dinajina sjećanja

četvrtak, 27.06.2024.

Radost, ugoda, sreća…







Putovali smo svijetom, zaustavljali u nepoznatim gradovima, na izložbama i promocijama upoznavali ljude. Fotografirali smo, a onda se u zadnjoj selidbi zagubila škrinja s fotkama. Izgubljene fotke ne umanjuju sjećanja, preslikavali smo lica, arhitekturu gradova, parkova i vrtova, tišinu hramova u albume pamćenja.
Pamtim pješčane plaže, obale rijeka, trgove cvijeća i ptica. Sjećam se naših pustolovina pod zvjezdanim nebom sjevera i juga. Javljaju se u slikama, bude nadahnuće, postaju erupcija riječi, eksplozija boja, pojavnosti minulog vremena. Slijevaju se u nedogledne izljeve osjećanja. Kada pokušam obuzdati tu navalu ljepote izgubim se u nerazumnim rečenicama, u razularenom izričaju koji nije preslika osjećaja. Radost, ugoda, sreća, triptih odživljenog živi u galeriji zapamćenih slika.

Pitam se kako opisati to trojstvo? Tragam za riječima kojima bih opisala njine siluete u sutonima, konture u svitanjima.
Nije dovoljna metafora šampanjac za vrenje u venama, ni lepet leptirića za zvukove glasanja u svijesti. To su klasične metafore za dojam radosti, ugode, sreće. Nema općenite sreće, svatko je doživljava na svoj način. Definicije su različite, okusi čokolade, sladoleda, naranči, grožđa i vina, šum mora, želja za laku noć, kad staneš u stare traperice... u tome je čar, jer sreću čine male stvari...
Pokušavam osmisliti gradaciju sreće u prostoj rečenici… ja sam najsretnija… glupost tog pokušaja me poziva na traganje za još neotkrivenim metaforama, Do tada koračam koridorima prohujalog, divim se mladom jutru, podnevnom suncu, sutonskoj zvijezdi…radujem se prvoj jutarnjoj kavi, mirisu svježe oprane posteljine, pronađenoj staroj knjizi, njegovom osmijehu, okusu đema od šljiva i pohranjenim uspomenama u režnju pamćenja.





I ovaj tekst je već prohujalo vrijeme, kao i želja nonićeva ostani uvijek djete veselja i sreće ili mamina jednostavno budi sretna... to su imperativi koje pokušavam slijediti... priznajem bilo je i tužnih i bolnih dana, ali zahvaljujući radosti, ugodi i sreći djetinjstva uspjela sam svaki put probuditi usnulo dijete u sebi..






Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 26.06.2024.

Kao najljepše ruže...






Pored radnog stola fotografija, trenutak ovjekovječen u Međugorju.
Jučer je bio dan ukazanja, na tisuće vjernika se skupilo u svetištu,
molitve i mise, sjetih se mog prvog posjeta u maleno seoce bez
današnjeg glamura. tek nekoliko kuća, crkva i ozračje svetog brda.
Promatram fotografiju i prizivam tadašnji osjećaj, Ti ulaziš u sobu,
donosiš mi kavu u porculanskoj šoljici, uspomeni na djetinjstvo u
kući praroditelja. Ispijam kavu, ustajem i otvaram prozor, miris
lipe uranja u sobu. Ptice pjevaju u njenoj krošnji, zov nove zore.
Na asfaltu ispod prozora bijeli golubovi. To su golubice, pomislih.
Začuh šum automobila i lepet krila. Sedam golubica je kružilo
nad prozorom a onda su odletjele u jutros bijelo nebo nad gradom.







ti pjevušiš Robićeve golubove, gledamo ih kako nam mašu, kao najljepše ruže nad našim prozorom.

Dijana Jelčić
- 07:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 25.06.2024.

Kritika zvjezdanog neba...





Dogodilo se na današnji dan... 25. 06. 2014.

Utorkom u Potepuhu kod Marijana Grakalića - dinastija Jelčić .... tko je falio je falio ... Večer ljubavne poezije, nogometne poezije (nisam ni ja znao da postoji) koja je dovela (na neku foru) do erotske poezije a, ista je nekako povezana s mačorom imena Mačak ... koji je pak proveo seksualnu revoluciju u Švicarskoj te morao pobjeći od kastracije u emigraciju ... i dobio knjigu sa svojim imenom u naslovu ...

Kažem ja .... tko je falio je falio ...
Tomislav Čuveljak






Bila je to zvjezdana zagrebačka noć. Na terasi Potepuha prijatelji, Marijan i mi. Razgovor je bio ugodan i kreativan. Sjetili smo se i van Goghove noći. Pod zvjezadama smo kazivali naše sudbinske pute, čitali naše do tada napisano. Nogomet je, kao i ovih dana bio tema, Zdenko je to nazvao poezijom vremena. Smijali smo se. Mačor zvan Mačak i njegov bjeg od krađe muškosti. Na kraju razgovora smo se umirili i dozvolili zvijezdama da nam govore tišinom. Svjedočanstvo naše nedjeljivosti od njih. Slušali smo nekoliko trenutaka i čuli kritiku zvjezdanog neba
Danas ona djeluje, razmišljam, osjećam nesuvislost htijenja, posjednika uma nezrelog za himnu sreći, ljubavi i životu. Ispijam udahe žudnji za moćnicom lirskog izričaja, ćutim plahost mnijenja, neumilnost istine. Didaktika pjesništva je težak put ka osmišljavanju emotivnosti, koračanje okrutnim jutrima osjećanja, nemilosrdnim sutonima osjećaja. Pobjeda je zaobilaženje drumova količinskih podbačaja, ponavljajućih metafora koje s vremenom gube snagu.





