Osmjehnuo si se...
Vjerovala sam u iluziju, blještala je na zaslonu želje,
nije blijedila, nije bila uspomena, nije bilo sjećanje.
Bio si ti. bili smo mi, stvarni u nestvarnoj zbilji.
Bio si u blizini. Osjećala sam te u mjericama
tankoćutnih nemira. Izranjao si iz dubina
pogleda. Vidjela sam tvoje oči. Iskrile
su podnevnim Suncem.
Tada nisam znala da se u podsvjesti
krije vizija doživljene istine. Bio si
dijelić nečega što nisam znala
da postoji, davno osjećanje
zgusnuto u lednici nutrine.
Dogodilo se naše naglo ljeto,
dogodio se susret zrelosti u
uvali djetnjstva, iz oblaka
nad oceanom snova je
san prokapao javom.
Pogledi su nam se susreli. Osmjehnuo si se.
Dijana Jelčić
|
