dinajina sjećanja
petak, 28.02.2025.
Na vrhu planine...
 MICHEL DE MONTAIGNE Rođen: 28. veljače 1533. u Château de Montaigne, blizu Bordeauxa, Francuska Umro: 13. rujna 1592. u Château de Montaigne. "Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." I tako čovjeka postavio u središte univerzuma.  Svijet je ušao u moju glavu kroz vanjska osjetila, proširio se sivim stanicama, stvorio osjećanja, spoznaju događaja i pokrenuo mašineriju misaonosti. Misao vodi moju ruku po tipkovnici, ona upravlja nogom pri hodu cestom, kontrolira uspinjanje i silaženjee stepenicama, kočenjem auta na semaforu, savija i uspravlja tijelo pri podizanju težine, vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, u nepokretnost i stanje gdje bol postaje sindrom boli bez pronalaženja njenog uzroka. psihosomatska bolest koja nam dokazuje nedjeljivost zdravog tijela i mentalnog zdravlja, a mozak svojim radom stvara ono što nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. Omjer glava tijelo je sličan omjeru vrha i podnožja planine, Tu na vrhu planine kruže, slobodne kao ptice, naše misli, tu se ogleda naš život.  "Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006. poglavlje "Revolucija u glavi" str.29. |
četvrtak, 27.02.2025.
Do iznemoglosti...
 Ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka. Ne volim čekanje u vakumu ničega, nedogađanje bez nadanja, bez smrtnih rana, tromost tihog umiranja u kaljuži nutarnje palanke. Događaju se takvi trenuci, tada se prepuštam uraganu zabluda, živim vrhunac samoće. Povjerujem u život ovakav kakav je, život pun uspona i padova, zavolim zalaske i izlaske sunca i oblačno nebo i kišu, razumijem nepravde koje možda nisu nepravde, osjetim, ne smijem plakati za uvelim ružama, moram znati voljeti, voljeti dan u kojem se budim, ulice kojima hodam, bijele breze u parku pod prozorom, miris knjiga u knjižarama, slike u galerijama, osmijehe slučajnih prolaznika, slučajne susrete s prijateljima, ispijanje nedogovorenih kava, voljeti sve to do iznemoglosti da iznemoglost nikada ne dođe.  Tko tvrdi, istinska ljubav je prolazna taj je ne osjeća. Ljubav ne prolazi, ona je u nama uvijek ista. Dijana Jelčić... |
srijeda, 26.02.2025.
Artemidino bdijenje...
 Na portalu Webstilus sam Artemida. pandan imenu koje dobih rođenjem. Obje pogane boginje su bile odbijene pri krštenju. Imala sam pravo odabira u krsnom listu Dragomila, u listi rođenih Dijana. Odbila sam kršteno ime, ipak pri prvoj pričesti i firmi su koristili krsno ime, podla prevara mene djeteta.  U ikonografiji sunoćja privid boginje lova i mjeseca, čuvarice mojih sanjarija. Prosula je mjesečev sjaj stazama noći da ne zalutamo u tminu strahova. Nebeskin svodom osvjetlila zvjezdane pute, očima neba nam darovala radost daljina. U tišini plavetnila mjesečevom sonatom oživjela dvije riječi izgovarane očima, poljupcima, zagrljajima. Volim te. tvoj glas kao mistral nad gradom pradjedova, kao romor morskih orgulja i pozdrava suncu. Na obzoru jutrenja završava bdijenje, Artemida odlazi i odnosi mjesečev sjaj.  Dijana Jelčić |
utorak, 25.02.2025.
Življeni život...
