dinajina sjećanja

srijeda, 31.07.2024.

Sreće zlatne, srebrne, sreće...





od Kaštelana naučih naučih, iz očuvanja sjećanja na postojeće obrasce izranjaju novi oblici, oslanjao se na izvore iz kojih je učio, sučeljavao fizičko i metafizičko… njegove poetske slike su uramljene titrajem događanja…

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću bit zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.








Život je premijera bez reprize i ljubav. Na daskama koje život znače
odgledah premijeru s reprizama, osjetih ljubav u njenoj punoj moći,
na početku poetična tišina trubadur prstima prebire po žicama lire,
šoto voće pjevuši Paljetkovu pjesmu u svakom slučaju te volim,
krešendo bubnjeva najvaljuje dolazak Pjerrota i Columbine,
kao u teatru del arte trubadur pjeva punim glasom
u svakom slučaju te volim.

"LJUBAV JE tišina titraja svijeća, miris ruža, med na usnama, sol na tijelu, uspomene,
sjećanje na pješčane plaže, pjenušavo more, ljubav je neuhvatljiva i nezadrživa
jer ljubav je život san i sjena čudesna kao pijesak i pjena." šapuće mi pjesnik

Ciganka sa škrinjom sudbina hoda među gledaocima,
dolazi do mene. Otvara škrinju, pružam ruku, u
škrinji samo jedna ceduljica, među prstima
zatreperi njena želja.a moja istina.

Ljubav se rađa u onom ti i on, u paru odgovora, u ljubičastom sutonu,
u buketu poljskog cvijeća, u snu i sjeni, u pjenušavom zanosu ...
Ciganka se smiješi i odlazi. Njen glas lebdi u mom srcu.
"Sreće zlatne srebrne, sreće..."




Ciganka je bila moja mama...

Dijana Jelčić

- 10:20 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 30.07.2024.

Za sreću...






Uranjam u astralnu dimenziju svijesti,
u izmišljaj božanskog prostor vremena.
Grlim nebesko modro, nezemaljsko doba.
čujem glas zvijezde pod kojom sam rođena,
nježna je insomija, to bdijenje na obodu lazura.

vraćam se u osjećajnu dimenziju svijesti i čujem smijeh
djece u vrtiću ispod prozora, vidim osmijehe na licima prijatelja,





u plesu Titanije, Oberona i Puka naslućujem susret srodnih duša, prijateljstvo, život.


Dijana Jelčić... repliku slike... ples Titanije, Oberona i Puka sa vilama... William Blake
darovala mi prijateljica Margarit Morris iz Londona

- 07:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.07.2024.

Metamorfoze metafizike vremena...







Kada je 1978. otisnuta doktorska disertacija Metamorfoze metafizike Marijana Cipre, tko je mogao slutiti da se radi o jednoj od najboljih, najvažnijih i najoriginalnijih filozofskih knjiga napisanih na hrvatskome jeziku? Planirano kao četverosveščano, a ostvareno kao jednosveščano djelo o grčkoj metafizici, Ciprino je djelo stilski i filozofski briljantan dijalog sa starogrčkim misliocima o biti i istini filozofije. Pri tom Cipra izgrađuje izvornu periodizaciju filozofije utemeljenu prema hebdomadama, vremenskim razdobljima od sedam vremenskih jedinica (4×700 godina) unutar kojih se odigrava duhovna povijest filozofije od njezinih početaka 700. prije Krista do 2100.
izvor Matica hrvatske.






Metamorfoze vremena, život u stogodišnjim snovima i suma naših godina.
Kotrljali se trenuci, rađali gradovi. Podno Medvednice na obalama
Medvešćaka stolovaše Gradec, Kaptol i Krvavi nost. U zrnu jave Radićevom se
uspinjemo ka izmaštanom Gradecu, Kamenitim vratima, Markovom trgu, Griću,
ulićicom Krvavi most se spuštamo ka drugoj obali, ka prividu drevnog Kaptola,
zvonu crkvama i župnom dvoru.
Tkalća, nekad zvana Potok, danas puna kafića, turista i razigrane mladosti
obilježena znakom memento glasanjem potoka i slijevanjem vode do
knjižnice Marija Jurić Zagorka.





Budi se sjećanje na promociju Nestvarno stvarni, minula noć je bila bez zvijezda,
u pregibima tmine ushit svjetlosti zov zrna tišine i šutljivog svitanja. Uzbibana
zornicom bijele golubice nestaje noć. Grad se budi. u odori boje vjenčanice.





tisućljetnom metamorfozom i metafizikom vremena ljubav je utkana u srce svijeta.

Dijana Jelčić
/font>

- 09:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.07.2024.

Prisutnost...





