Lav u džungli velegrada...
Malo djetinjstva koje se psuje,
previše prezira u svakoj riječi,
na dnu srca nekoliko zaborava:
kad li to bješe kraj svijeta?
Planeta oko vrata
bolesno sunce pred vratima,
stara pjesma koja šuti,
bol koja smatra sebe blagom.
Sve stvari veoma zadovoljne
i više od jednog bića,
skoro sretnog.
Alain Bosquet
Na sceni zbilje se poigravah kičastim znamenjem rođenja,
nagomilavanjem besmisla, neriješivog rebusa vremena
na obroncima pamćenja. Zime, proljeća, ljeta, jeseni i
tako do godine nezaborava.
Približavao se jesenji ekvinocij, uranjanje u zviježđe Vage,
u moje vrijeme.
Iza žamora svrsishodnosti začuh romor glasonoše smisla,
krotitelja razuzdanih misli.
Slijedih glas, nit ka izlazu iz labirinta razbijenih zrcala.
put ka prostoru nedohvatne dolaznosti...
U očima vjesnika zviježđe Lava, u pogledu Aleksandrov mač.
Klupko tlapnje se razmotalo u stazu radosnih koraka.
Lav u džungli velegrada brani Vagu od utega minulog.
Dijana Jelčić...
|
