Tužaljka harfe...
Sjećanje na poleglu travu, razrušen hram i nestajuću vodu.
Lepeza vjetra u krošnji žalosne vrbe, tužaljka harfe
i silueta majke s djetetom. Neopoziv bjeg iz
sužanjstva sjećanja, tisućljeća zgusnutih
u jecaj vremena.
Besciljna igra izvan zagrljaja svjetla i tmine,
u prostoru svitanja jeka odsanjanih snova,
zvuci dolazećih izazova, zov sunca,
bijelo jutro, zlato u tvom oku,
kraj tužaljke harfe.
Dijana Jelčić
darovane mi slike, Tulio Morganti i Jasna Marcelić
|