Svanula je nedelja. Sveti dan. Zvona crkve pozivaju na buđenje.
Budi se i uspomena. Sanjala sam ljepotu drevnog žrtvenika.
Bili smo pred sklopivim oltarom. Čuvari sunca su bdjeli
nad rađanjem mladoga dana, Bili smo u Colmaru,
u Muzeju Musée d'Unterlindene i vidjeli poliptih,
djelo slikara Matthiasa Grünewalda.
Znala sam da sanjam, lucidnost mi darovala
praskozorje pred crkvom na Dančama.






Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
Dragutin Tadijanović


Otrgunuti iz koljevke svemira,
postali smo bića osuđena
na koračanje zemljinim
stazama. Korak po
korak do kraja
vremena, do trena kada postajemo
točkica tmine, foton svjetlosti ili
vjesnici neba. . Možda?





Volim te ponavljajuće sne, volim njihovu lucidnost,
volim moju budnost u njima i tvoju prisutnost u svemu.

Dijana Jelčić ...

- 08:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 27.07.2024.

Tužaljka harfe...







Sjećanje na poleglu travu, razrušen hram i nestajuću vodu.
Lepeza vjetra u krošnji žalosne vrbe, tužaljka harfe
i silueta majke s djetetom. Neopoziv bjeg iz
sužanjstva sjećanja, tisućljeća zgusnutih
u jecaj vremena.

Besciljna igra izvan zagrljaja svjetla i tmine,
u prostoru svitanja jeka odsanjanih snova,
zvuci dolazećih izazova, zov sunca,
bijelo jutro, zlato u tvom oku,
kraj tužaljke harfe.





Dijana Jelčić

darovane mi slike, Tulio Morganti i Jasna Marcelić

- 08:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 26.07.2024.

Svilotisak zore...





1987, ljeto, na Lovrijencu premijera… Život je san...
filozofska je alegorija i najpoznatije djelo velikog
dramatičara španjolskog baroka,
Pedra Calderóna de la Barce.
Poslije predstave, pod zvjezdanim nebom,
na vrhu Lovrijenca, osjetih bljesak istine,
naše naglo ljeto i san o snu u snu živi,
Camus reće, voljeti nekoga je želja
ostariti s njim, poželjeh i te noći,
negdje pred svitanje, napisah pjesmu…




Brojali smo zvijezde padalice.
želje su titrale na usnama,
nad morem bijela luna i
mjesećina do zore.
sunce sakriva zvjezde,
ostvaruje želje, daruje dan.
U krajoliku zbilje svilotisak zore,
krhkost zagrljaja snaži let
na izmaštane obale.





Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.07.2024.

Danijelov najdraži dan...






Četvrtak

Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak
moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge
strane, vrijedilo je prelaziti šest postaja
do pouzdane sredine i obradovati se: četvrtak,
četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu.
Obično, dani su negdje tamo, takva im je narav;
on je tu, brani oblik svega do čega mu je stalo,
ne dopušta da oteče. Pjeva žuto, tuče sa zvonika,
hoda, čita Superviella, gleda djecu što se igraju
u parku: on nabraja i zbraja. Kad uz mene hoda
i šuti, znam da se meni obraća, a ja mu kažem:
kada mene više ne bude, tebe će biti kao i
dosada, to smo se dogovorili.

Danijel Dragojević

u pjesmi spomenut Supervielle, Jules francuski pisac
Rođen: Montevideo, 16. I. 1884. Umro: Pariz, 17. V. 1960.




Dan među danima sa crkvenog tornja pjeva himnu suncu,
zrcali metaforiku događanja, daruje radost na jutrenju
razotkriva sebe u vrelom podnevu i ugodi sutona..

Poziva me na lutanje imaginarijama Dalievih slika, koračanje
stazama lijepih uspomena, nevidljivom čarolijom snovitosti,
preslikom zbilje, prividom obličja skrivenih oku budnosti.
Na žrtveniku sunoćja nudi krušac ostvarenja, nektar
vjerovanja i nebesku hranu nadanja.

Danas je dobar dan, Danijelov dan, dan čita poeziju
čudesnih slika, gleda ljepoticu u šumi i Šeherzadu,
to je dan među danima živi i diše kao srce tjedna.





Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 24.07.2024.

Novo svitanje...






Duga vrela ljetna poslijepodneva i vijesti koje uznemiruju.
Ukraina, Bliski istok, Daruvar, požari, ledena kiša, uništena polja.
Što će dokrajčiti čovječanstvo?
možda se Bog ipak kocka s nama, potražih odgovor,
prolutah tv programima, naletih na sapunicu... Larin izbor...
Priča o borbi za istinsku ljubav, o borbi dobra i zla,

U nedorečenosti sebe lutah prividima,
biježah u snove.
Na žrtveniku lucida bljesak poslanja,
prasak nutrine.
U titraju oka tisuću života, smjena eona,
evolucija svijesti, postaje podsvjesti,
na platnu trenutka oslikana
nutarnja kozmogonija.
Godine bez srži, bez umijeća, bez istine.
Istina je bolna, peče kao vatra,
pali kao žarište sunčanih zraka,
razdire kao podivljala zvjer.