Možda je istinski put ipak seksualna revolucija mačora Mačka, bjeg od zakona koji sputavaju slobodan hod. Tek svjesni da niotkuda ne postoji dosežemo ono značajno kamo želimo dospjeti, tek priznanjem učinjenih grijeha, odmorima na krajolicima kritike zvijezda stižemo do oaze osobnog izričaja.

Možda, ne znam, još uvijek nisam pronašla prikazivanje kojim bih opjevala lepet leptirovih krila zarobljenih u mreži uma, još uvijek nisam ostvarila opisivost kojom bih oslikala let kroz snove, još uvijek se samo igram riječima lebdeći kroz kraljevstvo literature, sanjajući trenutak moje deskripcije.





Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.06.2024.

Svetkovina suza...






Mala, velika moja...

Večeras ćemo za njih voljeti
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti....

Izet Sarajić... Sarajevska ratna zbirka.







Povečerje se razlijeva tišinom. Sunce šuti, nebo najavljuje svetkovinu
zvjezdanih suza, na žalu bisernice otvaraju srca, daruju zatomljeni
privid poroda ljepote, na oltaru sunoćja sjaj Venere, u mojoj kosi
lahor tvoga glasa, u tvojim očima suza,
u bezdanu zločudnog vremena čujem jeku tvog šapata, osjećam
bujanje novih osjećanja i budi se noć, tišina puca, ruši planine,
rađa oceane, valovi dodiruju hrid, ubijani su nedužni,
na bojišnicama umiru vojnici. Nema ih. A mogli su biti očevi.

dan odlazi, Izetova pjesma je izazov, pitaš me hoćemo li večeras za njih voljeti,
u tvom glasu titraji sonate od snova, krhkost minulih godina oblikuje snagu ljubavi,
voljeti za njih je moć življenja. Nećemo ih oplakivati. U čemu je moć suza?
pitaš me očima punih zvjezdanog neba.
Daruju kraj našoj još uvijek bezimenoj priči, krstim je imenom svetkovina suza…





Dijana Jelčić
- 14:14 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.06.2024.

Crtica iz ordinacije...







Zürich, divan grad na jezeru koje mu daruje širinu i zrcali slobodu neovisnosti. Krajem osamdesetih godina minulog stoljeća je došla u moju ordinaciju u trapericama i kožnoj jakni djevojka imenom Hava Karamustafaoglu. (njeno prezime zaboravih, ovo izmislih) Govorila je odlično njemački. Odmah mi je objesnila razliku između njenog izgleda i imena.
Dolazila je nasmijana. Promatrala sam njeno savršeno građeno tijelo, njene predivne tamne oči, prašumu od kose dok mi je pričala o porijeklu, o dalekoj zemlji iz koje su njeni roditelji s njom u narućju pobjegli tražeći sreću. Darovali su joj slobodu i dozvoli da slijedi radostan život mladih u Švicarskoj. Željela je studirati Kineziologiju, a igrajući tenis povrijedila lakat. Razgovarale smo i smijale se, onda je jednog dana došla sa suzama u očima.
Slijedeći tradiciju pradjedova, otac me je rođenjem obećao nekom meni nepoznatom dječaku.Nadao se da su roditelji dječaka to zaboravili. Znam da moram funkcionirati, znam da samoj sebi dugujem odluku, ali svjesna sam da je dugujem ocu i porijeklu, tužnim glasom je zaokružila svoju nutarnju tišinu.

Hava je bila dijete iznjedreno iz koljevke nad kojom je lebdjela sudbina izgovorenih obećanja. Vjerovala je da je krug sudbine raskinut, da je dohvatila slobodu o kojoj su njeni roditelji sanjali. Tradicija pradjedova je izronila u obličju nepoznatog čovjeka imenom Adem.
Sa usana je nestao osmijeh, nestala žudnja za poljupcem, isušila želja za dodirima. Oči su prestale dozvoljavati pogledu da odleti u dubinu plavih očiju mladića kojeg je zavoljela u školskim danima. Morala ga je zaboraviti... Je li ga mogla zaboraviti?

Krug nepoznatog se oko nje zatvorio. Došla se oprostiti od mene u pratnji zgodnog mladića. Vidjela sam samo njene oči. Tijelo, kosa, usne sve je bilo skriveno iza odore njene budućnosti. Moja sjena pleše nepoznatim ritmom, titrajima nepoznate stvarnosti, govorila je jezikom koji Adem nije razumio. Osluškujem glazbu iz sfera nepoznatog svijeta u koji svjesna odlazim. Tišinu nosim sa sobom u taj drugi prostor, u to drugo vrijeme.

Nikada je više nisam vidjela. Možda se ipak vratila u svoje pravo vrijeme, možda je taj krug nepoznatog ipak bio njena neizbježna sudbina, njena istina, možda je ipak zaboravila mldaića plavih očiju.




Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 22.06.2024.

Razumijem i poštujem druge...






Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagovještaj jedne staze. Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svako nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane čovjek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dole riba. Ali svaki je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nam je zajedinčko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumijeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.

Herman Hesse, „Demijan“







Smjelost je čednost mladosti razotkriti u vremenu zrelosti i očekivati aplauz promatrača. Zrelost u meni se bunila, nabrajala razloge, šaputala opomene, govorila o prozi ljubavi koja me čeka u mirnoj luci svakodnevice. Nesigurna krenuh nepoznatom stazom ka nepoznanici nutrine, ka ukupnosti osjećanja koju neosjećah zbrajajući doživljaje.
Uđoh u panoptikum želja. U muzeju voštanih figura opjevana pijana lađa jedri pučinom oceana sna. Osluškivah glas vjetra, začuh glas darovanog mi rebra i zvon tužnog zvona u dubini duše. Nad morem tri sunca, trodimenzionalnost sudbine, nemogućnost uzdizanja ka beskraju. Iza tamnog horizonta je izronila četvrta svjetlost, svijetlost zbilje. Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol me spasila od utapanja u bezdanu tuge.
Dogodila se zbilja, zbrajanje uspomena, lutanja Provansom i Toskanom, jedrenja Kornatskim arhipelagom, zvuk morskih orgulja u Zadru, ljepota crvenih koralja na Zlarinu, susreti s umijećem umjetnosti u Grožnjanu.







