dinajina sjećanja

petak, 31.05.2024.

Ženskost jednakopravna s muškošću...






Pjevam Jedinku
Pjevam čovjekovo "Ja"; jednostavnu zasebnu osobu,
pa ipak izgovaram riječ: Demokratski; riječi: En Masse.
Pjevam o fiziologiji od glave do pete;
ni sama fizionomija ni sami mozak nisu dostojni Muze;
kažem da je potpuni oblik daleko dostojniji,
pjevam ženskost jednakopravnu s muškošću, jednakost žene i čovjeka.
Od života, beskrajnoga u strasti, bilu i moći,
vesela stvorena za najslobodniju djelatnost po božanskim zakonima,
ja pjevam suvremenoga čovjeka.

Walt Whitman




Mjesec izranja iz kobaltnog bezdana, omamljuje snovitost,
poziva u varljivu budnost, tkalje noći kovitlaju paučinasto
tkivo i kukičaju mrežu iluzija, umiremo i rađamo se u
vrtlogu dosanjanog globusa, sudbina nas poziva u
grad ponoćnog sunca. Na oltaru noći umire zvijezda,
obznanjuje tajanstvenu šifru prve istine, iz zvjezdanog
praha smo nastali, kao zvjezdani prah ćemo zvjezdane
staze opet stvarati.
Ti si stvoren prahom zvijezde pod kojom ću biti rođena,
ja sam nastala iz praha zvijezde tvog rođenja, sad trajemo
na putu ka zvjezdama, u jednakopravnosti bez muškoženskih
dokazivanja moći u moreuzima zbilje i nadmetanjima za pobjedom.



Mjesec se polako vraća u kobaltni bezdan, nestaje čarolija njegove moći,
svitanje nas obavija ljepotom stvarnosti, u budnosti svetkujem trenutak
susreta, svetkujem život i ženskost jednakopravnu s muškošću.



Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.05.2024.

Vjerovanje...





udišem svježinu svibanjskih kiša, promatram raskomadane oblake
i nestanak plejada sa lazurnog beskraja, zvjezdano jato se
spušta na zemlju i zrcali u pjesmi klape Intrade


Svake noći za te Boga molim
pivajuci kamenu i draci
Croatio ka mater te volim
umorna si, samo mi ne plači
Sve ću pisme pokloniti tebi
sve djardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
ja te volim ka i mati dite...


nad oltarom donovine u vjetru suze neba,
nestajuća prošlost i tek naslućujuća budućnost,
pomak vremena, njegova nezaustavljivost, a zbilja zaziva vjerovanje.





Tjelovo... avatar vjerovanja...
Kiši, promatram sive oblake, iza njih se krije utjelovljenje božanske istine,
beskrajna niska vjerovanja, kolajna sakralnih privida, tama nestaje u viziji
svetog sakramenta na žrtveniku vječnosti. Vjetar donosi šapat molitve.
presveto tijelo i sveta krv u kaležu snovida, sveti duh u kruhu svagdašnjem…
Sjećam se procesija, bila sam sretna djevojčica, djetinjstvo uokvireno u
nevinost vjerovanja u ukazanje, sreća utkana u bitak postojanja, koračanje
sunčanom stranom životne staze, povratak u okrilje ljepote, osmijesi na
licima djevojaka... neizbrisivo znakovlje kraj puta ka zvjezdama.





Latice ruža kao avatar ljubavi, mirišljava iluzija u dolini suza, blagdanska radost na obzoru svijesti,
Sretan nam bio ovaj dan!

Dijana Jelčić

- 07:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Vjerovanje...





udišem svježinu svibanjskih kiša, promatram raskomadane oblake
i nestanak plejada sa lazurnog beskraja, zvjezdano jato se
spušta na zemlju i zrcali u pjesmi klape Intrade


Svake noći za te Boga molim
pivajuci kamenu i draci
Croatio ka mater te volim
umorna si, samo mi ne plači
Sve ću pisme pokloniti tebi
sve djardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
ja te volim ka i mati dite...


nad oltarom donovine u vjetru suze neba,
nestajuća prošlost i tek naslućujuća budućnost,
pomak vremena, njegova nezaustavljivost, a zbilja zaziva vjerovanje.





Tjelovo... avatar vjerovanja...
Kiši, promatram sive oblake, iza njih se krije utjelovljenje božanske istine,
beskrajna niska vjerovanja, kolajna sakralnih privida, tama nestaje u viziji
svetog sakramenta na žrtveniku vječnosti. Vjetar donosi šapat molitve.
presveto tijelo i sveta krv u kaležu snovida, sveti duh u kruhu svagdašnjem…
Sjećam se procesija, bila sam sretna djevojčica, djetinjstvo uokvireno u
nevinost vjerovanja u ukazanje, sreća utkana u bitak postojanja, koračanje
sunčanom stranom životne staze, povratak u okrilje ljepote, osmijesi na
licima djevojaka... neizbrisivo znakovlje kraj puta ka zvjezdama.





Latice ruža kao avatar ljubavi, mirišljava iluzija u dolini suza, blagdanska radost na obzoru svijesti,
Sretan nam bio ovaj dan!

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 29.05.2024.

Lomljivost...







Davno izgovorih želju, ostvarila se. Sfinga ostvaruje želje u gradu mojih pradjedova. Minulih pet godina koračam asfaltom velegrada, živim tužne ispraćaje i osječam lomljivosti života. Mamina smrt i slijed umiranja članova obitelji, šogora, šogorice, vjenčanog kuma, brata po majci i prijatelja,
Branko, Franjo, Zvonko, Mara, Dinka, Verica, Mujica, Ivica... prošlogodišnja agonija, borba s Zdenkovom bolesti, od iste bolesti su otišle drage nam Kostadinka Velkovska i Minja Majurec. Tinova pjesma Igračka vjetrova, blaži bol, Matoševa Utjeha kose smiruje

Zvone glasovi, odzvanjaju kao jeka osmijeha, jecaji tuge, vapaji boli, prohujalo postaje bit ozrcaljenog sjećanja, uranja u srž osjećajnosti, postaje osjećaj uklesan u pamćenje, to je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga, nešto kao glancanje starog srebra, izranjanje iz senzualne amnezije
Na bojišnici intime, ta interna analiza svijesti rezultira oslobađanjem zatomljenih osjećaja.

