Bijela tišina...
Pročitala sam knjigu ni o čemu u kojoj je tišina sve. Osluškivala bijelu glazbu.
Čula zvuk bijele tišine, osjetila ritam neizgovorenih riječi i doživjela bjelinu
priče o svijetu nepostojećem na kartama vremena.
Vjerovala sam da mogu utisnuti znakovlje trajanja u bespuće prolaznosti,
da mogu urezati naša imena u koru stabla spoznaje, da mogu putovati
svjetovima ne napuštajući ovo ovdje i ovo sada i putovala sam.
Zvuk se u nezvuku čuje, u glazbi bijelih oblaka, u plesu
bijelih golubica, u dodiru svile, u koraku snježnim
tepihom, u vrtnji zemlje zvukom bijele tišine,
a mi, ne osjećajući plešemo s njom.
Ti si došao s buketom bijelih ruža i pozvao me u zbilju.
Koračali smo našim kvartom do bijele fontane, zenit
se kupao u kapima vode, čuli smo zov bijele tišine
i nepomićni plesali s njom.
Dijana Jelčić
|
