Vjeruj mi...
"Rat se sastoji u tome, da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju na zapovijed ljudi koji se vrlo dobro poznaju, a uzajamno se ne ubijaju."
Albert Einstein
Život je suma godina i buket sjećanja. U svijetu tutnje ratovi i sučeljavanja moćnika na forumima mira. Buket sjećanja je sličan procesu katarze. Treba ga prihvatiti i pamtiti trenutke koji su bili presudni u sumi naših godina.
Oko ponoći me probudio tvoj dodir i šapat, sanjaš li sutrašnji dan. Davne 1986 je bila promocija moje zbirke Osamnaest crvenih ruža. Jutro poezije i nas dvoje u poetskom dijalogu pred mladim pjesnicima. tom zbirkom sam se opraštala od tugovanja za prvom ljubavi. Znao si i hrabrio me. Pročitao si pjesmu kao da je pisana tebi.
Opet 16. 06. šezdeset i osam godina kasnije naša odaja obasjana sutonskim suncem života živi buketom uspomena. Pitam se
Koji je trenutak bio značajan, možda najznačajniji u našem dozrijevanju? Postoje li preklapanja naših životnih putova, koračanja istim tragovima?
U pijesku vremena se naziru tragovi naših koraka. Dolazimo iz različitih smjerova. Ti iz doline zelene rijeke, ja iz plavih daljina.
Znakovi kraj puta mladosti se susreću na rondou tek dotaknute zrelosti. Zajedno smo započeli ciklus sazrijevanja. Krenuli ka istom cilju, ti politologom i glumcen u sebi, ja umijećem pokreta i anatomijom neba.
U čemu se razlikujemo? Ti glumcem u sebi dotičeš teme razarajućih razmjera i zgušnjavaš ih u bitak pjesništva. Bio si i ostao pjesnik trenutka. Ja sam ostala vjerna znakovima neba. Još uvijek se izgubim u širinama zvjezdanih misterija. Ti me prizemljuješ ne lomeći mi krila za sljedeći let.
U čemu smo slični? Dotičemo se izmaštanom geometrijom nedodirljivih osobnosti i gradimo kocku vedrine sretnog zajedništva. Volimo sjećanja. Rado se vraćamo u dolinu tvoje mladosti. Tamo je početak sreće. Slušamo tišinu močvare. Zaustavljamo se na obali rijeke i šutimo. Kockamo se samoglasnicima i suglasnicima, izmišljamo riječi, igramo se njima. Davni izmišljaji ožive u novima. Mnoge ne zapisujemo, pamtimo one nagomilane u izljevima radosti. Sada se ta nenapisana priča odigrava na sceni sjećanja. Pokušavam, ali ne mogu je sročiti u tekst. Slike se vrtlože u zrcalu pamćenja.
Lijepe su kao Monetovo svitanje. Vjeruj mi. .
Dijana Jelčić
|
