Za sreću...
Uranjam u astralnu dimenziju svijesti,
u izmišljaj božanskog prostor vremena.
Grlim nebesko modro, nezemaljsko doba.
čujem glas zvijezde pod kojom sam rođena,
nježna je insomija, to bdijenje na obodu lazura.
vraćam se u osjećajnu dimenziju svijesti i čujem smijeh
djece u vrtiću ispod prozora, vidim osmijehe na licima prijatelja,
u plesu Titanije, Oberona i Puka naslućujem susret srodnih duša, prijateljstvo, život.
Dijana Jelčić... repliku slike... ples Titanije, Oberona i Puka sa vilama... William Blake
darovala mi prijateljica Margarit Morris iz Londona
|
