Zbilja koja boli... ...
Nad gradom lebde dlanovi neba puni demona, zbilje koja boli. Dnevno sivilo se slijeva u kobalt noći, riječi izgovarane na obzoru sutona se preobražavaju u jato bijelih ptica, slijeću u sluh i prodiru u dubinu svijesti. Razgovarali smo o današnjoj sahrani.
Na stolu buket bijelog cvijeća i poruka, tužni smo Zdenko i Dijana.
I nije važno o čemu razgovaramo, nejasnoće se oblikuju u kristalno jasnu sliku osjećanja, da, tužni smo.
Promatramo moć beskraja i vrtložimo kaleidoskop sjećanja na sva naša zajednička lutanja u potrazi za smislom suza, prolivenih u ime davnih zabluda. tihuju uspomene, otvaraju dveri tajanstvenih svjetova isprepletenih u sjećanja na prohujale noći odlazećih proljeća. U svilenkastom lazuru titraju sve, do ovog trena izgovorene, nježne riječi, utjelovljen vokabular prijateljstva, glosar ljepote prohujalih godina, nejasnoće i besmislenosti utkane u geometriju nikada napisane istine naših pustolovina u noćima kao što je ova. Istina oslikana na zaslonu pamćenja, neponovljiva čarolija naših sanjarija.
Budimo se i nebo plače s nama, zbilja nas boli, ali obala snovitost živi u meni. uspomene s pokrićem žive u nama, obećajemo ti dragi Duško nastavit ćemo sanjati naše zajedničke sne!
Dijana Jelčić
|