Zdenko je preživio kemoterapiju ali preživio je i jedan malešni žderač života. Doktori se odlučili za radiokirurgiju, blagu metodu konačnog ubijanja uzroka. Polako se naziru pukotine svjetlosti kroz tminu strahova, daruju nam oružje protiv sumnji, melem za lomljivosti, smiraj srcima i otvaraju dugo zatvorena vrata poeziji zbilje. .





Dijana Jelčić

- 08:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 28.05.2024.

Odslužbi...





odslužbi je riječ koja ovisno o radnji i situaciji ima više značenja, ne budi dosadan,
ne tupi, malo živosti , mučni glavom, vježbaj ravnodušnost i budi kreativan.

Zdenko je na snimanju serijala Novine izmislio tu riječ. ostala je zauvijek u seriji kao
poštapalica i premosnica u dijalozima i ode ona na nekoliko svjetskihTV postaja.
Nisam doznala kako je prevedena druge jezike,

U meni izaziva pitanja, jesam li dosadna, tupim li objavama, kako unijeti živost,
a kako kreativnost? Na koji način osvježiti šesnaestogodišnje trajanje
Dinajinih sjećanja? Možda promijeniti naslov bloga, izbrisati sve,
pisati o zbilji koja s pomakom u vremenu postaje sjećanje?

Osluhnuh šum vjetra u krošnji povijesti, začuh romor vode, oćutih njenu neuhvatljivost,
neukrotivost i njena sjećanja, osjetih čvrstinu njenih kristala, nijemih učitelja vječnosti.
Poželjeh gledati u bljesak vatre, odgonetnuti porijeklo i osloboditi se straha od pakla,
vidjeh uzročnicu trojanskog rata i uzročnika njenog pada, žensko muške arhetipove,
zagrljaj suprotnosti. Sjećanje na proćitano. viđeno i doživljeno izmješano u stalno
traganje za istinom početka, daju ovome što nazivam životom novo značenje.
Minulo i dolazeće, zgusnuto u trenutak, nude mi mogućnost odabira.

Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta živi bog pastira,
njegova svirka podiže zavjesu iza koje se skriva zemlja u boji zalazećeg sunca.
Zrak je pun tonova frule i pjesama o ljubavi, zrak koji će me dodirivati vječnim
mirom, poezijom i srećom.Ta poetična varijanta raja je postajala simbolom
osobnih težnji...


Odslužbi, ne budi dosadna, to je krivi odabir, ne tupi s pričama iz antike,
unesi živost u ovo jutro, razbuktaj zrno kreativnosti, začuh titraj uma,
oćutih miris sjećanja, vidjeh poljane lavande, snagu sunca nad
Paklenim otocima, hipnotizirajuću ljepotu arhipelaga, moć
mojih uspomena u našoj još uvijek nedovršenoj priči.





Da, dosadna sam, tupim s pričama o nama, molim oproštaj, ali ne znam i ne mogu drugačije.


Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.05.2024.

Pjevaju vile slovinske...






Anka Brazilijanka, skoro zaboravljena knjiga Mate Lovraka, topla i dirljiva priča o sudbini djevojčice bez roditelja koja na kraju pronalazi obitelj. Film ju je vratio u sjećanje, kao bajku sa sretnim završetkom. Bilo je i drugih bajki. Ivana Brlić-Mažuranić je opisanala sudbinu Šegerta Hlapića sa sličnim krajem. Andersenova Mala morska vila je ostavila trag u mojim uspomenama. Homerove sirenesu slične dobrim i zlim vilama
iz ljubavi prema bajkovitom i vilinskom svijetu u kojem sam provela sretne trenutke djetinjstva pokušah napisati bajku "Pjevaju vile slovinske" o vilama koje sam susretala u slavenskim legendama. Ostala je arhivirana na blospotu.com pod istim imenom.






Pjesma tek rođenom...

Samo tebi, tek rođeni, ove riječi, samo tebi ova zastava između dva boja krvava.
Tebi pišem ovu pjesmu. Samo tebi, tek rođeni, pjevam odu o ljubavi, koju Zora,
vila tvog rođenja već obasjava. Pristižem žuborom potoka bistrog i brzacima
rijeka, skrivena u vjetru, stopljena s njim vidim tvoj dolazak.

Podno planine u malenoj pećini se u svitanje rađa djete. Kralj plemena stoji pored koljevke i miluje čelo sina. Starac sjede brade, nevidljiv u jutarnjem povjetarcu, promatra koljevku i vile koje se spustiše da budu čuvarice djetetova sna.

"Kada krenu uz planinu, osvjetli im put." šapnu vjetar Zori, vili svitanja " ti budi dječakova sudbina jer se rodio u tvom carstvu."

Pleme stoji na vrhu zadnje planine i sluša tišinu. Ljubav, energija kojoj još nisu imena dali, buja u njihovim srcima. Širina plavetnila zatvorena u ono što im oči vide izmišlja novu riječ. Beskonačnost se otvori pred njima nakon dalekog lutanja mračnim šumama i dolinama bez horizonta. Na početku puta su krenuli prema suncu vjerujući da će u njegovoj maglovitoj ljepoti pronaći trenutak smirenja. Planine su se smjenjivale, snjegovi su zatvarali prolaze i ostavljali tragove njihova umiranja. Sunce ih je čekalo tamo u plavim daljinama, iza sljedećeg vrha i oni su se ponovo spuštali, u dolinama čekali da okopne snjegovi. Stoljeća su se smjenivala, vrhovi ostajali za njima i novi se uzdizali. Činilo im se da su sve bliže suncu i da će ga na zadnjem vrhu i dotaknuti.

Podno planine se širila velika voda koja je doticala nebo. Sunce još uvijek daleko, je sjalo drugačije i bilo nekako bliže.
"To je mjesto na koje nas je poslao starac sjede brade." reče kralj
"Ali mi nismo stigli do sunca." reče dječak velikih tamnih očiju
"Stigli smo na vrata njegova carstva." šapnu mu majka "kada se spustimo sa planine ono će nas zagrliti kao svoje podanike."
I pleme krenu ka velikoj vodi.

Dječak je zavolio uvalu u kojoj sagradiše dom. Postao je podanik sunca, jutrom bi pozdravljao njegovo izlaženje, a uvečer bi mu zaželio dobar san. Bio je prvi mali princ i živio je na planeti svoga sna nedotaknut strahom od nepoznatog.
U sunčanom dvorcu su gorske i morske vile bile čuvarice njegova sna...





