Blog jedne obične mame

Ne želim mutavu djecu koja se boje izreći svoje mišljenje!

Moja Prva je već neko vrijeme oduševljena Egiptom. Piramidama, Sfingom, hijeroglifima, pustinjskim pijeskom, rijekom Nil i životinjama koje u njoj borave poput krokodila i nilskog konja. Zato sam je nedavno, vidjevši da se na jednom od TV kanala pušta dokumentarac o piramidama u Gizi, pozvala da gleda sa mnom, što je ona rado prihvatila.

- Mama, jesu li ove piramide jako velike? – upitala me je.
- Da, jesu. Pogledaj kako je čovjek koji hoda uz njih sićušan. Po tome možeš razumjeti koliko su te piramide visoke.
- Da, vidim. Pa one su ogromne! A tko je njih sagradio, mama?
- Ljudi koji su tamo živjeli jako, jako davno – odgovorila sam joj – i znaš, nitko ne zna kako su točno izgrađene.
- Ne?
- Ne. A što ti misliš, kako su izgrađene? – postavila sam joj ovo pitanje kako bih malo uposlila njene male moždane vijuge.
- Paaaaa... od kamenja suuuu...
- Točno. I što još?
- Slagali su veliko kamenje jedno na drugo i tako su dobili veeeeeliku piramidu.
- Dobro. Ali kako su slagali to kamenje? Što misliš?
-Netko ga je nosio?
- Hm... to kamenje ti je jako, jako teško. To ne može čovjek sam dignuti, nikako!
- Onda su to kamenje nekako morali kotrljati, mama.
- Ali vidiš da nije okruglo. Kako ćeš kotrljati ono što nije okruglo?
- Mogu staviti na nešto što je okruglo. Na okrugli komad drva pa gurati. Ili na neku polugu.
- Da, moguće...
- E, vidiš, mama, ja mislim da su tako izgradili piramide.

Od jedne četverogodišnje djevojčice, jasno, nitko normalan ne bi trebao očekivati da ponudi točan, pa čak ni netočan ali relativno suvisao odgovor o tome kako su izgrađene egipatske piramide. Pitanje kako su nastale postavila sam joj jer sam htjela čuti njeno mišljenje o tome.

Prvu i inače potičem na izražavanje vlastitog mišljenja o raznim pojavama. Svjesna sam činjenice da se naš obrazovni sustav uglavnom temelji na principu 'začepi, slušaj i reproduciraj', kao i one da se na ovim prostorima dobrim djetetom tradicionalno smatra ono koje mirno sjedi i šuti dok odrasli govore.

Ja sam tu filozofiju odlučila poslati kvragu i svoju djecu odgajati malo drugačije.

Ne, ne želim biti majka razmažene deriščadi koja će ometati odrasle u razgovoru i neotesano im upadati u riječ, ali isto tako ne želim jednog dana shvatiti da sam postala majka dvije sramežljive, mutave, djevojke s manjkom samopouzdanja koje se boje nešto pitati ili izreći vlastito mišljenje da ne 'ispadnu glupe'. Ako nešto žele reći, to smiju učiniti, a jedini uvjet je ovaj – budite pristojne.

Druga, naravno, sa svojih 11 mjeseci još ne govori ništa, ali zato je Prva u više navrata dobila priliku reći što misli. Tu postoje i neka nepisana, ali opet nama važna pravila.

Jedno od njih je ovo – nikad je ne smijemo ismijavati zbog izraženog mišljenja. Jasno, ako tvrdi ono što sigurno činjenično nije točno, ispravit ćemo je, ali nećemo joj se zato rugati. Tako je, recimo, s tri godine mislila da moj automobil mora 'piti puno soka od jabuke' da bi se mogao kretati. Umjesto da je ismijem, lijepo sam joj objasnila da je mom autu za kretanje potreban benzin te je prvom prilikom odvela na benzinsku postaju gdje sam joj pokazala kako se toči gorivo. Shvatila je odmah.

Usput rečeno, to iskustvo joj je definitivno bilo dojmljivo jer se narednih tjedan, dva provela učestalo se igrajući sa svojom kolekcijom automobilčića koji se više nisu, kao do tada, samo utrkivali na imaginarnoj stazi već su svako toliko stajali na jednako tako imaginarnoj benzinskoj postaji i točili imaginarno gorivo.

Zanimljivo, njeni putnici uglavnom su bili jedan štrumpf i jedna princeza. Unatoč tome što su često putovali 'njenim' autom, on je uvijek bio taj koji je davao lovu za gorivo.
Toliko o emancipaciji.

Pravilo broj dva – ako je u krivu, to ćemo joj reći. Ne spadam u roditelje sadiste koji će djetetu ispravljati krive Drine svaki put kad progovori, i to iz neke kompleksaške potrebe za isticanjem vlastite superiornosti. Ali, jednako tako smatram da je moja moralna dužnost svojoj djeci ukazati na stvarne, opipljive pogreške. Neću joj lagati da je u pravu kad nije, i to pod jalovom isprikom da joj ne želim povrijediti osjećaje.

Ne tako davno rekla mi je ovo:
- Mama, kad budem velika, voljela bih biti balerina – kažu mi da tu fazu prođe više manje svaka curica – Ali čudno je to jer balerina ne može biti mama. Ne može imati svoju bebu. - A odakle ti to? – s čuđenjem sam je upitala.
- Ne znam. Mislim da ne može imati svoju bebu.

Nisam se trudila dalje insistirati da mi kaže tko joj je to utuvio u glavu i gdje. Samo sam joj mirno objasnila da to nije točno i da balerine mogu imati djeci, kao i sve druge žene – dio o neplodnosti sam preskočila jer ga ne smatram primjerenim za djevojčicu od četiri godine.
- Naravno, kad balerina ima bebu u trbuhu, ne može plesati jer joj trbuh smeta. Ali ona može imati svoju bebu.
- Razumijem, mama.

Pogreška ispravljena. Bez suza i bez frustracija.

Učim je i da svoje mišljenje ne nameće drugima na agresivan način. Lekcija je to koju s vremena na vrijeme ponavljamo tijekom jedne za njenu dob tipične aktivnosti – igranja. Mada je po prirodi dobroćudna, moja Prva se ponekad pretvara u malog diktatora koji očekuje da se svi koji se igraju s njom moraju igrati po pravilima koje njeno malo veličanstvo odredi.

- Mama, sad ćemo se igrati restorana. Ti i Druga ste gošće i došle ste kod mene.
- OK, može...
- Ajde, sad naručite nešto. Dobrodošli u moj restoran, izvolite...
- Dobar dan. Molim vas jednu juhu od brokule.
- Ne, mama, ne! Moraš naručiti tučeno jaje!
- Ali ne želim tučeno jaje. Želim juhu od brokule.
- Ali mooooraaaaaš...
- Prva...

U svojoj maloj glavici često zaključuje da su stvari pravilno posložene baš onako kako ih je ona zamislila. Onda joj ja pokušam – priznajem, ne uvijek uspješno – objasniti da ponekad ne postoji 'pravi' i 'krivi' način na koji se rade stvari. Pogotovo ne u dječjoj igri. I da mora dozvoliti drugima da odluče što žele učiniti. Kako se žele igrati.

Onda se ona naduri. Ali ja ne popuštam. Želim kćer koja se ne boji reći što misli, ali ne želim bahatu diktatoricu.

Želim pristojnu curu.
Onu koja ne upada drugima u riječ prije no što su dovršili rečenicu.
Onu koja ne ismijava druge jer nešto ne znaju ili zato što misle drugačije.
Onu koja je spremna učiti od onih koji znaju više i koja će sama rado podučiti one koji znaju manje.
Onu koja zna izraziti mišljenje (u skladu sa svojom dobi) kratko, jasno i dobro artikulirano.
Onu koja se ne boji iskazati svoj stav čak ni onda kad je svijet protiv nje.

Ovo posljednje je najteže. Živimo u svijetu u kojem te ne sasvim pravovjerno mišljenje neće baš odvesti na lomaču ali može ti donijeti čitav pregršt problema.
Medijsku difamaciju.
Sramoćenje na društvenim mrežama.
Nemogućnost napretka na poslu.
Javnu stigmu.
Obilježenost zbog 'pogrešne' političke opcije.

Prva je još premlada da je opterećujem tim temama ali znam da će se, ako se u međuvremenu sa svijetom ne dogodi čudo, kad tad s njima suočiti. Dođi će u situaciju kada će razmišljati: 'Trebam li stvarno reći ono što mislim ili je bolje da šutim?'

Voljela bih da u takvim situacijama ne šuti. Ali jednako tako, voljela bih da razumije da njeno mišljenje neće drugima uvijek sjesti.
Da neće uvijek biti prihvaćeno.
I da je to u redu.

Već sada zna da uvijek može glasno iskazati negodovanje protiv neke odluke njenog oca ili mene, a koje se tiču nje ili njene sestre. Ali pravo glasa o određenim stvarima ne znači da se te stvari neće i dalje dogoditi.

- To nije fer! – protestirala je prije nekoliko dana kada sam joj rekla da ne možemo kupiti cijelu kolekciju nekakvih pufastih gumenih igračaka kojima se više ne sjećam imena. Samo se sjećam da čitava priča funkcionira po principu 'skupi ih sve i potroši puno, puno više love no što to stvarno vrijedi. – Mama, ljutim se na tebe! Jako!
- Znam da se ljutiš, i žao mi je. Ali odluka ostaje. Te igračke nećemo kupiti.

U našem domu demokraciju ponekad ipak zamijeni mini-monarhija. Zakon Mame i Tate. A zna se kako je sa zakonima. Ma koliko imali pravo gunđati protiv njih, moramo ih se držati.

Život nije uvijek fer.

*Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.

Oznake: odgoj djece, govor, misljenje

21.07.2019. u 11:49 | 6 Komentara | Print | # | ^

Dole skupa dječja odjeća s markom!

Uponedjeljak sam Drugu vodila pedijatru da joj propiše Tobrex kapljice jer je preko vikenda pobrala blagi konjunktivitis. Ujedno sam iskoristila priliku zamoliti ga za liječničku potvrdu da je sposobna za vrtić, što je bez problema dobila.

Za susret sa stričekom doktorom kojeg moja mlađa djevojčica uvijek podari širokim osmijehom svoju mladu damu odjenula sam u preslatku jarko crvenu haljinicu s velikim bijelim točkama i mašnom na donjem dijelu leđa. Naslijedila ju je od starije sestre.

Volim tu haljinicu, i to ne samo zato što je spektakularno lijepa.
Volim je jer mi budi dobre uspomene.

Upravo nju je Prva imala na sebi onog dana kad je prvi put propuzala. Pravilno. S guzom u zraku i ravnim leđima ravnomjerno se oslanjajući na dlanove obje ruke uz simetrične pokrete nogu. Kad si mama, posebno prvi put, pomno pratiš sva postignuća svog djeteta, strepiš dok ih iščekuješ i veseliš se onda kada su tu. Kod Prve me je, dok je još bila beba, puzanje posebno razveselilo iz jednog zapravo krajnje plitkog i bizarnog razloga – bebe su mi preslatke dok puze. Tjednima prije, dok se još samo kotrljala po podu, opetovano sam slušala priče svoje svekrve kako 'njen tata nije puzio već je odmah prohodao' i naivno počela misliti da bi se takvo što moglo dogoditi i Prvoj.

Nije.

Propuzala je, u toj spektakularno lijepoj crvenoj haljinici, kad je imala devet mjeseci, a prohodala je (samostalno) točno na dan kad je napunila 13.
Toliko o predviđanjima.

Druga je inače naslijedila dosta robice, uglavnom od Prve i šest mjeseci starije rođakinje, ali kapnulo je i s drugih strana. Zanimljivo je to s dječjom robicom. Velika većina odraslih koje znam, unatoč tome što se radi o ekipi kojoj se prije može prišiti bilo koji drugi atribut nego onaj 'bogati', naježi se na pomisao da bi na sebe stavili nekakvu second-hand odjeću.

A opet, nitko od njih ne vidi problem uvaliti takvu odjeću svojoj djeci.

Da se ne lažemo, ne vidim ni ja.

Štoviše, dobro mi dođe. Uštediš lovu, a i vrijeme koji bi utrošio na šoping. Samo izvadiš zapakiranu robicu iz kutije, baciš je u veš mašinu, osušiš, oglačaš ako ti se baš da, i... to je to.

No da budem do kraja, onako brutalno iskrena, ne bih se osjećala dobro kad bi Druga nosila isključivo naslijeđenu odjeću. Ne želim da jednog dana, kad bude gledala fotografije sebe dok je bila beba, shvati da svakoj od njih nosi ono što je već nosio netko drugi.

Sestrine traperice s ružičastom mašnicom.
Rođakinjinu bijelu košuljicu sa sitnim žutim cvjetićima.
Susjedinu baletnu suknjicu.
Rođakovu majicu s likovima iz Superwingsa...

Znam, možda je glupo i nepraktično ali imam potrebu, s vremena na vrijeme, kupiti joj nešto za nju.
Novo.
Ekskluzivno.
Ne skupo, ali njeno.

Jer volim taj osjećaj da sam ja, njena mama, kupila nešto za svoju djevojčicu.

Kupe joj i drugi. Rodbina, obiteljski prijatelji, ljudi koji nam dolaze u posjet... Kupe, jasno, i Prvoj. Ima tu odjeće koja je i moje princeze i mene apsolutno oduševila. Recimo, Prva je prije nekih godinu dana dobila predivnu žutu haljinicu s naborima i pojačanom postavom. Osim što haljinica sama po sebi krasno izgleda, Prvu je razgalila jer 'takvu ima Pepeljuga'. Naime, u svojoj prvoj slikovnici o Pepeljugi koju je dobila junakinji ove poznate bajke dobra vila čarobnim štapićem stvori vrlo sličnu haljinu žute boje. Možete li samo zamisliti tu sreću? Ona, Prva, kao Pepeljuga!

Ali, kad drugi vašoj djeci poklanjaju odjeću, bilo novu bilo rabljenu, zna, unatoč njihovim dobrim namjerama, doći do nezgodnih situacija.

Na primjer, kad kupe nešto preveliko.

OK, nije problem ako bebi koja ima šest mjeseci usred ljeta kupite zimsku jaknicu veličine za djecu od oko godinu dana. Bit će joj taman baš onda kad treba. Ali ako toj istoj bebi usred ljeta kupite ljetnu haljinu koja će joj biti dobra tamo negdje oko Božića, teško da će je ikad moći odjenuti. Jednostavno ste fulali sezonu.

Moje roditeljsko iskustvo mi kaže da se takve situacije kupovanja prevelike odjeće koja uz to ne pogađa sezonu događa prilično često, naročito kad su u pitanju starije generacije. Nepisano je pravilo da bake i djedovi redovno kupuju preveliku odjeću. 'Za svaki slučaj'.

I obuću. Prva je tako, recimo, dobila jedne tenisice broj 29 onda kad je još nosila broj 25. 'Za svaki slučaj', je li. Trenutno, sa svoje četiri godine, nosi broj 25. Kad će nositi 29, da vam pravo kažem, nemam pojma. Nadam se samo da će tenisice (inače proljetno-jesenske, deblje) pogoditi sezonu. Inače će morati čekati Drugu...

Drugi problem s dječjom odjećom koju drugi kupuju je funkcionalna neprilagođenost. Tako je, na primjer, Prva taman kad je bila u fazi privikavanja na obavljanje nužde na tutu dobila nekoliko cakanih ali za nju vrlo nezgodnih komada odjeće gdje su hlačice i gornji dio spojeni u jedno, a jedini način da se svuku je taj da dijete otkopča i spusti naramenice.

Sad zamislite kako je takvo što 'zgodno' za curicu koja još nije ni sigurna kad točno mora obaviti 'pi-pi', a kamoli da može dulje vrijeme zadržavati. Svaki taj komad odjeće odjenula je samo jednom, čisto da je možemo poslikati i pokazati fotke ljudima koji su joj to kupili. I to je bilo to.

Kad su bebe u pitanju, meni osobno se nezgodnom pokazala i robica s gumbićima na leđima, naročito ako se ne radi o onima na druker već klasičnima. Obje moje curice dobile su nekoliko takvih haljinica koje su, istini za volju, bile toliko prekrasne da nisam mogla odoljeti ne staviti ih na njih. Ali da su me namučile pri odijevanju – jesu. Naročito kad je u pitanju Druga koja je po prirodi vrlo živahna bebica i jako se migolji dok je se odijeva. Pa vi zakopčajte hrpu sitnih gumbića na leđima.