 Švicarska sredina sedamdesetih godina prošlog stoljeća sveučilišna klinika u centru grada. U jednokrevetnoj sobi pacijent, šef instituta za biokemiju, na skijanju dvostruki prelom noge i iščašenje kuka, operiran, trenutačno nepokretan treba ga postavit na noge. Pored kreveta šef klinike, mladi ortoped i ja kineziterapeut. Objašnjava nam problem operacija i važnost terapije na njemačmom, a onda iznenada, pa vi ste zemljaci! Ortoped, vi govorite srpski, ja, ne, govorim hrvatski. Razlaz, nastavak drugo jutro u kafeteriji uz kavu. Ortoped, razumijem ja hrvatski, i ja srpski. Bio je to početak međusobnog nadmudrivanja po pitanju pripadanja onorepubličkim granicama. Ferije nam se poklapalo, On je morao odraditi noćno dežurstvo pa je krenuo dva dana kasnije Kad prolaziš pored Zagreba posjeti me da ti pokažem grad. Ja ne vozim kroz Hrvatsku, Mađarska mi draža. Dogodio se raspad Jugoslavije, dogodilo se vrijeme domovinskog rata. Upitah ga, ideš li u Beograd, On, kako da dođem tamo? Ja, preko Mađarske! On, dobro pamtiš. Ja, da moj dragi prijatelju beogradski.  Naše prijateljstvo traje još uvijek!!! Dijana Jelčić |
ponedjeljak, 24.02.2025.
Neusporedivost...
 Tvoja ljubav nije moja ljubav, u tvojim očima je tvoj san, tvoja čežnja za sidrenjem u dubinama njena carstva, tvoja žudnja za ulaskom u njen hram. između tebe i mene je prostor susreta naših osobnosti. Nisam spremna na gubitak sebe da bi osjetila tebe, to je nježna okrutnost kojom branim moju ljubav, u tom nekompromisnom postojanju očitavam istinu njenog porijekla… Upoznavajući sebe osjetih koliko poštujem tebe, tvoje snove, tvoju ljubav i tvoj život… Koračam uz tebe svjesna ljubavi koju branim u sebi, to je život, to je sretno zajedništvo, dva paralelna svemira zadržavaju samostalnost, nedozvoljavaju nestajanje jednog u drugom. Poljupci, zagrljaji, nježni, strasni dodirl, uzdasi, šapati, ljubavni čin ostavlja neusporediv trag u nama, pamtimo ga svatko u sebi, na svoj način u okrilju svoje ljubavi…  Dijana Jelčić |
nedjelja, 23.02.2025.
Na obali mediterana...
 Život u okrugu grada djetinjstva i odrastanja svakodnevna svrhovitosti bez gomilanja istoga. i prekomjerna sreća bi izazvala kaos, ne bi je cijenili, postala bi bezvrijedna, jednoličnost ljepote prestaje biti ljepotam, postaje bezvrijedno postojanje bez perspektive. Bez pomaka u sebi više ne bi osjećali ljepotu, bili bi živući umrli bez osjećanja osjećaja ljubav, a ljubav je i hladna i mlaka i topla i goruća istina. Život to smo mi sužnji sebe samih i snovitih ljeta prijateljstva, u vihoru mladosti ispisujemo elegije tuga, suza, sonete od snova na plažama dohvatljivih daljina, na obalama razigranog mediterana  Dijana Jelčić |
subota, 22.02.2025.
Zlatni rez...
