Oslikano sjećanje..
Sjedila sam na balkonu, gledala ljepotu purpurnog neba,
sjetila se Matoševog stiha o sinesteziji, ujedinjenju osjetila,
pomislih, moram se vratit u vrijeme prije ovog sada, u davno
oslikano sjećanje, upitah se, koji me to zvukovi, koje slike, koji
mirisi, koji okusi odvode do iskonskih nagona, čuđenja, znatiželje.
Riječi su, kao galebovi, slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske tvoga bića na pjesku pamćenja,
bjesomućno mjenjale ritam disanja i titraje srca,
ucrtavale nove koordinate na putevima uma.
Oćutih pijanstvo čula, ludovanje osjetila,
mahnitanje sive tvari u režnju iza čela.
Vidjeh meko plavetnilo tvoga glasa,
okusih slatkoću meda u očima,
začuh mirisnu snagu kože,
udahnuh dodir dlanova,
moć tvog zagrljaja.
vratih se u vrijeme prije ovog sada, u ushitu susreta vidjeh oslikano sjećanje.
Dijana Jelčić Jelčić
|