Sama svojim curicama najviše volim kupovati haljinice koje se jednostavno navuku preko glave ili eventualno imaju nekakav cif na leđima koji ne zapinje. Obje su mi u haljinicama medenije nego u bilo čemu drugome, brzo i jednostavno se odijevaju, Prva lako ode na toalet... Doduše, Prva u vrtić odlazi i u hlačama. Na to me obično svojom povremenom kuknjavom natjera teta koja me uvjerava da je 'bolje da ima hlače kad idemo van, u slučaju da se zaprlja.'

Realno – možda i je. I zato s vremena na vrijeme popustim. Ali, Prva ionako nije dijete previše sklono traženju fizičkih izazova. U vrtićkom dvorištu ona će uglavnom trčati unaokolo, malo driblati loptu (ako se nađe pri ruci) te većinu vremena provesti na ljuljačci ili sa svojim 'dečkom' Jakovom u jednom malom vlakiću. Neće se baš penjati, prevrtati ili valjati po podu. Što će reći da su njoj haljinice iz nečeg poput HH&M-a, kroj 'za svaki dan', i za takvu priliku realno sasvim dobre. Nije da nosi neku fensi-šmensi odjeću.

Besmisleno mi je, naime, nju i sestru odijevati u nekakvu skupu robicu s markom. Da, povremeno dobiju komad odjeće za koji se odvoji pokoja kuna više, ako se radi o nekoj baš specijalnoj prilici no inače nose lijepu, udobnu – i jeftinu – odjeću.

Onu za koju mi nije žao ako se zaprlja.

Ne vidim smisla slati dijete u vrtić i onda dramiti jer je odjeću umrljalo temperama ili zato što se po njoj prosuo nekakav gulaš. Štoviše, moja je teza: 'Ako se dijete u vrtiću uprljalo, znači da se vjerojatno dobro zabavilo.' A to ću kao mama uvijek podržati i tome se veseliti.

Nova haljina se uvijek može kupiti, a izgubljenu dječju radost teško je nadoknaditi.

Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista, 17.05.2019.

Oznake: second hand, uspomene, odgoj djece

11.07.2019. u 14:00 | 2 Komentara | Print | # | ^

Evo što trogodišnjaci znaju o novcu

Prva voli ići na piće. Nemam pojma odakle joj taj afinitet obzirom da ni njen otac ni ja nismo baš skloni hodočašćenju po bircevima. Ja sam znala tu i tamo svratiti u jedan kvartovski, nekih pedesetak metara od naše zgrade. Jeftina cuga i vrlo prostrana terasa s ljuljačkama za djecu i toboganom činili su ga idealnim za povremena druženja sa susjedima uz pratnju Prve, sve dok ga nedavno nisu krenuli renovirati. Vjerojatno zauvijek.

Tijekom jednog takvog druženja Prva je podijelila sa mnom svoj plan:
- Mama, ja bih odvela ekipu iz vrtića na piće.
- Zbilja? A koga bi odvela?
- Evu, Jakova, Lauru i Mateja.
- O, pa lijepo. I gdje bi došli?
- Paaaa ovdjeeee!
- Okeeeej. I što bi onda radili?
- Pa pili i razgovarali, kao i svi drugi na piću. (Dobro jutro, Šerloče Mama).
- Što bi pili?
- Cedevitu.
- Ali, Prva, možda bi netko htio popiti nešto drugo...
- Ne!!! Svi bi pili Cedevitu. (Ovaj... OK, moj mali Napoleončiću.)
- A ja bih tu bila s vama?
- Ne. Ti bi išla na posao.
- Bi li onda neka druga mama bila s vama i čuvala vas?
- Ne. Mi bi bili sami.
- Ali Prva... pa ne možete biti sami, vi ste još maleni.
- Pa mamaaaa... pa znamo piti i razgovarati. (Ajde ti obori taj argument. )
- A znaš li ti što ti treba da možeš odvesti ekipu na piće?
- Naravno da znam. Trebaju mi kune. (Opa! Zna! Sunce koje pametno.)
- A tko će ti dati te kune?
- Pa ti.
- A zašto misliš da ću ti ih ja dati?
- Pa zato jer moram platiti piće.

Amen, curo.

Bile su joj tada tri godine. A što trogodišnjaci zapravo znaju o novcu?

Prva je, recimo, brzo shvatila da je potrebno platiti kad odeš na piće ili kad kupiš neku stvar u dućanu. Trebalo joj je, doduše, nešto vremena za shvatiti što ‘platiti’ zapravo znači. U početku je, naime, bila uvjerena da je sama činjenica da je teti na blagajni pokazala proizvod kojeg želi dovoljan da taj isti proizvod bude plaćen. Da nije baš tako shvatila je tek nakon što sam joj objasnila da ništa nismo kupili dok teta mami ne provuče karticu ili ne prihvati njenu gotovinu.

Sada, s četiri godine, već shvaća da postoje prodajna mjesta koja primaju samo gotovinu, ali ne i kreditne kartice. Razumije i da se osim opipljivih proizvoda kao što su vrećica bombona, tetrapak mlijeka ili paketić jagoda plaćaju i određene usluge kao što je, recimo, njen dječji frizer. Ali još uvijek joj je teško pojmiti nužnost plaćanja onih proizvoda i usluga koji u njenom malom svijetu još spadaju u domenu apstraktnog. Tako, na primjer, nema uopće smisla objašnjavati joj da određenom provideru plaćamo korištenje interneta. Ona jednostavno smatra da se internet podrazumijeva.

Sve dok nisam sjela s njom i pojasnila joj stvari smatrala je da se podrazumijeva i da u svakom trenutku mogu dignuti lovu s bankomata. Tako je jednom prilikom poželjela da je odvedemo ni više ni manje nego u - Egipat.

- Uh, Prva, bojim se da to nije baš moguće. Barem ne u ovom trenutku.
- A zašto ne, mama? Voljela bih vidjeti piramide.
- Zato, dušo, jer je putovanje u Egipat skupo. Tata i ja nemamo sada novca za to.
- Ali mama, pa možeš otići do one kutije ispred banke i tamo kupiti kune! Ajde, idemo zajedno!
- Prva, ne ide to baš tako.

Potrudila sam se objasniti joj da na bankomatu možemo dignuti samo onoliko novca koliko smo zaradili. Jasno, time sam neizbježno dovela do razgovora o novoj temi – o vezi između zarađenog novca i rada.

Prvoj nije trebalo dugo da shvati da tata mora raditi točno određen posao za određene ljude da bi mu oni onda dali novac s kojim će kupiti potrepštine poput hrane za sve nas, goriva za svoj auto, pelena za Drugu ili igračaka za nju.

- Tata mora puno raditi da bi meni mogao kupiti to što želim – svako toliko nas počasti ovom mudrošću.

Zanimljivo, ne spominje da JA moram raditi. U ovom trenutku oportunistički izbjegavam tu temu te je planiram načeti kada se vratim s porodiljnog na posao. Nisam baš sigurna da bih djevojčici od četiri godine uspjela objasniti kako je moguće da mama trenutno ne radi jer kod kuće čuva sekicu, ali da za to ipak dobivam nekakav novac od države. Što da velim, komotna sam pa tu temu izbjegavam do daljnjeg. Jednostavno osjećam da za nju nije spremna.

Ali zato definitivno jest spremna za novu lekciju o novcu – neke se stvari mogu kupiti odmah, ali većinu njih treba čekati. Učim je to ne samo zato jer mužu i meni novac ne pada s grane već iz puno važnijih, pedagoških razloga. Nipošto ne želim kod kuće imati razmaženo derle koje će u trenutku dobivati sve što poželi. Želim dijete koje razumije da postoje određene stvari koje ne može dobiti odmah, kao i one koje neće dobiti nikada.

Učim je na taj način još nečemu – poimanju protoka vremena.

- Mama, hitno moram ići frizeru – moja mala damica obožava se frizirati.
- A zašto, Prva?
- Pa pogledaj me. Ne mogu ovakva u vrtić.
- Nda…
- Ali maaamaaaa, želim sada ići mojoj frizerkici - da, zove je ‘frizerkica’. Za krepati.
- Prva, dušo, ne možemo otići sad. Potrebno je naručiti se...

Obzirom da joj je taj put šišanje doista bilo potrebno stvarno sam je i naručila. Kad me je upitala kad ćemo ići, odgovorila sam joj: ‘Ovu subotu’ i tako je dobila priliku brojiti dane do subote i naučiti lekciju – nije dovoljno imati novac da bi nešto kupili. Ponekad to jednostavno treba neko vrijeme čekati. ‘

Važno mi je i da shvati da svi mi obični smrtnici koji nemamo neograničena financijska sredstva, bolje u životu prolazimo ako kupujemo planski. Često je, na primjer, vodim u malu, kvartovsku samoposlugu gdje dobije neku sitnicu. Tu dobiva priliku vježbati postavljanje prioriteta.

- Mama, želim okrugle kekse (tako zove Jaffa kekse) i bočicu Cedevite.
- Žao mi je, ali morat ćeš odlučiti. Okrugli keksi ili Cedevita…

Ponekad sa zadrškom shvati da nije donijela optimalnu odluku. Da je bilo pametnije odlučiti se za nešto drugo. I tako zna da sljedeći put mora pomnije birati.

Za sada je ne opterećujem cijenama. Dovoljno je bistra da shvaća da jedan auto košta više od kilograma jabuka ali još uvijek nema pojma koliko bilo što zapravo košta. Tako mi je, na primjer, ne tako davno rekla da misli da boca Coca Cole od dvije litre košta tri kune, a da jednako tako velika boca Žuje košta čak sto kuna. Vjerujem da će joj poimanje cijena bolje sjesti kad bolje ovlada većim brojevima. Za sada zna brojiti do dvadeset, a ono preko joj je još suviše astraktno. Sladavanje tog aspekta matematike pomoći će joj, vjerujem, i u boljem razumijevanju cijena raznih proizvoda i usluga. Za sada je ovo što zna dovoljno. Prvo treba naučiti hodati da bi se moglo trčati.

Ovaj sadržaj već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.

Oznake: odgoj djece, novac, zarada

04.05.2019. u 16:05 | 3 Komentara | Print | # | ^

'Dijete mi ne želi jesti' - evo što možete očekivati od rata za stolom i kako u njemu pobijediti

‘Dijete mi ne želi jesti’. Ovo je rečenica koju će kad tad izgovoriti svaka mama i pri tom se užasnuti. Potrudili ste se pripremiti ukusno i zdravo jelo, a vaše maleno zlato ne želi ga ni taknuti.
‘U čemu je problem?’ pitate se.
Zašto joj ne paše?
Što ako ostane gladna?
Je li bolesna?
Ili mi se samo inati?
Što će doktor reći ako izgubi na težini?
Hoće li misliti da sam loša majka?
Trebam li insistirati da ipak malo proba?
Ili da joj dam nešto drugo, da ipak nešto pojede?
Kvragu, zašto me ovo tako nervira?’

Ovakve i slične misli prolaze vam kroz glavu u trenutku kad vaš princ ili princeza odbijaju jesti. O, da, hranjenje djece zna biti itekakav izazov. Evo što tu možete očekivati.

Druga je devetomjesečna beba koja je do sad uredno pojela sve čime sam je ponudila. Neka jela poput butternut tikve, oslića i puretine do te mjere je oduševljavaju da doslovno zna cičati od sreće kad ih vidi u svojoj zdjelici nebesko plave boje koju sada bez problema prepoznaje.Ni njena starija sestra, danas četverogodišnja Prva, nije bila izbirljiva u toj dobi. Jela je sve i nikad problema. Ni alergija, ni probavnih smetnji, ni promjena na koži, ni natezanja oko hrane. Dijete za poželjeti.

Stvari su se počele mijenjati tamo negdje između njenog drugog i trećeg rođendana. Odjednom se od najveće obožavateljice mamine kuhinje pretvorila u dijete s kojim se sve češće treba boriti oko jela. Od onda se, za razliku od vremena kad je bila beba, više ne podrazumijeva da će pojesti baš sve što spremim. Štoviše, često, u pokušajima da je natjeram da kuša neko jelo, moram upotrebljavati pregovaračke vještine kakvih se ne bi postidjeli ni diplomati svjetskog glasa poput Bismarcka ili Metternicha. I upravo zahvaljujući natezanjima s Prvom oko jela najbolje sam se uvjerila u točnost tvrdnje – najteže je pregovarati s djecom i s teroristima. S time da mi se nekad čini da bih se s teroristima lakše snašla.

Kad sam prije nekih mjesec, dva pokupila Prvu iz vrtića usput sam upitala tetu kako je taj dan jela, a teta mi je odgovorila:
- Jako dobro, čak je dva puta uzimala meso. Znate, ona Vam jako voli jesti meseko…

Ostala sam paf jer smo tada kod kuće prolazili kroz ne-želim-jesti-meso-ni-u-ludilu fazu.
U daljnjem razgovoru s tetom iz vrtića doznala sam i da u vrtiću tamani ciklu. Kod kuće je ne bi pojela ni pod razno.
U vrtiću se također davi u varivu od mahuna, juhi od bundeve i rižotu s lignjama. Natjerati je da kod kuće takvo što pojede postalo je nemogućom misijom.

Uvidjevši da Prva rado jede vrtićka jela, odlučila sam kod kuće kopirati vrtićki meni. ‘Ako se u vrtiću oduševila gulašom od junetine s bobom sigurno će mi to jesti i doma’ pomislila sam ne tako davno. Kad tamo, samo je probrljala po tanjuru i na jedvite jade kušala jedan zalogaj.
- Ali, zašto ne želiš probati? Zar niste ovo nedavno jeli u vrtiću? – upitala sam je trudeći se prikriti vidno razočaranje.
- Da, jesmo.
- Pa zašto onda to jedeš u vrtiću, a nećeš doma? – u ovom trenutku više nisam mogla prikriti nervozu. Barem ne sasvim.
- A mama, pa zato jer vrtić kuha bolje.
- Nda…

Tješi me jedino to što sam čula da su i neka druga djeca u njenom vrtiću isto rekla svojim mamama. Obzirom da ipak znam da im u vrtiću ne kuhaju Gordon Ramsay i Alain Ducasse (ali, ruku na srce, kuhaju tete koje znaju pogoditi dječji ukus), tješim se mišlju da klinci samo pojma nemaju. I da popuštaju pod pritiskom vršnjaka. Jer u vrtiću je ‘ekipa’. Kul face poput jednog Jakova koji joj se sviđa jer ‘ima lijepa usta’. A doma su dosadni starci koji je pile.

Svi mi volimo da nam hrana koju nam serviraju na tanjuru izgleda lijepo ali spremni smo pojesti i neka jela koja možda ne izgledaju tako spektakularno jer temeljem iskustva već znamo da su nam ukusna. Recimo, sarmu ili grah varivo. Kad su djeca u pitanju, izgled hrane je od krucijalne važnosti. Ranije sam već spomenula da je Prva imala fazu kada kod kuće nije htjela jesti meso. Stvari su promijenile na bolje jednog popodneva kad sam joj, u naletu kreativnosti kakav može pobuditi samo očaj, pureću šniclu izrezala na komadiće kockasta oblika i od njih napravila Smješka. Odjednom joj je ta ista šnicla koje se samo nekoliko minuta prije užasavala postala itekako primamljiva. I ne samo to. Sada mlada dama jede meso - osim gulaša – pod uvjetom da ga se nareže na komadiće i od njih složi Smješka.

Zanimljivo, ne želi Smješka od drugih namirnica. Ne dolazi u obzir da složim jednog od komadića karfiola ili strateški raspoređujući žlice špinata po tanjuru. O, ne. Smješko se radi samo od mesa.

Kad je izgled hrane u pitanju, detalji su jako važni. I to oni koje mi odrasli možda ne bi ni primjetili. Recimo, otprilike posljednje dvije godine muž i ja proveli smo u čvrstom uvjerenju da Prva mrzi mrkvu. Tom uvjerenju pridonijela je i ona sama opetovano ponavljajući kako je ne voli. A onda, odjednom, neki dan nonšalantno ispali:
- Mama, ja jako volim jesti mrkvu. Ali mora mi biti narezana na kolutiće, a ne na kockice.
- Pa zašto to nisi ranije rekla?!
- Nisam mislila da je bitno da moram jesti mrkvu.

Mudrijašica.

Kad je imala dvije godine, Prva je obožavala punjene paprike. Tamanila ih je istinskom strašću podsjećajući me na mene samu u samo par godina starijoj dobi – i ja sam ko klinka bila luda za punjenim paprikama. A onda sam ih odjednom zamrzila, do te mjere da ih gotovo punih trideset godina nisam htjela staviti u usta. Spletom okolnosti, nekoliko puta za redom pojela sam loše pripremljene punjene paprike i zgadile su mi se, sve dok mi suprug nije pomogao svladati strah i vratiti me jelu koje sam nekoć tako voljela.