 čudesna tajna svemira Priroda ima mnoge tajne. Jedna od njenih značajki je zadivljujuća ljepota i sklad koji otkrivamo u biljnom i životinjskom svijetu, od nježne strukture paukove mreže do nezamislivih proporcija galaksija koje se vrtlože u svjetlosnim spiralama predivnih boja. U srcu te ljepote posve je jednostavna tajna – davno otkrivena, proučena i definirana, ali ipak čudesna i uvijek iznova zadivljujuća. To je tajna koju zovemo – zlatni rez... a dinamika zlaćane spirale koja proizlazi iz njega tka zlatnu nit kojiom svaki djelić povezuje u cjelinu i dokazuje da svaki djelić u sebi zrcali cjelinu...nesimetrična simetričnost našeg postojanja u svemiru iz koje izrasta ljepota...:  Magija me odnosi u pustolovinu traganja za istinom. Na zaslonu svijesti, u krugu trenutka se zrcali kvadrat. Matematički nemoguće da Vinci pokretom čini mogućim. sectio divina, u božanskom zakonu počinje san odsanjan u dolini tvoje rijeke. Miris dozrelog grožđa se širi prostorom. Drhtaji vjetra u krošnji bijele breze romore legendu o tajnama nebeskih sfera, rastu ruža, suncokreta i zavijutcima Nautilusa, izrastanje antičkih hramova i skladnom neskladu Venerina tijela. sigurno ima još mnogo toga skrivenog u skutima prirode, trudim se razumjeti njen jezik, tumačiti njene znakove, ona nas brani često i od nas samih, a daruje nam svoje kreacije neusporedive ni sa ćim, unikat do unikata, uživam doživljavajući ih!!!  Dijana Jelčić |
petak, 21.02.2025.
U trideset i devetoj...
 Ćutjet ćeš ljubav... Da bi se dušu opilo ljepotom Iz njena srca valja piti riječi Jer svaka je pjev i svaka liječi A ne stigneš li opet si za plotom Ne znaš li živjet s njenim zlatnim mottom Izdrži srce i kad je kraj svijeći Svjetlost će zgasnut i ti ćeš puzeći Tminom ogrnut skroz zalutat potom Ali ne kloni dok su ispružene Ruke joj spram tebi ma bilo tko si Časne i tople s nebom udružene Eno ti hrle mekanošću perja Vjeru osnažit sa suncem u kosi I kada plane grimiz predvečerja Ćutjet ćeš ljubav što te sretnog nosi… nosi Roko Dobra... sonet s akrostihom Dijani Starčević iz njegove zbirke Put mora rođen 1930. preminuo 2017. bloger@sjaj oriona  Vrijednosti su nevidljive, kriju se u osjećajima, u promjenjivosti ritma srca, u pogledima, u osmijesima, u tihovanju o željama Uzaludno je tragati za znakovima. uspomene tumače neprevodiv govor munja i oblaka, šum maestrala, okus badema i romor valova oceana. Buket godina u zrcalu zbilje, godina 1995-a dogodila se Oluja, pobjeda na bojišnici ispačene zemlje, s prijateljima smo slavili kraj rata i sedam godina braka. Pod drvenim slonom fotka s darovanom nam slikom Ivanjska noć.  Danas smo u trideset i devetoj... Dijana Jelčić |
četvrtak, 20.02.2025.
Sloboda... Sloboda Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu kao na ulici i trgu nekog stranog grada. i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati, možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu, za trenutkom okrugle i sjajne slobode. Dragojević Danijel nas je na današnji dan lani napustio.  putovali smo Toskanom, nestvarno lijepom. Divili se Firenci, u Sieni. na Piazza del Campo, najljepšrm trgu Europe osjećali okruglu i sjajnu slobodu. Da, treba putovati, vidjeti krajolike opisane poezijom, putovali smo Andaluzijpm. osjećali, zvuke, okuse izmješane u Jakovljevoj noćt, okus maslinki u bisagama, zvuk u slutnji konjanika na stazi ka Cordobi dalekoj i samoj. Na stazama djetinjstva vidjeli spomenak Brača, Imotskoga. I blijesak slavna šestopera i miris kalopera. Osjećali želju da putujemo u blizine, čujemo pjesme moru i galebima.  Danas, zahvalni pjesnicima, lutamo bibliotekama i putujemo uspomenama. Dijana Jelčić |
srijeda, 19.02.2025.
Pjesma nad pjesmama...
