Dragocjena uspomena...
Lipanjaska noć je ušetala u sobu, kroz otvoren prozor, dopiru zvuci povečerja,
sjedim za radnim stolom, osluškujem otkucaje zidne ure, vrijeme prolazi,
prisjećam se djetinjstva i praroditelja i njihove tihe pedagogije.
Često su razgovarali njemački, zbog mene, željeli su da progovorim
taj jezik i uspjeli su. Rasla sam stjecala prijatelje i željela biti s njima.
Tako ja počelo učenje o vremenu provedenom izvan kuće.
Nonić je započeo ovako.
Naziv vrijeme u hvatskom jeziku ima dvostruko značenje,
za ono što mjerimo satovima i ono što doživljavaš kao
sunčano, oblačno, kišnoi kao godišnja doba. U njemačkom
jeziku su ta dva pojma odvojena. Die Zeit doživljavaš prateći
okretaje kazaljki na satu, na velikom crkvenom satu.
a das Vetter je sunce, oblaci, kiša. Dakle važno je
naučiti čitati vrijeme na satu. Pokazao mi je zidnu uru,
sjećam se, bilo je četiri sata poslijepodne. idi prijateljici
i vrati se u pet sati. S prijateljicom sam cijelo vrijeme
promatrala crkveni toranj i pomicanje kazaljki i
zakasnila pet minuta. Bio je zadovoljan.
Zidna ura otkucava trenutke, narušava nijemost ove noći prepune zvijezda
i sjaja mjesečine, opet mješam die Zeit i das Vetter u naš pojam vremena.
Nonić mi je darovao prvi sat da naučim i zapamtim razliku... očito uzalud
ta urica više ne otkucava die Zeit, das Vetter nije preuzelo moć pojma našeg vremena.
čuvam je, dragocijena je uspomena. ...
Dijana Jelčić
|