U vrisku boli spoznah vatra sam ja,
žarište boli sam ja, podivljala zvjer sam ja.
Sudbonosna samokritika, moć budnog uma,
kraj tužaljkama i traženja krivaca izvan sebe.




Na prozoru anđeo, nad prozorom plavo nebo i moć novog svitanja!


Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 23.07.2024.

Romantika s pokrićem...





U radnom kutku promatram staru lampu,
krasila je i tada istii radni stol, svjetlila
je i onda dugo, dugo u noć. Bilo je to
vrijeme prve ljubavi i dolazaka kući
u ponoć. Nonić je korigirao djećje
zadate im domaće zadaće.
Smješeći se upitao, je li bilo romantike?
Bilo je i to s pokrićem!
Ti sigurno nećeš umrijeti od skromnosti.

Bez sjećanja ne bih osjećala tok vremena.
Tereti prošlih godina nestaju rasapom
tišine u raskošu zapamćene ljepote.
Za tuge i boli nemam opravdanja,
bile su. Odživjeli smo ih.
.
U titraju trenutka zrcaljenje privida i jave,
u nabojima beskraja igra mjesećine,
u vremenu koje krade tajne zbilji
se ritmom srca sjedinjujemo
sa osjećanjem ljepote
jednog, običnog
ljetnog dana.






Nisam umrla od skromnosti, .

Dijana Jelčić...

- 08:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.07.2024.

Krugovi...






Melenkolija je bakrorez Albrechta Dürera iz 1514. godine.
Znalci ga smatraju njegovim psihološkim autoportretom.
Netko je u New Yorku od bakroreza napravio plakat
za muzejsku recepciju.

Oplemenjeni mislima krugovaša, stvaroca avangarde
naše mladosti tragali smo za krugovima vremena.

Na obodu kruga zagrljaj Sutona i Venere,
u krugovima noći iskre staze ka jutrenju
kada svitanje obgrli Danicu uranjamo
u krugove dnevnih zbivanja, u zov
ponavljanja geometrije života.
Dante prolazi kroz devet
krugova pakla, ljubav,
žudnja i Vergilije su
bili vodići ka raju i
umrloj Beatriče.





Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.07.2024.

Srcu u nedjelju...







Wisława Szymborska (1923. – 2012.) najčitanija je i najprevođenija poljska pjesnikinja u svijetu u kojem je malo čitatelja, a napose je malo čitatelja poezije. Nobelovu nagradu za književnost dobila je 1996. godine. za srce u nedjelju njena pjesma...

SRCU U NEDJELJU

Hvala ti, srce moje, što ne gnjaviš, što radiš,
bez ulizivanja, bez nagrade, iz urođene revnosti.

Hvala ti, srce moje, što sam se opet probudila
i iako je nedjelja, dan za odmor, pod rebrima
i dalje traje uobičajena pretpraznična živost.






Pred zoru srce odbrojava trenutke do svanuća.
Svanulo je, nedjelja je. zvona Petrove crkve
slave zornicu.
Buđenje, prva kava, priprema ručka,
pohanje Zagrebačke šnicle, pečeni
krumpirići, narezani, posoljeni,
iscjeđeni krastavci u jogurtu,
palačinke u vinskom šatou
uz ružičasto deserno vino.
Večera, rajćica, galbani mozzarella
i gutljaj konjaka za miran san.





za srce u nedjelju sam između prve kave i
priprema za ručak gledala film Moulin Rouge, 1952
glavni junak Henri de Toulouse-Lautrec
režija John Huston
film sniman titrajima srca slikara koji na smrtnoj postelji saznaje
da su njegove slike primljene u Louvre. Divna vjest srcu u nedelju.

Dijana jelčić


- 10:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 20.07.2024.

U traganju...







Maurice Maeterlinck je 1911 dobio Nobelovu nagradu za literaturu. Njegovo pjesničko, esejističko i dramsko djelo biva uzorom mnogim književnicima, od Rilkea do Ionescoa. "Plava ptica" je priča satkana od odgovara na pitanja što je život i smrt, prijateljstvo, ljubav, odanost i izdaja. Potraga za Plavom pticom je potraga za srećom, a na djeci blizak način, govori o njenoj relativnosti i neuhvatljivosti. U vilinskom i snolikom svijetu, u traganju za Plavom pticom, simbolom sreće, djeca tajnu života i sreću na koncu pronalaze u samom traganju. Promatram fotografiju, bratić, sestrićna i ja, sjećam se, tragali smo za djetelinom s četiri lista, brali poljsko cvijeće, tada nismo znali, a bili smo, u dolini djetinjstva, sretna djeca.