Razumijem i poštujem druge, ali pisati mogu samo o sebi.


Dijana Jelčić
- 11:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 21.06.2024.

San ljetne noći...






Ako ti u pamćenju ne prebiva ni najmanja ludost na koju te navela ljubav, nikad nisi volio.

WILLIAM SHAKESPEARE





U ludovanju pamćenja purpur svitanja
najkrače noći u sutonu proljeća,
pod karijatidama neba miris
bijelih dalija, san i plam
Ivanjske vatre.

Na dlanu pamćenja vilinski san,
Oberon i Titanija, radost, ples
i dobročudne spletke Puka
radosno sidro u zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...

Budimo se u snu ljetne noći,
sedam vila napušta nebo i
plesom oko vatre daruje
radosnom puku ljubav.





Ljeto uranja u perivoje proljeća.

Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.06.2024.

Ostaju valovi...






"U spoznaji o istinskim uvjetima našeg života moramo crpiti snagu za život i svoje razloge za život." "
Simone de Beauvoir






U našim glavama titra replika svemira. Svaka čestica može biti točkica ili val. Neurofiziolozi taj svijet nazivaju univerzum uma. Prije nego je postao svijest možda je bio santa u podmorju ledenoih doba. Srce malog univerzuma kuca nasumično i nesigurno, kao da pati od aritmije. Tu izazovnu misao istraživača univerzuma pobija znalac starog kova i tvrdi Bog ne kocka sa svemirom. Njegovo oko budno prati zbivanja.
Možda?
Duge sjene, bestjelesni čuvari prošlosti i Faustovsko pitanje, „Što je stvorilo svijet?“, odgovor se krije u mogućnostima krošnje vremena, u zavežljaju sna, u sveprisutnost božanske iskre u čovjeku, travki, cvijetu.
Sažeti u kapljci vode, u kapi rose, u struni svjetlosti, u zrnu pijeska, mi tisućljećima zgusnuti u režnju svijesti bdijemo na portama vremena. Ti i ja pretvoreni u misaonu sliku na cvijetnoj livadi nebeskoga carstva, mi vještičji porod na stranicama mističnih knjiga, uzdrhtalo duplo biće sa gozbe bogova, mi stvoreni da služimo i da budemo robovi Olimpa, Panteona i Raja, satrti u materiju kojoj darujemo dušu, stisnuti u najmanju česticu energije koja izaziva umiranje zvijezda, ekspoziju boja, rat galaksija. Mi ljubavnici svjetlosti i mraka, mi sužnji istine, skriveni u trenu svitanja i času sutona, mi vjekujemo na trnovitim stazama ka zvijezdama i umiremo pjevajući, da bi se ponovo rodili pjevušeći istinu o rađanju i umiranju svjetlosti na obroncima sna i jave, u arboretumu snova i moći sadašnjeg trenutka.

Zagrljaj je uskrsnuće pod dodirom tvojih dlanova. Lepršava sva u bijelom boginja sudbine nas vodi kroz džunglu na asfalfu i bodri univerzum uma. Pričinja mi se, bog se ipak kocka s nama. galeb kliktanjem para oblake, objavljuje svitanje. Rađa se novi dan. Dokazuje nepovrat istrošenih čestica vremena.




Ostaju valovi.

Dijana Jelčić
- 09:29 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 19.06.2024.

U vali zbilje...








Nestajala je noć. Bili smo u zagrljaju mora, neba i zemlje,
puteva i gradova, u igri oblaka i vjetra, u disanju srca
i tihovanju uma, u magnovenju vremena. Bijelina
mladog dana slijeva muk noći u zvukove jutra,
u znoj srca još usnulih školjki, u moć trena
umiranja za porod novih bisera u kolajni
sjajnog znamenja postojane ljubavi.
Približavali smo se Suncu.

Mi vječni tragači za sakramentima usnulih svetišta,
kušači čudesnih okusa, pijači božanskog pića.
sanjarimo u vrtlogu sakralnog i profanog,
mitskog i stvarnog, ronimo dubinama
u potrazi za potopljenom utopijom.
More ključa zbiljom. Ljubiš me.
Tvoje ruke, zavežljaj sna.
Nestajem u snu.
Budiš me u svitanju osunčane zore,
u vali zbilje pozdravljamo sunce.






Dijana Jelčić...
fotografije... svitanje Jasna Marcelić, pozdrav suncu vjenčani kumovi Zadrani.

- 08:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 18.06.2024.

Zobar i Rada lete u nebo...







Zidni sat, nekad u sobi nonića, danas u našoj me prisjeća na vrijeme
davnih obreda. Brojah odkucaje zidnog sata, a život se događao
ručkom i večerom za stolom. U međuvremenu igra, škola,
susreti s prijateljicama, ljubav i dozvola izlaska do 8h.

Odljeva se jutro puno sunca, slijeva u podnevni sjaj,
na stoljetnom kalendaru obećanje, ljeto će donijeti
pjesmu prohujalih dana, bisernice na žalu života,
pregršt mirisa, boje, zvuka i odsanjanie priče
starog ciganina .Makara Čudre, ne njegovu,
nego priču o jednoj tragičnoj ljubavi.





Okus crnog vina, posveta želje na usnama, gozba osjetila,
Bio si Zobar, bila sam Rada, Gorki je pisao o nama,
o bezumnosti ljubavi, o snovitosti dolazećeg ljeta.
miris daljina, sloboda ubrizgana u rađanje.
Proročica Izergil šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu rodoslovlja,
Ljubav na kušnji smrti.
Zobar i Rada,
lete u nebo.