 Dugo je bilo čekanje na njega ucrtanog u uspomenu. Susret i rastanak u vlaku. U kupeu samo nas dvoje i tišina. On je čitao zbirku Pjesma nad pjesmama, ja Herojske zanose heretika Giordana Bruna. Zrcalo smo različitosti, pomislih. Tišinu je narušio prodavač pića, želite li nešto? Pogledao me, hoćemo li nazdraviti putovanju? Hoćemo! Mala boca pjenušca i razgovor je počeo. Rekao je, kolegica i ja probamo dijalog Salomona i zaručnice za prvu jesenju premijeru na daskama koje život znače. Ja čitam heretika i divim se njegovoj hrabrosti, rekoh. Naša imena su ostala nepoznanica. Zbrajah godine, ispisivah njegovu bezimenost u moju nikada napisanu pjesmu nad pjesmama, samo sam u njenoj izvornosti, u šapatu Kralja Salomona pronalazila zov njegove duše, odgovarah srcem zaručnice… Danas ispisujemo našu pjesmu nad pjesmama, kao pastir i pastirica vodimo dijaloge duše i srca i živimo ljubav nad ljubavima… Dijana Jelčić |
utorak, 18.02.2025.
Moja vječna tema...
 U djetinjstvu saznah što su iluzije, što je glumište, tko su glumci. Dotaknuh lice i naličje, obraz i obrazine života. Zaronih u žarište dublje od istinske vidljivosti. Osjetih da plač i smijeh dolaze iz galerije tragičnog i sretnog pamćenja. Bila sam još dijete i nisam znala što je ljubav, a još manje što je život, ali sjećam se kako sam osjećala čudesan nemir u sebi kada začuh glas lutke od pijeska. "Sama, ostala sam sama..." tada poželjeh napuštenu igračku utješiti Odrastajući osjetih na daskama koje život znače nije život nego san pisca, djelo režisera i umijeće glumca. Redale se premijere, aplauzi. nakloni na kraju. Život se kotrljao ustaljenim redom. Dani, tjedni, mjeseci, godine. Uranjali smo u proljeće, susret u teatru, premijera Bekettova Godotta. . Poslije slavlje u foajeu. Prišao mi je s leđa. Morao sam skinuti Lackya sa sebe. ali osjećao sam tvoju prisutnost. Sjetih se slike slike alegorije proljeća. drva dobra i zla, Venere u središtu i Kupida nad njom.  Ljubav je vječno proljeće, izustih. Odživimo ih zajedno, reće On. Dijana Jelčić |
ponedjeljak, 17.02.2025.
Moji katreni...
 Volim apsurde naših razgovora Volim korake putevima zemlje Volim naš let iznad gradova Volim san, zbilju i život u bijelim oblacima voda iz zemlje dolazi voda u suzi neba voda u rosi voda Volim Kondorov let ka slobodi volim ognjilo strasti u meni volim radost života u tebi volim naša ludovanja na dlanu zora ljubav u sjaju zenita ljubav u dahu sutona ljubav u lazuru noći ljubav  Anaforom i epiforom opisujem naš život. Dijana Jelčić |
nedjelja, 16.02.2025.
Jakovljeva školjka...
 Dan je nestajao iza otoka, muk sutona stvorio viziju, srce se uspinjalo ka nebu i usnulo pod zvjezdama. ptica mudrosti u letu dograbila srce, lovac ubio pticu, srce pada. smiješi se i govori, čudesan je ovaj dan. dva usamljenika pod sjajem mjesećine i omamljujuće čežnje spašavaju srce, u bljesku sunćanog svitanja osjetih poljubac, začuh šapat, dođi u san, budi skiperica na mojoj jedrilici. odgovorih, dolazim u zbilju kao kormirallca životnom pučinom.  Jedrili smo do pješčanog žala, u pijesku jakovljeva školjka i njena suza. . Dijana Jelčić |
subota, 15.02.2025.
Svanuo je dobar dan...