Poslije ponoći je zatutnjalo nebo nad gradom, rat oblaka traje još uvijek. bljeskovi najavljuju gromoglasje na bojišnici zore. Osuđena na bdijenje promatrah tu predstavu na rampi budnosti. Osjetih ugodu. Poslije minulih vručina svježina uranja u prostor, obećava ugodan dan. svnuće nije donijelo smiraj, kazivanje moći oblaka se nastavilo. Jaki pljusak se razlio ulicama i oknima. Golublje sivilo obgrlilo Zagreb. Sada se smiruje bojišnica, ostaje ugodna svježina i šum vjetra u krošnjama parka ispod prozora... Obećanje znalaca se ostvarilo.

U traganju za spasenjem od pasjih vručina sreću nam je darovalo ovo bijelo jutro.







Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 19.07.2024.

Lik nesretnog pjesnika...






Majakovski Vladimir ruski pjesnik (Bagdati kraj Kutaisija, Gruzija, 19. VII. 1893 – Moskva, 14. IV. 1930).
Bio je govornik urbanih sredina, nastojao stvoriti ...jezik ulice.. izmišljao je riječi, podređivao stih retorici
pobune, gnjeva i osobnoga krika. Volio je ljubav, pisao joj pjesme i na koncu napisao oporučnu poemu
Na sav glas i ubijajući sebe ubio i avangardu.


I Bog će nad knjigom mojom pusti suze!
To nisu riječi, već grčevi- gomila zbita‚!
I nebom potrčaće , uzevši ih u ruke,
znacima svojim, zadihan, da ih čita.







...Ljudima što drhte
u tišini soba
s pristaništa stooki se odražava sjaj.
Kriku posljednji,-
barem ti jeku
o tome, da gorim, stoljećima daj!...






.
Daj, posljednjim krikom svojim
gorčinu uvreda istjeramo.
Bez tvoje ljubavi ja
nemam mora,
volim te stihovima, ne pomaže.






oblak u hlaćama lebdi u vremenu
zaleđeni obris neopisive težine,
pljuska javnom ukusu,
manifest budućnosti,
ugasli sjaj u očima,
trinaest apostola,
na sav glas
a onda
odlazak pjesnika
i smrt avangarde.

Na žrtveniku uspomene dogorjela svijeća,
i lik nesretnog pjesnika.




Dijana Jelčić

- 06:16 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.07.2024.

Ples anđela i demona...









Ples anđela i demona, zagrljaj suprotnosti,
vjesnika neba i palih anđela, radosti i tuge,
zagrljaj zrna jučeri iskre sutra.

U katedrali uspomena nedovršeno djelo svijesti,
ikona nad oltarom uma, mjenja se, slijeva u
postojano danas.

anđeli i demoni plešu tango života,
slijede ih galebi i oblaci, donose
radost nebesku.

mekoća tvojih dlanova je vir uzbuđenja,
punina odbjegla iz praznine, sitost
poslije gladi za snovima.







Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 17.07.2024.

Mala kavana...








Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje –
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!






Prkosno sam odustajala od ljepote,
gušila se u raspuknuću želja.
U iluziji iscjeljujuće tišine
mirisi limuna, metvice
i dašak Melise ugodom mrve bol.

Trg je blistao zalazećim suncem,
u kutu male kavane stol za dvoje,
dolazeći vidjeh tvoje nasmiješeno
lice, a druga stolica je čekala mene.








Dijana Jelčić...

- 08:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 16.07.2024.

U nagnuću sunca...








U kobaltnom sutonu zalutah na obalu mora,
ljubav boga dubina skrivena u titraju srca i
vrtlogu uma, a pućina puna čežnji za
susretom i žudnji za zagrljajem,
puna neisplakanih suza.

U potopljenoj galiji jecaji galiota, nadali se
slobodi na obali smiraja. plač sužanjstva
utkan u valove, kao madrigal donešen
vjetrom u krošnje prastarih pinija.

U romoru kapi utjeha mora, u zvuku orgulja
vilinski smijeh i šapat o blagosti neumitne
smrti, a odsnjanii život su bijela jutra,
podneva zlatna, purpur večeri,
u nagnuću sunca umire dan.







Dijana Jelčić

- 09:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.07.2024.

Plave daljine...






U plavim daljinama privid boginje. u sluhu rapsody in blue
jutarnji zov ka mojim snovima o ljubavi među zvjezdama.
Mudrovala sam kozmogoniju nečemu čega nije bilo.
Danas osjećam besmislenost umovanja, prepuštam se stihiji
osjećanja, nadolaženju nekih davnih, zaboravljenih drhtaja,

ti ležiš u pijesku, prepuštaš se tišini, maestral mi mrsi kosu
kao u dane prvih susreta, događa se ono što se već dogodilo,
uspoređujem uzbuđenja. ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti,
koračamo kroz minulo, ka susretu na terasi Oceana, orkestar je
svirao plavu rapsodiju, pozivao me u davno sanjane plave daljine.






Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.07.2024.

Životna škola...






