Ruke...
"Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice." Novela Ruke Ranka Marinkovića je zapravo i melankolična sonata otočkom zavičaju, samoći u jednom zatvorenom kozmosu i na koncu kaže, svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? Što su ruke? pita sebe i nas Ranko. Promatram pokrete prstiju na tastaturi. Dodir njihovih vrhova sa beživotnim slovima stvara na monitoru vidljivi slijed misli. oblikuje rečenice u štivo. Dlanovi su pametni i vrijedni, stišću se u šaku i šire u lepezu, a savijanjem lakta sklopaju u molitvu. Ruke grle, miluju i udaraju, grade i ruše, u nekom nesretnom času i ubijaju. Dlanovi pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža. Ruke se probude prve, Isključuju budilicu, uključuju radio, iz ramena rastežu tijelo, šake otvaraju slavinu tuša, tubu zubne paste, nanose kremu na lice i prave jutarnju kavu. Umijeće pokreta naših ruku izvire iz odluke i mi tek u dijalogu s njima postajemo virtuozi ili gubitnici, neuspjeli svirači na strunama života ili sanjari posla koji obavljamo. Rukama prevodim govor srca na jezik ljubavi i pritiskom na tipku objavi stavljam svoju intimu na dlan virtualnog svijeta. Dijana Jelčić |