Svatko je nesretan na svoj način...
Camusova misao opisuje stanje između sreće i razčaranja, onih trenutaka kada prepoznamo stranca u sebi..
Stajala sam na jednom od perona, na jednoj željezničkoj postaji, čekala vlak koji će me odnijeti u budućnost,
ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami perona djevojku uplakana lica u otrcanom kaputu,
prosjakinju sreće, izgladnjelu od tuge i žednu od patnje.
Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah,
čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli,
vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala ulazio na peron.
Kada sam ponovo potražila uplašeni pogled nje više nije bilo, vlak je krenuo, čula sam krik umiranja...
Godine su prošle, ali taj krik još odzvanja u sjećanju. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se nasmiješila,
da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…….???
Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom trenutku osjećajnog nemara razotkrila, raskrinkala
stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred tuđom nesrećom i tugom okreće glavu...
Dijana Jelčić
|