Što se točno dogodilo Prvoj da ih je isto tako naglo prestala jesti ne znam. Ne znam postoji li uopće racionalan razlog za njenu iznenadnu averziju prema do ne tako davno njenom omiljenom jelu. Znam samo da sada punjenu papriku ne želi pojesti ni pod razno. Slično je s junećim gulašem. Ranije ga je jela, sada joj smeta ‘jer meso pliva’. S druge strane, do nedavno se nije usudila kušati niti jedan voćni kolač osim američke pite od jabuka. Ove subote mi je naručila pitu od krušaka – i u slast je pojela – a ne tako davno oduševljeno je jela tortu od jagoda. Stvari se polako kreću i samo mjena stalna jest kad je u pitanju dječja prehrana.

Da pitate Prvu što bi pojela za doručak, ručak ili večeru, ona bi vam odgovorila: ‘Nešto iz staklene ladice’. Radi se zapravo o visećem kuhinjskom ormariću sa staklenim vratima u kojem držimo bombone i kekse. Eventualno bi predložila tučeno jaje ili kuhanu štruklu i tu bi, da se nju pita, njen meni stao. Zato morate pomno paziti na koji način ćete postaviti pitanje ako joj odlučite ponuditi izbor jela. Umjesto ‘što bi jela?’ bolje je reći nešto poput: ‘Bi li sada radije pojela voćnu salatu od mandarina i jagoda ili svježeg sira s vrhnjem?’ Na taj način djetetu osiguravate izbor, a lišili ste ga mogućnosti da pojede nešto nezdravo.

Jasno, Prva kao i svako drugo dijete njene dobi, neće odustati tako lako. Pa će, recimo, pokušati s vama pregovarati.
- Mama, daj mi sad dva gumena bombona, a onda ću ja jesti varivo.

Priznat ću, znala sam nasjesti na ovo.
Velike umilne okice prepune tuge.
Suzica na obrazu.
Drhtavi glasić.
Želja za izbjegavanjem konflikta s moje strane.
Glupost.
I naravno, svaki put požalila.

Djeca su oportunisti. Pojest će vam taj slatkiš kojeg su užicali, a onda će, budite sigurni, kasnije izmisliti razlog zašto ne mogu pojesti ono zdravo glavno jelo kojeg im vi želite pripremiti. Zato budite pametni i insistirajte da tome da slatkiš mogu dobiti samo ako pojedu ono što vi od njih očekujete.

Znalo mi se dogoditi da puna entuzijazma odem u dućan, nakracam se pomno odabranim namirnicama, dođem kući, sve to skupa gulim, sjeckam, gnječim, tranširam, pirjam, pripremam, ponekad i satima, sve u želji da dobijem jelo božanstvena okusa i spektakularna izgleda. Za moju Prvu. Čvrsto uvjerena da će ona to smazati do zadnjeg zalogaja. Jer rekla mi je da je to nedavno jela u vrtiću i da joj je to super. I onda, nakon svog tog silnog truda, ona pogleda u tanjur s vidljivim izrazom gađenja na licu, iz sažaljenja prema meni na jedvite jade stavi jednu žlicu u usta, ispusti je na rub tanjura i kmečavim tonom izusti:
- Mama… ne mogu više.

I vama je u tom trenutku jasno.
Ona mrzi to jelo.
Grozno joj je.

Takvo saznanje – da ste se trudili i da ste uložili puno vremena i ljubavi u pripremu jela koje vaše dijete ne može smisliti – može biti prilično demoralizirajuće. I ponekad vam treba vremena da napravite ‘klik’ u glavi i shvatite da s vašim kuhanjem zapravo sve štima. Samo imate posla s klinkom koja je u osjetljivoj fazi i još uvijek traga za svojim gastronomskim identitetom. Uostalom, sjetite se – ono što su nekoć mrzili jednog dana će možda zavoljeti. I zato, ne odustajte.

Upoznajte svoje dijete s hranom koju pripremate. Ako je dovoljno staro da može razumjeti, povedite ga na tržnicu ili u dućan. Govorite mu što kupujete i pustite ga da samo bira pojedine proizvode. Moja Prva je vrlo ponosna kad sama može odabrati tikvicu, rajčicu, papriku ili patdližan koje ćemo kod kuće spremiti.

Objašnjavajte na koji naćin ćete to pripremiti. Uključite dijete i u samu pripremu. Osobno sam se iznenadila saznanjem do koje mjere trogodišnjaci mogu biti korisni pomagači u kuhinji. Na taj način nećete postići čudo, barem ne preko noći. Ako kod kuće imate izbirljivka s kojim vodite ratove oko jela, vodit ćete ih i dalje. Ali iz vlastitog iskustva vidim da uključenje takvog djeteta u pripremu hrane ipak dovodi do napretka. Možda nećete odmah dobiti rat, ali dobit ćete pokoju bitku. A I to je početak…

Ovaj upis već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.

Oznake: odgoj djece, prehrana

22.04.2019. u 18:26 | 6 Komentara | Print | # | ^

Dan kad je London prestao postojati

Nkad nisam voljela Petra Pana. Ne mislim na dječji roman Jamesa Matthewa Barrieja već na glavnog junaka po kojem je dobio ime.
Nezreo je.
Neodgovoran.
Nepouzdan.
Hirovit.
Sebičan.
Izgubljenim dječacima vlada poput neke mješavine komunističkog diktatora i umišljene kraljice maturalne zabave u američkom tinejdžerskom filmu.
Kontinuirano nameće svoju volju, a problem prenapučenosti u svom svijetu rješava ne prezajući ni od ubojstva, i to dječaka.

Kapetan Kuka negativac? Ma da ne bi. Zar vi ne bi poželjeli zatući to antipatično derište da je vašu ruku odrezao i bacio je krokodilu? Žao mi je, ljudi, ali ja sam u Klubu Kuka.

Moja Prva, pak, obožava Pana. Zavoljela ga je zahvaljujući crtiću Jan i nigdjezemski gusari gdje se pojavljuje otprilike jednom na sezonu, i to kao pozitivac. Gledala je i Disneyev crtić. Jedno pedeset i osam puta. I tako je doznala da tamo negdje postoji London.

Prije nekih mjesec dana sjedila je pored mene u dnevnoj sobi dok sam nasumce prebacivala programe na televizoru. U jednom trenutku na ekranu su se pojavili Big Ben i Tower Bridge, a ona je na to ushićeno uzviknula:
- To je Londoooon! To je Londooooon!
- Da, dušo, je. To je London – odgovorila sam joj ponosna jer je prepoznala njegove vizure.
- On je jako daleko – konstatirala je.
- Pa... recimo da je daleko ako ideš tamo autom. Ali ako letiš avionom dođeš dosta brzo. Znaš, bila sam tamo više puta.

Na to me je pogledala i prasnula u smijeh:
- Jooooj, mama, pa ti se šališ!
- Ne. Zbilja sam bila više puta u Londonu.
- Mama, daaaj - sad je već zbilja zvučala posprdno – Pa nisi mogla tamo ići. London postoji samo u priči i u crtiću.
- Prva, London stvarno postoji. Bila sam tamo.
- Mama, ti stvarno mene misliš farbati?

'Divno', pomislila sam. Kod kuće imam teoretičarku zavjera. Čvrsto je uvjerena da London nije pravi grad i da je samo plod nečije mašte. Njen argument?
- Pa znaš da kažu da je London 'druga zvijezda na desno i onda cijelu noć'. Takvo što je moguće samo u priči, mama!

I što da ja kažem na to? Kako da joj objasnim da je Nigdjezemska iz te vražje priče izmišljena, a da London nije? Pitala sam i tetu u vrtiću za savjet. Mirno mi je odgovorila:
- Pustite. S vremenom će shvatiti. Znate, u našoj grupi imamo djece koja vjeruju da žive u državi koja se zove Vrtić. Vaša barem zna da živi u Hrvatskoj.

Nda, znam da će jednog dana doživjeti prosvjetljenje. U međuvremenu ne znam bih li umirala od smijeha ili se brinula. Ili jednostavno skupila lovu za četiri karte do Londona. Muž, ona, Druga i ja, je li. Pod uvjetom da imamo kome ostaviti mačku na čuvanje.

Prva je inače prilično racionalno dijete za jednu četverogodišnjakinju. Ako je pitate postoje li razna bića iz bajki poput vila, vilenjaka, vještica, trolova, gnoma, čarobnjaka i sličnih spremno će vam odgovoriti:
- Ne. Oni postoje samo u pričama i u crtićima.

Tako je odgajam. Već neko vrijeme primjećujem da ima vrlo bujnu maštu, što zna odlično verbalizirati, a u posljednje vrijeme počela se je služiti i sve kvalitetnijim crtežima za svoju dob. Neka moja osobna filozofija je: protiv mašte nemam ama baš ništa – dok god je svjesna da postoji jasna crta koja odvaja svjet mašte s jedne strane i svijet stvarnosti s druge. Općenito volim predočiti joj stvarnost onakvom kakva jest uzimajući, naravno, u obzir njenu dob.

Jednom je prigodom, recimo, dobila slikovnicu u kojoj su vuk i ovca prijatelji. Vukovi jedu ovce – ona to zna.
Zna i da su krokodili opasni, unatoč tome što obožava svog plišanog krokodila kojeg je svojedobno dobila kad je treptanjem okicama i jednim umilnim 'moooolim teee' opljačkala tatu u zoološkom vrtu.
Razumije i da postoje životinje koje jedu druge životinje, i to sasvim normalno prihvaća.
Razumije i da ne možemo letjeti pomoću vilinskog praha, da ne može dobiti željenu igračku pomoću čarobnog štapića, da ne postoji zla vještica koja će je pretvoriti u žabu i da se u sobi neće pojaviti čudovište kad ugasimo svjetlo prije spavanja. Dobro, ajde, voli imati upaljeno svijetlo dok ne zaspi – ali kune se da zna da čudovišta ne postoje. Ajmo vjerovati curi.
Voljela bih da ona meni vjeruje za London ali za sad sam nemoćna. London 'ne postoji', baš kao što ne postoje vilenjaci, vještice ili Nigdjezemska. Nema veze što postoje autentične snimke tog grada za koje čak i ona kuži da nisu nacrtane. London je plod nečije mašte, jednako kao i Petar Pan i kapetan Kuka, a ja sam 'šašava' ako je pokušam uvjeriti u suprotno. Ekipa koja vjeruje u kemtrejlse, Haarp i ravnu Zemlju je nula prema Prvoj. Ona 'zna'.

Gledajući je kako žustro brani stav o 'nepostojanju' Londona počinjem misliti kako je možda došlo vrijeme da počnem vjerovati u horoskop. U istinitost tvrdnji o frapirajuće tvrdoglavim Jarcima. Da, Prva je Jarac.
- Nego, Prva, bi li voljela da jednom zajedno negdje otputujemo? – upitala sam je sinoć.
- O, da, mama, da. Voljela bih ići u Egipat! Vidjeti piramide.
- I gdje još?
- U Veneciju. Kao Eisteinčići!
- A London?
- Mama, molim te... Uozbilji se.
- Ali, Prva...
- MAMA!!!
- Ajde, ajde, dobro...

Sve u svoje vrijeme.

Ovaj blog već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.

Oznake: london, odgoj djece, Mašta....

13.04.2019. u 08:26 | 3 Komentara | Print | # | ^

Kako tatin mlađi brat može biti veći od njega?!

Ja nemam pojma kako je imati sestru. Barem ne iz vlastitog, osobnog iskustva, i to iz vrlo jednostavnog razloga – nikad je nisam imala. Jedinica sam. I koliko god se trsila uvjeriti bilo koga da u sebi ne nosim klicu razmaženosti i nesnalažljivosti, negdje duboko u sebi znam da to nije točno. Biti jedino dijete u konačnici znači da su sve igračke tvoje. Da ih ni s kim ne moraš dijeliti i da se ni s kim ne moraš oko njih boriti. Zvuči kao privilegirana pozicija na prvu loptu ali, kad bolje promisliš, i nije tako. Jer jednom ćeš izaći iz svoje dječje sobe s igračkama i suočiti se sa stvarnim svijetom i njegovim igračima. I s njima ćeš se morati boriti. A nećeš baš znati kako jer se nisi naučio boriti. Jer si jedinac.

Ovakve misli morile su me skoro pa od trenutka kad se Prva rodila. Supruga i mene iznenadila je svojim dolaskom na svijet kad je meni već bila puna 41. Kad u toj dobi dobijete dijete - k tome još i savršeno zdravo - sretni ste da vam je takvo što uopće uspjelo, a nekakvu želju, pa čak i samu pomisao o drugome vidite kao neku vrstu bogohuljenja. Traženja kruha povrh pogače. Hej, pa što bi mi htjeli? U OVOJ dobi smo dobili kćerkicu s kojom sve savršeno štima i sad mi razmišljamo o još jednoj?! Ma da ne bi.

Kako su godine odmicale, a Prva rasla, sve manje sam vjerovala u mogućnost da bi jednog dana mogla dobiti bracu ili seku. Točnije rečeno, od te ideje odustala sam u potpunosti. Činila mi se jednako vjerojatnom kao i, recimo, ideja da ću jednog dana voziti Duesenberg Clarkea Gablea francuskom rivijerom odlazeći na zabavu nekakvog multimilijardera.

Fantazija.

I bilo mi je žao zbog toga. Iskreno, ne toliko zbog mene same već zbog Prve. Sjetila sam se vlastitog djetinjstva i mislila sam: 'Kvragu, šteta je da neće imati nikoga'.

Da ima bracu ili seku, bila bi manje usamljena u igri. OK, ima ekipu u vrtiću ali dobro je imati i nekoga kod kuće. I na praznicima. O da... praznici. Uvijek se sjetim kako bih se dosađivala na smrt ljetujući sa starcima u raznim pustim uvalama Jadrana na drvenoj barci na kojoj ti se aktivnosti svode na sunčanje na palubi (dosaaaadnooooo), plivanje oko barke (to je OK ali kad tad moraš van), grickanje nekakvog komada voća (pazi, osa!) i deranje trake kazete na walkmanu (da, toliko sam stara). Druge djece za igranje niotkud. E, da mi je tad bila sestra...

Čak i da mi je išla na živce kako, vjerujem, mlađe sestre često idu, bar bih se imala s kim počupati, i poigrati. I u zadnjoj rupi na svijetu.

Kad bi Prva imala bracu ili seku, razmišljala sam, lakše bi naučila dijeliti, i to ne samo igračke. I pažnju. Jer, ruku na srce, drago je ona dijete ali ima u sebi tu jednu egocentričnu crtu. Zna biti mali diktator. Šefica. Želi nešto i teško joj je prihvatiti da to mora čekati, ili da možda to isto uopće neće dobiti. U igri ima tendenciju nametati vlastita pravila i duri se ako joj se ne udovolji. Pa je treba kontinuirano učiti, i kod kuće i u vrtiću, da takvo što nije lijepo. Da i druga djeca imaju pravo odlučiti na koji način će se igrati. Da je ljepota igre u zajedništvu i suradnji. Nda, sestra bi tu dobro došla...

I eto je. Druga. S nama je sada već osam mjeseci. Doznavši da će nam se pridružiti, shvatila sam da sad imam zadatak Prvoj nekako pokušati dati odgovor na pitanje koje ni sama ne znam – a kako je to imati sestru? Jedna od prvih stvari koje sam joj rekla bila je ova:

- Znaš, super ti je jer ćeš se sad uvijek imati s kim igrati... – a onda sam, u pomalo paničnoj potrebi da sebe korigiram, brzo rekla: - Samo, znaš, kad se ona rodi bit će još jako malena. Neće moći ni hodati, čak ni sjediti. Neće znati ni govoriti. Zato se nećeš baš puno moći igrati s njom. Morat ćeš čekati da naraste...

Muž i ja ponavljali smo joj ovo puno puta tijekom moje trudnoće. U konačnici je upila. Prihvatila da će njena mlađa sestra biti – manja sestra.
Ona koja zna manje od nje.
Ona koja može manje.
Ona koja jest manja.

