06.08.2024.

Svijet je velik..






Pijesak i pjena... Jure Kaštelan...

Svijet je velik ,srce je maleno...Srce luta velikim svijetom.....prelazi planine,prelazi mora,prelazi rijeke i umorno usne na nekoj obali.Došla je velika ptica, uzela ga pod krilo i odletjela u nebo...zli lovac ubija pticu, srce padajući govori :;
"Divan let.....kako je čudesan svijet"....






Neka se Hirošima nikada više ne ponovi, neka Ares prestane izazivati ratove, neka samo
ljubav i zagrljaj bića u svemiru bude naša zbilja...
Sedmi trubač neba, trubom con sordino trubi naše vrijeme poziva na zaborav minulog.
Čujem ga sjećajući se biblijskih zapisa, srcem ispisujem želju, pozivam prijatelje,
rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudske strahote. Suzama unutarnjeg neba
gasimo žeđ ožednjelima, žednima u pustinji nespoznate ljepote, lovcima
na bisere, što cijeli život izvan sebe sreću traže. Vratimo osmjeh njima
koji su od sebe samih izgubljeni, pučinom života nesretni lutaju.
osušimo suze na njihovim obrazima, gorke, teške, bolne
suze koje i bisere u crni prah pretvaraju.






Dijana Jelčić

- 09:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.08.2024.

Prevara ljepote...






05. 08. 1995. bili u Zadru, gledali prevaru ljepote, sjećali se početka,

Nad obalom kobalt noći, more u koroti
ni svićarica nema. Lađe iz nekog
tuđeg sna, poludjele u kanalu
otvaraju vrata pakla.
Plamen suklja, proždire povijest Mediterana,
ruši stoljeća, s napuklog žrtvenika ka nebu
se diže dim s mirisom pinia i mandarina

jecaj vjetra u Kapetanovoj kuli, u baletnoj školi dijete pleše,
prevara ljepote tvoga postojanja, ljepota tvoga ljeta,
tvojih ljeta snaga iz pepela novi život porađa,
neka Foša bude šetalište zaljubljenim
gimnazialcima, da se pjesma rivom,
kalom četiri kantuna i pjacom čuje..

Zasjalo je sunce, svanulo je bijelo jutro...

Dijana Jelčić…



- 09:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.08.2024.

Te divne godine...





Lovac u žitu, roman o odrastanju i svemu što ono nosi sa sobom: pretjerano razmišljanje i spoznavanje svijeta i života, otkrivanje zakonitosti u odnosima među ljudima, prštanje emocija i neizbježan, poslovičan bijeg od stvarnosti, kuće, obitelji. Knjiga je bila zabranjivana kao školska literatura, mi buntovnici bez razloga smo ipak čitali. Po uzoru na naš mladalački brevijar "Lovac u žitu" javljala se "proza u trapericama". Gutali smo romane Čangi off' gotoff, Kužiš stari moj, Zagrepčanka.





U gimnaziji i na faksu, hvala profesorima, smo učili misliti o titrajima struna, plesu fotona,
teorijom relativnosti naslutiti četvrtu dimenziju, pomak u prostor- vremenu. u fraktalnoj
geometriji nove dimenzije, u djeljivosti atoma, u eletronima vječno gibanje.
Znači nema čvrste živuće mase, sve je energija.

Ptam te kako osjećati energiju? Tek misaono? osmijehuješ se mom mudrovanju.

Misaono zamišljam igru pitanja i odgovora u zagrljaju lijeve i desne strane mozga,
lepršaju leptiri reljefom tajnovite sive tvari, zaustavljaju se u usjeklinama pamćenja,
raznose sjeme ljubavi perivojem spoznaje, događa se igra misli i osjećaja kao koraci
tanga na sceni života, dodir dviju silueta na obali oceana snova, sanjam, da živa sam,
iz koprene iluzija izranja srce, osjećam igru klijetki i pretklijetki, rađanje ritma osjećajne
stvarnosti, krv se slijeva venama, uzdiže arterijama do misaonog režnja, do vrulje izričaja,

Jesmo li bili buntovnici bez razloga?

Ljubav prema umjetnosti, literaturi, znanosti, filozofiji, ljubav je širila horizonte,
putovali smo, upoznavali druge zemlje, gradove i ljude, postajali građani svijeta.
zbrajam naše zajedničke godine, ljubav je energija, ne gubi se, samo mjenja oblik...





da, divne su to godine

Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 03.08.2024.

Galebov let...




A.P: Čehov...

