Pjevaju vile slovinske...
Anka Brazilijanka, skoro zaboravljena knjiga Mate Lovraka, topla i dirljiva priča o sudbini djevojčice bez roditelja koja na kraju pronalazi obitelj. Film ju je vratio u sjećanje, kao bajku sa sretnim završetkom. Bilo je i drugih bajki. Ivana Brlić-Mažuranić je opisanala sudbinu Šegerta Hlapića sa sličnim krajem. Andersenova Mala morska vila je ostavila trag u mojim uspomenama. Homerove sirenesu slične dobrim i zlim vilama
iz ljubavi prema bajkovitom i vilinskom svijetu u kojem sam provela sretne trenutke djetinjstva pokušah napisati bajku "Pjevaju vile slovinske" o vilama koje sam susretala u slavenskim legendama. Ostala je arhivirana na blospotu.com pod istim imenom.
Pjesma tek rođenom...
Samo tebi, tek rođeni, ove riječi, samo tebi ova zastava između dva boja krvava.
Tebi pišem ovu pjesmu. Samo tebi, tek rođeni, pjevam odu o ljubavi, koju Zora,
vila tvog rođenja već obasjava. Pristižem žuborom potoka bistrog i brzacima
rijeka, skrivena u vjetru, stopljena s njim vidim tvoj dolazak.
Podno planine u malenoj pećini se u svitanje rađa djete. Kralj plemena stoji pored koljevke i miluje čelo sina. Starac sjede brade, nevidljiv u jutarnjem povjetarcu, promatra koljevku i vile koje se spustiše da budu čuvarice djetetova sna.
"Kada krenu uz planinu, osvjetli im put." šapnu vjetar Zori, vili svitanja " ti budi dječakova sudbina jer se rodio u tvom carstvu."
Pleme stoji na vrhu zadnje planine i sluša tišinu. Ljubav, energija kojoj još nisu imena dali, buja u njihovim srcima. Širina plavetnila zatvorena u ono što im oči vide izmišlja novu riječ. Beskonačnost se otvori pred njima nakon dalekog lutanja mračnim šumama i dolinama bez horizonta. Na početku puta su krenuli prema suncu vjerujući da će u njegovoj maglovitoj ljepoti pronaći trenutak smirenja. Planine su se smjenjivale, snjegovi su zatvarali prolaze i ostavljali tragove njihova umiranja. Sunce ih je čekalo tamo u plavim daljinama, iza sljedećeg vrha i oni su se ponovo spuštali, u dolinama čekali da okopne snjegovi. Stoljeća su se smjenivala, vrhovi ostajali za njima i novi se uzdizali. Činilo im se da su sve bliže suncu i da će ga na zadnjem vrhu i dotaknuti.
Podno planine se širila velika voda koja je doticala nebo. Sunce još uvijek daleko, je sjalo drugačije i bilo nekako bliže.
"To je mjesto na koje nas je poslao starac sjede brade." reče kralj
"Ali mi nismo stigli do sunca." reče dječak velikih tamnih očiju
"Stigli smo na vrata njegova carstva." šapnu mu majka "kada se spustimo sa planine ono će nas zagrliti kao svoje podanike."
I pleme krenu ka velikoj vodi.
Dječak je zavolio uvalu u kojoj sagradiše dom. Postao je podanik sunca, jutrom bi pozdravljao njegovo izlaženje, a uvečer bi mu zaželio dobar san. Bio je prvi mali princ i živio je na planeti svoga sna nedotaknut strahom od nepoznatog.
U sunčanom dvorcu su gorske i morske vile bile čuvarice njegova sna...
Dijana Jelčić
|
