O umijeću...
Zemlja
Pjesnici nekad nadahnuti vjerom
pjevahu ljudima o onomu kraju
u koji čovjek prijeđe kad ostavi tijelo
Danas se svakom fantazija slomi
na rubu ovog svijeta.
Dalje je ništavilo
pred kojim pjesnik stoji nemoćan i nijem
i u zemlji svi se izjednačujemo.
A.B Šimić...18. studenoga 1898- 2. svibnja 1925.
Kada uspijemo premosti jaz među mislima i osjećanjima uranjamo u svijet
odživljenog, zapamćenog, vrednovanog. Potaknuta ljepotom tuđeg izričaja
uranjam u koridore sjećanja, u carstvo cesarice literature, umijeće umijeća
slikara i glazbenika...
poezija je hrana srcu, slikarstvo oku, glazba uhu.
Borges je u zbirci pripovjedaka ˝Izmišljaji˝, od krhke tvari tlapnje i vrtoglave
zbilje podigao verbalni spomenik, trajniji od mjedi.
Osjećajem izmišljaja pjesme u pjesmi, slike u slici, glazbe u glazbi
u njih bi mogli smjestiti još jedan i još jedan i još jedan izmišljaj...
Doživimo li svijet pjesnika, slikara i glazbenika osjećamo sva njihova lica,
dubine nepoznatog a bliskog ušli smo u labirint osobne spoznaje
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...
Stih na današnji dan preminulog pjesnika Antuna, Branka Šimića to potvrdjuje...
slikari, glazbenici, pisci, pjesnici su "čuđenje u svijetu"...
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu...
divno je što postoje i što nas oplemenjuju svojim djelima...
Dijana Jelčić
|