 Kišilo je nad gradom, nježan preludij slavlju darivanja srcem srca srcu. šarenilu kišobrana i cvijeća mirisu parfema, okusu čokolade, osmjesima i zagrljajima. U raskoši trenutaka vedrina svijeta, niska vedrih slika u očima. Jučer zgusnuto u želju za otkrivanjem tajni mjesečevih mjena, moći noćnog sunca, igre plime i oseke našim osjećanjima.  Danas vidim sunce i osjećam, svanuo je dobar dan. Dijana Jelčić |
petak, 14.02.2025.
Dan slavlja..
 “Ljubav je čežnja za našom vlastitom izgubljenom polovicom.” Milan Kundera Na stazama sudbine se pitah kako pronaći izgubljenu polovicu, kako ispuniti to nedostajanje? U labirintu zrcala vidjeh lice bez osmijeha, prazninu među osjećajima Potražih istinu u duplim bićima, koji voljom bogova izgubiše osjećaj ljubavi, a dobiše osjećaj čežnje. Podignuh pogled k nebu i šapnuh. Dođi boginjo, oslobodi me iz kaosa bezimenih osjećaja. dotaknulo me nešto nevidljivo a moje, osjetih puninu sebe. Nebo svetkovinom dana grli Zoru, rađa dan slavlja svim danima odživljenim u ljubavi. Dijana Jelčić |
četvrtak, 13.02.2025.
U dvopletu...
 Živimo život, balansiramo između sanova i zbilje, bez gubitka osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske, koju otkrivamo tek svak u sebi i uspinjemo do ostvarenja želja. Cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego put ka dostizanju sklada, uravnoteženosti slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima. Upleli smo misli i osjećaje do nerazmrsivosti raznolikosti I kada šutimo razgovaramo. Motrim ga da bih bila motrena. On me gleda žudeći za pogledom. Hotimice se prepuštamo preoblikama misaonosti, uprisutnjujemo nemoguće da zbilja dobije odoru naše snovitosti.  U dvopletu zajedničkih čvorova, u balansiranju kontrastima živimo život. dijana jelčić... |
srijeda, 12.02.2025.
Lažna hrabrost...
 Među svrsishodnostima, otkrivah slojevitost zbilje. U češnjima sebe same pronalazih nepoznate regije svijesti, Iznenađujuću istinu samospoznaje. To je bio osjećaj otuđenost od zbilje, od sebe same, od svoga tijela. Odustala sam od pisanja pjesama za zbirku Odakle dolazi ljepota. . Bila sam izgubljena na ulicama grada u kojem sam odrasla. Razveselio me susret s prijateljicom iz gimnazije. Pozvala me na druženje na poznatoj adresi u tada zelenim valu, na broju trinaest. Sjetih se minulih slavlja u tom prostoru, osmijeha prijatelja, slika na zidovima i minjon sendvića na stolu, naših nadmetanja u pohvalama njegovim djelima. Moj odlazak u plave daljine je prekinuo te radosti, a kratka posjeta gradu mučilište osjetilima. Susret s prijateljicom se dogodio zadnji dan pred povratak daljinama. U ateljeu isti ljudi, isti osmjesi, isti scenario, zaustavih se pred slikom clowna... Da je znao, da je znao clown stari da osim arene postoje i druge stvari... Glas me dotaknuo kao lahor osvježenja. Samo iz nutrine se sanja, rekoh. Umijeće slikara liječi tuge, šapnuo je.  Oćutih slabost koju skrivah iza lažne hrabrosti, kupih clowna i ukorićih zbirku. Dijana Jelčić |
utorak, 11.02.2025.
Svetost...
