Tiho i elegantno, kao crna pantera spuštala se noć.
Velika bijela lopta, zapletena u baršunastoj mreži
čuvarice snova razbijala tminu zaborava. Sjetih se
mladalačkih golicanja mašte, traganja za uzrokom
istine, misli da netko drugi u meni odlučuje što će
moje ruke raditi, što uši slušati, oči gledati, koji mirisi
omamljivati.
Ruke, poludjele od žurbe su jedna drugoj oduzimale dodir,
sluh se samo do mojih ušiju zapošljavao glasovima iz daljine,
oči su vidjele dalje od horizonta i bivale brže od brzine svjetlosti.
Akt mašte je ljubav pretvarao u bjelinu pejsaža davno odsanjanog
svijeta, odlučivao o radu ruku, usana, ušiiju, očiju i nosa, sume osjetila.
Na terasu preko usnulog cvijeća se penjala zora. Zatvorila snove u
sunčanu kutiju i uskovitlala zbilju, darovala mi šesto osjetilo.
Le Courbisieva vizija čovjeka i znanje o položaju njegovih dijelova u prostoru...