Šapat sedefa...
Frida Kahlo 6. srpnja 1907. – 13. srpnja 1954.) bila je meksička slikarica realizma, poznata po svojim autoportretima.
svaka njena slika govori o njoj, o njenoj boli i njenoj bezuvjetnoj ljubavi, umjesto olovkom ili tipkovnicom ona se služila kistom,
živjela je ljubavnu bol da bi ublažila fizičku.
Diego je bio tip muškrca kojeg danas susrećemo u žutoj štampi, slavan preljubnik, umjetnik pustolov, vraćao se Fridi da bi osjetio ljubav.
Poslije njene smrti je priznao... niti jednu nisam volio kao nju... a ona je to u svojoj boli osjećala i gornji autoportret nazvala moje misli o Diegu
.
Slika je tiha poezija, a poezija je slika koja govori, negdje sam pročitala ovu Plutarhovu misao i pomislila,
složila sam kolaž, izmješala lutanja dolinom tvoje mladosti, ljepotu delte, pišem,
a riječi djeluju besmisleno u usporedbi sa osjećajem koji me omamljuje.
Kako oblikovati pjesmu, a kako ispisati biografiju Jakovljeve školjke?
Vidim je, ali ovo što vidim na zaslonu računala je tek suhi ispis.
dijaloga srca i uma koji ćujem kao što osjećam tvoje poljupce.
Nešto u meni blokira um da osjećanje pretače u štivo koje nikome do meni ne bi bilo
razumljivo. Bilo bi to za čitaoca bezvrijedno štivo. Ni ti ga ne bi razumio,
možda bi ga osjetio srcem, ali bi ga morao prevesti na jezik tvog srca.
Slika je tiha poezija, a jezik srca je tišina školjke na dnu oceana, njeno umiranje na pješčanom žalu i šapat sedefa iz kojeg se rodila ljubav.
Dijana Jelčić
|
