Miruj, miruj srce moje...
„Tko je, srce, u te dirno, Da si tako sad nemirno? Kao ptica u zatvori, Za svietom te želja mori: Nij' u svietu nebo tvoje; Miruj, miruj, srce moje!..” Pjesnici su u davnim vremenima često bili prognani sa ognjišta, bjegunci, buntovnici. Iz njihove nijeme boli su izranjale pjesme, njihova tugovanja su postajala poezija koju pamtimo. Davno napisana pjesma je zrcalo sudbine Petra Preradovića. Zrcalo naše sudbine, zemlja čokolade i satova je ostavila tragove u pamćenju. Nije to bila dijaspora, bili smo samo hodoćasnici novim iskustvima. sakupljači novih izazova Bili smo sretni, radosni i ponekad zbog slabosti tužni. Nakon četiridestljeća boravka nudili državljanstvo. Imali smo mogućnost izbora. Izabrali smo povratak u dolinu djetinjstva. Cvjetni plac nas je dočekao bez cvjećarica za tezgama pod suncobranima, okružen staklenim kućicama, savršeno složenim buketima i aranžmenima za vjenčanja, rođenja, slavlja rođendana, matura, diploma, godišnjica, okružen stablima, i novim kafićima. U mladosti smo poslije noći prepune izazova tu slavili zore. Statua pjesnika oduvijek bdije nad cvijećem. Danas djeca igrom, trgom šire žamor radosti, veselja i smijeha. Povratak na cvjetni trg nas je usrećio Dijana Jelčić |