Zobar i Rada lete u nebo...
Zidni sat, nekad u sobi nonića, danas u našoj me prisjeća na vrijeme
davnih obreda. Brojah odkucaje zidnog sata, a život se događao
ručkom i večerom za stolom. U međuvremenu igra, škola,
susreti s prijateljicama, ljubav i dozvola izlaska do 8h.
Odljeva se jutro puno sunca, slijeva u podnevni sjaj,
na stoljetnom kalendaru obećanje, ljeto će donijeti
pjesmu prohujalih dana, bisernice na žalu života,
pregršt mirisa, boje, zvuka i odsanjanie priče
starog ciganina .Makara Čudre, ne njegovu,
nego priču o jednoj tragičnoj ljubavi.
Okus crnog vina, posveta želje na usnama, gozba osjetila,
Bio si Zobar, bila sam Rada, Gorki je pisao o nama,
o bezumnosti ljubavi, o snovitosti dolazećeg ljeta.
miris daljina, sloboda ubrizgana u rađanje.
Proročica Izergil šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu rodoslovlja,
Ljubav na kušnji smrti.
Zobar i Rada,
lete u nebo.
Maksim Gorki... (Nižnji Novgorod, 28. ožujka 1868. – Moskva, 18. lipnja 1936.)
Dijana Jelčić
|