Pod ovim 'manja' mislili smo 'mlađa' i nismo toliko referirali na tjelesnu veličinu. Ali djeca ko djeca, stvari shvate doslovno. Pa me je tako neki dan iznenadila ovim malim razgovorom:

- Mama, koga sam ja imala prije nego smo dobili Drugu?
- Pa... nikog. To jest, imala si tatu i mene, ali nisi imala sestru. Bila si bez sestre.
- Aha. A sad imam sestru i ja sam starija sestra.
- Točno.
- A imaš li ti, mama, sestru?
- Ne, dušo. Ja nemam ni sestru ni brata.
- Hm, šteta. Svatko bi morao imati brata ili sestru. Šteta da i tata nema brata!
- Ali, Prva, tata IMA brata.
- Ima?
- Pa znaš da ima. Bili smo neki dan kod njega. Dao ti je one okrugle čokoladice.
- A on je tatin brat?
- Da, on je tatin mlađi brat.
- Ali kako?! Kako on može biti tatin mlađi brat kad je veći od njega?

E, onda sam morala sjesti s njom i lijepo joj objasniti da u jednom trenutku mlađa braća i sestre odrastu, baš kao i mi, i da tada mogu biti jednako veliki, pa čak i veći od nas. U početku me gledala pomalo sumnjičavo, a onda je to nekako prihvatila. Zapravo, da budem iskrena... NADAM SE da je prihvatila. Jer nešto u njenom pogledu i dalje odiše skepsom kad joj se spomene da bi Druga jednom mogla biti veća. O ne, ONA je starija sestra, a time i 'veća sestra'.

Zna naša Prva i što to znači biti 'veća sestra'.

- Ona je beba, a ja nisam. Ja sam djevojčica. Bebi se temperaturu mjeri u guzi, a meni pod pazuhom. Nemoj, mama, slučajno meni mjeriti u guzi!
- Ni u snu, dušo, ni u snu...

Veća sestra pomaže i u kuhinji. Prva se, doduše, počela interesirati za ono što ja radim za kuhinjskim pultom i nešto prije moje druge trudnoće, ali taj interes je rapidno porastao upravo onda kad nam se Druga pridružila. Prva je, na tipično dječje oportunistički način, ovdje ugledala svoju priliku i ugrabila je. Za razliku od male, nemoćne bebe koja još ništa ne zna, ona itekako može pomoći mami u kuhinji. I tkao je u posljednjih nekoliko mjeseci postigla dojmljiv napredak. Sama zna umutiti i speći jaje, skuhati tjesteninu, nasjeckati (kuhanu) bundevu i mrkvicu, istući šnicle batićem, umijesiti (uz moju pomoć zbog nedostatka snage) tijesto za američku pitu... Čak je sama izmislila recept za vrlo ukusnu tortu od kokosa i naranče. Kuhinja je sada naše malo carstvo. Svijet kojeg samo ona, 'velika', dijeli s mamom. Mala sestra tu još nema što raditi.

Prisutnost Druge pomogla je i da se Prva konačno počne samostalno odijevati. Tete u vrtiću odale su mi tajnu – mala mustra zna to već odavno ali kod kuće je malo glumila damicu u nevolji. Onu koja ne može sama. Pa su zato mama i tata pomagali navući majicu preko glave, navući štramplice, zakopčati cif na jakni... E, sad to mlada dama sve radi sama. I ne dolazi u obzir da joj se pomaže. Jer 'nije ona mala beba ko Druga. Ona je velika.'

'Velika' je i dok jede. Nožem se naučila koristiti doslovno preko noći.

- Ja jedem sama, a nju moraš hraniti. Jer je ona malena. Nije velika ko ja. Ali jednog dana će naučiti – zaključila je.
- Hoćeš li je ti naučiti? – upitala sam je.
- Daaaaaa!
- A što ćeš je još naučiti?
- Penjati se na tobogan.
- Okeeeej. Dobro... ali što je još možeš naučiti kao velika sestra?
- Sve ono što cura treba znati.
- A što to cura treba znati? Čitati slova? – perfidno sam je pokušala natjerati na ono što sama želim da zna.
- Oblačiti se! – maestralno je odignorirala moju sugestiju. – I ići frizeru! Naučit ću Drugu kako se mora ponašati kod frizera!
- Misliš da je baš to najvažnije što mora znati nečija mlađa sestra?
- Pa da. Mora se znati ponašati kod frizera. Reći 'dobar dan', sjesti u onaj visoki stolac i reći teti da želi pletenicu, i koju boju želi. Joooj, maaaama, pa kako jedna cura to može ne znati? – upitala me je posprdno.

Predala sam se. Pokleknula pred njenim uvjerljivim tonom.

Uglavnom, ona polako stvara ideju što znači biti 'veća sestra' i razvija određen osjećaj dužnosti prema mlađoj. Želi je učiti i zaštititi je. Tako je, recimo, jučer Drugoj uzela iz ruke Barbiku koju je potonja zgrabila s poda.

- Prva, možda joj možeš dati samo da pogleda? Da se ne rasplače? – sugerirala sam.
- Naravno, mama! – složila se sa mnom – Ali prije toga moramo maknuti ovaj pojas sa struka. To je sitan dio i Druga bi se mogla ugušiti.
- Imaš pravo, Prvo.

Lijepo mi je vidjeti da voli sestru i da pazi na nju. Određena zona bahatosti ispoljena kroz naglašavanje da je 'veća sestra' mi čak i ne smeta. Potaknula je u njoj samostalnost i učinila je samopouzdanijom i poduzetnijom, a i meni tako pomaže. I, najvažnije od svega, ima nekoga. Što god da u životu bilo, najvažnije već sada zna – uvijek će imati sestru. Uvijek će imati jedna drugu. Sve ostalo doći će nekako na mjesto.


*Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.

Oznake: sestre, djevojcice, mama i kćer, odgoj djece

05.04.2019. u 21:21 | 3 Komentara | Print | # | ^

Kad poželiš sestru - i dobiješ je

- Mama, ja bi sekicu.

Čuti ovakvu rečenicu od svog djeteta i nije nešto tako čudno ali kad je čujete u dobi od pune 44 ostanete lagano paf. I onda, umjesto da odreagirate roditeljski zrelo i poslužite tom istom djetetu kao pozitivan primjer dajući mi razuman i suosjećajan odgovor sukladan dobi, sve što možete je izustiti jedno blentavo:
- A?
- Sekicu! Jednu malu sekicu želim! – Prva je odlučno ponovila svoju želju.
- Pa... vidjet ćemo – i dalje sam bila zbunjena i brzo sam skrenula na drugu temu nadajući se da neće insistirati: - Idemo vidjeti što radi maca...

Naša prugasta ljepotica lijeno se protegnula na kožnom kauču kojeg je šarmantno unakazila svojim kandžama, blaženo nesvjesna kaosa koji je u tom trenutku nastao u mojoj glavi zbog Prve i njene želje. Bila sam uvjerena da je to što želi nemoguće.

Niti godinu dana kasnije želja joj se ostvarila. Dobila je sestru. Prvoj to ide. Uglavnom uspjeva dobiti to što želi, čak i kad ni mi sami nemamo pojma kako.

Još uvijek se živo sjećam trenutka kad sam joj otkrila spol bebe kojeg sam doznala ranije toga dana po objavi rezultata Harmony testa kojeg sam otplatila novcem kojeg nemam iz straha hoće li sve biti u redu s plodom. Takvi strahovi vas muče kad ostanete trudni s 44. Došla sam po nju u vrtić, sjela pored nje na klupicu za presvlačenje cipelica i izustila:
- Znaš, danas sam doznala hoće li ova beba u trbuhu biti dečko ili curica. Pa... curica je. Čekam tvoju sekicu.

Njenu reakciju nikad neću zaboraviti.

- Tako mi trulih prijepaka! Baš sam to poželjela! – ushićeno je vrisnula, toliko glasno da su se tete i djeca na sasvim drugom kraju vrtićkog hodnika okrenule.
Slikovitu frazu o trulim priljepcima pokupila je iz jednog od svojih omiljenih crtića, Jana i nigdjezemskih gusara. Rječitost i urođen dar za prenemaganje doveli su do ove jedinstvene reakcije.

Na dolazak Druge počela sam je pripremati jako rano, još prije no što su se uopće vidjele naznake mog trudničkog trbuha. Početak i nije djelovao obećavajuće. Naivno poneseni predbožićnom atmosferom, muž i ja odlučili smo joj obznaniti veliku vijest na Badnjak, u trenutku kićenja božićnog drvca. Loši glumci kakvi jesmo, nabacili smo namještene osmjehe na lica i tonom primjerenom nekakvom ljigavom obiteljskom filmu sa starcima, dvoje djece i velikim čupavim psom izgovorili smo:
- Uskoro ćeš dobiti još jedan dar koji sad nije pod borom. Sestricu. Mama u trbuhu ima sestricu.

A kako je Prva na to reagirala? Jednostavno je nezainteresirano odšetala i promrmljala nešto o tome da je 'izgubila staklenu cipelicu' i da je brzo mora pronaći. O, da, obožava Pepeljugu. A bogami i cipele, ali to je za neku drugu temu.

Ovaj put odlučili smo je pustiti i ne insistirati na daljnjem razgovoru o tome. Dati joj vremena. Pokazalo se da smo bili u pravu jer je vrlo brzo stekla interes za moju trudnoću i do poroda dobila odgovore na čitav niz pitanja koji se rojio u njenoj tada trogodišnjoj glavici.

- Zašto je sekica u trbuhu, a ne vani?
- Jer je još jako malena i vani bi joj bilo zima i mogla bi se udariti.
- Kad će izaći van?
- Početkom ljeta. Nešto prije nego odemo baki na more.
- A kako će izaći?
- Doktor u bolnici će je izvaditi iz maminog trbuha – dva puta sam rodila hitnim carskim rezom pa na kraju ova moja ušminkana verzija odgovora kako izgleda porod i nije ispala toliko neistinitom.
- A ima li ona sada na sebi haljinicu i cipelice? Kakve je boje njena haljinica?
- Nema. Ona je gola. Ali možeš joj odabrati odjeću koju će staviti na sebe kad je budemo vodili kući.
- Beba će živjeti s nama?
- Da. Zauvijek. Isto kao ti, ja, tata i maca. Živjet ćemo u našem stanu. Svi skupa.

Iako se od početka činilo da je potonje lijepo prihvatila, kraljica drame koja obitava u meni od pamtivjeka nije mi dozvolila da se skroz smirim i svako malo su mi padale na um priče roditelja više djece koji su mi pričali kako su i njihovi klinci bili oduševljeni idejom pridošlice, a onda su, kad bi se beba napokon pojavila u njihovom domu, rekli nešto poput: 'Ajde je sad vrati u bolnicu, dosadna je.' Očekivala sam da će i Prva kad tad tako reagirati, tim više što je ona, što jest jest, prilično egocentrično dijete.
Ali nije. Štoviše, njena reakcija na sestru bila je odlična.

- Pazi, bit će ti ljubomorna – upozoravali su me. – To nećeš moći izbjeći.

Neću lagati i reći da do sad ama baš nikad nisam primjetila ni tračka ljubomore kod nje, ali sve su to sitnice jedva vrijedne spomena. Mogu, štoviše, reći da voli provoditi vrijeme sa sestrom i vrlo je brižna prema njoj. U toj brizi zna nekad ispasti i malo komična. Tako je prije neka dva, tri mjeseca igrala dječje igrice na kućnom računalu, a ja sam bila u blizini držeći Drugu u naručju i u jednom trenutk sam joj se obratila riječima:
- Bebo, imaš dugačke noktiće. Sad će mama otići po škarice pa ćemo ih odrezati.

Prva je od svega čula samo 'škarice' i 'odrezati'. Odjednom – potoci suza. Očajnički, neutješni plač. Ramena koja se tresu. Tijelo koje drhti. Pogled prepun straha. Užas! Kataklizma!

Trebalo mi je, ne pretjerujem, dobrih desetak minuta da je smirim i uopće doznam u čemu je problem. Tek onda mi je napokon, i dalje kroz suze, drhtavim glasom izgovorila:
- Maaaaamaaa, molim te, nemoj izrezati moju sekicu...

O, da. Samo je ovlaš čula što sam rekla Drugoj i stvorila pogrešan zaključak. Sad sam joj morala objasniti da mi apsolutno ne pada na pamet izrezati njenu mlađu sestru i da nitko niti ne pomišlja da je ozlijedi. Uz malo uvjeravanja prihvatila je to no nekih tjedan, dva potom suočili smo se s još jednom potokom suza.

Provodili smo mirno popodne u dnevnoj sobi. Prva se igrala na podu svojim legićima, a ja sam u naručju držala Drugu i dojila je. Odjednom je Prva briznula u plač. Na moj upit zašto plače odgovorila je:
- Zamislila sam da mi je netko uzeo sekicu.
- Dušo, nitko ti neće uzeti sekicu. Ona će tu ostati s nama.
- Mama, pazit ćeš na to?
- Pa naravno. Tata i ja pazimo na tebe i na tvoju sekicu.
- Dobro, mama. Jer znaš, ako izgubimo ovu Drugu, ne možemo kupiti novu. Ova naša beba je jedinstvena.
- Točno, Prva, točno. Ne možemo kupiti novu.

I tako je nekako počela moja ponekad uzbudljiva, ponekad naporna, ponekad zastrašujuća, a ponekad naprosto predivna avantura s dvije djevojčice. Neke zanimljivije crtice iz našeg zajedničkog života odlučila sam zapisati i tako stvoriti svojevrsni spomenar na kojeg ću se moći osvrnuti jednog dana kad vrijeme i zaborav učine svoje. Jer neke stvari vrijedi pamtiti zauvijek.

* Od nedavno se svi tekstovi s mog bloga prvo objavljuju na Blogosferi Večernjeg lista, a tek potom ovdje.

Oznake: sestre, mama i kćer, odgoj djece

21.03.2019. u 10:02 | 1 Komentara | Print | # | ^

Mali ali važni rituali

Djeca vole dosljednost i stabilnost.
Poznati teritorij.
Sigurnost u svijetu poznatoga.

Uvjerila sam se u to tijekom nešto više od četiri godine majčinstva.

Prva je doista dijete koje promjene ne zanimaju previše - osim ako se kojim slučajem ne svedu na nešto poput 'danas iznimno možeš ručati kroasan i sladoled od jagoda'.
Njen život prepun je sasvim sitnih, malih, ali njoj itekako važnih rituala.


Recimo, kad je pratimo u vrtić obvezno prije rastanka i njenog ulaska u vrtićku prostoriju grupe kojoj pripada, moramo napraviti sljedeće:
Prvo jedan zagrljaj na lijevu stranu.
Onda jedan zagrljaj na desnu stranu.
Onda ona meni (ili mužu) daje pusu u obraz.
Pa ja (ili muž) njoj dajem pusu u vrh glavice. Da, baš tako želi.

Neki dan je izbila frka kad je nenajavljeno promijenila proceduru u tom malom ritualu. Muž ju je pratio u vrtić i kasnije mi ispričao kako je ostao paf jer se rasplakala ko kišna godina na ulazu u prostoriju svoje grupe. Upitala sam ga:
- Pa dobro, je li bila loše raspoložena na putu za vrtić?
- Ne, ma kakvi! Cijelo vrijeme je bila super volje! Samo je počela tuliti kad je ušla u prostoriju.
- Je li ti se nešto požalila.
- Ništa... totalno ne kužim...
- Hm... možda joj se nešto ružno dogodilo u vrtiću pa se u tom trenutku podsjetila...
- Možda.

Istog popodneva ispitala sam stvari.
Mlada dama se smrtno uvrijedila i ražalostila jer joj suprug nije dao pusu pred ekipom već nešto ranije, pored nešto udaljenije klupice za obuvanje papučica.
Fora je u tome da je samo dan ranije - i sve dane prije - tražila da joj se pusa daje ISKLJUČIVO dovoljno daleko od vrtićkih 'kolega'. Jer je ona 'velika'.
Jadan muž nije imao pojma da se Prva u tom trenutku predomislila pa je tako postao persona non grata sve dok nismo riješili nesporazum.
No kladim se da će mu to kad tad opet nabiti na nos.


U njenom životu postoji još jedan ritual.
Jutarnje gledanje crtića prije odlaska u vrtić.
Sad to funkcionira ovako: ustajanje u 7:10, odlazak na WC i umivanje, gledanje crtića uz istovremeno presvlačenje - i moje opetovano moljakanje da se NAPOKON odjene - te odlazak prema vrtiću kad crtić završi, a ona ima sve nužne komade odjeće i obuće na sebi i nije musava. Što obično biva negdje između 7:45 i 8:00.
Sad to funkcionira jer sam ja na porodiljnom pa mi je zapravo svejedno kad ćemo krenuti.
Ali zato se ježim na pomisao na što će to ličiti kad počnem raditi.
Dodatan šlag na torti bit će i Druga koju će tada također trebati spremiti za vrtić.
Bojim se da ću i uz ukidanje rituala 'crtić pred vrtić' morati ustajati negdje u praskozorje da ih na vrijeme otpremim u vrtić i jednako tako stignem na posao na vrijeme.
A ukinuti 'crtić pred vrtić' je, vjerujte mi, puuuuuuuuuuno lakše reći no učiniti.
Je, je, znam, fali mi autoriteta. Lako je soliti pamet izmišljenoj mami izmišljenog djeteta na Googlu. Recite to Prvoj.

