dinajina sjećanja

četvrtak, 09.01.2025.

Ruke...








"Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice."
Novela Ruke Ranka Marinkovića je zapravo i melankolična sonata otočkom zavičaju, samoći u jednom zatvorenom kozmosu i na koncu kaže, svemu su krive ruke, to je jasno.


A da nema ruku? Što su ruke? pita sebe i nas Ranko.





Promatram pokrete prstiju na tastaturi.
Dodir njihovih vrhova sa beživotnim
slovima stvara na monitoru vidljivi
slijed misli. oblikuje rečenice u
štivo. Dlanovi su pametni i vrijedni,
stišću se u šaku i šire u lepezu,
a savijanjem lakta sklopaju u molitvu.
Ruke grle, miluju i udaraju, grade i ruše,
u nekom nesretnom času i ubijaju.
Dlanovi pamte vatru i led, nježnost svile
i hladnoću metala, zaobljenost jabuke
i oštricu noža.
Ruke se probude prve, Isključuju budilicu,
uključuju radio, iz ramena rastežu tijelo,
šake otvaraju slavinu tuša, tubu zubne paste,
nanose kremu na lice i prave jutarnju kavu.
Umijeće pokreta naših ruku izvire
iz odluke i mi tek u dijalogu s njima
postajemo virtuozi ili gubitnici,
neuspjeli svirači na strunama života
ili sanjari posla koji obavljamo.






Rukama prevodim govor srca na jezik ljubavi i pritiskom na tipku objavi stavljam svoju intimu na dlan virtualnog svijeta.


Dijana Jelčić

- 08:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraže blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica