Do iznemoglosti...
Ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje,
težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka.
Ne volim čekanje u vakumu ničega,
nedogađanje bez nadanja, bez smrtnih rana,
tromost tihog umiranja u kaljuži nutarnje palanke.
Događaju se takvi trenuci, tada se prepuštam
uraganu zabluda, živim vrhunac samoće.
Povjerujem u život ovakav kakav je,
život pun uspona i padova, zavolim zalaske i
izlaske sunca i oblačno nebo i kišu,
razumijem nepravde koje možda nisu nepravde,
osjetim, ne smijem plakati za uvelim ružama,
moram znati voljeti, voljeti dan u kojem se
budim, ulice kojima hodam, bijele breze u
parku pod prozorom, miris knjiga u knjižarama,
slike u galerijama, osmijehe slučajnih prolaznika,
slučajne susrete s prijateljima, ispijanje
nedogovorenih kava, voljeti sve to do iznemoglosti
da iznemoglost nikada ne dođe.
Tko tvrdi, istinska ljubav je prolazna taj je ne osjeća.
Ljubav ne prolazi, ona je u nama uvijek ista.
Dijana Jelčić...
|