Prva već neke dvije godine ima i ritual pred spavanje.
Prvo je treba pokriti njenom dekicom, pri čemu je bitno da dekica 'ne bude naopačke'. Ako nešto upućuje na razvoj OCD-a upućuje to.
Onda joj treba donijeti u krevet malo mlijeka ili soka.
Uvijek.
Da je samo pet minuta prije toga popila pola litre, i dalje bi tražila.
Ritual se mora održati.

Općenito, ona je dijete koje radi stvari 'onako kako ih treba raditi'.
Bolje rečeno, onako kako ONA misli da ih treba raditi.

Prije odlaska na Dolac treba se našminkati i na glavu staviti šešir (samo usred čiče zime dolazi u obzir kapa).
Moj auto uvijek otključava ona i samo ona. Na daljinac.
Ako nosi bilo kakvu vrstu jakne, tu jaknu treba zakopčati. Prije no što se napusti stan.
Na stubama ona uvijek hoda ispred vas.
Ako joj kupim neku sitnicu poput sladoleda, Bananka ili lizaljke u lokalnom dućanu, ona je ta koja mora proizvod pokazati teti na blagajni i 'platiti'.
Kad se kod kuće igramo vrtića to podrazumijeva da za 'vrtićki ručak' uvijek imamo juhu od graška.

Ima toga još.
Sve su to sitnice, ali njoj nekako bitne. Rimuje se slučajno.
Ulijevaju joj sigurnost.
Osjećaj da 'stvari štimaju'.
Ne mogu reći da je ne razumijem jer sam i sama slična. Ne prihvaćam danas često propagiranu tezu da je svaka promjena po defaultu dobra i da predstavlja napredak.
I osjećam se bolje kad plivam u poznatim vodama.
Zato, ma koliko mi Prva nekad pokidala živaca svojim insistiranjem na određenim ritualima, činim sve što je u mojoj moći da ih ispoštujem.
Jer znam kakav je osjećaj kad ti netko makne čvrsto, stabilno tlo pod nogama.

Pojam 'fleksibilnost' obje ćemo učiti zajedno.
Tamo negdje putem.

Oznake: odgoj djece, mama i kćer

27.02.2019. u 13:27 | 2 Komentara | Print | # | ^

Bitke na tanjuru

Jučer sam odlučila prekinuti jednu od naših obiteljskih tradicija i iznenaditi Prvu jednom od njenih omiljenih slastica - palačinkama s čokoladom. Tradicija se sastoji u tome da u našoj kući palačinke obično peče tata.

Eksperiment je neslavno propao i moje tijesto za palačinke završilo je u smeću.

I tako, gleda ona mene razočaranu, priđe mi, zagrli me i veli mi:

- Ne brini, mama. Tata mi može napraviti palačinke... Ali ti isto divno kuhaš. Znaš, nitko mi ne pravi tako dobro tučeno jaje kao ti.

Dobra moja mala duša.
Još da je odabrala odati mi priznanje za neko kulinarski zahtjevnije jelo...

Šalu na stranu, ne čudim se, doduše, da je spomenula upravo tučeno jaje.
To je, naime, jedno od rijetkih jela koje će pojesti gotovo uvijek.
Inače je nevjerojatno probirljiva u jelu.


Nije oduvijek takva bila.
Kao beba je jela doslovno sve što bi joj dao.
Tikvicu, brokulu, cvjetaču, batat, buću, lososa, brancina, kus-kus, bulgur, razne vrste mesa...
Nikad problema.
Nikakvih alergija.
Nikakvih probavnih smetnji.
Nikakvih promjena na koži.
Nikakvih natezanja oko hrane.
Dijete za poželjeti.

Tamo negdje između njenog drugog i trećeg rođendana stvari su se počele mijenjati.
Odjednom je, od djeteta koje oduševljeno jede što god joj daš postala dijete s kojim se treba boriti oko svakog zalogaja.
Barem kod kuće.

U vrtiću, naime, gospodična jede više manje sve što joj daju.
Tako sam nedavno otišla po nju u vrtić i usput upitala tetu:

- Kako je danas jela?
- O, jako dobro. Čak je dva puta uzimala meso.


Ostala sam paf jer smo baš tada doma imali ne-želim-jesti-meso-ni-u-ludilu fazu.
Neće šniclu jer 'ima točkice'.
Neće gulaš jer je 'bio u mrkvi'.
Neće faširanac jer... nema pojma zašto.
Samo joj tako dođe.
Faza kad ne jede meso.
I onda meni dođe da joj kažem 'dok si pod mojim krovom, ne'š mi izigravat' vegetarijanku. U ovoj kući jedemo životinje.'


S povrćem je slična priča.
Daju salatu od cikle u vrtiću - ubije se u njoj. Napravim istu takvu salatu doma - neće.
U vrtiću naprave s tetom juhu od bundeve. Ja sva oduševljena idem raditi istu takvu juhu s njom doma - jedva da je takne.
U vrtiću su variva super, doma se borimo.
Jer u vrtiću je ekipa. Cool face poput Jakova. Koji je 'zgodan'.
Doma su samo dosadni starci koji je pile da mora jesti nekakve glupe stvari, a ona bi gumene bombone i Jaffa kekse.


Ajde, barem obožava jesti voće.
Luda je za jabukama, ribizlima i kruškama, a rado će pojesti i bananu i mandarinu.
S narančama ima neki čudan ljubav-mržnja odnos. Ili se davi u njima, ili ih ne može smisliti. Kako joj dođe.

Još prije no što se rodila, zaklinjala sam se kako nikad neću izgubiti živce jer nešto ne želi jesti.
- Bit ću mak-si-mal-no strpljiva - opetovano sam obećavala sama sebi.

Vraga.
Skrušeno priznajem, njeno petljanje po tanjuru, njeno odbijanje hrane koju je do jučer normalno jela te ponajviše njen strah da proba nešto novo mi znaju ozbiljno kidati živce.
I onda se lomim.
Ljutiti se?
Pokazati razumijevanje zbog straha?
Nagovarati?
Nonšalantno maknuti hranu i samo reći 'ovo isto te čeka za sljedeći obrok?'
Ponuditi nešto novo vodeći se logikom 'ma bitno je da dijete NEŠTO pojede?'

Neću vam lagati - probali smo sve gore navedeno.
Guglali smo.
Čak ni Google nije dao neki pametan odgovor.
'Djeca te dobi često se boje kušati nešto novo'. No shit, Šerloče.
'Svakih nekoliko dana ponudite to isto'. Upali tamo negdje na svakoj tridesetidevetoj namirnici.
'Nemojte nuditi desert kao nagradu jer će onda glavno jelo doživjeti kao nelagodu.' Je, nemoj ti ponuditi kad te pogleda onim svojim 'sirota sam' očima.
'Pobrinite se da hrana izgleda zanimljivo'.
O da, i to smo probali.
Smješko na tanjuru.
Stablo.
Sunašce.
Boje.
Veselo.
Da skratimo priču... ako je ona odlučila da nešto neće jesti, ona to NEĆE jesti.

Tješi me što svi vele da je to samo faza.
Da će proći.
'Jednog dana će ti jesti sve'.
Živi bili pa vidjeli.

Oznake: odgoj djece, prehrana

05.02.2019. u 10:35 | 1 Komentara | Print | # | ^

Biti starija mama

Obje djevojčice rodila sam s preko 40 pa nije iznenađujuće da su me u obje trudnoće vodili kao tzv. stariju rodilju. Ipak, unatoč dobi, prvu trudnoću uredno mi je vodio moj ginekolog sve do njenog posljednjeg mjeseca kada sam, po uobičajenoj proceduri u Hrvatskoj, krenula odlaziti na redovne preglede u bolnicu u kojoj ću roditi.

S drugom trudnoćom stvari su se promijenile. Spletom okolnosti dobila sam novu ginekologicu koja me, čim je čula da mi je 44, promptno poslala na vođenje trudnoće u bolnici, unatoč tome što sam se odlično osjećala.
Nije me htjela ni pogledati.

- Ovo se mora od početka voditi u bolnici - bio je njen zaključak, uz napomenu na uputnici: 'Rizična trudnoća'.
Samo zbog dobi.


Bila je to prva značajnija promjena s kojom sam se morala suočiti čekajući Drugu, zato jer sam 'starija mama'.
Po statistikama.

No pustimo statistiku, koja često zna biti varljiva, na stranu.
Što u stvarnom životu znači biti 'starija mama'?


Što se tiče podnošenja same trudnoće, moje osobno iskustvo u oba slučaja mi govori - ništa posebno.
U obje trudnoće radila sam do početka obveznog zakonskog roka za odlazak na porodiljni.
Osim što sam s Drugom imala jutarnje mučnine, osjećala sam se dobro i mogla sam normalno obavljati svoje dnevne obveze.
S bebom je u oba slučaja bilo sve u redu.
Osim u vrlo kratkom razdoblju s Prvom kada mi je pukao jedan miom, nije bilo nikakvog razloga za mirovanje.
Sve ko po špagi.


Prave promjene zapravo osjetite tek kad vam djeca dođu na svijet.


Da se ne lažemo, kao starija mama se nešto brže umarate.
Ne ustajete više iz fotelje i kreveta tako brzo.
Lakše se ukočite.
I zato vas majčinstvo tjera da se održavate u formi. Jer dijete nije briga što ste vi prešli četrdesetu i počinjete osjećati određene dijelove tijela za koje prije niste znali da postoje.


Kao stariju mamu često vas mori briga hoćete li stići othraniti svoju djecu.
Nah, ne mislite nužno da ćete otići bogu na istinu prije no što odrastu ali se zato često pitate hoće li biti dovoljno vitalni dok se osamostale.
Hoćete li još uvijek biti u stanju raditi i zarađivati?
Puno računate.
Kalkulirate.
I jako ste svjesni činjenice da će vaša djeca rano morati početi zarađivati vlastiti novac.
Jer vaš jednog dana više neće biti dovoljan.


Djeca starijih mama mogu, jasno, ići u vrtić kao i sva ostala, i tamo se dobro uklopiti. Moja Prva, štoviše, uživa u vrtiću i veseli se odlasku na druženje s drugom djecom.
No kad rodite u neuobičajeno starijoj dobi morate računati na to da na eventualnim druženjima s prijateljima u slobodno vrijeme vaše dijete neće baš susretati djecu svoje dobi.
Djeca naših prijatelja već su odrasla, ili su barem tinejdžeri.
U svakom slučaju, nisu baš adekvatno društvo za Prvu i Drugu.
Zato se one više moraju oslanjati na stvaranje prijateljstava kroz institucije poput vrtića i škole te na susjedstvo.


Ako već ne živite u nekretnini dostatnih dimenzija, kao starijoj mami bit će vam teže djeci osigurati adekvatan, veći, dom.
Razlog je okrutno jednostavan - broj godina koje vi i suprug imate na raspolaganju za otplatu kredita je manji.
Dakle, mjesečna rata opako raste. Imate veće opterećenje na primanja.
U slučaju nemogućnosti otplate iste, morate smišljati nadasve kreativna rješenja u sklopu onih kvadrata koje u tom trenutku imate na raspolaganju.

Kad ste starija mama, šansa da ćete imati adekvatan baka servis značajno pada.
To što ste vi i suprug stariji također znači da su i vaši roditelji stariji.
Manje pokretni.
Možda čak i bolesni.
A u toj dobi već ih muče tipično starački cinizam i bezvoljnost pa vam se lako može dogoditi da ćete ih teže nagovoriti da vam pričuvaju djecu, čak i ako su to fizički u stanju.
Zato, u slučaju potrebe za čuvanjem, više morate računati na pomoć raznih teta čuvalica te se ponajviše osloniti na vlastite snage.

Biti starija mama znači i malo više brinuti o sustavu vrijednosti koji ćete usaditi djeci.
Zbog dobi ste u situaciji da sve češće razmišljate kako su 'vaše pjesme' one od prije 20, 30 godina.
'Vaši' filmovi su isto tako stari.
Način na koji razmišljate o svijetu oko sebe, o odnosima među ljudima, o trendovima, o društvenim pitanjima, nije uvijek totalno suvremen.
Ponekad se razlikuje od načina na koji razmišljaju ostali, mlađi roditelji djece u čijem društvu se kreću vaša djeca.

Da se razumijemo, nije tu u pitanju samo nekakva politika. U pitanju mogu biti i sasvim svakodnevne stvari.
Recimo, u moje doba bilo je sasvim normalno da djeca voze bicikl bez kacige i štitnika za koljena i da paze kako voze.
Danas se takva praksa smatra nemarom prema djeci.
U moje doba bilo je normalno da djeca sama idu pješice u školu.
Danas ih sve češće voze roditelji.

I tako se, htjeli ne htjeli, nađete na svojevrsnom raskrižju.
Želite prenijeti djeci vlastite vrijednosti u koje vjerujete i koje smatrate dobrima, a opet, ne želite ih pretvoriti u društvene izopćenike.
U čudake koje će drugi poprijeko gledati ispod obrva. Rugati im se da su 'zadrti'.
I zato već od ranih dana morate razviti čarobno umijeće balansiranja.
Vjerojatno ćete ga prakticirati dok ste živi.

Majčinstvo u starijoj dobi znači i da imate više životnog iskustva.
S jedne strane, to znači da o nekim stvarima više brinete. Jer ste ih sami probali.
S druge strane, iskustvo vam donosi određenu razinu sigurnosti koju mlađe, manje iskusne, mame nemaju.
Znate, na temelju tog iskustva, udijeliti bolji savjet.
Doduše, nemojte baš biti sigurni da će ga vaša djeca nužno i poslušati.

Prva i Druga još nisu svjesne toga da su djeca 'starijih roditelja'.
One zapravo nemaju pojma koliko muž i ja imamo godina.
Druga, naravno, zato jer je sa sedam mjeseci koliko je danas napunila još premlada.
Prvoj ništa ne krijemo ali ona jednostavno nije pitala. Njoj je ionako sve preko pet godina 'jako puno'.

Kako će reagirati jednog dana kad shvate da su time obilježene, nemam pojma.
Voljela bih da razumiju da su godine ipak samo broj i da ih roditelji puno vole.
I da je za jednu i drugu dobro da imaju sestru.
Da imaju jedna drugu i da se jednog dana mogu jedna na drugu osloniti.
Onda kad na roditelje više ne budu mogle.

Oznake: majcinstvo, odgoj djece

28.01.2019. u 09:20 | 11 Komentara | Print | # | ^

Sada sam mama četverogodišnjakinje

Prva je neki dan proslavila svoj četvrti rođendan. Znam da će zvučati otrcano, ali vrijeme proteklo od njenog rođenja do sada doista je proletjelo poput vihora. Kao da sam je još jučer presvlačila sporo, nespretnim rukama, strahujući da ću joj polomiti udove dok se izvija na podlozi za prematanje.

Živo se još sjećam njenog prvog pokušaja odvikavanja od pelene, s nešto manje od dvije godine, a koji je neslavno propao kad je u vrtić stigla epidemija brutalnog proljeva kojoj je i ona podlegla.
Prvih pokušaja pijenja iz šalice. Naravno, plastične jer se nismo usudili dati joj porculansku ili keramičku.
Prvih pokušaja jedenja pomoću žlice, a potom i pomoću vilice.
Prvih pokušaja samostalnog oblačenja.
Prvih riječi pa kratkih fraza pa rečenica.
Prvih koraka.
Prvih pokušaja penjanja.
Prvih skokova.
Prve vožnje triciklića.
Prvog odlaska u vrtić pješice, bez kolica.

Sve je to prošlo tako brzo.

Sada ima četiri godine i nekako spontano to vidim kao važnu prekretnicu u njenom životu.
Jer kad pomislim na vlastito djetinjstvo, prva sjećanja koja na njega imam naviru mi upravo iz te dobi. Kad sam imala četiri.
Ono što je bilo prije ostaje blijedo. Nevidljivo.

I zato sad kao majka osjećam veću odgovornost. Neku vrstu pozitivnog pritiska.
Jer znam da se onog što joj od sad na dalje kažem ili uradim može sjećati cijeli život.
Do sad smo gradili temelje, sad gradimo uspomene.
Zauvijek.