Dijana Jelčić




- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.05.2024.

U Parku...






Na uglu Martićeve i Vojnovićeve ulice mural,
stepenicei i otvorena vrata ka prisnosti nas
živućih sudionika ljepote kvarta. Sunčano
prijepodne je izazov za šetnju do Parka.





Uz romor glasova mladih pjesnika pred Booksom,
na terasi pizzarie Park u mirisu ruža spomenak
sna, u krošnji bijelih breza veselost vrabaca i
lepet krila, jato divnih sjenica je na trenutak
sletilo i brzo odletilo u beskraj plavetnila.
Ostao je tihi znamen dobrote tih ptica.
kao njihova igra s oblacima i sjajem
podnevnog sunca, uz dvanaest
odkucaja zvona Petrove crkve.





Srce neumoljivo otkucava trenutke.,
vrijeme je za povratak u zbilju, za
šetnju do kvartovskog Studenca,
kupovinu svrsishodnosti dana i
prepuštanju kuhanju ručka.





Iza vrata stana širi se još uvijek miris dalija i majskih ruža..


Dijana Jelčić

- 09:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 25.05.2024.

Pozdravljamo sunce...







Davna svitanja, pozdrav suncu s osmijehom djeteta,
minuli sutoni, oproštaj s danom, želja za miran san.
Molitva anđelu čuvaru, izrastanjem preobražena u
oče naš, kruh naš svagdanji daruj nam danas i
izbavi nas od zla.

Ljubav, braniteljica od utapanja u moru strahova,
zgusnuta u načelu mudrosti, u odvajanju svjetla
od tmine, u evoluciji misaonsti i tišini osjetila.
Tišina je bujala, kortljalo se vrijeme, nismo
znali, a čekali smo boga sretnog trenutka.
Imaginarij legende, iluzija neostvariva u
zbilji, lijepa zabluda, vjerovali smo.

Smjenjivale su se godine,
neznanje slijevalo
u znanje.

Jedne davne noći razumjesmo govor zvijezda,
šaputale su o ljepoti trenutka, uskovitlale misli,
zavrtložile osjećanja, uzburkale osjetilne strune.
Pod sunčanikom mladog dana, lahor svijesti
romori Horacijevu misao

carpe diem quam minimum credula poster,
iskoristimo danas, sutra je možda prekasno…

Pulvis et umra sumus, šapnuo si
Da, mi smo prah i sjena, ti i ja
u svitanju novog dana
pozdravljamo sunce.







Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 24.05.2024.

Nad pučinom...






A onda smo shvatili život se događa vjetrom, oblacima,
kišama. rastancima, oproštajima zauvijek i tugama.
Trnovit je put do zvjezdane dimenzije, moćna je
nezaustavljiivost metamorfoze vremena, naše
stolovanje na putanji venerinog bdijenja od
sjaja jutarnjice do bljeska večernjice, hod
kroz četiri strane svijeta, naša budnost
od izlaska do zalaska sunca danima,
radosnim i tužnim snovima noćima.

Dan, istost u satima, različitost u kretanju oko sunca,
svjetlost i tmina u nadmetanju. Ponad oceana zbilje
porodom odapet let ptica, metafora njihova ulaska
u početak priče o njima, o njemu s mjesecom u očima,
o njoj sa suncem u kosi, o susretu na prašnjavom peronu
željezničke postaje, o njihovom naglom ljetu na žalu oceana.





Nad pučinom života galebi svjedoče istinu o tugama i radostima minulog vremena

Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.05.2024.

Oslikano sjećanje..







Sjedila sam na balkonu, gledala ljepotu purpurnog neba,
sjetila se Matoševog stiha o sinesteziji, ujedinjenju osjetila,
pomislih, moram se vratit u vrijeme prije ovog sada, u davno
oslikano sjećanje, upitah se, koji me to zvukovi, koje slike, koji
mirisi, koji okusi odvode do iskonskih nagona, čuđenja, znatiželje.

Riječi su, kao galebovi, slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske tvoga bića na pjesku pamćenja,
bjesomućno mjenjale ritam disanja i titraje srca,
ucrtavale nove koordinate na putevima uma.

Oćutih pijanstvo čula, ludovanje osjetila,
mahnitanje sive tvari u režnju iza čela.
Vidjeh meko plavetnilo tvoga glasa,
okusih slatkoću meda u očima,
začuh mirisnu snagu kože,
udahnuh dodir dlanova,
moć tvog zagrljaja.






vratih se u vrijeme prije ovog sada, u ushitu susreta vidjeh oslikano sjećanje.


Dijana Jelčić
Jelčić

- 08:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 22.05.2024.

Darovana predstava...




Veliki odlazak Zdenka Jelćića s dasaka koje život znače je bio u subotu, 21.svibnja 2016, u Teatru &td. Darovao je predstavu kolegama i kolegicama tada umirovljenicima, Pero Kvrgić, Nevenka Stipančić, Lela Margitić, Neva Rošić, Tonko Lonza, Božidar Smiljanić, Vesna Starčević, Helena Buljan, Mustafa Nadarević i mnogi drugi.
poslije predstave Zdenko je doživio ovacije... glumci prijatelji su mu čestitali... oduševljenje je trajalo dugo u noć...
Sinoć smo gledali odličan dokumentarac o nažalost prerano preminulom glumcu, nezaboravnom prijatelju Mustafi Nadareviću. Uzburkale se uspomene, minuli trenuci susreta u i izvan teatra. Sjetili smo se i Zdenkovog oproštaja i Mujicinih riječi...
Dijane se sjećam iz vremena akademije, dolazila je s mamom na satove scenskog govora i onda sam pomislio, ova djevojčica će završiti u glumištu, prevario sam se, nije postala glumica, ali je ostala žena iz sjene, vjerna pratilja događanja na sceni. Budi sretan što je uz tebe...