Dočitavam Hesseova vuka samotnjaka. Uspoređujem našu životnu školu
i život Harry Hallera. On je Hamlet dvadesetog stoljeća, ali za razliku
od nesigurne Ofelije uz njega bdije Hermina i uči ga živjeti,
a nama su odrasli govorili,

Od koljevke pa do groba najljepše je školsko doba, tek
kasnije smo razumjeli tu misao, tek kad je u nama
zaiskrilo razlomljeno zrcalo svjesti. Krenuli smo
u život ne okrećući se, iza nas su ostale sjene
uporne, bezbojne robinje mraka, jecaj vuka
u nama trga tišinu, pokušava nas vratiti na
rampu života, pod svjetlost teatra uma,
ka dokazu Hesseove misli…

"I najnesretniji život ima svojih sunčanih trenutaka i
pod pjeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće."…





tada u teatru uma pod reflektorima na rampi života zatitra Hesseova istina, kao premosnica nad bezdanom sumnji i strahova. .

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 13.07.2024.

Plodovi srca i uma ...





Mate Ujević (Krivodol kod Imotskoga, 13. srpnja 1901. – Zagreb, 6. siječnja 1967.) bio je hrvatski enciklopedist, izdavač, publicist i pisac.
: Ja sam dugo vremena, još negdje 1931, razmišljao kako bi došao do Hrvatske enciklopedije, koja bi s jedne strane dala hrvatskom čitaču najpotrebnije informacije o svim problemima koji zanimaju suvremenog čovjeka, a s druge strane donijela u riječi i slici, sve ono što može prikazati hrvatskog čovjeka, hrvatsku zemlju i hrvatski narod u prošlosti i sadašnjosti., rekao je autor tada novinaru i eto 1950 u suradnji s Miroslavom Krležom rođen je leksikografski zavod. Danas u dvorištu zavoda, restoran, okupljalište umjetnika, znanstvenika, prijatelja pisane riječi... i misao... umjetnost je vječna sumnja...





Nad gradom, kao azurni veo, lebde dlanovi neba.
Danje plavetnilo se slijeva u kobalt noći,
zaobljuje prostor u vrijeme smiraja.

Riječi izgovarane na obzoru sutona postaju
jato nevidljivih ptica, slijeću u sluh, prodiru
u svijest, imajuć drugačije značenje.

U pijesku vremena, muk pjen
šapati anđela, zvučna kulisa
se slijeva u moć trenutka.

Nad baldahinom postelje noći
bdije srebrna Luna. Srebro
se prelama u traganja
za smislom sreće.

U silueti tišine čarolija naše snovitosti.
povratak u skute zajedničkih lutanja
dolinom smaragdne rijeke i tvog
djetinjstva i mladosti.





Dijana Jelčić

- 09:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 12.07.2024.

Bez sunca šutim...




Amedeo Clemente Modigliani (Livorno, Italija, 12. srpnja 1884. - Pariz, 24. siječnja 1920.), talijanski slikar židovskog porijekla.

Početkom 20. stoljeća se Amedeo Modigliani doselio u žižu umjetničkog svijeta, u grad Pariz. Tamo se intenzivno družio s drugim velikanima poput Juana Grisa, Chaima Soutinea, pa i Pabla Picassa

U travnju 1917. upoznaje 19-godišnju Jeanne Hébuterne, s kojom započinje zajednički život. Ona postaje jednim od njegovih glavnih modela; naslikao ju je barem 25 puta.
Ali on je obolio od tuberkuloze i umro. Dan nakon njegove smrti trudna Jeanne počinila je samoubojstvo. Pokopani su zajedno na pariškom groblju Pčre-Lachaise.






bili smo na grobu Amadea i Jeanne,





Između jučer i sutra danas zaustavljeno u vremenu,
porod umjetnika, u tragu sjećanja kušnja ljubavi i smrti.
Nad gradom bljesak zore, zanos vjetra u krošnjama lipa,
ljepotu neba ostvaruje ples oblaka, iza oblaka let ljuabvnika.

Pucanj u ekvinociu vrelog dana, let golubova ka suncu, na
užarenom asfalu nestaju sjene, mekoća guši bat koraka,
nečujna su naša traganja za licem istine o sunčaniku.
Sine Sole Sileo, bez sunca šutim, pod suncem glas,
molitva na žrtveniku nedohvatnom plavetnilu neba.

u sutonu sunce nestaje mi ostajemo u vjerovanju
da nebo nije grobnica odletjelim dušama, nego
sletalište za ostvarenje nedosanjanih snova.




Dijana Jelčić...

- 09:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.07.2024.

Dubrovnik...








Tradicionalnim podizanjem zastave Libertas uz stihove Gundulićeve Himne slobodi, 10. srpnja u 21 sat ispred crkve sv. Vlaha svečano su otvorene jubilarne 75. Dubrovačke ljetne igre. Gledali smo i prisjećali minulih, svih onih na kojima smo bili pristni i na sva naša lutanja krajolikom drevne republike.