 U Marijinoj crkvi muk, na rukama majke uspavano dijete, . na čelu hladnoća svete vode, u krstionici glasan plač. prisilno buđenje tek rođenih, a onda od svitanja do sutona nestvarno stvaran življen život. Kazivali su nam, od koljevke pa do groba najljepše je školsko doba, nismo im vjerovali. Željeli smo više. Da prvi zagrljaj uraml prostor tek nastajučeg dvojstva, u srcu je titrala pjesma zapisana u zbirci osamnaest crvenih ruža. “Možda je zapisano u zvjezdama, možda sam prvim plačem slovkala tvoje ime, nadala se da postoji magična ruka sudbine što Kupidu daruje strijelice, molila da za naša srca odabre neuništivu.”  da desetljećima budi vjerovanje u svetost ljubavi. Dijana Jelčić |
ponedjeljak, 10.02.2025.
Dogodi se... Dogode se čuda u poetskim večerima. Dogodi se iznenda u dimu cigarete, u otapanju lednice podsvijesti, u ostvarivanju želja. Dogodi se pitanje, što ako sutra nikad ne dođe, ako noć punog mjeseca zaustavi slijed događanja, ako umjesto pod kopljima dnevne svjetlosti počnemo mjesečariti krovovima usnulog grada, ako postanemo tragači za nedolazečim sutra, ako pjesme postanu jedino izvorište moći lakoće postojanja.  Pa iako se naizgled ništa ne događa, dogodi se ljubav u kazivanju poezije o njoj. Dijana Jelčić |
nedjelja, 09.02.2025.
Šesto osjetilo...
 Tiho i elegantno, kao crna pantera spuštala se noć. Velika bijela lopta, zapletena u baršunastoj mreži čuvarice snova razbijala tminu zaborava. Sjetih se mladalačkih golicanja mašte, traganja za uzrokom istine, misli da netko drugi u meni odlučuje što će moje ruke raditi, što uši slušati, oči gledati, koji mirisi omamljivati. Ruke, poludjele od žurbe su jedna drugoj oduzimale dodir, sluh se samo do mojih ušiju zapošljavao glasovima iz daljine, oči su vidjele dalje od horizonta i bivale brže od brzine svjetlosti. Akt mašte je ljubav pretvarao u bjelinu pejsaža davno odsanjanog svijeta, odlučivao o radu ruku, usana, ušiiju, očiju i nosa, sume osjetila. Na terasu preko usnulog cvijeća se penjala zora. Zatvorila snove u sunčanu kutiju i uskovitlala zbilju, darovala mi šesto osjetilo.  Le Courbisieva vizija čovjeka i znanje o položaju njegovih dijelova u prostoru... Dijana Jelčić |
subota, 08.02.2025.
Moj život i ruže...
 Mama je stavljala ruže oko jastuka u mom krevetiću. Mirisale su godišnjim dobima, Zavoljeh njihov miris. Obilježile su moje djetinjstrvo i slavlje osamnaestog rođendana. Osamnaest crvenih ruža, zbirka pjesama, 1986, prvi pokušaj ukorićenja djetinjih zapisa o ružama.  Zrelost, navike i spoznaja, ruže imaju i trnje. Koračah i trnovitim putem ka ostvarenju već odsanjane budućnosti Redali se rođendani, bliskost ruža, poezije, ljubavi i života je postala radost, uspomena na koljevku i miris maminih ruža. Buket godina i ruža, sedamdeseti rođendan je bio zrcalo minulog.  Slavlje je bilo u klubu dramskih umjetnika, veliki buket dar kuće, aperitiv koktel od ružinih latica. Glavno jelo prepelice u umaku od ružinih latica, a za kraj tijesto zarolano kao zdjela ruža ispunjena raznom sirevima. Prijateljica je donijela košaricu s osmanaest ruža, nek bude još jedno punoljetstvo, kazala je, bila je i ostala u mom životu i ružama  Dijana Jelčić |
petak, 07.02.2025.
