Kao najljepše ruže...
Pored radnog stola fotografija, trenutak ovjekovječen u Međugorju.
Jučer je bio dan ukazanja, na tisuće vjernika se skupilo u svetištu,
molitve i mise, sjetih se mog prvog posjeta u maleno seoce bez
današnjeg glamura. tek nekoliko kuća, crkva i ozračje svetog brda.
Promatram fotografiju i prizivam tadašnji osjećaj, Ti ulaziš u sobu,
donosiš mi kavu u porculanskoj šoljici, uspomeni na djetinjstvo u
kući praroditelja. Ispijam kavu, ustajem i otvaram prozor, miris
lipe uranja u sobu. Ptice pjevaju u njenoj krošnji, zov nove zore.
Na asfaltu ispod prozora bijeli golubovi. To su golubice, pomislih.
Začuh šum automobila i lepet krila. Sedam golubica je kružilo
nad prozorom a onda su odletjele u jutros bijelo nebo nad gradom.
ti pjevušiš Robićeve golubove, gledamo ih kako nam mašu, kao najljepše ruže nad našim prozorom.
Dijana Jelčić
|