Gradski oci su glumcima predali ključe, zelenci su pozdravili ponoćno sunce, Bila su to Dubrovačka ljeta.mladost, dani i noći bez umora. Jutrima ispred crkve svetoga Vlaha turisti, na zidinama isti ranoranioci. s fotoaparatima. Bjeg na Porporelu. Ispred nas plavetnilo mora, iznad nas neba, širina horizonta daruje osjećanje slobode. U crkvi na Dančama gledali triptihon i činilo nam se da čujemo Tadijanovićeve cvrčke, tajanstvene glasove koji ulaze kroz odškrinuta vrata. Neumorni, na Gundulićevoj pjaci, među golubovima tažili glad kamenicama, a žeđ često gasili na izvoru i ušću najmanje rijeke na svijetu, rijeke Dubrovačke... u bdijenju Bokara i Lovrijenca, tih vječnih čuvara bijele lađe, dočekivali zoru.






Dijana Jelčić

- 11:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 10.07.2024.

Na pašnjacima neba...







Ja sam sin Poezije
Poezija kćer Odraza
Odraz kćer Razmišljanja
Razmišljanje kćer Nauke
Nauka kćer Traganja
Traganje kćer Velikog znanja
Veliko znanje kćer Velikog uma
Veliki um kćer Razumevanja
Razumevanje kćer Mudrosti
Mudrost kćer boginje Danu.

Vladislav Bajac.







Dašak sutona oblacima iscrtava krajobraze izmaštanih svjetova.
Na pašnjacima neba, mladi žeteoc, mjesec srpanj žanje svjetlost
Pod proplankom zlatne ravnice udišu miris odlazečeg sunca.
Srce mijenja ritam, zaboravlja odkucaje, zaziva oblake
da suzama neba otvore dveri svijeta drugog srca.

Munjevita mudrost gromoglasjem razumjevanja
otvara vrata svih svjetova, smanjuje razdaljine,
srcima daruje moć pamćenja željenih blizina.






Odraz, kčer razmišljanja sluša zov bijelih dalija, anđeoskih traganja za minulim vremenima


Dijana Jelčić.

Danu (Anu, Dana), božica u keltskoj religiji, zemlja majka ili žensko načelo.

- 09:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 09.07.2024.

Moćnik...





"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi"
Friedrich Nietzsche





Grč rađanja, plač, suze, šapat anđela čuvara, zaboravi vrijeme rasta.
Na vratima svijesti moćnik uma, nasmiješena luda, simbol ushita,
ničim povezan povezuje sve.
Vrtloži misli, slijeva ih u osjećaje i posprema u pamćenje,
vodi me kroz neviđeno, vidjeh moje oči, u njima bljesak
fontane di Trevi, prijateljica i ja bacamo novčiće za
povratak u vječni grad. .

Podsvijest čuva zatomljena sjećanja, neke naizgled
nevažne susrete. Tražili smo se u tajnama,
čekali šuteći u pitanjima. Odgovori nisu
bili važni, osjećali smo ih. Bili su
znatiželja, čuđenje izmaštana
fontana di Trevi i odlazak
u vječni grad.





Rim nas je dočekao s moćnikom minulog.

Dijana Jelčić...

- 09:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.07.2024.

Sumnja...







To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska






Onostrano, beziskustveno, dolutalo iz
praskozorja svijeta usidreno u svjesti.
Misao, uprisutnjenje izgubljenosti
zbog nedokazivosti osjećanja.

Muk vremena, vrulja sumnje u glavi,
blaženstvo zaborava u latentnoj iskri
sjećanje odoljeva izazovu minulog.

Kasandra je čula nečuveno,
nisu joj vjerovali, istinu nazvali
ludilom, otvorili vrata Danajcima,
prostor se zgusnuo u točku nestanka.

sumnja buja, nesigurnost ubija mirne nemire,
dvojba blokira donošenje odluka, neosnovana
razara vjerovanje u ljepotu dnevne snovitosti
ščekujem prasak u glavi, povratak povjerenja
nestalog pod kišom zvijezda padalica onog
davnog ljeta na vratima zrelosti i bolnog rastanka.








Dijana Jelčić... srednja slika... Cassandre… Evelyn de Morgan (1855-1919)



- 09:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.07.2024.

Bjelina jutra...





Jedan od najpoznatijih modernističkih slikara svih vremena, židovsko-bjelorusko-francusko-američki umjetnik Marc Chagall, rodio se na današnji dan 07. 07. 1887, umro 29. 03. 1985. u 99. godini života.

Marc Chagall je radio ilustracije za klasična književna djela, kao što su Homerova »Odiseja«, Gogoljeve »Mrtve duše«, za Bibliju, za La Fontainove »Basne«, za Longov ep »Dafnis i Chloe«, kao i grafička ostvarenja »La ruche et Montparnasse«, ili »Bay od Angels«.