Nekoliko minuta smo šutjeli... moram prošetat sam, otišao je i vratio se s buketom ruža i divnim pitarom s ružmarinom, jer sam bila i jer sam još uvijek i jer mi se pitar svidio u izlogu kvartne cvječarnice, a onda je, izgovorio je nekoliko stihova iz Leara:

«Misliš li da je neizdržljiv ovaj jarosni vjetar
što se pod kožu zavlači?
Kad te spopadne teška bolest
lakšu nit` ne osjećaš.»

gluma blaži umor svijeta, vida rane, guši boli.
uzdiže se nebu, igra zvjezdama, druguje
s mjesecom, daruje smiraj sunoćja,
lakoću bdijenja u snu... odgovorih

Lear je maska. Maska se u rimskom teatru zvala persona. Persona je ličnost. Lear je persona. Lear je ličnost. Lear je maska.
Želio sam Learovu masku i Bourek mi je napravio...
Čudovišna perverzija...Nositi cijelu svjetsku književnost na glavi na obrazu,... ma šta...nositi cijelu svjetsku, dramsku književnost na glavi... na obrazu....
Umjetnik duše koji se umujući smrtno ranio i strmoglavio u propast...u katastrofu...

Bila je to gozba osjećanja na dlanu večeri, na pladnju vječnosti.
Muk, aplauz, smijeh, svetkovina čula, tankoćutna tišina, oda dolini suza,
uzlet ka svodovlju snova, glumačkih... pokušah prekinut njegov monolog

Bio sam mlad kad sam se sunovratio u ubitačnu umjetnost glume i sam sebe smrtno ranio...Umjeće glume....Umjeće koje smrtno ranjava....Čujete li vi to:Umijeće koje smrtno ranjava...?...A...? Nema više takvih koji bi se dobrovoljno smrtno ranili...Mi tavorimo odbačeni od društva koje se predalo, koje je odustalo od boli, koje više ne zna samo sebe smrtno raniti... nije se dao prekinuti i nadodao...
Uz tebe izdržah... hvala ti što si tu!




Dijana Jelčić

- 07:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 21.05.2024.

Budnost...







Pod sunčanikom izgara dan. Sutonska svjetlost
razotkriva tajnu prolaznosti. Pod kupolom neba
kaleidoskopska igra dana i noći, jave i snova,
snovitost u budnosti je lijepa, a noćni snovi
ponekad postaju okovi nemoći i strahova.

Trebala sam san, mali predah, odmor za umorno srce,
iznenada plesah s kreaturama, zavijao je vjetar juga,
uskovitlao nebo, kreature me bacale, padala sam,
a onda je budnost pozlatila jutro, lišila me straha.

Ružni snovi su bezimena osjećanja otrgnuta iz zaboravljenih
sjećanja, elegije pisane nekom nepoznatom, nekom strancu,
tužaljke i žalopojke tugujućih. Nakon sna budna se upitah
Tko sam ja u ovom snu? Silueta bez vida, gluha sjena
isušene nutrine, nesretna plačljivica?
Tko si ti u u ovom snu? Nestvarna vizija usnulog oka,
beztjelesna iluzija, praznina iza tišine,
s one strane zbilje nedohvatan.

Budnost donosi miris kave, okus soka od naranđe, dašak svježine jutra,
pospremanje nereda u kuhinji, zvuk perilice rublja, odlazak na Dolac,
kuhanje ručka, poslijepodnevni odmor, čitanje, pisanje, šetnja do
kafića, s prijateljima ispijanje aperativa, povratk kući, večera,
gledanje vijesti iz kulture, pred spavanje čaša mlijeka,
laka ti noć ljubavi i misao, kako je dobro biti...




Dijana Jelčić

- 08:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.05.2024.

Možda uspijemo?...






… Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima
istim žarom, ljepotom i čistotom…

Tin Ujević





Iza misli sebstvo nutrine, nevidljiv promatrač zbilje,
stvaratelj slijeda misaonih slika. misao tumara
emotivnim umom, traži riječ utjehe, razbija
o hrid tužne istine, čuje tutanj topova,
vidi let dronova, ruševine i tijela
umrlih odraslih i djece.

Etika svijesti na bojišnici trenutka, kao nit vodilja,
kao spona vjerovanja i mudrosti, kao uzaludna
poruka, zaustavimo ratove, naša nemoć, a
osjećamo, dostojanstvo postojanja je u
stisku ruku, u zagrljaju, u srcem
odapetom letu ka odanosti
svim ljudima na zemlji.







Tin je pozivao na pobratinstvo u svemiru, Dali slikom prikazivao strahote rata,
Mery Poppins posebnim moćima pripitomila djecu, a mi porukama srca
možemo pokušati pripitomiti moćnike ratova... Možda uspijemo?






Dijana Jelčić

- 09:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.05.2024.

Božanski omjer...







Ples vjetra u krošnji pod prozorom je prepolovio noć i san,
još je daleko do svitanja, radni kutak podnosi budnost,
pričinja mi se u vjetru čujem poruku pars pro toto,
možda u nama tihuju još nepostavljena pitanja i
nebitni odgovori, djelići nas, zrcala nas cijelih
zakon zlatnog reza, putanja zlaćane spirale
tka zlatnu nit i dokazuje da svaki djelić u
sebi zrcali cjelinu, čin magije prirode
Noćas želim oživjeti sjećanja, opisati doživljaj odgledane magije...





Iluzionist se igrao šeširom, izlijetale su bjele ptice, spretnost magije,
iz ormara smrti je izašla ljepotica u zlaćanoj odori, iz malene
magične škrinje buket crvenih ruža i spiralnim pokretom
čudotvorc je posipa pragrštom latica
povjerovah u moć iluzije, poželjeh nestati u prividu, upitah se,
Jesam li bila kap života u velikoj pustinji, umrla suzama neba
i rodila kao kap rose na rascvjetanoj ruži i među laticama
punim sekcio divina susrela tebe.




Svaki tren i svaki titraj oka je rascvjetana ruža koja božanskim omjerom kazuje cjelinu naše životne priče.


Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 18.05.2024.

Ljubav nije zločin...






Skarletno slovo je film iz 1973. godine redatelja Wima Wendersa, temeljen na istoimenom romanu Nathaniela Hawthornea iz 1850. godine. Senta Berger kao Hester Prynne je proglašena grješnicom zbog rođenja izvanbračnog djeteta u Salemu u 17. st. Kao znak grijeha morala je nositi crveno A na prsima.







Skarletno slovo nije znak prevare, simbol je to svjetlosti početka.
Kao Alfa, znak božje ljubavi i darivanja imena prvom čovjeku.
Darovao je rebro i dobio ženu, iz zagrljaja se rodila ljubav.

Ovo bijelo svitanje je izazov buđenju, budio si me tiho
Sanjala sam porod Adama i stvaranje Eve, rekoh.
Kao u raju darovah ti djelić sebe. smiješio si se.
Darovah ti jabuku, učinih prvi grijeh, šapnuh
Zmija je kažnjena vječnim puzanjem, a
ljubav nije zločin, zbilja titra laticama
tek procvale ruže, rekao si istinu.





Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 17.05.2024.

Krhko trajanje...







Poslije sutonskog nemira slijedi noć bdijenja,
u vrtlogu misaonog misao pobjeđuje brzinu
svjetlosti, odaje splet godina, povezuje
prohujalo, zbilju i dolazeće
U besanim noćima se spuštam bridom
svijesti do podsvjesti, tu susrećem
prauzore kolektivne svijesti.

Budnost traje, smiruje vrtlog u misaonom režnju.
čekam svitanje, dozvoljavam srcu da diše.
Sjećam se. Voljela sam plave daljine.
Na obali krhkog trajanja preživela
potop osjećanja i elegiju suza.

iza vrata zatišja, u mreži čuvarice sna, zaostali snovi.
i ruke neba nad prozorom, grumen bola na rubu bezdana,
tajna se izgubila između snijega i zvijezda, ne palim svijetlo,
promatram zvijezdu padalicu, tihujem želju, tvoj dolazak u zbilju.
Utjelovio si pjesmu, stih ukraden iz traganja za izvorištem ljepote.






Dijana Jelčić...

- 07:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.05.2024.

Neshvatljivo i neobjašnjivo...






Godine 1998. dvojica mladića, neuroznanstvenik Christof Koch i filozof David Chalmers sjeli su u zadimljeni bar u Bremenu, u sjevernoj Njemačkoj, na partiju razgovora nakon što su dan proveli držeći predavanja na konferenciji o svijesti. Poslije nekoliko pića Koch je predložio okladu. Okladio se o bocu finog vina da će netko u sljedećih 25 godina otkriti specifičan potpis nastanka svijesti u mozgu. Chalmers se okladio da se to neće dogoditi.
25 godina kasnije, na godišnjem sastanku Udruženja za znanstveno proučavanje svijesti 23. lipnja 2023. u New Yorku dvojac se javno složio da problem još uvijek nije riješen i da je Chalmers pobjednik u okladi.






Filozof David Chalmers se u svojim esejima pita, kako mogu stanice mozga stvarati subjektivni doživljaj, kako je moguće da iz titraja neurona izranja ljepota sadašnjeg trenutka, rekao si.
On taj proces naziva magijom, uspoređuje ga sa čarolijom pretvaranja vode u vino. Neshvatljiv, nikada objašnjen, nikada dokazan proces u koji već dva tisućljeća jednostavno vjerujemo, rekoh.
Koliko je nama danas shvatljivo to neshvatljivo? upitao si.
Zar je tebi ljubav neshvatljiva? odgovorih pitanjem.
Dogodi se u trenutku nama nepoznatom i nevažnom, dogodi se nešto novo, do tada nepoznato, jednostavno se dogodi pretvaranje krvi u šampanjac i
slijeva to neshvatljivo u metafizičke teorije znanosti i filozofske hipoteze.





Na tvojim dlanovima osjećam to neshvatljivo i neobjašnjivo. Tada se sve viđeno, slušano, omirisano, kušano, preobražava u pjenušac u mojim venama.

Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 15.05.2024.

Čarobni brijeg...






Bili smo u Davosu, doživjeli ambijent romana, gledali film i kazališnu predstavu, obnovili sjećanja na davno pročitano... “Čarobni brijeg” je jedan od najvažnijih romana 20. stoljeća. To je studiozna analiza stanja duha i tijela u Europi u ozračju Prvog svjetskog rata. Mann prikazuje život u sanatoriju u švicarskim Alpama kao skriveni mikrokozmos gdje vrijeme ne protječe, gdje ljudi shrvani od bolesti i udaljeni od stvarnog svijeta preispituju moralne i idejne probleme građanskog društva s početka prošlog stoljeća. Bolest pojedinca metaforički se preslikava na bolest cijelog tadašnjeg društva, bolest kolektivne svijesti i tračak svjetla, mogućnost izljećenja, ostvarenje sna... da roman treba dočitavati... i onda se upitati...
A to što se, zapravo, dogodilo u tom „čarobnom prostoru osame“ jednog mondenog i čuvenog švicarskog lječilišta za plućne bolesnike tijekom sedam godina, koliko će u njemu provesti Hans Castorp, ostat će i dalje zagonetka, prekrivena bajkovitim velom Mannove proze.






Iznenada se dogodi vrijeme tamnih slutnji. Prošle godine se dogodilo i nama. Dijagnoza
je zaledila krv. Sjećam se ugnježdenog straha i pitanja na koje nisam imala odgovor.
Nisam plakala, uronila sam u jecaj tišine, ubitačne tišine. Govoriti nisam mogla,
nisam ga mogla pitati iako je njegov šapat cijelo vrijeme dodirivao moja
osjećanja. Promatrala sam život kroz magloviti oblak nemira, sve je
bilo prolazno, sve je bilo veliki besmisleni prostor bez okusa,
mirisa i zvuka. Život je proticao izvan mene poput nijemog
fima, kao u snu. Od koraka bez tragova u mraku sam
pravila putokaze ka hramu i na žrtveniku održavah
plamen svijeće života. Šutjeli smo bolom da ne
prokrvarimo tugom, u zrcalima svijesti vidjeh
sve moje i njegove prijašnje živote.
Napisah pjesmu ozdravljenju






Bila je to najdulja godina u mom životu...



Dijana Jelčić

- 09:49 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 14.05.2024.

Šapat otišlih...





Luko Paljetak

Anđeli među nama kupuju svoje lutke,
najdraže im je s njima sudarat se u hodu,
postoje riječi što se govore samo šutke,
postoje lađe koje preziru svaku vodu,
postoje usne koje na zemlju nebo snesu,
postoje oni koji i kad ih nema jesu.





Prepušteni, film iz 1971, mladost ubrizgana u ludovanje.
dubrovačke ljetne igre krcate njihovih maštanja i snova,
nad oltarom noći molitva izgovorena srcem prepuštenih,
diplomcima glumačke akademije.
Nad Bokarom bijela Luna daruje otajsvo dolazećem,
boje ljeta su lagano izranjale iz kukuljice proljeća,
na Stradunu kruna ljepote, glumci ulaze u Grad,
a 2013 jednoga nema, tuga je iskrila u očima.
tugovali smo zbog odlaska Anđela na oblak
početka. U ovom jutrenju se objavljuje kao
zraka sunca u galeriji lijepih uspomena,

Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, plivači; njihovi glasovi
ulaze kroz odškrinuta vtata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom
i umiru Ispred Triptihona
Nikole Božidarevića








Dubrovnik kao poveznica Darko Čurdo, Luko Paljetak
i Tadijanovićevo Veličanstvo mora... ostaju oni živi
u našim sjećanjima


Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.05.2024.

