Mozaik...
Mama ispod slike lutke koju je utjelovila na daslama koje život znače. U tišini nesanice lutam starim fotografijama, iz podsvjesti izranja emocija, prožima me nemir iz priče odgledane u djetinjstvu. Bilo mi je devet godina tada nisam razumjela poantu, gledala sam mamin ples između dvoje ljudi koji su govorili za mene nerazumljivim jezikom. Kasnije pročitah dijalog djevojke i Arlekina. Ta noć je bila zrcalo nečega nestvarnog, noći ne ostavljaj samu svoju djecu, uvedi nas u san. Sama, ostala sam sama glas razbijene lutke izranja iz tišine. Srce se budi, prelazi planine, mora, a onda zaspe pod zvijezdama. Sjetih se jednog našeg dijaloga, govorili smo o ljepoti te poetske drame. o ptici koja je ukrala srce, o lovcu koji ubija pticu, o srcu koje padajući govori, kako je lijep ovaj svijet. Dijana Jelčić |