Chagallova vizija mog davnog sna. Oslikan let ka plavim daljinama.
Nebom boje vjenčanice se ogleda let dva anađela s jednim krilom.
vjesnici raja, znakovlje vjerovanja lebdi nad posteljom buđenja.
Rečenica izgovarana na obzoru davnih svitanja budi svijest.
Beskonačnost u konačnosti naših tijela. Buđenje briše
tragove vječnog nagovještaja i daruje snagu zbilje.
Mladi dan uranja u skute noćne tmine, bjelina
jutra, na mostu svakodnevice, donosi miris
mojih davno odsanjanih plavih daljina.





Chagallove plave daljine su često skrivene iza oblaka,
ali let anđela s jednim krilom je pristan i iza oblaka
i golubica koja zoblje zvijezda i moć njegova kista.





Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 06.07.2024.

Šapat sedefa...





Frida Kahlo 6. srpnja 1907. – 13. srpnja 1954.) bila je meksička slikarica realizma, poznata po svojim autoportretima.
svaka njena slika govori o njoj, o njenoj boli i njenoj bezuvjetnoj ljubavi, umjesto olovkom ili tipkovnicom ona se služila kistom,
živjela je ljubavnu bol da bi ublažila fizičku.
Diego je bio tip muškrca kojeg danas susrećemo u žutoj štampi, slavan preljubnik, umjetnik pustolov, vraćao se Fridi da bi osjetio ljubav.
Poslije njene smrti je priznao... niti jednu nisam volio kao nju... a ona je to u svojoj boli osjećala i gornji autoportret nazvala moje misli o Diegu





.

Slika je tiha poezija, a poezija je slika koja govori, negdje sam pročitala ovu Plutarhovu misao i pomislila,
složila sam kolaž, izmješala lutanja dolinom tvoje mladosti, ljepotu delte, pišem,
a riječi djeluju besmisleno u usporedbi sa osjećajem koji me omamljuje.
Kako oblikovati pjesmu, a kako ispisati biografiju Jakovljeve školjke?
Vidim je, ali ovo što vidim na zaslonu računala je tek suhi ispis.
dijaloga srca i uma koji ćujem kao što osjećam tvoje poljupce.
Nešto u meni blokira um da osjećanje pretače u štivo koje nikome do meni ne bi bilo
razumljivo. Bilo bi to za čitaoca bezvrijedno štivo. Ni ti ga ne bi razumio,
možda bi ga osjetio srcem, ali bi ga morao prevesti na jezik tvog srca.





Slika je tiha poezija, a jezik srca je tišina školjke na dnu oceana, njeno umiranje na pješčanom žalu i šapat sedefa iz kojeg se rodila ljubav.

Dijana Jelčić

- 07:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 05.07.2024.

Cjelov i Ti...








Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. - Zagreb, 12. studenog 1955.)
Cjeloviti cjelov i Ti

U maštama ću tebe loviti
trače sunca s ružičastom niti.
U etere će srce ploviti,
otvorene čaške nebo piti,
jer bez tebe biti
znači mene prepoloviti.
Moje srce tvojoj biti hiti,
ni do groba nismo siti...

Svojim dahom ti si svijet jezgroviti
kamo će se sloge boja sliti.
Ja ću tebi vijence viti,
draganjima oviti,
i tada će opet biti
u potpunoj kiti
cjeloviti
- Cjelov i Ti.

Hrvatsko kolo, 1932.









Između nekad i sad vrijeme rasta, izrastanja, stasanja, zrelosti
uvala mladosti, Švicarsko vrijeme, povratak korijenima, život.
Mislioc si, kip mudrosti, uvijek u održivosti umnih zbivanja,
u rješavanju životnih enigmi, u jezgrovitosti maštarija.






Zürich, kuća umjetnosti, pored ulaza Rodinova vrata pakla,
divio si se djelu, na vrhu razbijač klišea uvjetnosti, rekao si
i postao misaoni vodič našim svakodnevnim zbivanjima,
razbijač dnevne utihe u željene promjene. tvoj odlazak
u Svetu Nedelju, divno ime grada i klinike, vjerovanje
u moć novoizrastajuće znanosti, uklanjanju cancera
iz tvog kemoterapijom izmučenog tijela

Vjetar donosi miris ljeta, sinoć smo šetali kvartom,
volimo povečerje, to je naše godišnje doba.






Suton se ogleda u tvom portretu iznad radnog stola.

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.07.2024.

Namijali smo se!








Kolaž zrcali silvestrovo 1988, radost kasne mladosti i bljesak sna. Na terasi Oceana su trubaduri pjevali

Usred tišine grada
I usnule ljepote
Tiha se čuje gitara,
La musica di notte.

Zelenci su odbrojavali ponoć ritmom noćne muzike. Plesali smo, u novogodišnjem jutru si pjevušio s njima

Dani svi, svi ko jedan dan
Proć' će dobro znam
A ljubav moja neće
Za nju živim za nju dajem sve.

