Ubijala sam riječ…
Iz puritanske strogosti izranja misao o savršenstvu postojanja bez uvjerenja i strasti.
U sutonima se misao razljeva stazama erotike i uranja u srž bitka, dotiče ugaslu žižu
patosa, iskri ognjilo promjena, zaobljava ljepotu svitanja, odjeva nebo plavetnilom
snovitosti, a jutarnja zvijezda daruje utočište bjeguncima iz jave…
pred brončanom statuom zagrljaja sam ubijala riječ, ratovala sa siluetom minulog
na žrtveniku žudnji spalila do pepela i odpuhala u vjetar. Mislila, gotovo je, zauvijek.
Zaboravila sam ugasiti vjerovanje, opet se došuljala u osjećanja, rasvijetlila koridore
kojima sam slijepa na ljepotu tragala za nejasnoćama uma. Osjetih moć zagrljaja
boga rata i boginje ljubavi.
Odvojeni su tek usamljenici na paleti vrijednosti…
Ljubav nije samo riječ, pomislih osjećajući nestajanje lažne čednosti i nadolazeću plimu
zanosa, sjetih se izreke… postoji samo jedan moral, kao što postoji samo jedna geometrija,
te dvije riječi nemaju množinu…
ima li ljubav množinu?... upitao si me… ne znam, ali znam ona nije samo riječ, ona je
vulkan, potres, plimski val, šum valova, romor rijeke, lepet leptirovih krila koji izaziva
uragan univerzuma uma, kraj ratova, univerzalno ljepilo zagrljaju galaksija, ljudima.
Ubijalia si riječ... uzaludno... šapnuo si
Dijana Jelčić
|
