Iz arhive...
slika... Andrea Mantegana... Parnas, 1497, Louvre.
Pjesma je osmijeh nekog našeg, nama samima,
nepoznatog lica. Rađa se kao svitanje
na vrhu Parnasa, kao sjaj mladog
sunca u suzi Kastalskog izvora.
Pegazom spuštena na dveri Apolonova hrama,
omamljena mirisom lovora i bunike, pjesma,
silueta nutrine, rođena u snu, ostaje ispisani san.
Pjesma iz vremena čitanja grčkih mitova,
snova o susretu na prašnjavom peronu
djetinjstva, možda letom na Pegazu,
krilatom konju zviježđem sjevernog
neba, a možda je bila nadahnuće
mene tragaćice za izvorom sna.
Objavila je 2015 na FB. danas pronašla u arhivi.
Dijana Jelčić
|