Maksim Gorki... (Nižnji Novgorod, 28. ožujka 1868. – Moskva, 18. lipnja 1936.)


Dijana Jelčić
- 09:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.06.2024.

Pod pepelom vremena...








Onima koji će se roditi poslije nas

Zaista,u mračnim vremenima živim!
Bezazlena riječ je glupa.Vedro čelo
Znak je bešćutnosti.Taj,koji se smije,
Samo još nije primio
Poraznu vijest.
Kakva su to vremena,kad je
Razgovor o drveću gotovo zločin,
Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima?

Bertold Brecht






Pompeji, grad zaustavljen u vremenu,
nestao pucanjem srca poluotoka,
erupcijom kratera, bijesom
velikog grbavca.

Vezuv je rigao vatru, Geja je plakala
pepelom prapočetka, nestajali
hramovi, rušile se vile,
umirali ljudi.

U kukuljici strave okamenjeno vrijeme,
začauren trenutak, sužanjstvo
neodbjeglih, ovjekovječen
njihov kraj, tužna slika
ljudske nemoći
i moći zemlje.

Vrijeme je održalo obećanje darovano Muzama,
umijeće zaustavljeno u pepelu, sačuvan hram
i skulpture Apolona i Diane.





Radosne su zagrlile brata i sestru, Apolona i Dianu i na pepelu zaplesale.


Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.06.2024.

Vjeruj mi...





"Rat se sastoji u tome, da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju na zapovijed ljudi koji se vrlo dobro poznaju, a uzajamno se ne ubijaju."

Albert Einstein




Život je suma godina i buket sjećanja. U svijetu tutnje ratovi i sučeljavanja moćnika na forumima mira. Buket sjećanja je sličan procesu katarze. Treba ga prihvatiti i pamtiti trenutke koji su bili presudni u sumi naših godina.
Oko ponoći me probudio tvoj dodir i šapat, sanjaš li sutrašnji dan. Davne 1986 je bila promocija moje zbirke Osamnaest crvenih ruža. Jutro poezije i nas dvoje u poetskom dijalogu pred mladim pjesnicima. tom zbirkom sam se opraštala od tugovanja za prvom ljubavi. Znao si i hrabrio me. Pročitao si pjesmu kao da je pisana tebi.





Opet 16. 06. šezdeset i osam godina kasnije naša odaja obasjana sutonskim suncem života živi buketom uspomena. Pitam se





Koji je trenutak bio značajan, možda najznačajniji u našem dozrijevanju? Postoje li preklapanja naših životnih putova, koračanja istim tragovima?
U pijesku vremena se naziru tragovi naših koraka. Dolazimo iz različitih smjerova. Ti iz doline zelene rijeke, ja iz plavih daljina.
Znakovi kraj puta mladosti se susreću na rondou tek dotaknute zrelosti. Zajedno smo započeli ciklus sazrijevanja. Krenuli ka istom cilju, ti politologom i glumcen u sebi, ja umijećem pokreta i anatomijom neba.
U čemu se razlikujemo? Ti glumcem u sebi dotičeš teme razarajućih razmjera i zgušnjavaš ih u bitak pjesništva. Bio si i ostao pjesnik trenutka. Ja sam ostala vjerna znakovima neba. Još uvijek se izgubim u širinama zvjezdanih misterija. Ti me prizemljuješ ne lomeći mi krila za sljedeći let.
U čemu smo slični? Dotičemo se izmaštanom geometrijom nedodirljivih osobnosti i gradimo kocku vedrine sretnog zajedništva. Volimo sjećanja. Rado se vraćamo u dolinu tvoje mladosti. Tamo je početak sreće. Slušamo tišinu močvare. Zaustavljamo se na obali rijeke i šutimo. Kockamo se samoglasnicima i suglasnicima, izmišljamo riječi, igramo se njima. Davni izmišljaji ožive u novima. Mnoge ne zapisujemo, pamtimo one nagomilane u izljevima radosti. Sada se ta nenapisana priča odigrava na sceni sjećanja. Pokušavam, ali ne mogu je sročiti u tekst. Slike se vrtlože u zrcalu pamćenja.





Lijepe su kao Monetovo svitanje. Vjeruj mi. .

Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 15.06.2024.

Sjene naših pokreta...





Personifikacija novog svitanja.

Bez obzira na mitologiju, ova sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav.







Tu noć nije spavao, samo je sanjao. Nad žrtvenikom svitanja bljesak bijele svjetlosti. U zraci probuđenog sunca silueta zagrljaja i miris lovora. Osluhnuo je tišinu. Vraćam se s osmijehom i volim mirisom, pogledom, glasom, sluhom i dodirom. Zadivljen ukazanjem Nimfe, još omamljen mirisom sna šapnu:
Krenimo zajedno među bezimene prolaznike, osluhnimo istine o osmijesima kamenih spomenika.
Mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo. Ono što je ugledao u sjaju sunčanog praha bila su stoljeća zgusnuta u titraj oka, u Apolonovo svetište i miris lovora i bunike.
Izranjam iz sna zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta... šapnuo je
Ona se zagleda u njega. Budim se, a ti mirisom sna šapućeš probudi se ljubavi, vrati se u život… odgovorila je.

Ona je privid koji mnogi nisu vidjeli. Došla je u ovom svitanju, lovorovim vjencem sjedinila čovjeka i ženu u krug postojanja.






Sjene naših pokreta iščitavaju poruke, rješavaju rebuse i tankoćutnim dodirima, ubijaju strahove, premošćuju bezdane i zrcale ljubav.

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 14.06.2024.