U svom za sad još malom životu prošla je kroz dva vrtića. Prvo jedna privatni, dok je čekala mjesto za gradski (i koji nam je ostao u divnom sjećanju), a onda gradski.
Iz jasličkog uzrasta prešla je u vrtićki.
Stekla je prvo male poznanike, a sada neke od njih već naziva svojim prijateljima. Stvara svoju malu škvadru.
Od prirodno sramežljivog djeteta koje se radije drži tamo negdje sa strane i promatra postala je proaktivno, samopouzdano dijete koje inicira igru. No i dalje koji put voli da je se pusti na miru.
Šarmirala je tete u dućanu, tete u mesnici, spremačice u vrtiću i susjede. Često je na ulici srdačno, širokog osmijeha na licu , pozdravljaju, oslovljavajući je imenom, oni koje ja ne prepoznajem. Cura je popularna.
Nije još bila izvan Hrvatske ali upoznala je pristojan dio Lijepe naše. Voli se voziti.

Obožava brojeve, geometrijske oblike i crtanje.
Prepoznaje pojedina slova, a nedavno je počela pisati prve kraće riječi. Čitati još ne zna ali vjerujem da samo što nije.
Lijepo pjeva.
Ne djeluje kao budući akrobat ali dovoljno je spremna za svoju dob. No već sad je jasno - njeni interesi više su intelektualne no tjelesne prirode. Teta u vrtiću za nju kaže:
- Prva je mala znanstvenica.
Polako okida svoje prve fotografije.
Pomaže u kuhinji i osmislila je svoj prvi recept za tortu. Istu smo s ponosom poslužili na proslavi njenog četvrtog rođendana.

Najvažnije od svega - postala je starija sestra.
Tu ulogu nosi s ponosom i odnosi se prema njoj zrelije i odgovornije no što sam mogla pretpostaviti.
Povremeni, vrlo benigni znaci ljubomore su tu ali i to je prošlo puno bolje no što smo očekivali.
Voli sestru. Razumije da je ona važna nova osoba u njenom životu.
Obitelj i dom su joj važni, i to ne propušta svako toliko reći.


Tvrdoglava je ko magare, ali je dobra duša.
Empatična ali opet poprilično svoja.
Frapirajuće pedantna za svoju dob. U odnosu na nju ja sam jedno nespretno šlampavo stvorenje.
Impresivno rječita.
Intelektualno radoznala.
Ima i talenta za preseravanje. Mala glumica.
Šarma na hektolitre.
Nekad nas oduševi, nekad nas izludi, ali nikad nas ne ostavlja ravnodušnima.

Ponosna sam jer sam mama jedne takve četverogodišnjakinje.

Oznake: kcer, rodjendan, djevojcica, odgoj djece

24.01.2019. u 10:14 | 3 Komentara | Print | # | ^

Konspirativni Advent s tatom

- Ove godine ćemo ih obje odvesti na Advent - odlučili smo muž i ja, tamo negdje sredinom prosinca.

Da ne bi.

Nekoliko dana prije Badnjaka Prva je pobrala vodene kozice i tako bila prisiljena neko vrijeme ostati između četiri zida.
Taman su joj prošle, a onda ih je - kako smo i očekivali - pobrala Druga.

Znate onu o životu koji prasne u smijeh kad pokušate praviti planove.

Prva je sad napokon dobro, pa je muž odlučio iskoristiti posljednju priliku, dok se ja doma brinem o točkastoj bebi, i ipak odvesti Prvu na taj planirani Advent. Na ekskluzivno 'tata i kći' druženje.

- Ma samo ću je kratko povesti jer imam još hrpu toga za obaviti za posao - najavio mi je muž dok su izlazili iz stana.

Vratili su se četiri i pol sata kasnije.
Ne znam što bi bilo da je rekao da će dugo ostati. Onda bi valjda došli za mjesec dana.

Kako mrzim ispasti onaj 'paranoična baba' tip žene kad muž ne dođe doma u očekivano vrijeme, suzdržala sam se od toga da ih nazovem i provjerim kako su.
U glavi mi se ipak formirala misao: 'Kad ih ovoliko dugo nema, ili su završili u bolnici, ili se super provode.'
Optimist u meni ipak je prevladao pa sam se brzo odlučila za ovu drugu varijantu.

Kasnije je ispalo da sam bila u pravu.
Po povratku su mi u glas rekli da su se proveli odlično.

- Detalje molim - upitala sam.


Muževa verzija njihovog zajedničkog druženja zvuči ovako:

- Prvo smo kružili da nađemo parking. Onda smo ga našli ali ne blizu pa smo dosta hodali do do Trga i usput smo pogledali čega ima na Zrinjevcu. Nakon toga smo se uputili preko Tesline u Gajevu i tamo je vidjela onaj prolaz s puno lampica. Tamo sam je probao fotkati ali se nije dala. Onda je rekla da je gladna i da želi palačinke pa sam je odveo na Cvjetni trg, tamo gdje prodaju one palačinke. Pojela je dvije s čokoladom, a ja sam popio cugu. Pa smo dalje išli prošetati i onda me je na prepad odvukla u knjižaru i užicala mi bojanku Jan i Nigdjezemski gusari. Poslije je još na štandu užicala jednu malu staklenu kuglu i ovaj smješan borić koji pjeva. Prvi put sam izbjegao borić ali me je na povratku s čaja odvukla još jednom do tog štanda s borićem. Na čaju smo bili cca sat vremena jer je rekla da joj je hladno i da se mora ugrijati. Kasnije smo još podijelili i jednu germ knedlu. Onda smo išli opet pješice do auta i doma, a kad smo došli pred kuću još smo se malo igrali u parkiću prije nego smo došli doma.'

Njena verzija razlikuje se u nekim detaljima.

- I, Prva, kako ti je bilo s tatom?
- Dobro.
- I pričaj mi, gdje ste sve bili.
- Kupili smo borić koji pjeva, staklenu kuglu i knjigu za bojanje - sve te predmete složila je na stol u blagovaonici i pokazala mi ih.
- Dooobrooo. I di ste onda išli?
- Onda smo išli u auto i doma - odgovorila je rezignirano. Da čovjek sluša rekao bi 'parkirao je, odveo je do prvog štanda, kupio joj par đinđi, vratio se do auta i odveo je doma.'
- Samo to?! Po ove stvari i doma i doma?! - upitala sam je glumeći da sam neugodno iznenađena.
- Da, mama - izgovorila je ovo uz 'tužni peso' izraz lica.
- Dušo, pa zar te tata nije negdje vodio nešto pojesti i popiti?


Šutnja.

- Iiiii? Je l' te vodio negdje nešto papati i piti?


Šutnja i dalje.


- Prvaaaaa?

- Ne.

- Ali ja sam čula da ste bili...

- Mda.
- Znači, tata te je vodio?
- Ih, vodio je on sebe - odbrusila mi je ciničnim tonom.


Mustra.

Tek kad sam je suočila s time da znam istinu i da joj neće proći fora 'ja sam, sirota, gladovala dok je on pio i jeo', jer sam je već čula od muža što je bilo je mlada gospodična priznala da je pojela palačinke i da je popila čaj.
O polovici germ knedle još uvijek konspirativno šuti.

I općenito joj se baš ne priča o tome što je bilo na druženju s tatom.
Posebno izbjegava gore spomenuti gastronomski dio o kojem je na jedvite jade progovorila dvije šture rečenice.

- Mda, jela sam palačinke.
- Mda, pila sam čaj.

Očito se drži one: 'što se dogodilo na Adventu, ostaje na Adventu.'
Što je bilo u Las Vegasu, ostaje u Las Vegasu.

Drugi put neću ni muža pitati.
Možda je red da tata i kći imaju neku svoju tajnu.
Ekskluzivnu.

Ako izdržim...

Oznake: tata i kcerka, odgoj djece, Advent u Zagrebu

05.01.2019. u 17:15 | 2 Komentara | Print | # | ^

Mama je ona koja se podrazumijeva

Kad postanete mama život vam se okrene naglavce. Stvari koje su vam do jučer bile beznačajne postanu prioriteti, nekadašnji prioriteti utonu u zaborav, vodite neke sasvim druge, ljudima bez djece dosadne razgovore, a spavanje i tišina odjednom su vam nedostupni vaši osobni sveti gralovi.

Ne mijenjate se samo vi i vaš odnos prema svijetu. I svijet postaje drugačiji prema vama. Jednom kad ste postali mama, društvo vas svrstava u neke druge ladice.
Vaš suprug, kolege, prijatelji, susjedi, tete u dućanu, frizerka... više vas ne gledaju u istom svjetlu.
Odjednom je sve nekako drugačije.
Puno toga se, zato jer ste mama, podrazumijeva.

Zapravo, podrazumijeva se od trenutka kad obznanite da čekate prinovu.
U lijepoj našoj podrazumijeva se da ćete ugrabiti priliku i otići na čuvanje trudnoće, čak i ako vam ono doista nije potrebno.
Ako još radite dok vam se jasno vidi da imate trudnički trbuh, to (uz časti izuzecima koji na to gledaju drugačije) obično nije pohvalno već nekako... čudno.
Čak i ako radite sjedalački, uredski posao.
'Jadnica, nije se snašla', pomislit će neki.
Drugi će vas, pak, optužiti da ste nemarni. Da ne pazite na plod.
Meni se dalo do znanja da je grozno što se 'naslikavam s tim trbuhom' na poslu. Naravno, iza leđa.
U svakom slučaju, bolje vam je ostati čuvati trudnoću, pa makar i zbog puknutog nokta, jer malo ćete koga impresionirati ostankom na poslu, a neke bi mogli i razbijesniti.

Podrazumijeva se da vas porod boli.
Carskog reza na zahtjev nema, osim kod Podobnika ali taj nije dostupan običnim mamama kao što sam ja.
Ako ne možete dobiti epiduralnu - ili ako vam je ne žele dati - a bože mili. 'Žensko si, šta's buniš, tolike su rodile prije tebe.'
Ajde, recite nekom frajerčini od dva metra i sto kila da mora izvaditi umnjak na živo, bez anestezije, uz komentar 'aj, šta's buniš, toliki su vadili zub prije tebe.'
Žena i bol (ginekološkog podrijetla) par su koji se podrazumijeva.

Jednom kad se beba rodi, podrazumijeva se da ćete vi biti na porodiljnom.
Dobro, da budem krajnje iskrena, meni je drago da u Hrvatskoj sada postoji opcija da dio porodiljnog odradit i tata, ali ja osobno ne bih na to pristala.
Razlog je krajnje jednostavan.
Cica.
Logično mi je da je dijete koje se doji uz majku. Je, znam, majka se može izdojiti pa ostaviti bočicu u frižideru ali, što da vam velim, meni se ne izdaja. Kad druge žene pričaju o izdajanju onda to zvuči ko mačji kašalj, isto ko i kad gledate na nekom Youtubeu. Ja sam za izdajanje idiot. Probala sam s Prvom i vrlo brzo odustala. Dok ja to obavim, već napravim hektolitar Bebimila.
A ako mogu birati, bebi radije dam cicu nego Bebimil. I zato smatram da je bolje da sam ja na porodiljnom.
Neke druge stvari koje se 'podrazumijevaju' u mjesecima i godinama koje slijede ne smatram nužno boljima.

Podrazumijeva se da mama vodi računa o kalendaru dohrane i hrani bebu.
Podrazumijeva se da mama kupa.
Podrazumijeva se da mama mijenja pelene.
Podrazumijeva se da mama pripremi robicu koju će dijete odjenuti. Jer još se nije rodio muškarac na planetu koji uspijeva upamtiti gdje što od dječje odjeće stoji.
Podrazumijeva se da mama odjene dijete - ako se dijete ne zna odjenuti samo. Tati dijete trči golo po stanu, ciči od smijeha i to je baš fora. Mama će srediti.
Podrazumijeva se da mama uključi veš mašinu.
Podrazumijeva se da mama ode ranije s posla da pokupi dijete u vrtiću. I da bude stigmatizirana kao 'ona koja uvijek ide ranije doma', unatoč tome što i ranije dolazi na posao. Ali tko to vidi. To se ne ferma. Ako to učini tata, kolege će ga pitati: 'A, žena ti nije mogla otići po malu?'
Podrazumijeva se da je mama na bolovanju kad je dijete bolesno. Ako je tata na bolovanju, čudno je to nekako. 'Eh, očito mu jadnom žena nije mogla.'
Podrazumijeva se da mama daje lijek. I da vodi računa kada ga treba dati.

Uglavnom, podrazumijeva se da mama radi puno stvari, a ako ih tata radi, ona se to ne podrazumijeva već je, eto, super je on pomaže.
Ako ne pomaže, a šta'š, mogla je pitati. Reći da joj treba.
Ne samo što se podrazumijeva da mama radi sve te stvari već se podrazumijeva i da mama MISLI o svim tim stvarima, čak i ako ih tata radi.

- Ej, koji šampon je njen?
- Ej, što da joj obučem za vrtić?
- Ej, koliko joj mililitara antibiotika treba dati? U kol' ko ono sati?

Ako živite u (ne)bračnoj zajednici u kojoj oba roditelja - cica na stranu - u brizi oni djece sudjeluju ravnopravno, u smislu da se oboje ulažu jednake mentalne napore u osmišljanje brige oko njih te da otprilike jednako vrijeme posvećuju brizi, riskirate da vam ono famozno društvo s početka kaže da je kod vas nešto... čudno.

U nas je tata koji premata pelene ili kuha za klince još uvijek u očima mnogih smiješan prizor.
Sjećam se, jednom sam onako usput, u sklopu neke druge teme na Facebooku, spomenula da sam nabavila neke fine namirnice za kuhanje na što je jedan mudrijaš odgovorio nešto u stilu: 'Haha, to će sigurno tvoj muž skuhati', što je trebao biti odraz njegovo urnebesnog smisla za humor, a to je prihvatila i njegova ekipa koja se okupila na statusu.
Haha, muž kuha.
Za krepati od smijeha.
I onda se ja nađem između čekića i nakovnja jer ne znam je li gore držati ih u lažnom uvjerenju da moj muž ne zna ni jaje sfrigati kako bih mu zadržala imidž 'pravog frajera koji zna da je ženi mjesto u kuhinji' ili reći istinu da on sjajno kuha čime ga dovodim u kretensku poziciju 'da ga žena brani'.
Pa takve gluposti ignoriram.

No kako god u takvoj situaciji reagirali ili ne, činjenica je da se u našem društvu još uvelike podrazumijeva da će se majka brinuti o djeci puno više od oca, a da će očinska briga biti, u gorem slučaju gledala s podsmijehom, a u boljem kao nekakav superherojski čin pomaganja na kojem mi žene, mame, moramo biti zahvalne jer su oni superturbozauzeti al', eto, našli su vremena da nam pomognu u svemu tome.

I djeca nas zato gledaju drugačije.
Mama je krpa-četka-metla osoba. To jest, ona koja o njima brine.
Ako padnu i raskravare koljeno, otići će plakati mami. Mama će dati pusu tamo gdje boli i mama će pošpricati ranu.
Mama će paziti da dovoljno pojedu i da pojedu dovoljno raznoliko, a ako ne ide, mama će se s njima natezati da pojedu.
Mama je tu za sve one svakodnevne, dosadne stvari.
Tata je tu za zabavu. Za one fora stvari
Zato se po tati skače.
Zato tata baca visoko u zrak.
Zato se s tatom ispucava lopta.
Zato tata vodi na fora mjesta.
Jer tata je fora.
Mama se podrazumijeva.
Čak i ako njen kućni tata tako ne misli.

Oznake: odgoj djece, roditeljstvo, rodna ravnopravnost

02.01.2019. u 13:24 | 1 Komentara | Print | # | ^

Dijete u kazni

Prvu sam kaznila na Božić.

Nda. Kad čovjek ovako pročita, bez šireg konteksta, ne zvuči baš lijepo. Ali je nikad nisam obećala da ću ovdje pisati samo lijepe stvari. A tu je i, kako rekoh, širi kontekst.

Zapravo je sve počelo još prije desetak dana. Muž i ja skužili smo da je probijena kalota na jednom od naših zvučnika preko kojih slušamo glazbu i TV. Pogledali smo se i istovremeno izustili:

- Prva.

Mački je, pretpostavljam, laknulo jer konačno nju nismo proglasili pogodnim krivcem za neku vrstu štete u kući.

Prvu smo pozvali i upitali je:

- Jesi li gurala prstiće u ovaj zvučnik? - na što je ona odgovorila:
- Ma neeee, niiiisam.

Povjerovali smo joj.
Točnije rečeno, ŽELJELI SMO joj povjerovati. Pa smo se zato pravili malo blesavi po pitanju eventualne kazne, ali smo je zato nedvosmisleno upozorili da takvo što više nikad ne smije činiti.

