Minus 20 kg.
Nona, mama i ja, tri generacije u prošlom stoljeću .
tri lica, tri tijela, tri života, tri lica tražiše istinu.
One su među anđelima, ostala sam sama...
godina 2018, ceremonija rastanka s mamom. bilo joj je 95 godina,
snažna duhom, neumorna umom, a onda polako povratak u vrijeme djeteta.
vriskovi noću, tražila je danonoćnu zaštitu... pred kraj
faza dječje agresivnosti, bacanje čaša, tanjura, udaranje i
odlazak i dostojanstven oproštaj na komemoraciji u gavelli .
bila je to 2019 odtugovala sam je, na moj 70 završila na hitnoj, akutni
napad glaukoma, očni tlak 60, prijeteće sljepilo, sreća bio je samo akutni,
laserom i kapima uspjela je doktorica spustiti tlak na normalu...
danas pijem makulin kapsule.
2020, nedjeljno jutro, prva kava, iznenada deset sekundi pomicanja zidova,
razorni potres, naša zgrada je stabilna, ali u stanu kaos, biblioteka na podu,
kuhinja puna stakla i porcelana, razbijena stojeća lampa u hodniku,
a onda danima, mjesecima podrhtavanje tla i strah, užasan strah...
slijedila je pandemija, prestala sam izlaziti, na strah od potresa se
naljepio i strah od zaraze.
Vratile se slike oproštaja s mamom, tuga se uvukla u strahove.
Razgovarala sam s prijateljem psihijatrom Košutom,
pokušavao me smirit sa sličnim strahovima iz njegove prakse.
Mozak mi se zabetonirao, odbijao prihvatit bilo kakvo rješenje.
Mali dučan u našoj ulici nudi dostavu. iskoristih to.
Zdenko je počeo oboljevati, odvojili smo se od svijeta, telefon
je bio jedina veza i iznenadna posjeta prijatelja sa svježim
vočem i povrčem s placa.
Meni je najbolja terapija bila pisanje o sretnim danima.
To traje još uvijek.
Zdenko se oporavlja, snažniji je od mene, ode do kafića.
Moja najveća pustolovina je bio odlazak na sahranu prerano
otišlog prijatelja Duška Valentića.
Na vjenčanju sam imala 50 kg, za 70 rođendan 60, danas važem 40 kg.
bojim se hodat sama, kineziološki održavam pokrete u zglobovima,
ali mišićne mase više nemam. Zdenko se smješi
i kao na početku priče o nama kazuje Brassansovu šansonu
Ganutom meni na koljena je sjela
i utvrdih joj rebara broj.
Ta vrla vreća kostiju puna,
prije ni pare vrijedna...
uđe u srce moje
i izlaska nije, rad blaga nijedna.
Dijana Jelčić
|