Ditiramb bogu Morfeju…





TAJANSTVO
Na strmini padine anđeli okreću svoje vunene haljine po travnjacima od čelika i smaragda.
Plamene livade poskakuju sve do vrha glavice. Na lijevoj ivici crnica je utabana svim ubistvima i svim bitkama, a svi kobni zvuci predu svoju krivulju. Iza desne ivice jeste linija istoka i napretka.
I dok se huka morskih školjki i ljudskih noći obrće i poskakuje stvarajući rub iznad slike.
Rascvjetana blagost zvijezda i neba i ostalog silazi nasuprot padini, kao košarica prema našem licu, i tamo dole stvara mirišljavi i plavi ponor.

Arthur Rimbaud







Budna pod ponoćnim suncem osjećam moć dionizijskog slavlja, u obrubu slike snagu plavog ponora i smišljam ditiramb dobrom bogu Morfeju koji bdije nad ljepim snovima. San nije zastoj u životu, nego lumin podsvjesti. Ta tajanstvena moć mira i nemira graniči sa nadnaravnim. San satkan od nepoznatog tkiva je magičnost svijesti koju bolje razumiju pjesnici od neurofiziolga.
Što je uistinu san? San je razgolićena tajna u kojoj se zrcali lice istine. Osjetih to, ali još uvijek imam na tisuće pitanja. Imam li i odgovore? Još uvijek ih nemam, ali pokušavm uhvatiti djeliće snova u mrežu svijesti u trenutku pred buđenje, kada se otvaraju bjelokosna vrata mašte. To su snovi koji brišu one predhodne, snovi u kojima se budimo i žao nam je što smo se probudili. Snovi su dio našeg ludila, kratki delirij svijest sa različitim obilježjima, niz nesuvislosti bez posljedica i svrhovitosti.
Možda je san tek najbolja definicija tlapnje? Upitah se jednom i tražeći odgovor osjetih kako je jedna misao, slobodna kao ptica odlepršala u noć punog mjeseca. Osjetih radost probuđenog djeteta I bilo ja kao nekada, utopih se u oceanu sna, a pučina je ogrnuta iskukićanim velom valova plesala kao djevojka iz dalekog Toleda. Zaustavih srce na obali mraka da ne odjezdi kao nekada u neku izmišljenu bajku.
Otvorih okna zrelosti. Skupih uspomene u zagrljaj budnosti i zatvorih kapije odsanjane mladosti. Ljubav u odori boga-Morfeja mi daruje ljepe snove.





Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.06.2024.

Poklapaju se...







Ak’ od Ante tražiš čuda:
Bol, smrt, tugu on ustavlja,
Napastnika goni huda
Bolne kripi i ozdravlja.

Mora i kopna svaka sila
Moć njegove sluša vlasti:
Stvari, život, uda čila,
On izbavlja od propasti.

Od pogibli koje spasi
Od zla svaki sačuvani,
Kako haran njega glasi,
Neka kažu Paduani.

Uvik slavno hvaljen budi
U tri sobstva Bog jedini,
Koji taka na spas ljudi
Po Antunu čuda čini.

Sv. Antun Padovanski, rođen kao Fernando Martins de Bulhőes (Lisabon, 15, kolovoza 1195. – Arcella kod Padove, 13. lipnja 1231.)






Matoš, Antun Gustav, hrvatski književnik (Tovarnik, 13. VI. 1873 – Zagreb, 17. III. 1914). U Zagrebu, gdje mu se obitelj naselila ubrzo nakon njegova rođenja, pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Nakon nedovršene gimnazije propao mu je i pokušaj studija na Vojnome veterinarskom fakultetu u Beču. Odustao je od građanskog poziva i potpuno se posvetio pisanju i glazbi.

Tajanstvena ruža

U mome tajnom vrtu ćuti dreka
Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka
Oj, snovi mog života, modri krajevi!

Jer duša moja bašta je daleka,
Visok zid je čuva, sfinga i zmajevi,
Tud šeta draga žena, duše jeka,
A njenim bićem struje sveti gajevi.

Zoveš li se Cintija, Sibila,
Kakvoga si lika, ne znam reći,
Znam te kao sebe i nemam za te riječi.

Kao sanak diraš moje zjene,
Ne znam, što si, djevojka il vila —
O, tajno moga vrta! O, ružo moje sjene!




Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 12.06.2024.

Zbilja koja boli... ...







Nad gradom lebde dlanovi neba puni demona, zbilje koja boli. Dnevno sivilo se slijeva u kobalt noći, riječi izgovarane na obzoru sutona se preobražavaju u jato bijelih ptica, slijeću u sluh i prodiru u dubinu svijesti. Razgovarali smo o današnjoj sahrani.
Na stolu buket bijelog cvijeća i poruka, tužni smo Zdenko i Dijana.
I nije važno o čemu razgovaramo, nejasnoće se oblikuju u kristalno jasnu sliku osjećanja, da, tužni smo.
Promatramo moć beskraja i vrtložimo kaleidoskop sjećanja na sva naša zajednička lutanja u potrazi za smislom suza, prolivenih u ime davnih zabluda. tihuju uspomene, otvaraju dveri tajanstvenih svjetova isprepletenih u sjećanja na prohujale noći odlazećih proljeća. U svilenkastom lazuru titraju sve, do ovog trena izgovorene, nježne riječi, utjelovljen vokabular prijateljstva, glosar ljepote prohujalih godina, nejasnoće i besmislenosti utkane u geometriju nikada napisane istine naših pustolovina u noćima kao što je ova. Istina oslikana na zaslonu pamćenja, neponovljiva čarolija naših sanjarija.





Budimo se i nebo plače s nama, zbilja nas boli, ali obala snovitost živi u meni. uspomene s pokrićem žive u nama, obećajemo ti dragi Duško nastavit ćemo sanjati naše zajedničke sne!

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 11.06.2024.

Bijela noć...