Iz arhive...
 slika... Andrea Mantegana... Parnas, 1497, Louvre. Pjesma je osmijeh nekog našeg, nama samima, nepoznatog lica. Rađa se kao svitanje na vrhu Parnasa, kao sjaj mladog sunca u suzi Kastalskog izvora. Pegazom spuštena na dveri Apolonova hrama, omamljena mirisom lovora i bunike, pjesma, silueta nutrine, rođena u snu, ostaje ispisani san. Pjesma iz vremena čitanja grčkih mitova, snova o susretu na prašnjavom peronu djetinjstva, možda letom na Pegazu, krilatom konju zviježđem sjevernog neba, a možda je bila nadahnuće mene tragaćice za izvorom sna.  Objavila je 2015 na FB. danas pronašla u arhivi. Dijana Jelčić |
četvrtak, 06.02.2025.
Dobar dan tugo...
 Kada je daleke 1954. godine izašao kratki roman “Dobar dan, tugo“, u najkraćem je roku uzburkao književnu javnost. Naime, osim što je njegova autorica, dotad posve anonimna Françoise Sagan tada imala svega 19 godina, ovaj roman je podigao prašinu i zbog svoje, za to vrijeme i više nego smione tematike. Danas, udaljena od mladoludosti, mogu razumjeti Raymonda, životu predanog čovjeka koji slobodu shvaća kao bezograničje strasti. Mogu osjetiti bezopasnost njegove ljubavnice Else i srž bića zrelije Anne i zašto je njezina mirnoća uznemiravala protivnice, a sama nije bila sretna. Tek danas mogu shvatiti osvetnički pohod razmažene mladoljetnice Cecile, mogu razumjeti njene godine i ljupku hladnoću vanjštine kad se nepoželjna protivnica usudi taknuti u oca, u lakoću postojanja i životni nemar. Mlada, neiskusna, naivna u svojoj zločestoći, nehotično, zbog neznanja zahuktalu igru ne može zaustavit i osjeća krivnju zbog tuđe smrti. Napravimo li bilancu gledajući u ogledalu osobnu ocvalost trebali bi razmisliti o krivnjama iz vremena zagrljaja i poljubaca, a ljubav kao tek naslućujuću zaljubljenost u dječaka iz dugog razreda i želja za pobjedom nad djevojčicom iz prve klupe.  Bilo ih je! Dijana Jelčić |
srijeda, 05.02.2025.
Ljubav nebeska...
 Vidio sam lice Isusove majke u kamenu i klesao dok je nisam oslobodio. Michelangelo Buonarroti Tuga majke u mramoru, spoznaja poroda, ulaska u Jeruzalem, izdaje, smrti i uskrsnuća ka nebeskom Batlehemu, smjena stoljeća, vrijeme prije i poslije njega, Dana, tjedana, mjeseci, godina, strana svijeta sjever, jug, istok, zapad, godišnjih doba zima, proljeće, ljeto, jesen, rasta djetinjstvo, mladost, zrelost, starost.  Dvije tisuće godina suza i radosti, tuga i sreće. nad koljevkom rađanja ljubav. nebeska. Dijana Jelčić |
utorak, 04.02.2025.
Glumac Minetti...
 Drama Thomasa Bernhada Stari glumac Minetti, nakon trideset godina izbivanja sa scene, čeka, direktora teatra u predvorju hotela u Ostendeu. ponudio mu ulogu kralja Leara. Silverstarska je večer, direktor ne dolazi, a on čeka i pita se o smislu teatra, čeka i kazuje. Ostaju samo krhotine grimase, ništa više, pokret ruke i ukočen pogled. Cijeli život izvodimo nešto što živ čovjek ne razumije, ali mi stupamo tom stazom, uporno, uporno, jedinom mogućom, sve do svoje smrti, uporno, uporno, ni tada ne shvativši je li to bio život ili samo iluzija. Ludilo dragi prijatelji... ludilo... Umirovljeni glumac se želi dostojanstveno oprostiti od kolega i teatra. Odabrao je Minettia, dobio dozvolu za prevođenje iz Njemačke, bez financiskih mogućnosti nije mogao dočarati prostor luksuznog hotela u gradu na obali Atlantika. ni umiranje na klupi ispred hotela u vrtlogu snijega, odlučio se za monodramu i pozvao kolege na premijeru. pomagala sam mu pri ponavljanju teksta, bila sudionik u tugovanju glumca koji se oprašta od vjerovanja u klasike.  Dijana Jelčić |
ponedjeljak, 03.02.2025.