- Obećajem. Neću više gurati prste u zvučnike - odgovorila je, na onaj i više no zreo način za svoje godine, čime je potkrijepila kliše o djeci horoskopskim Jarcima.

Na Božićno jutro skužili smo da su probijene kalote na još dva zvučnika. Dogovorili smo se da ćemo šutjeti o tome dok ne otvori poklone pod borom. I da smo htjeli nešto reći, ne bi imali šanse jer je čim je ustala i odšetala u dnevnu sobu vidjela je poklone i iz sveg glasa oduševljeno vrisnula:

- Poooooooklooooooniiiii! Pooooooooooklooooooooooooniiiiiiiiiii! Za mene i Druuuuuuuuuuguuuu! Djed Božićnjak ih je baaaaaaaaacio!

Bacio kroz dimnjak.
Na stranu to što mi živimo u stanu i nemamo dimnjak.

Nismo imali srca kvariti joj veselje.

Kad je sve skupa prošlo i entuzijazam se smirio, mirno smo je upitali:

- Jesi li opet gurala prste u zvučnike?
- Niiiiisam.
- Prvaaaaaa? - Božić ne Božić, ovaj put smo odlučili istjerati istinu na čistac.
- Paaaaa... u redu. Jesam.
- A zašto?
- Jer mi je bilo zabavno.

Ups.

I tu smo se našli pred odvratnom roditeljskom dilemom.
Kako djetetu ne upropastiti Božić, a opet mu dati do znanja, nekakvim pedagodiškim postupkom, da ne možemo tek tako prijeći preko namjernog uništavanja tuđe imovine?

Čekati da Božić prođe?
Nema smisla.
Dijete bi bilo kakva vrsta kazne, soljenja pameti, itd. i tome slično sa zakašnjenjem samo zbunila. Morala je znati u čemu je problem dok je situacija svježa.

Sjela sam s njom i otpočela ozbiljan mama - kći razgovor.

- Prva, znaš li što nam je potrebno da bi mogli nešto imati?
- Novčiće.
- Razumiješ li da za neke stvari moramo dati više novčića, a za neke manje?
- Da.
- Možeš li mi reći, trebamo li više novčića dati za jednu jabuku ili za auto?
- Za auto.
- Odlično. Vidiš, i za naše zvučnike treba dati puno novčića.
- Punoooo?
- Da. A znaš li kako mama i tata dobiju te novčiće da kupe zvučnike?
- Tata radi! (mene sad percipira kao osobu koja 'sjedi' doma jer sam na porodiljnom s drugim djetetom).
- Točno. I što ćemo sad kad si ih razbila?
- Ja ću vam ih popraviti.
- Na žalost, to nije moguće. Mora ih popraviti netko drugi...
- U radionici, mama?
- Da. Popraviti ili moramo kupiti nove. I zato treba dati što?
- Novčiće. I tata mora raditi.
- Točno. Misliš li da je lijepo što si ih razbila?
- Ne. Nije lijepo. Obećajem da neću više nikada.
- Hm. Već si jedno obećala.
- Jesam, mama... - sada joj se jasno na licu vidjelo 'kriva sam.'
- Je li lijepo uništavati tuđe stvari?
- Ne.
- Bi li voljela da tebi tata i ja razbijemo neku tvoju igračku koju voliš?
- Neeee. Nije lijepo razbijati tuđe stvari! To je ružno!
- Evo, vidiš. Lijepo da razumiješ.
- Da.

I tada sam izustila:

- Jasno ti je da za to moraš odraditi neku malu kaznicu, ne?

Što da velim, kukavica sam.
Mekana.
Slaba na nju.
Zato sam rekla 'kaznicu'.
Kvragu, Božić je bio.

- Da, razumijem - odgovorila je.
- Danas ćeš malo biti bez crtića i bez igrica na računalu.
- U redu, mama.

Strepila sam kako će proći ta 'kaznili smo dijete na Božić' situacija, a na kraju je sve prošlo - odlično.
Mala jedva da je skužila da je nečim kažnjena jer je ionako cijeli dan bila toliko okupirana hrpom poklona koje je dobila od rodbine da se nije ni sjetila da televizor i računalo postoje.
Pardon, televizora se sjetila jednom. Onako usput. Pa je tiho upitala:
- Može crtić?
- Danas ne.
- OK. Onda ću se danas igrati.

Da vam pravo velim, da mene netko tako kazni, ne bih imala ništa protiv. To mi dođe ko da me netko odvede u butik s prekrasnim haljinama iz snova, kaže mi da mogu birati koju god želim, besplatno, i onda mi kaže da sam kažnjena time što u tom istom butiku ne mogu kupiti šal.
Pristajem!

Eto. Da nije bio Božić, od kojeg smo strepili, ne bi bilo ni tog mora poklona, ne bi bilo uzbuđenja oko božićnog drvca, oko svečanog božićnog ručka kojeg smo priredili, oko lampica... i kaznu bi osjetila puno snažnije.
Ovako ju je jedva okrznula.

Zašto je zapravo kažnjena?
Zbog materijalne štete koju je počinila?
Zapravo ne. Odnosno, to je sporedno. Bila bi kažnjena i da je razbila nešto u vrijednosti od 100 kn.

Zašto onda?
Jer je razbila NAMJERNO.
I zato jer je smatrala da je takvo što zabavno.

Razumijem da naš potez neće svi odobriti ali htjeli smo joj poslati poruku da tuđe stvari nije u redu uništavati, posebno nakon što je već jednom obećala da to neće činiti.
Vjerujem da to treba shvatiti sada, dok je još malena i pod našom paskom, a ne jednog dana kad odraste i u naletu bijesa, osvetoljubivosti ili obijesti nekome nešto razbije pa pobere šljagu ili, još gore, završi na sudu.

Ovako je poruku shvatila, na prilično elegantan i bezbolan način.
Božić je, unatoč svemu, provela zaigrana i nasmijana, a na kraju dana mi je, prije no što je utonula u san, rekla:

- Mama, meni je ovo bio prekrasan Božić.

Meni je tako i posljednji kamen pao sa srca.

Oznake: odgoj djece, kazna, mama i kćer

28.12.2018. u 17:46 | 1 Komentara | Print | # | ^

Moja trogodišnjakinja osmislila je recept za tortu

Prva mi u zadnje vrijeme puno pomaže u kuhinji. Djelomično je to zbog našeg tjednog kalendara kojeg smo zajedno izradile kako bi joj pomogla naučiti imenovati dane u tjednu. Svaki dan, od ponedjeljka do nedjelje, nešto radimo zajedno. Tako, na primjer, srijedom učimo čitati slova i spojiti ih u riječi, četvrtkom zajedno čistimo, nedjeljom peremo odjeću, a utorkom kuhamo. Ili pečemo.

Do sad smo pravili, recimo, juhu od bundeve, mala peciva, pizzu, falafele i svinjetinu s pire krumpirom, Zajedno smo ispekle i više kolača, a u posljednjih nekoliko dana pridružila mi se i u pravljenju božićnih keksića. Štoviše, sama ih je izradila, jasno, uz moje upute. Razumije gdje treba ubaciti koji sastojak i kako ga umiješati ali još ne zna pročitati grame na vagi i zato joj je potrebna moja pomoć. Po onome što je do sad pokazala u kuhinji, naročito u području slastičarska, usudim se reći: 'Mala ima smisla za to.'

Ipak, ono što je učinila prije nekih tjedan dana ne bih očekivala ni u najluđim snovima.

Prišla mi je i rekla:

- Mama, ja ću ispeći tortu.

Misleći da se samo igra kako peče tortu, s osmijehom na licu sam joj odgovorila:

- O, baš lijepo. Speci, dušo.

Shvatila je da sam njenu objavu primila suviše ležerno pa mi je ozbiljnim tonom brzo poručila:

- Ali ja stvarno, stvarno, stvarno želim speći tortu.

Sada sam zagrizla. Upitala sam:

- A kakvu tortu?
- Imam svoj recept - odgovorila je. Sad je imala moju punu pažnju.

Podijelila je sa mnom recept, a ja sam, ugodno iznenađena, morala doći do zaključka: 'Pa ovo zbilja vrijedi napraviti! Zvuči kao nešto što ima smisla!'

Naime, da mi je netko samo trenutak prije rekao: 'Zamisli kakav bi recept osmislilo dijete još nema pune četiri godine', rekla bih: 'Nešto poput: kilogram čokolade, kilogram šećera i kilogram gumenih bombona, pomiješati i ispeći.'

Recept moje Prve glasi ovako.

Prvo izmiješati sastojke za tijesto.
Pun tanjur brašna (u naš tanjur stane 200 g brašna).
Osam velikih žlica šećera (oko 100 g).
Vrećicu kokosa (onu od 200 g).
Prašak za pecivo.
Malo ulja (ispalo je 2 dl).
4 jaja (rekla je 'tri' ali smo u konačnici ovu količinu ipak povećale za još jedno).
Koricu jednog limuna (ovo ne smijete zaboraviti ni u ludilu - Prva je naglasila da je to jako važan sastojak).

Kad se to ispeče u okruglom kalupu (intervenirala sam i odlučila da će se peći na 190, oko 35 minuta), prepoloviti i donju polovicu premazati pekmezom od naranče. OK, rekla je 'sokom od naranče' ali brzo smo obje shvatile da joj samo nije poznat izraz za pekmez.

Onda opet sve skupa spojiti, otopiti veeeeeliku čokoladu (300 g), njome premazati cijelu tortu i na vrhu napisati 'Prva'. Odnosno, njeno pravo ime.

Rekla sam sebi: 'Moram ovo probati napraviti. Skupa s njom.'

Dva dana kasnije otišle smo u kupovinu, nabavile sastojke i krenule.
Slijedile smo njen recept u slovo.
Testirala sam je tražeći da ponovo ono što je dva dana ranije osmislila kako bih bila sigurna da taj njen recept nije produkt slučajnosti.
Nije bio.
Ponovila je sve. Od riječi do riječi.
Uz poseban naglasak na ovome:
- Molim te, ne zaboravi koricu limuna jer je ona jako važna za moj recept.
- Svakako, Prva.

I tako bi torta.
Osim supruga, Prve i mene, probalo ju je još nekoliko osoba kojima je Prva odlučila darovati komad povodom Adventa.
Presuda je unisono dobra pa smo odlučili zapisati recept, a Prvoj smo obećali:
- Tvoju tortu ponovno ćemo peći.

Jasno, hvalim je na sva zvona. Bestidno. Kako ne bih kad još nema ni pune četiri godine, a osmislila je tortu koja se ne samo može jesti već je i doista ukusna?
Pitaju me kako je to uspjela.
Vjerujem da je stvar jednostavna. Kako rekoh na početku, u posljednje vrijeme puno je sa mnom u kuhinji.
Promatra što radim, pomaže mi i vrlo aktivno sudjeluje.
Odlazi sa mnom i u kupovinu i gleda koje sastojke kupujem.
Ponekad se dogodi da nije izravno prisutna tijekom kuhanja ali je tu negdje, igra se na metar, dva od mene. Djeluje nezainteresirano ali zapravo barem jednim uhom sluša i krajičkom jednog oka promatra što radim. I upija. Kao spužvica.

Iskreno, očekivala sam da će promatrajući tatino i moje kuhanje nešto o tome upamtiti, ali da će otići za svoje godine ovako daleko - nisam.
Sigurna sam da se potrudila upamtiti kako mama peče kolače i osmisliti nešto svoje i zbog svoje u posljednje vrijeme snažne potrebe da se dokaže kao 'velika'.
Zbog mlađe Sekice.
'Jer ona je malena, a ja sam velika.'

Kako god da bilo, njenu tortu peći ćemo ponovno vrlo brzo. I vi je isprobajte!

Oznake: odgoj djece, torta, recept, mama i kćer

26.12.2018. u 16:50 | 2 Komentara | Print | # | ^

O prijateljstvu djevojčice i mace

U životu je dobro znati razmišljati dugoročno. Da sam ja to znala ne bih, u dekoratorskom zanosu, kupila za moja primanja bezobrazno skupe zavjese.
Jer bih dugoročno razmišljajući predvidjela da ćemo jednog dana u kući imati mačku.
I onda bih, isto tako dugoročno razmišljajući, predvidjela da će ta ista mačka razderati moje fensi zavjese.
Sama sam si kriva.
A kad se potrudim ne misliti na to, moj muž je tu da me podsjeti.
'Baš si morala dovesti mačku.'
Nda. Nasoli mi ranu.

Ne, ovo nije jedna od onih dijete-nas-je-pililo-da-mu-nabavimo-mačku priča.
Naša prugasta četveronožna ljepotica pridružila nam se u kućanstvu i prije no što smo znali da ćemo postati roditelji. Dogodilo se to zapravo sasvim slučajno, nakon što je kolegica pronašla nasred ulice. Udario ju je automobil, srećom malom brzinom pa nije bila ozlijeđena ali se, pogađate već, pojavila potreba za udomljavanjem.
Da skratim priču, maca je završila kod nas prije nešto više od pet godina.

Prije malo manje od četiri godine rodila se Prva.
Kako dolazim iz mjesta u kojem postoji paranoja od propuha, susjedskog trača i mačje dlake već u trudnoći sam se naslušala priča o opasnostima kojima ću izložiti svoju tada još buduću bebu ako joj približim svoju kućnu ljubimicu.

- Pazi da ti dijete ne proguta mačju dlaku.
- Moja prabaka mi je pričala da je jedno dijete kod nas pojelo mačju dlaku iz Prvog svjetskog rata i dobilo meningitis (meningitis je inače bolest kojom vas starije generacije često plaše, i kad treba i kad ne treba).
- Drži mačku daleko od bebe da je ne ogrebe (ovo nisam namjerno namjestila da se rimuje).
- Pazi, mačka će ti biti ljubomorna na malu.

Muž i ja odlučili smo se na razumnu mjeru opreza. To je značilo: 'Nećemo ostaviti bebu bez nadzora ali dozvolit ćemo maci da odmah uspostavi kontakt s njom.'
Naime, nekako smo smatrali da bi upravo sprječavanje da se približiti djetetu moglo potaknuti mačju ljubomoru.

Prva je stigla iz rodilišta. Skinuli smo je u pelenu kako bi je presvukli i položili je na stol za previjanje. Mačka joj je odmah prišla i obnjušila joj glavicu.
Toga dana rodilo se predivno prijateljstvo naše djevojčice i kućne ljubimice.
Zapravo, mačka je na neki način 'posvojila' Prvu. Od samih početaka postala izrazito zaštitnički nastrojena prema njoj. Sjećam se, recimo, kad su Prvoj bila neka četiri mjeseca. Bila sam sama s njom kod kuće i sve je prolazilo u najboljem redu.
A onda se Prva iznenada rasplakala.
Glasno.
Ko nikad u životu.
Što god sam pokušala, nije pomagalo.
Lijeva cica - neće.
Desna cica - neće.
Nošenje u uspravnom položaju - neće.
Nošenje u horizontalnom položaju - neće.
Ljuljuškanje - neće.
Lagano skakutanje s bebom - neće.
Maženje - neće.

Beba je jednostavno odlučila urlati, a ja sam bila nemoćna. 'Vjerojatno grčevi', sjećam se da sam pomislila.
... i tada me je mačka napala.
Skočila mi je na potkoljenicu i snažno me ugrizla.
Tada sam prvi put svjedočila tom zaštitničkom porivu kojeg ima svaki put kad Prva zaplače.

Od tad se to ponovilo više puta.
Prva bi zaplakala, a mačka - inače po prirodi vrlo miroljubiva i nimalo agresivna - bi se spremila u napad da obrani svoju malu ljudsku prijateljicu.
Dugo je i stražarila u kupaonici, navrh veš mašine svaki put kad bi se Prva kupala.
Za svaki slučaj. Da vidi da će sve proći OK.

Prije nego Prva ode na spavanje, čuva joj krevetić.
Dok spava, zna ležati pored nje.
Kad je Prva bolesna, evo mačke.
Ili kad je nešto muči. Jučer je, recimo, imala problema sa spavanjem. Mučili su je loši snovi pa se svako malo budila, već evidentno umorna.
Mačka joj je prišla i obnjušila je kao da joj poručuje 'tu sam, brinem za tebe.'

Sve u svemu, imaju divan odnos.

Kad smo doznali da će nam se pridružiti Druga, muž i ja smo se odmah zapitali kako će mačka nju prihvatiti.
Hoće li biti jednako brižna kao i prema Prvoj ili će, pak, Drugu doživjeti kao konkurenciju Prvoj i iskazati agresiju?

Ispalo je - ni jedno ni drugo.
Mačka je Drugu od samog početka jednostavno odlučila - ignorirati.
Brutalno.
Bestidno.