Švicarska, četrdeset godina djelovanja u ugodnom okruženju kolega, pacijenata i novonastajućih prijateljstava. Pokušavah zaboraviti uzrok mog odlaska iz domovine, bol rastanka i prolivene suze. Nastojala sam i lijepe uspomene izbrisati iz režnja pamćenja. Rad je bio spas. Pod budnim oko šefa švicarca mi dotepenci iz različitih zemalja izmjenjivali smo iskustva i širili znanje. Radost je trajala od sedam ujutro, do pet poslijepodne. Kratka pauza, a onda smo se opraštali uz pića u obljižnjem kafiću i razlaz. Sutra nas je čekalo rano buđenje i radni dan.
Mali stan i tišina samoće, kroz umorno oko nutarnjeg fotografa se zrcalio svijet u nijansama crnih sjena stvarnosti.Tihovala sam u kukuljici željenog zaborava. Svitanja su donosila budnost, kraj noćnim morama i moć bijele svjetlosti.
Kotrljalo se vrijeme, bliskost u radnoj grupi postajala čvršća, ljepša. Kolegica Eja, finkinja me jednog lipnja pozvala na ljetni suncostaj u njenoj domovini.
Hvala joj. Preporod doživjeh u beskrajnim prostranstvima daleke Laponije. U trenutku zagrljaja sutona i zore vidjeh svoje lice bez osmijeha ozrcaljeno u jednom od bezbrojnih jezera, oko mene se veselili prijatelji, bila je noć ljetnog solsticija, osjetih nagomilavanje zaboravljenog, erupciju smijeha, crnilo se slijevalo u bjelinu svitanja. Ugledah svoje nasmiješeno lice obasjano zorom, jezero mi je uzvratilo osmijeh. Na obzoru se pojavila velika bijela ptica.
To je dobar znak, šapnula mi je Eja, mi vjerujemo u moć bijeih ptica, one daruju čovjeku spas od tugovanja. Nasmiješila se, da, ona je osjetila moja tugovanja.
Taj trenutak sam zatvorila u svijest kao amulet, kao ognjilo koje je zapalilo svijeću na oltaru dana, radosti se vratila u osjećajnost, u sakoj bijeloj ptici naslućujem kraj tužnog i ružnog.





uspomena na tu bijelu noć me danas brani od mene same…


Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.06.2024.

Opraštamo se...






Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća su harali
Beatlesi, Stonesi i Bob Dylan, a ja sam tada bio sretno mladunće divnih roditelja.
Nasmješen Duško Valentić šarmantno zabavlja društvo u kafiću Park
U kazalištu sam završio zbog oglasa da Studentsko eksperimentalno kazalište
prima nove članove i da se mogu prijaviti i srednjoškolci pa sam došao,
odrecitirao nešto i primili me.
“Histerična bajka” po tekstu Slobodana Šnajdera i moja prva glavna uloga,
režirao je Pjer Veček asistent Koste Spajića pa je i on došao na premijeru.
Veček me pripremao za prijemni ispit na Akademiji dramske umjetnosti.
Bio sam primljen, redali se ispiti, diploma i angažman u teatru Gavella.
Još uvijek viču u prolazu Papundek, a zaboravljaju sve druge uloge
koje su do tada obilježile moj glumački put.
Napočetku me ljutilo, a onda me Zdenko tješio, ne ljuti se, pored mene
kašlju. Bilo je to vrijeme Vrdoljakovih reklama lakše se diše. Više se
ne ljutim, osmijehnem se sretan što sam još uvijek prepoznatljiv.


Duško Valentić 01.31 sjećnja 1950- 09, lipnja 2024, i telefonski poziv
zajedničke prijateljice nam je oduzeo mir nedjeljnog poslijepodneva.
Jutros i nebo plače s nama. Tužni se opraštamo od prerano otišlog
čovjeka, glumca, prijatelja, sjećamo se ugode minulog vremena
kako je sve počelo i trajalo do jučer. .

Poćivaj u miru sanjaru života, dragi naš Dule.




Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.06.2024.

Prva istina...







Skupljah suze u kristalni suznik skriven u utrobi sjećanja
na lutanja hodnicima minulih vremena, odustajah od
zbilje, izgubih se u lucidnim snovima.

Sanjala sam dodir pijeska i pjene i vjetar nad morem, koloplet zlaćanih niti
i njegove usne ucrtane u sedefu školjke iz oceana snova. U suzvučju nas i
vremena privid susreta, Iza otoka izranja mladi dan, rasprsnuće plama
ukradenog bogovima. Sunce oslijepljuje tminu, osmišljava konačnost.
Mjesec odlaskom odnosi more, na žalu među školjkama, umrla
bisernica, u sedefu suza njenog ranjenog srca. U kaplji sna
disanje zbilje potopljene u osrčju nutrine, osjećanje moći
i nemoći u ostvarenju čežnje za nedosanjanim snom.
Bez riječi sam u lucidnom bdijenju nad žrtvenikom
noći, u sjećanju na bogojavljane i prvu istiniu.





Bog je u očima onih koje volimo!


Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 08.06.2024.

Slučajnost?...







Postoji li slučajnost? slučajna ljubav, začeće, porod, život i opet ljubav,
je li kružni tok sudbine slučaj? Dogodi li se neka priča slijedom slučajnih
misli, tijekom slučajnih osjećaja ili tokom nekih događanja?
Promatram svitanje. prelamanje noći u dan, uranjanje svjetlosti u sobu
i nastajenje naših sjena na zidu.
Stanujemo li slučajno u ovom djeliću univerzuma?
je li slučajno ovdje gnjezdo naših praotaca?
Šetamo gradom odrastanja, udišemo svježinu jutra,
smanjuju se naše sjenke, sunce stoluje na nebu,
pijemo kavu pored Preradovićeva spomenika,
oko nas sjede nepoznati ljudi, djeca se igraju,





vraćamo se kući, koračamo zenitom vremena, sjene nestaju, stojimo raskrinkani od sebe pred sobom…
Je li slučajna ova zrelost samospoznaje?.ili je to ipak uspiješno pretakanje
transcendentnih žudnji u iskustvenost preživljelih godina?
Susret s prijateljima iz mladosti, sjetili se proslava mature, radost,
sretni smo… ponekad tužni… opet sretni… smjenjuju se raspoloženja u nama
kao godišnja doba u ovom djeliću svemira…




je li to slučajnost ili je upisano u šifru našeg genoma?


Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 07.06.2024.

Na vratima zrelosti...






Turbulentna je bila 1968 godina. Bila je to godina atentata na Martina Luthera Kinga i Bobbya Kennedya, pobune na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u Chicagu, Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u čitavoj Europi i oživljavnje već skoro ugasle avangarde. Budila se svijest, budio se svijet, Budili smo se mi, sabirno mjesto je bila mala kavana na rubu trga republike.
.
Tek položen ispit zrelosti, mislili smo maturalna svjedožba je svjedočanstvo neograničenog znanja. prozivali smo sve do tada poznate istine tražeći našu.
Sviježe poznavanje povijesti, filozofije, literature i fizike je u našim mladalčkim, nezrelim glavama bila garancija kako možemo promijeniti stvarnost, obilježiti epohu, ući u enciklopediju.
Citirali smo misli poznatih velikana. Imitirajući prošlo vrijeme željeli svoje puno prelijepog sna. Intelektualni kružoci iz Pariza prije revolucije su izazivali revoluciju u našim mislima. Mudrovali smo mislima Diderota, Voltaira, Rousseau, pa Kantovim imperativima, Matoševim istinama, pjesmama Janka Polića Kamova i Antuna Branka Šimića, gubili osjećaj vremena i pozdravljali zore revolucijom cvijeća na cvjetniom placu.

Susreti u praskozorjima, miris svježeg kruha i tek procvalih ruža, mi i grupa pjesnika iz "Blata", mladih buntovnika bez razloga i među njima pjesnik očiju boje nezaborava. Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih želja se jutrima spajalo s zanosom naših. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.

a onda smo se rastali, svatko je krenuo u svoju mladost hraneći svoju znatiželju i čuđenje, svatko ka ostvarenju svojih snova,
Poslije gimnazije faks, ispiti, diploma, rastanak s prvom ljubavi, bijeg u plave daljine, tugovanje, samoća i susret na vratima zrelosti




Dijana Jelčić
- 08:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.06.2024.

06. 06. 1966...







06. 06. 1966, bilo je to vrijeme gimnazijskih obaveza i bijega u snovita zbivanja.
Noćas prolutah fotografijama i sjetih se dnevne sobe none i nonića, bila je
puna zraka i mora, namirisana lavandom, dunjama, žalom i školjkama.
Osjećam na stotine mirisa što ih u sobi šire vrline, mudrost, navike,
čitav jedan tajnovit, nevidljiv, etičan i moralan život kojim odiše
atmosfera. Sjećanje stvara novu sliku, moji dlanovi na licu
starca koji miriše na djetinjstvo i košaricu sviježe ubranih
šumskih jagoda. Bilo vrijeme da krenem u školu, dao
mi je košaricu i rekao, uzmi, podijeli s prijateljima.
Bio je zadnji dan nastave, rastanak do jeseni.
uranjali smo u dugo toplo ljeto i dolazeće
pustolovine.






Gimnazijska iskaznica, ključ za besplatnu
posudbu knjiga u gradskim knjižnicama,
jesen, školske klupe, naši smijehovi i
priče o minulim radostima. Vjetrovi,
kiše, snjegovi i hladnoće nisu
gušili veselost naših dana.
Približavali smo se kraju
godine, veselili se prvom zajedničkom
slavlju silvestrova, prvi put s dopuštenjem profesora i blagoslovom roditelja.






Gornji red... Mladen, Silva, Biba, Sunćica, Jasmina, Vesna, Mirica,
Srednji red... Ja, Zvonko Marin Željko, Donji red... Zec, Crni, Mico i Mac...
Smijehom i pjesmom smo koraknuli u 1967...



Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 05.06.2024.

Prepolovljeni gradovi...






Bio je rat, bili smo daleko, pratili vijesti, gorili su gradovi, rušile crkve, umirali ljudi.
Moja mama u Zagrebu nije bila ugrožena. To me smirivalo. Tata je u Sarajevu
živio pod granatama, a Zdenkova obitelj u Mostaru, u prepolovljenom gradu,
bez zida, granica je bio srušeni most i Neretva.
Slušali smo baladu Reinharda Meya o Berlinu prije i poslije pada zida.





Došli smo u Mostar posebno označenim putem da ne zalutamo u drugu polovicu.
Samo do rijeke zelenih dubina, neumorne ljepotice sa smaragdima u kosi,
ratnice na bojišnici raspuklog grada, buntovnice u dolini suza, plesačice
s vjetrom dolutalim sa orkanskih visova tuga. Ona, šapat tišine sa
izvorišta ljepote.
Rat je završio, ali ne i podjela grada, kujunđiluk se oglasio,
a vijesti o obnovi mosta prizivale turiste iz cijelog svijeta.
Stajali smo ispred obnovljenog mosta i osluškivali
romor njenih kapi, njen zov i čuli šapat tišine…




Dijana Jelčić
- 07:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 04.06.2024.

Neću snove, hoću zbilju...







