Na vratima zrelosti...
Turbulentna je bila 1968 godina. Bila je to godina atentata na Martina Luthera Kinga i Bobbya Kennedya, pobune na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u Chicagu, Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u čitavoj Europi i oživljavnje već skoro ugasle avangarde. Budila se svijest, budio se svijet, Budili smo se mi, sabirno mjesto je bila mala kavana na rubu trga republike.
.
Tek položen ispit zrelosti, mislili smo maturalna svjedožba je svjedočanstvo neograničenog znanja. prozivali smo sve do tada poznate istine tražeći našu.
Sviježe poznavanje povijesti, filozofije, literature i fizike je u našim mladalčkim, nezrelim glavama bila garancija kako možemo promijeniti stvarnost, obilježiti epohu, ući u enciklopediju.
Citirali smo misli poznatih velikana. Imitirajući prošlo vrijeme željeli svoje puno prelijepog sna. Intelektualni kružoci iz Pariza prije revolucije su izazivali revoluciju u našim mislima. Mudrovali smo mislima Diderota, Voltaira, Rousseau, pa Kantovim imperativima, Matoševim istinama, pjesmama Janka Polića Kamova i Antuna Branka Šimića, gubili osjećaj vremena i pozdravljali zore revolucijom cvijeća na cvjetniom placu.
Susreti u praskozorjima, miris svježeg kruha i tek procvalih ruža, mi i grupa pjesnika iz "Blata", mladih buntovnika bez razloga i među njima pjesnik očiju boje nezaborava. Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih želja se jutrima spajalo s zanosom naših. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.
a onda smo se rastali, svatko je krenuo u svoju mladost hraneći svoju znatiželju i čuđenje, svatko ka ostvarenju svojih snova,
Poslije gimnazije faks, ispiti, diploma, rastanak s prvom ljubavi, bijeg u plave daljine, tugovanje, samoća i susret na vratima zrelosti
Dijana Jelčić
|
