Božanski omjer...
Ples vjetra u krošnji pod prozorom je prepolovio noć i san,
još je daleko do svitanja, radni kutak podnosi budnost,
pričinja mi se u vjetru čujem poruku pars pro toto,
možda u nama tihuju još nepostavljena pitanja i
nebitni odgovori, djelići nas, zrcala nas cijelih
zakon zlatnog reza, putanja zlaćane spirale
tka zlatnu nit i dokazuje da svaki djelić u
sebi zrcali cjelinu, čin magije prirode
Noćas želim oživjeti sjećanja, opisati doživljaj odgledane magije...
Iluzionist se igrao šeširom, izlijetale su bjele ptice, spretnost magije,
iz ormara smrti je izašla ljepotica u zlaćanoj odori, iz malene
magične škrinje buket crvenih ruža i spiralnim pokretom
čudotvorc je posipa pragrštom latica
povjerovah u moć iluzije, poželjeh nestati u prividu, upitah se,
Jesam li bila kap života u velikoj pustinji, umrla suzama neba
i rodila kao kap rose na rascvjetanoj ruži i među laticama
punim sekcio divina susrela tebe.
Svaki tren i svaki titraj oka je rascvjetana ruža koja božanskim omjerom kazuje cjelinu naše životne priče.
Dijana Jelčić
|