U ispreplitanju zbilje i sjećanja bijah izgubljena između sad i nekad,
iz sokratovskog povratak u predsokratovsko vrijeme, nedostatak
logike, bjegom iz umnog prostora lutah sanjanim svijetom

Kao Blanche DuBois nakon što doživljava niz osobnih gubitaka,
ostavlja svoje okruženje i traži sebe u čežnji za mjestom gdje
istovremenu cvatu lovor, bunika i ljubav.
Bez kraja i početka, pripitomljena orkanom odlazećeg dana
skupljah krohtine bolnih uspomena.
Na žrtveniku sjećanja lumin tuge, nestajući plamičak nadanja.
Iza obzora sijač zvijezda prebire po strunama tišine, sjaj
sutonske zvijezde nježnom šutnjom dotaknu nutrinu.
stvori slavoluk ka noći bez mjesečeva srebra.
Na lazurnoj pučini svićarica prosu mrežu
čuvarice nedosanjanih snova. Sjetih se
mačke u mračnom paklu ljudskih
odnosa i tračak svjetla, istinu
koja je jedini lijek.
izgovorih zaboravljenu želju
Neću snove, hoću zbilju,






Osjetih tvoje dlanove. ispreplitanje osjeta, slijevanje izvanjeg kaosa
u sklad nutarnjeg nemira, u slijevanje svih zbilja u čuvanje istine
za sve u životu nadahnujuće.





Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.06.2024.

Zameteni tragovi mladosti...







Johann Strauß (Beč, 25. listopada 1825. – 3. lipnja 1899.), austrijski skladatelj. Nadimak mu je bio "kralj valcera", a on je jedan od glavnih predstavnika klasične bečke operete.Svojom raspjevanom melodikom njegovi su valceri osvojili svijet i ostali popularni do danas. Naročito „Na jlepom plavom Dunavu“, „Priče iz Bečke šume“, „Bečka krv“, „Jutarnje novine“, i „Carski valcer“...
Nova godina nezamisliva bez velikog koncerta Bečke filharmonije i bečkih valcera, budi sjećanja na plesne škole Keglević i Maletić... od prvih koraka valcera do modernih plesova...






Mi djeca tog vremena, plešući se zaustavismo pred ispovjedaonicom nutrine.
Izmješali se trenuci prošlosti i zbilje, oćutili smo razlomljenost sjećanja,
vidjeli obrise neostvarenih snova. Bojali smo se, u snovima je sva
naša bol počivala... Jesmo li griješili? Jesmo, prošli smo križni
put bez težine križa, nismo bili kamenovani, oprost je titrao
u davno izgovorenoj istini. Bezgriješnost je utopija. vratili
smo se snovima, osjetli postojimo u fotografijama ...

U vazi su umirale ruže, mladost utkana u večeri tužnih trenutaka i snovitost.
Prilazio si mi, naklonom zamolio za ples, osjetih budnost mene u meni.
Zatitrali su zameteni tragovi prohujalog, igre svjetlosti i sjena,
krhotine tmine ubrizgane u ljepotu krajobraza uspomene.
Oćutih radost sjećanja, zgusnuće godina u poeziju
vremena, u moć sadašnjeg trenutka.

Na tvom licu se zrcalilo sunce. U dubini pogleda bdijenje dobrote,
u vrtlogu trenutka uzbibanost glazbe, bezbroj pitanja i niti jedan
odgovor. Bilo je nevažno. Drevni san se ostvarivao zbiljom.
Ruže su mirisale istinom. Ti si bio tu i to je bilo dobro.






Uz miris ruža i kave, u kičastoj viziji tnaših prvih renutka vidjeh godinama zametene tragove mladosti... .

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.06.2024.

Bukefal...






Bukefal, konj Aleksandra Velikog. Bio je neukrotiv, Aleksandar je gledao pokušaje raznih jahača i shvatio da se konj boji svoje sjene. Prišao mu je koračajući prema suncu, da ne vidi sjene, pripitomitomio je konja, jedino on ga je mogao jahati i jašući rješavao neriješive izazove i mjenjao svijet.

Bili smo mladi, željeli smo rješavati zamršene zadatke i mijenjati svijet,
pišući ga umrežiti u pjesme, u priče, u zamisao ljepše stvarnosti.
Maštajući koračali prema suncu ne okrečući se, nismo gledali
u sjene, pripitomiljavali Bukefala, gasili njegov strah i naše
strahove od zlih jezika, licemjerja, lažnih proroka,
hladnih ratova i mirisa palanke. Slušali smo
zov iskona, zatomili ga u sjećanjima,
sad nas brani od nas samih.

Podne je, koračamo prema Suncu, promijenili smo se,
oslobodili se zlih slutnji i sumnji u dolazeće.






Dijana Jelčićont>
- 10:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 01.06.2024.

Postoji li vrijeme?...







Einsteinova dimenzija vremena budi znatiželju i čuđenje.
ispisah bezbroj riječi o nepostojećoj istovremenosti,
Još uvijek tragam za odgovorima na pitanja
Što je vrijeme? Postoji li ono? Ili je tek
iluzija kojom organiziram život?

promatram odlazak sunca, čujem odkucaje zidne ure,
u zvuku zvona crkve zamišljam svetišta s ikonama
apsoluta, jedan je apsolui, apsolutnosti nema,
sve je u panorami promatrača relativno,
u pomaku je i pad Newonove jabuke.

Kako na koordinatama prostora ucrtati vrijeme?
u tišini močvare nam se pričinjalo da nema pomaka,
jedino je tišina bila živa, čuo se muk vremena i šutnja
prostora. svjetlost je zaoblila prostor u dimeziju svijesti.
Osjetih ttitraj nečeg bezimenog i nepoznatog u virovitosti
nutrine, oćutih moć dubine i snagu istinitosti Tinove pjesme...


O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu, u tebi nađoh
duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo
vječito, virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme,
porod i bivanje uvijek postaje veće.







To je trag istine u meni koji mi objašnjava izjavu jednog novinara o tome kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta,
"sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on je progovorio:
"Sada sam razumio!"
Pitam se jesam li uistinu razumjela teoriju reiativiteta?

Dijana Jelčić
- 08:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>