Nešto čemu je možda ime baš to...






Za savršeno jutro savršene i stvari
i riječi morale bi biti u svome čistom
poretku, kao lišće koje će, nakon zime,
osvojit opet granu taktikom onom istom
kojom se i ti služiš, pa ipak nešto kvari
čistoću jutra, nešto čemu je možda ime

baš to – ta savršenost

Luko Paljetak, 19 kolovoz1943- 12 svibanj 2024.







Otuđena jutra, stanje svijesti bez nadahnuća i budućnosti,
Iz leleka tjeskobe izranjahu neupotrebivi suglasnici
i samoglasnici i puniše zaglušujuću prazninu,
uzaludnost traganja za savršenstvom
.
Probudili su ratnicu na bojištu ranjivosti,
izronila je iz obilja krhkog pamćenja.
Krenimo, poziva me…
kamo, pitam…
u zgusnut svijet straha i tjeskobe
Oćuti njihovu moć, ohrabri se,
oslobodi se, sloboda je šum
tišine, romor nijemosti,
tihi lepet leptira
u snu.

Osjetih, težnja ka savršenstvu muti um,
a tjeskoba je moćnica tamo gdje nema bistrih svitanja...





Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.05.2024.

Majčina ljubav i mi...





Naslovnicu je dizajnirao Edo Murtić. hladnoća velegrada i djevojćica s mašnicama u kosi, oslikana sreća djeteta koje raste u okrilju majčine ljubavi.
Roman kazuje temu umijeća glumačke umjetnosti kao tihu pedagogiju odrastanja i spoznaju osobnog života. Majka glumica radeći na kazališnoj drami mladog autora, otkriva kčerki svijet na daskama koje život znače.
Knjigu sam od mame dobila prije šezdesetak godina. Kao da je autor opisao moje odrastanje. Mama već pet godina počiva u miru, a uz knjigu magija života uz nju je uvijek tu.

MOJA MAMA

„Sve se okreće oko moje Mame,
sve se okreće zbog ljepote njene,
Zemlja se okreće, Sunce se okreće,
a Mama se okreće samo oko mene.“

Enes Kišević, glumac, pjesnik prijatelj mi je darovao ovaj stih na posljednjem ispračaju moje mame.



naša posljednja zajednička fotografija, a Matoš reče, miruj, u smrti se sniva, snivaj mirno draga majko...
i neka ovaj dan bude radostan svim majkama svijeta jer majčina ljubav nas često brani i od nas samih

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 11.05.2024.

Čitaj knjigu...






U glavi revolucija, vrtlog misli i osjećaja, na barikadama smisla ratuju
legende i mitovi, pročitane knjige i poezija. Tih bojišnica se ne treba
bojati, kreativne su, pozivaju na čuđenje i znatiželju.
Sjećam se vremena djetinje znatiželje u kojem sam na
drvenom konju odlazila na putovanje svijetovima bez tuge,
nesreće i strahova. Sretna dnevna putovanja su završavala
sutonskim čitanjem bajki, a noći u oceanu snova nad kojim su
zadnje zalutale ptice pronalazile jato i tonule mirne u svijet sna.

Pospremam sadržaje davno zatvorenih ladica. Tu i tamo naletim na
gorku pilulu davnog prijekora, na sliku tugaljivih sukoba, na prah
nekog drevnog neuspjeha pometenog pod tepih vremena.
Radim bilancu prohujalog vremena, gledajući vlastitu prolaznost
u ogledalu razmišljam o krivnjama učinjenim za života, u vremenu
u kojem je ljubav bila igra benigna i moćna, ali ipak krcata željom za
pobjedom u ratu taština.

Zar je važno biti pobjednikom?
Vjerovala sam, pobjeda donosi sreću, prevarila sam se.
Bila sam gubitnik u pohodu za srećom u nedohvatnim
plavim daljinama. Upitah se odakle dolazi ljepota,
gdje se krije sreća, gdje ljubavi?
U tebi, reće mi Kaštelan, to je ono bezimeno
što je u tebi raslo godinama, a bilo kršteno
čitanjem uspješnika literature i znanosti!

Čitanje bajki je bio djećiji internet, odkrivanje
nepoznatih svjetova i tužnih i sretnih sudbina,
a danas svakodnevno na internetu
vidimo izazov... Čitaj knjigu...
jer knjiga je dobar prijatelj
i terapeut i medikus...





Knjge, Nein danke, ich denke selber. i Sophias leib su moćne knjige
od Annegret Stopczyk-Pfundstein, izazov osobnom razmišljanju...


Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 10.05.2024.

Larina pjesma...






Tvoj smijeh, Lara, umro je s danom tim
Kada si zadnji put bila s njim.
Znam, znam, Lara, ti pamtiš onaj vlak,
lica kroz dim, ledeni zimski zrak.
Ti si pošla kroz snijeg, Lara,
a on u pakao vatre rata.
Al sunčan dan vratit će drage sne
vjeruj, Lara, kao prije bit će sve!

Paul Francis Webster... .

Pjesma o susretu i rastanku Jurija i Lare, ljubav.opisana u romanu
Borisa Pasternaka... Doktor Živago, ali s obećanjem ponovnog
susreta, ostvarenje sna bez onog u romanu tužnog kraja.







A onda je otišla. Ostali su samo tragovi njihovih koraka,
sunce nad posteljom i sjećanje na siluetu njenog osmijeha.
Tajnom obavijena njena prošlost i sadašnjost postadoše važne,
izazovne pa je poželio sam skinuti taj veo. Krenuo je u nepoznato.
Dočekala ga je s osmijehom i dozvolila mu razotkrivanje njenih tajni,
U njenom domu je vladala kuhinjom u prevelikoj košulji i trapericama.
Tako sitna, nesigurna u biću skuhala je za njega nejestiv fondue od sira,
ali bila je sigurna sigurna u ljubav. servirala je švicarsku deliciju uz plam
svijeća, bijelo vino i tihu glazbu Larine pjesme, nasmješio se i šapnuo, više
nisam gladan, osjetio je moć istine, prava ljubav je voljeti bez nekog razloga,





Dijana Jelčić... slike se mogu povećati za lakše čitanje teksta...

