Moja vječna tema...
U djetinjstvu saznah što su iluzije, što je glumište, tko su glumci.
Dotaknuh lice i naličje, obraz i obrazine života. Zaronih u žarište
dublje od istinske vidljivosti. Osjetih da plač i smijeh dolaze iz
galerije tragičnog i sretnog pamćenja.
Bila sam još dijete i nisam znala što je ljubav, a još manje što je život,
ali sjećam se kako sam osjećala čudesan nemir u sebi kada začuh
glas lutke od pijeska.
"Sama, ostala sam sama..." tada poželjeh napuštenu igračku utješiti
Odrastajući osjetih na daskama koje život znače nije život nego san
pisca, djelo režisera i umijeće glumca.
Redale se premijere, aplauzi. nakloni na kraju. Život se kotrljao
ustaljenim redom. Dani, tjedni, mjeseci, godine. Uranjali smo u
proljeće, susret u teatru, premijera Bekettova Godotta. .
Poslije slavlje u foajeu. Prišao mi je s leđa.
Morao sam skinuti Lackya sa sebe. ali osjećao sam tvoju prisutnost.
Sjetih se slike slike alegorije proljeća. drva dobra i zla, Venere u središtu i
Kupida nad njom.
Ljubav je vječno proljeće, izustih.
Odživimo ih zajedno, reće On.
Dijana Jelčić
|