Obmana vremena...
 Teorija relativnosti je nadahnula Dalia, zrcali dodir vanjske i nutarnje stvarnosti, osjećaj rastopljenog vremana u neapsolutnom prostoru. Replika ova slike, kupljene u njegovom muzeju u Figuerasu, nam kazuje, vrijeme je iluzija nestvarne dimenzije, moć je trajanja u njoj. Jučerašnja nedjelja, dan oživljavanja iluzije. Jutro, uz kavu na TV film Imitacija života, majka crnkinja rodila bijelu djevojčicu, kao tinejžđerka bijeg od porijekla, zatajenje majke, na majčinom sprovodu kovratak korijenju. Podne, brojanje koraka do Zlatne školjke, terapija protiv njegovog bolnog koljena, poslijepodne prebiranje vremenom. Večer, vrijeme čekanja i napetosti izgubljeno zlato, srebro nam dolazi iz Osla, U meni iskre sjećanja, bljeskaju uspomene. Promatrala sam porcelanske figurice na prozoru. Krasile su vitrine praotaca. Hrt i clownovi su opsjena minulog vremena  Dijana Jelčić |
nedjelja, 02.02.2025.
Istina porijekla...
 O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo: tvoju visinu, dužinu i širinu, To što spaja te tri crte znači: Vrijeme, četvrtu od protega, u kojima se život kreće, i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme, Tin Ujević  Tišinu prostora narušava zidna ura koracima vremena. tek misaona ćetvrta dimenzija mog bdijenja u ovoj noći bez zvijezda. I svjetlost zvijezde pod kojom sam rođena ne sjaji više, otišla je u nepovrat… U suzi na licu prolaznosti se ogleda sjeta, maslenik u bojama sna, miris tmine u bisagama trenutka i okus soli na žalu oceana, udarcima nogu razastrt muk gluhog kola na kamenjaru bespuća, uzavrelost tijela u njedrima mladosti, blagost dodira u drhtajima mjesečine. U krajoliku pamćenja objavljujem svoja lica s tugom i srećom ucrtanim znamenjem, u zaleđenoj tajni početka se krije istina porijekla, staza povratka u skute postanka.  Dijana Jelčić |
subota, 01.02.2025.
Napustio nas je iznenada i prerano...
 Duško Valentić, 31. siječnja 1950. – 9. lipnja 2024. bio je glumac, veliki prijatelj i čovjek uvijek spreman pomoći, pružiti rame za plakanje, zagrljaj za utjehu, prisutnost za romantiku, radost i sreću. Susreti s njim su bili emocionalni i misaoni izazovi. Radio je neumorno, teatar Gavella, bezbroj TV serija, želio je kćerki Jeji darovati stan. Jučer bi mu bio 75- i rođendan. Slavlje njegovog 70. rođendana, prije potresa i korone je bila gozba svim osjetilima. Lidija je umirovljenom Gavelliancu u tajnosti pripremala slavlje, pozivala prijatelje, Dule će doći kasnije, kazala je, dočekat ćemo ga u mraku i tišini. Neka bude iznenađenje. Došli su i priatelji iz Beograda, donijeli grah prebranac i vino dušu Dunava, Branko izmiksao tatar biftek, mi uštipke, hercegovački sir iz mijeha i Blatinu, Jasenka kremšnite, Marta slavonsku makovnjaču, Slobo izuzetno češko vino, Mime praški kolač trdelnik Duškova šogorica svjetleću tortu, brat francuski konjak... slavlje je trajalo do svitanja prvog dana Veljače. Budio se grad kad smo se rastajali. Dijana Jelčić |