- 08:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.05.2024.

Neka bude i traje...




Neka plima na pješčanom žalu donosi nove bisernice, one odaju tajnu o životu i smrti.
neka se šum mora vrtloži u poeziju oceana, neka iz pijeska i pjene izranja Afrodita,
neka se ljubav slijeva u srce, neka sistolom i dijastolom bude moćnica života,
neka se šulja mrakom i osvijetljava puteve ka spoznaji i bude lumin istine.
Neka bude brža od satova, mjerilo ritmu disanja i koraku ka zvjezdama,
neka bude krupije u kockarnici života, tužitelj, branitelj, porota l sudac
u hazardnoj igri sudbine.
Neka pretvori cijeli svijet u još nenapisanu bajku, u snovit planet
pun sunca, cvijeća, mirisa i pčela, neka bojom vjenčanice
okiti prostor budnosti i neka traje kao vječan san.





Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 08.05.2024.

Oni i ja...








"Često smo se pitali: "Tko se prvi zaljubio, ti ili ja?" “. Izbrojali smo 'Jedan, dva, tri! ’ A mi smo odgovorili: “Zajedno! “. Bože, kako smo bili mladi i sretni. Na kraju filma sam rekao: "Dođi živjeti sa mnom u Francusku", a ti si mi rekla: "Želim živjeti s tobom, u Francuskoj. “ Sjećaš li se kada? Tvoji roditelji su bili bijesni. Ja, Francuz, koji nisam znao ni riječ njemačkog jezika. A ti, lutkice, koja nisi znala ni riječ francuskog".
-Izvadak iz pisma koje je Alain Delon napisao Romy Schneider nakon njene smrti.








Sjećanje na njih budi sjećanje na glumicu i glumca i našu životnu priču.
Zaljubili su se zajedno, dođi živjeti u moj stan rekao je on... dođi živjeti
kod mene, rekla je ona... odjednom nas je bilo troje... glumica me učila
voljeti poeziju, ljubav, teatar, sutonsku zvijezdi i dan u kojem se budim.
a glumac me naučio slušati muziku, birati dobru literaturu, sastavljati
smisaone rečenice. Intelektualno savršenstvo njegova bića urezalo je
neizbrisivo znamenje u sjećanju na djetinjstvo i djevojaštvo.
Govorli su isti jezik ipak nakon desetak godina se više nisu razumjeli.
Rastava je bila dostojanstvena, ostali su prijatelji do njegovog odlaska
zauvijek, ona je tugovala, iako već u dubokoj starosti pisala mu pjesme,
na godišnjicu njegove smrti plakala, nisam je mogla utješiti i godinu dana
kasnije je ona otišla zauvijek sanjati s njim.







Miris majskih ruža, vitkost breza i prošlost prelivena u trenutak tuge.
Oni s druge one strane Aheronta, a ja se vraćam na početak, vraćam se
u nabore prohujalog vremena, na izvorište gdje se u sjećanju uvijek zagrlimo.





Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 07.05.2024.

Djeca kaosa...







U starogrčkoj kozmologiji Kaos je bilo prvo što je postojalo, utroba iz koje je sve ostalo nastalo.
U mitu stvaranja Eurinoma, boginja svega, nastala iz Kaosa, a potom od njeg stvorila Svemir.






mi smo djeca kaosa, strune genoma vječnosti,
nositelji tajanstvene šifre duplog helixa, svaka
čestica bitka krije u sebi rodoslovlje, tajnu
svjetova u kojima smo, možda, ostavili tragove,
pleše nevidljivi ples u pojmovniku percepcije,
bdije u mikrokozmosu osjećajnosti, traje u
makrokozmosu življenja, drugi nas prepoznaju
po znakovlju njenog postojanja, u dubini
pogleda.
Jedino mi sami nikada ne spoznamo to izvorište,
ne vidimo svoje oči kojima vidimo sve,
ne možemo zaroniti u iris u kojem se ogleda
ovo naše dostojanstveno „Ja“…
mi, djeca kaosa podnostimo oluje, uragane,
poplave i potrese, živimo iluzije svjesni naše
konačnosti u beskonačnoj ekliptici
sunca i elipsi zemlje…

Kada tonemo u dubine depresije spašavaju nas
ljepote usidrene u uvali spokoja i svijetla spoznaje
malen, ali značajan pomak svijesti, trenutak u kojem
se dotiću prošlost i budućnost… život i ljubav…




Dijana Jelčić

- 07:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.05.2024.

Bijela tišina...






Pročitala sam knjigu ni o čemu u kojoj je tišina sve. Osluškivala bijelu glazbu.
Čula zvuk bijele tišine, osjetila ritam neizgovorenih riječi i doživjela bjelinu
priče o svijetu nepostojećem na kartama vremena.
Vjerovala sam da mogu utisnuti znakovlje trajanja u bespuće prolaznosti,
da mogu urezati naša imena u koru stabla spoznaje, da mogu putovati
svjetovima ne napuštajući ovo ovdje i ovo sada i putovala sam.
Zvuk se u nezvuku čuje, u glazbi bijelih oblaka, u plesu
bijelih golubica, u dodiru svile, u koraku snježnim
tepihom, u vrtnji zemlje zvukom bijele tišine,
a mi, ne osjećajući plešemo s njom.

Ti si došao s buketom bijelih ruža i pozvao me u zbilju.
Koračali smo našim kvartom do bijele fontane, zenit
se kupao u kapima vode, čuli smo zov bijele tišine
i nepomićni plesali s njom.





Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.05.2024.

Izgubljen san...






Susreli smo se na križištu mladosti i zrelosti s buketom
minulih života u osjećanjima. tvoj život je bio okrunjen
sinom, divnim dječakom s odgojem dostojnim tebe i
njegove savršene majke, tvoje prve supruge.

Ćutim titraje svakodneviice bez porijekla i rodoslovlja.
Gledaš me. Umilnost nagiba tvoga torza nad mojim
i dlanovi kao san, kao sjena nježnosti na mom licu.
Gledam te. Lahor tvojih usana, kao muk svjetlosti
doseže moje. Dotiče me nijemost, zanos obvija
nastambu duše, ište ognjište, zapretenu vatru
htijenja. U tjesnacu zbilje čujem zvuk cjelova,
nadilazi sluh, isprepliće se, nestaje u žudnji.

