Danijelov najdraži dan...
Četvrtak
Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak
moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge
strane, vrijedilo je prelaziti šest postaja
do pouzdane sredine i obradovati se: četvrtak,
četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu.
Obično, dani su negdje tamo, takva im je narav;
on je tu, brani oblik svega do čega mu je stalo,
ne dopušta da oteče. Pjeva žuto, tuče sa zvonika,
hoda, čita Superviella, gleda djecu što se igraju
u parku: on nabraja i zbraja. Kad uz mene hoda
i šuti, znam da se meni obraća, a ja mu kažem:
kada mene više ne bude, tebe će biti kao i
dosada, to smo se dogovorili.
Danijel Dragojević
u pjesmi spomenut Supervielle, Jules francuski pisac
Rođen: Montevideo, 16. I. 1884. Umro: Pariz, 17. V. 1960.
Dan među danima sa crkvenog tornja pjeva himnu suncu,
zrcali metaforiku događanja, daruje radost na jutrenju
razotkriva sebe u vrelom podnevu i ugodi sutona..
Poziva me na lutanje imaginarijama Dalievih slika, koračanje
stazama lijepih uspomena, nevidljivom čarolijom snovitosti,
preslikom zbilje, prividom obličja skrivenih oku budnosti.
Na žrtveniku sunoćja nudi krušac ostvarenja, nektar
vjerovanja i nebesku hranu nadanja.
Danas je dobar dan, Danijelov dan, dan čita poeziju
čudesnih slika, gleda ljepoticu u šumi i Šeherzadu,
to je dan među danima živi i diše kao srce tjedna.
Dijana Jelčić
|