Čehov piše 1895. godine, dramu »Galeb« o kazalištu, književnosti, nepremostivim razlikama između stare i mlade generacije, ljubavi prema umjetnosti. Glavni lik »Galeba« je poznata glumica Irina Arkadina koja s ljubavnikom, književnikom Borisom Trigorinom dolazi na imanje svoga bolesnoga brata Sorina. Na imanju Irinin sin Konstantin Trepljov želi postaviti predstavu, pokušavajući pronaći novi kazališni oblik, no majka nema razumijevanja za sinovljeve pokušaje.Drama Galeb predstavlja prekretnicu u razvoju ruske drame uz odstupanje od scenskih tradicionalnih formi. Kao "nova drama", Galeb nosi promjenu koja se ogleda u odricanju od teatralnosti i stišavanju dramaturgije, pri čemu se bogatstvo radnje, zbivanja, karakterističnih za klasičnu dramu, zamjenjuje bogatstvom emocija i promjenama raspoloženja. Djelo iz tog razloga na početku nije dobro prihvaćeno od strane publike, no s vremenom je postalo jedna od najznačajnijih Čehovljevih drama.
Čehov sam, kao odgovor na loše kritike u jednom svom pismu kaže: "Pišem sa zadovoljstvom, mada strašno odstupam od normi scene. To je komedija u kojoj ima tri ženske uloge, šest muških, četiri čina, pejzaž (pogled na jezero), mnogo priče o književnosti, malo radnje i gomila ljubavi."

Druga važna tema su partnerske veze koje su nesretne. Maša je zaljubljena u Konstantina, Konstantin u Ninu, daruje joj ustrijeljenog galeba i govori da je ustrijelio tog galeba isto kao što će uskoro ustrijeliti i sebe, jer ne može podnijeti da ga ona gleda ga hladnim očima. Nina je zaljubljena u Trogina. Trigorin je tu između Irine i Nine neodlučan, dok je Medvedenko, pristojan, vrijedan i dobročudan mladić zaljubljen u Mašu koja ga odbija zbog ljubavi prema Konstantinu. Na koncu se udaje za njega, vjerujući u zaborav neuzvraćene ljubevi.

predstavu sam gledala kao dijete u dramskom kazalištu Gavella... Mašu je igrala moja mama Vesna Starčević...
Premijera: 11. travnja 1962.





Izronih jutros iz snovitih mreža, na radiu Oliver pjeva

Lipo mi je, lipo mi je
na lažini suvoj ležat
na osami blizu mora
nad pučinom tebe gledat
moj galebe.

Tebe gledat s' tobon letit
povrj svega nimat straja
pa prkosit svakoj buri
i neveri ča sve vaja
moj galebe...

Na osami blizu mora
dok se sunce zemlji smije
slušan tebe kako kličeš
lipo mi je, lipo mi je
moj galebe...

poziva me na mjesto događanja. Dva galeba i dvije istine... Oliverova je radost.
Kod Čehova tužna veselost u zavjetrini okrutne istine. Ljubav lebdi u zraku
kao Galeb kojeg ubija neuspjela žudnja za slobodom u daljinama tek
izmaštane zbilje. Pucanj.na kraju predstave, Konstantinova istina.
Katarza se događa u samom sudjelovanju u onome što se
odigrava na sceni.

To je Čehov darovao publici.







Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 02.08.2024.

Potpuni oprost...








Davne 1987, u Međugprju na današnji dan šapnuh...
Griješili smo, danas je dan oprosta...
Oprost je vrlina kraljeva, čista srca i otvorena uma... rekao si
Oprost je sveta datost rekoh i upitah
postoji oprost grijehu propusta?
Blagdan Gospe od Anđela dan je potpunog oprosta,
Porcijunkulskog oprosta. Godinu dana kasnije, na
dan vjenčanja reče mi vjenčana kuma hercegovka,
na dobro si gospu pozdravila.





Umbria, Asissi, bazilika Gospe od Anđela, u njoj sačuvana kapelica Porcijunkula,
posljednje prebivalište svetog Franje i njegova želja izgovorena vjernicima
„Sve vas želim poslati u raj“
u Porcijunkuli 2. kolovoza 1216. godine.

Od djetinjstva do danas pred san izgovoram molitvu
Anđele čuvaru moj mili, svojom snagom me zakrili.
Prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću, danju.
Osobito pak me brani, da mi dušu grijeh ne rani.





Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.08.2024.

Kolovoz je...







Sloboda

Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

Dragojević Danijel






Poetski izazov u ovom vremenu suša i oluja,
kada plamti zemlja, drhture srca i gladuju djeca,
tutnje topovi, napad i obrana zgusnuti u trenutke,
u jecaje ranjenih, preživjelih na bojišnici besmisla.


Putovali smo, Toskana, Provansa, Andaluzija, Veneto,
sjedili na trgovima, promatrali ljude, njihove osmijehe.
osjećali sjaj okrugle slobode, moć pjesnikove pjesme.





Zaustavila nas bolest, opercije, kemoterapija, radiokirurgija još uvijek traje,
možda ćemo drugi kolovoz opet putovati, nadamo se... želimo...


Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>