U poeziji vjetra osluškujem zov legende,
na pijesku uz more suza umrle školjke.
Umire nešto lijepo, rađa se još ljepše,
Venera blaži bol mog izgubljenog
sna o tvom drugom očinstvu.





Dijana Jelčić

- 07:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 04.05.2024.

Odmore nas ljudi...





Odmore ljudi koji gledaju u oči dok govorite i slušaju bez gledanja na sat. Odmore ljudi drugačiji od drugih, ljudi koji ne traže da se mijenjate, ljudi s kojima vam je lijepo i dok šutite, ljudi koji vas razumiju i onda kada ni sebe ne razumijete. Odmore ljudi koji će samo u tonu vašeg glasa osjetiti da ste im potrebni i za trenutak se stvoriti pored vas. Odmore ljudi sa dušom u očima i srcem na dlanu. Dobro ih čuvajte, takvi su zbilja rijetki.
- Mario Žuvela





Na sudbinskim putevima su ostali tragovi naših koraka. Isprepletale su se misli, osjećaji, osjećanja, umrežavali razgovori, pretakali u sjećanja. Pamtim sva naša previranja, te sićušne amulete pohranjene u poeziji suza, tuge i radosti. Stajali su uz nas u hramu u kojem izgovorismo sudbonosno „da“ dok nas smrt ne rastavi. Zajedno smo prolazili Scile i Haribde. Mi i oni, savladavali smo moreuze životne pučine. A bilo ih je.
Odrastali smo u nadanjima, željama, čežnjama i znatiželjama, slušali smo tišinu neizgovorljivih patnji, čuli smo glasove nutrine, bezriječne vapaje strahova.
Bili smo uvijek tu iako smo bili daleko. Bili su uvijek uz nas. Daljina nije izbrisala prisnost. Dugi telefonski razgovori. Iz Švicarske smo mogli razgovarati s Hercegovinom i slati poruke njihovoj djeci u izbjeglištvu.

Dolazili smo i onda kada nitko nije dolazio u grad pod granatama. U podrumima smo iščekivali kraj pucnjave. I s njima, u gradu pet bunara, dočekali kraj oluje, svetkovinu oslobođenja iz kanđa neljudskosti.
Vozili smo slalom miniranim mostom da bi u gradu na Neretvi slavili povratak kuma s bojišnice.

Prolazili su kroz zimske oluje da bi na obronke Alpi osmjesima brisali naše suze, darovali nam eliksir samoizlječenja. Zajedno smo izgovarali molitve i zahvalnice anđelima i njihovom bdijenju nad našim životima.

Desetljeća su prohujala u trenu. Još uvijek smo tu. Oni s dušom u očima i mi sa srcem na dlanu.





Dijana Jelčić

- 06:16 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 03.05.2024.

Čuvarica noći...






Brzina misli, neizračunata konstanta,
U misaonom režnju disonance kaosa,
konsonance smiraja skladane strahom,
sumnjom, željom, čežnjom, govorom sna.
U panorami snovitosti tajnovitost glasova,
pradavna glazba, melodije premosnice ka
bojom vjenčanice okićenog mladog svitanja.

Lebdim nad bezdanom, postajem tkivo noći,
promatram i slijedim let čuvarice tame, njenih
najdubljih misterija, svih onih djelića titrajućeg
nesklada među harmonijom lepeta njenih krila.

Dobročiniteljica, daruje mudrost, nadu i sreću,
hukom pozdravlja noćne lutalice u traganju za
vratima neba i ljubavnike u njihovom letu ka nebu.





Možda ćemo sudbonosnog dana, u kušnji smrti čuti
njen huk, slijediti let i pronaći ključ za vrata smiraja.


Dijana Jelčić

- 09:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.05.2024.

O umijeću...





Zemlja

Pjesnici nekad nadahnuti vjerom
pjevahu ljudima o onomu kraju
u koji čovjek prijeđe kad ostavi tijelo

Danas se svakom fantazija slomi
na rubu ovog svijeta.

Dalje je ništavilo
pred kojim pjesnik stoji nemoćan i nijem
i u zemlji svi se izjednačujemo.

A.B Šimić...18. studenoga 1898- 2. svibnja 1925.





Kada uspijemo premosti jaz među mislima i osjećanjima uranjamo u svijet
odživljenog, zapamćenog, vrednovanog. Potaknuta ljepotom tuđeg izričaja
uranjam u koridore sjećanja, u carstvo cesarice literature, umijeće umijeća
slikara i glazbenika...
poezija je hrana srcu, slikarstvo oku, glazba uhu.

Borges je u zbirci pripovjedaka ˝Izmišljaji˝, od krhke tvari tlapnje i vrtoglave
zbilje podigao verbalni spomenik, trajniji od mjedi.

Osjećajem izmišljaja pjesme u pjesmi, slike u slici, glazbe u glazbi
u njih bi mogli smjestiti još jedan i još jedan i još jedan izmišljaj...

Doživimo li svijet pjesnika, slikara i glazbenika osjećamo sva njihova lica,
dubine nepoznatog a bliskog ušli smo u labirint osobne spoznaje
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...

Stih na današnji dan preminulog pjesnika Antuna, Branka Šimića to potvrdjuje...
slikari, glazbenici, pisci, pjesnici su "čuđenje u svijetu"...

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu...





divno je što postoje i što nas oplemenjuju svojim djelima...

Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 01.05.2024.

Prvosvibanjsko svitanje...




Limena glazba i budnice, radost djetinjstva i snovitost mladosti.
Dočekivali smo prvomajske zore na trgu cvijeća. Miris ruža
i svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu i uspomenu
na prohujala proljeća.

U kapi sjećanja šum vojne eskadrile, bat teških koraka,
buka kotrljajućih gusjenica i pozdrav elitnoj tribini.
Oduvjek su moćnici željeli pokazati građanima
snagu, obranu i zaštitu neba, zemlje i ljudi.
Srce neumorno otkucava trenutke, zrcali
uspomene koje premošćuju razvaline,
objavljuju dan svetog Josipa radnika.

Jutros na svilenoj zavjesi budnosti privid
ružinih pupoljaka, omamljujući miris
tek naćetog mjeseca.





Dijana Jelčić

- 07:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>