36 godina kasnije ti ulaziš u sobu s buketom ruža.
Hvala ti, ali zašto danas?
Jer hrabro podnosiš čekanje na radiokirurgiju.
Sve će biti dobro!
Kako znaš?
Uramila sam nas na vrhu katedrale!
Stvarno luduješ.
Izmišljaj moga srca.




Nasmijali smo se!


Dijana Jelčić…

- 08:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 03.07.2024.

Osjećamo, dakle tu smo...








Ako ne što drugo, ostaće moj materijalni herbarijum ili moje beleške, ili moja pisma, a što je to drugo do ta zgusnuta ideja koja se materijalizovala: materijalizovan život, mala, tužna, ništavna ljudska pobeda nad golemim, večnim, božanskim ništavilom. Ili će ostati makar – ako u velikom potopu potone i sve to – ostaće moje ludilo i moj san, kao borealna svetlost i kao dalek eho.”
Danilo Kiš „Peščanik”, 1972






Plovili smo morima, pristajali na dokovima,
radovali se kobaltu neba između sutona i zore,
iz ponoćnog mira uranjali u zagrljaj aurore i vjetra,
u rifove sjvernog mora, u ljepotu horizonta svitanja.

Bježali smo od teških riječi,
rastuživale su nas, griješili smo,
razotkrivajući se sebi dosezali milost,
hostiju oprosta na dnu kaleža promašaja.
Kao u Joyceovom bogojavljanju, oslobađanje
od utega prohujalog, od noćnih mora i nesanica.

Kao moć nutarnje svjetlost uspomene nosimo u sebi,
čujemo eho mladosti i zov zrelog ludovanja, a živimo
suton ovozemaljskog puta, osjećamo ga, dakle tu smo.






Dijana Jelčić

- 08:38 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 02.07.2024.

Igračica...








Hermann Hesse bio je njemačko-švicarski književnik, rođen je 2. srpnja 1877. godine u Calwu u Njemačkoj, a umro je 9. kolovoza 1962. u Montagnoli u Švicarskoj.


S igračkom svojom, s perlama u ruci
pogružen sjedi, a zemlja oko njega
opustošena ratom i kugom.
Ruševinom
još raste bršljen, u njem zuje pčele.
Klonuli mir u prigušenom psalmu
još ječi svijetom...

Herman Hesse







Nad morem oblaci suzama neba pričaju priču
o staklenin perlama prosutim po stazi sjećanja.
Iskre uspomene osmišljene porinućem u
svijet igre, utkane u pjesmu zadnjeg
igrača staklenim biserima.

Pokušavam se ispisati iz vremena nedogadjanja
isključiti iz vrtloženja zbilje, osmijehom opisati
otvaranje bisernice, znoj srca na sedefu i
kraj strahovanja.od ratova u svijetu
Na dverima srpnja, u krošnji ocvale lipe ptice bruje
istinu o ruševinama, povratku ka bršljanu i zujanju pčela.

Kao igračica perlama, slušam romor podmorja u kojem
ti tražiš školjku koja šumi priču o porodu ljubavi.

.





Dijana Jelčić

- 07:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.07.2024.

Ubijala sam riječ…






Iz puritanske strogosti izranja misao o savršenstvu postojanja bez uvjerenja i strasti.
U sutonima se misao razljeva stazama erotike i uranja u srž bitka, dotiče ugaslu žižu
patosa, iskri ognjilo promjena, zaobljava ljepotu svitanja, odjeva nebo plavetnilom
snovitosti, a jutarnja zvijezda daruje utočište bjeguncima iz jave…





pred brončanom statuom zagrljaja sam ubijala riječ, ratovala sa siluetom minulog
na žrtveniku žudnji spalila do pepela i odpuhala u vjetar. Mislila, gotovo je, zauvijek.
Zaboravila sam ugasiti vjerovanje, opet se došuljala u osjećanja, rasvijetlila koridore
kojima sam slijepa na ljepotu tragala za nejasnoćama uma. Osjetih moć zagrljaja
boga rata i boginje ljubavi.
Odvojeni su tek usamljenici na paleti vrijednosti…

Ljubav nije samo riječ, pomislih osjećajući nestajanje lažne čednosti i nadolazeću plimu
zanosa, sjetih se izreke… postoji samo jedan moral, kao što postoji samo jedna geometrija,
te dvije riječi nemaju množinu…

ima li ljubav množinu?... upitao si me… ne znam, ali znam ona nije samo riječ, ona je
vulkan, potres, plimski val, šum valova, romor rijeke, lepet leptirovih krila koji izaziva
uragan univerzuma uma, kraj ratova, univerzalno ljepilo zagrljaju galaksija, ljudima.






Ubijalia si riječ... uzaludno... šapnuo si


Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>