Kad je Druga došla doma iz rodilišta, mački smo opet htjeli dati priliku da je obnjuši, kao što smo to napravili s Prvom.
Nezainteresirano je prošla pored nje i otišla se oprati na terasu.
Svi naši daljnji pokušaji da je približimo bebi neslavno bi propali.

- Hej, maco, dođi. Vidi, maco, beba!
- Maco, ovo je naša Druga. Dođi je upoznati!
- Eeeej, bebice, vidi, ovo je naša maca. Draaaaga maaaaca...

Ništa.
Nula bodova.

Mačka se doslovno ponašala kao da Druga ne postoji.
Ko da je zrak.
Čak je u par navrata prekoračila preko nje, dok je ležala na našem bračnom krevetu, ali tako da je uopće ne dodirne šapama.
Ponašala se kao da ne postoji.

Pretpostavit ću da je to bila neka vrsta ljubomore zbog dolaska konkurencije Prvoj, ali se, srećom, nije iskazala kroz agresije.
I taman kad smo se već nekako pomirili s tim da Druga nikad neće 'postojati' za mačku, jućer se dogodilo čudo. Sasvim iznenada, bez najave.

Druga je zaspala pored mene na bračnom krevetu pa sam je odlučila tamo ostaviti znajući da bi je premještanje probudilo.
Mačka je mirno došetala do nje i legla. Zajedno su odmarale nekih pola sata, a ja sam to ovjekovječila fotografijom.
Negdje pred večer Druga je opet zaspala, ovaj put u svojoj zipkici. Mačka je legla tik pored zipkice i tako ostala neko vrijeme. Baš onako kako stražari kad čuva Prvu dok spava.

Što je dovelo do te iznenadne promjene, nemamo pojma.
Možda je pomogla činjenica da Druga sada više vremena boravi na podu (na posebnoj podlozi) gdje vježba okretanje s trbuha na leđa i obrnuto. Kažu, kad se spustite na razinu mačke - u doslovnom smislu, mjereći centimentre od poda - ona će vas lakše prihvatiti. U posljednjih nekoliko dana Druga je tako valjajući se na podu uočila mačku i, inače jako vesela po prirodi, uputila joj je više svojih neodoljivih osmjeha.
Tko zna, možda je mačka pala na to.

U svakom slučaju, trebalo im je punih pet i pol mjeseci da probiju led.
Strpljenje se isplatilo.
Naša maca dobila je još jednu malu ljudsku prijateljicu.

Oznake: macka, odgoj djece, ljubimac

17.12.2018. u 13:12 | 2 Komentara | Print | # | ^

Roditeljska očekivanja i njihove zamke

Kad su Prvoj bile tamo negdje dvije godine poludjela je za ZZ-Topom i operom.

Ovo sa ZZ-Topom je bilo prilično zabavno. Muž i ja nismo mogli ne imati osmijehe na licima dok se na svojim bucmastim nožicama njihala naprijed-nazad u ritmu Tusha i La Grangea. Meni kao nekakvoj 'rokerici' u duši je zbog njenog afiniteta prema toj vrsti mjuze bilo posebno drago.

Ali ZZ-Top su bili samo fora.

Prava stvar - ono ozbiljno - bila je opera. Kad sam skužila da ona opsjednuto gleda Opera Box na HTV-u, a potom da joj se sviđaju i neke partiture iz klasične i barokne glazbe, u glavi mi se stvorila primamljujuća misao:

'Bit će akademska glazbenica.'

Već sam je mogla zamisliti kako sjedi u orkestru, uspravna, duga, istegnuta vrata, s violinom na ramenu. Dama s gudalom.

Imala je i fazu kad je obožavala crtić o doktorici Pliško. Kad je na poklon dobila liječnički pribor za igru, revno se bacila na 'liječenje' svojih igračaka, baš kao i doktorica iz crtića. Mom ponosu nije bilo kraja kad je osvojila svoju prvu diplomicu - za uspješno 'liječenje' plišanih igrački u tzv. Bolnici za plišane medvjediće koja se svako proljeće organizira na Zrinjevcu. Ova improvizirana bolnica usred parka namijenjena je djeci koja se boje doktora kako bi im kroz igru pomogla odagnati strah.

Ne samo što se Prva ne boji doktora već obožava ići na preglede. Zato je svoju prigodu da se istakne i pokaže svoje vještine 'liječenja' u Bolnici za plišane medvjediće jedva dočekala.
I zasjala punim sjajem.

'Bit će doktorica', već sam je vidjela u bijleoj kuti, sa skalpelom u ruci,kako suvereno i smireno spašava nečiji život.

Nedavno su mi tete u vrtiću rekle da im se čini da ima dara za crtanje. Kod kuće sam isto skužila da rado crta i da je jako uspješna u crtanju geometrijskih oblika poput kvadrata i trokuta pomoću geometrijskog trokuta i ravnala te kruga pomoću šalice.
Kad mi je muž uz to spomenuo da je primjetio da se odlično snalazi u prostoru, u mojoj glavi već se spontano stvorila misao:

'Bit će arhitektica.'

Prva u spektakularnom, ostakljenom uredu u New Yorku projektira zgradu nekog novog muzeja... Nisam mogla ne zamišljati je...

Za nju često govore da je vrlo elokventna, inteligentna i napredna za svoju dob, a kad tome dodate i spoznaju da je po prirodi vrlo pedantna i da voli stvari raditi 'na pravi način', jasno vam je kako se jedna obična mama brzo može zanijeti u stvaranju vizije njene budućnosti. U toj viziji ona je nekako uvijek akademski uspješna, ima društveno priznatu karijeru i stabilan brak s nekakvim jednako uspješnim i pristojnim tipom u odijelu. Sve po pe-esu. I naravno, uspješno.

S druge strane, i suprugu i meni se nekako od starta nametnula potpuno drugačije vizija budućnosti Druge. Ona je beba koja se smije doslovno svemu.
Da. Doslovno. Svemu.
Gotovo da ne skida osmijeh s lica.

Pa čovjek kad je vidi spontano pomisli da će uvijek biti nekakva veseljakica.
Ona koju previše ne zanima ni akademski uspjeh (jer to je za one 'ozbiljne', kao Prva) ni karijera (i to je za one 'ozbiljne'), a vjerojatno će je i privatno privlačiti vrckave (čitaj: 'neozbiljne') osobe, ko što je i ona.

I zato će Prva biti akademska glazbenica/doktorica/arhitektica i ozbiljna do bola, a druga će raditi u pekari, ali će zato zabavljati cijeli kvart svojom veselom, vrckastom osobnošću. Da, da, bit će baš tako...

Maaaaaa... čekajte malo!!!

U jednom trenutku me je nešto ipak ošinulo. Da sam mogla, samu sebe bih ošamarila. Nekako sam ipak shvatila da takvim razmišljanjem mogu ozbiljno naštetiti svojoj djeci, naročito ako takve misli počnem izgovarati na glas.

Da, lijepo je maštati o uspješnoj budućnosti svog starijeg djeteta, ali što ako se ta mašta pretvori u očekivanja?
Što ako onda ta očekivanja ne budu ispunjena?
Što ako se, unatoč mojim naporima da tako ne bude, pojavi osjećaj razočaranja?
Što ako baš ona odluči baviti se nekim manje 'glamuroznim' zanimanjem i ako je akademski život ne bude zanimao uopće?

Ama baš ništa!

Prva je ne samo moje dijete već i osoba koja zaslužuje svoje puno poštovanje.
Osoba koju odgajam da sama nauči donositi odluke u životu i preuzeti za njih odgovornost.
Što god u životu odluči biti, čime god se odluči baviti, taj izbor trebam poštovati, inače ću pogaziti sve ono što je kao majka učim.
Ona nije tu da ostvaruje moje projicirane, neostvarene snove već svoje vlastite.

U istom trenutku prosvjetljenja shvatila sam da nisam fer ni prema Drugoj. Da, znam, na drugom djetetu je uvijek nekako manji pritisak, manje se od njega očekuje... jer sve se to već prošlo s prvim.

Ali opet, pretpostaviti da će dijete krenuti nekakvim 'manje ozbiljnim' putem jer je kao beba vrckavo je zapravo suludo. Da ne kažem 'bezobrazno.'
Neodgovorno.
Druga je još toliko malena da zapravo NEMAMO POJMA kakva će biti kao dijete, kamoli kao odrasla osoba.

Priznajem, i dalje u nekoj svojoj mašti vidim Prvu kako projektira zgrade i Drugu kako priča šale u društvu, ali nestao je onaj pritisak da tako baš MORA biti.
Bit će onako kako one odaberu.
Kuda će ih život odvesti, ne zna se još.
No ono što već sada znaju je ovo - tamo gdje je mama, tamo je dom.
Sve ostalo stvorit će same, najbolje što znaju.

Oznake: odgoj djece, talent, roditeljstvo

13.12.2018. u 13:28 | 1 Komentara | Print | # | ^

Ono kad i nisam baš dobra mama

'Biti mama je najteži posao na svijetu.'
'Odgajati djecu teže je od najzahtjevnijeg fakulteta'.
'Što je više djece rodila, to tu ženu više cijenim.'
'Žena daje život i zato je treba poštovati'.

Ovakve i slične fraze čula sam više puta u životu, od raznih ljudi. Da je odgoj djece u najmanju ruku izazovan uvjerila sam se već sada tijekom svog dosadašnjeg kratkog roditeljskog iskustva. Prva me koji put stvarno zna staviti pred zid.

Kad sama poželi nešto pojesti, ja joj to pripremim, a ona onda to prezrivo odbije.
Kad očajnički želim da požuri jer ćemo negdje zakasniti, a ona se ukopa u mjestu.
Kad joj nešto govorim i shvatim da govorim kroz nju.
Kad prkosi na način na koji nitko ne prkosi.
Kad mi kroz plač pokušava reći što je u datom trenutku smeta, ali ne nalazi prave riječi pa joj ne znam pomoći.

Da se razumijemo, imamo ona i ja dobrih trenutaka.
Recimo, lijepo nam ide kad je učim kuhati, pisati slova, crtati ili prepoznati razne vrste životinja.
Ponosna sam i na činjenicu da je Prva vrlo pristojna djevojčica koja se ustručava reći 'dobar dan', 'do viđenja', 'hvala' i 'molim.'
Dragovoljno pomaže u čišćenju, zna lijepo postaviti stol i uvijek odnese svoj tanjur kad je gotova s jelom.
Rijetko je se treba tjerati da ode na spavanje. Ona u pravilu u krevet odlazi sama.

I volim kad mi kažu da sam dobra mama.
Kad od mene traže savjet.
Kad mi kažu da su iz mog primjera odgajanja nešto naučili.

Unatoč svemu tome, ne volim kad me stavljaju na neku vrstu pjedestala naprosto zbog činjenice da sam rodila i nekog odgajam.
Nekome to možda laska, meni ne.
Jer kad mi poručuju da sam turbo-mega-super naprosto zato jer sam mama, i da su sve mame turbo-mega-super naprosto zato jer su mame, meni to stvara grozan pritisak.
Da stalno moram biti turbo-mega super naprosto zato jer sam mama.
A ja nisam uvijek turbo-mega-super kao mama.

Štoviše, nekad znam biti baš katastrofa.

Evo, danas sam, na primjer, otišla do svoje firme pokupiti karte za jednu dječju predstavu od kolegice. Firma je na sasvim drugom kraju grada od moje kuće. Povela sam Drugu sa sobom kako bih je potrebi mogla podijiti, ali sam kod kuće zaboravila njene pelene.
Kad sam shvatila, osjećala sam se ko plavuša iz vica.
Glupo.
Srećom, Druga je odlučila ne obavljati nuždu dok smo bile vani i tako me spasila od vlastite gluposti.

Ne tako davno otišla sam s njom u obližnji Kaufland. Autom. Ona je bila u 'jaju' u kojem se vozi dojenčad prije nego počne sjediti. U dućanu sam u jednoj ruci nosila 'jaje', a drugom sam vukla košaricu.
Uzela sve što mi treba, došla na blagajnu, platila, odšetala do lifta koji je dvadesetak metara dalje, ušla u njega i... shvatila da mi je beba ostala na blagajni. U 'jaju'.
Nda.... ono kad zadihano juriš natrag što te brže noge nose, brzo hvataš dijete koje, srećom, nije ni skužilo da me tih pola minute, minutu nema i svim silama nastojiš izbjeći poglede ljudi od kojih neki govore 'ajme, sirota', a drugi 'gluuuuupača.'
I znaš da imaju pravo.

Ni s Prvom uvijek ne zaslužujem nagradu za majku godine.

Recimo, više puta sam joj zaboravila odnijeti pidžamicu u vrtić.
Zaboravim joj i papučice kad preko vikenda odu doma na pranje.
U žurbi se ne sjetim kupiti joj sirup protiv kašlja.
Prenaglim u reakciji na neku njenu nepodoštinu.
Nisam uvijek onoliko strpljiva koliko bih trebala biti.

Sve u svemu, kao mama imam kako dobrih trenutaka, tako i onih loših.
Nije mi svaki dan isti i ne reagiram u svakoj situaciji jednako.

Nisam savršena.
Nisam nikakva turbo-mega-super mama već samo obična mama kojoj nekad i ne ide tako dobro.
I zato ne volim biti na pjedestalu zbog vlastitog majčinstva.
Preferiram jedan realniji, uravnoteženiji pristup ka majčinstvu koji će pomoći u razbijanju mita o majci kao nekakvog polu-nadnaravnom biću koje uvijek nasmiješeno, blažena izraza lica, suvereno riješava sve probleme s djecom u nekakvom stanju majčinskog zena.
Kako već rekoh, ja sam samo obična mama.

Oznake: odgoj djece, majka, majcinstvo, drustvo

05.12.2018. u 21:50 | 5 Komentara | Print | # | ^

Kad mala glava misli

Djeca su mi se dogodila prilično kasno. Splet životnih okolnosti je htio da Prvu dobijem s punom 41-om, a Drugu s pune 44. Nije da sam tako planirala, da mi je cilj bio dulje se 'iživjeti'. Jednostavno je tako ispalo. Već Prva je došla u trenutku kad sam bila poprilično uvjerena da djece neću imati nikad, da mi je neka viša sila, ako postoji, namijenila drugačiji životni put.

U svim tim godinama prije majčinstva susretala sam tuđu djecu. Neću lagati i reći da sam oduvijek obožavala klince i sebe čeznutljivo zamišljala s jednim djetetom koje mi se vješa oko noge, a s drugim na cici, ali nisam bila ni onaj tip osobe kojem djeca nesnošljivo idu na živce sve dok ne dobiju svoju. Obraćala sam na njih samo površnu pažnju stvarajući neke usputne dojmove koji su, naravno, uglavnom bili pogrešni.

Tada mi to nije bilo jasno, ali danas jest.

Recimo, bila sam uvjerena da klinci od neke tri godine mogu izgovoriti par jednostavnih rečenica i da je najkompleksniji razgovor koji s njima možete voditi otprilike na ovoj razini:

- Hoćeš li čokolade?
- Da.

Sad u kući imam trogodišnjakinju, a imam i svakodnevnu priliku vidjeti njene vršnjake iz vrtića i vidim koliko sam bila u krivu. Jasno, trogodišnjaci nisu još ni tjelesno i ni mentalno razvijeni poput pubertetlija, a kamoli poput odraslih osoba, a ono što im opako nedostaje i time kompromitira njihovu mogućnost donošenja životnih odluka je nedostatak iskustva. Ali bez obzira na to, sada slobodno mogu reći da se male osobe od tri godine, posebno one ženskog spola, mogu verbalno izražavati puno bolje nego što sam ja mislila. Prva je, recimo, u stanju izgovoriti rečenicu poput: 'Budući da u autu nemamo benzina, moramo ići na pumpu' i pritom razumjeti to što je rekla i staviti u odgovarajući kontekst.

I ne samo to. Trogodišnjaci su u stanju biti i prilično inovativni u razmišljanju, a pritom inovativnošću ne smatram samo nešto poput 'ajmo pošarati zidove vodenim pastelama' (mada smo prošli i to!) ili 'ajmo oprati mačku u veš mašini' (srećom, to nismo prošli).

Recimo, Prva mi je jučer rekla kako se veseli Božićnom drvcu.
Da se odmah ispravim... ona to spominje tamo negdje od ožujka.
Od onda pita:
- Kad će konačno zima i snijeg?
- A zašto ti je to važno? - redovno joj odgovaram protupitanjem.
- Jer onda imamo bor, i kuglice, i zvjezdu na vrhu. I darove. A kad je snijeg je i moj rođendan.

... i tako zapitkuje dobrih 9 mjeseci, unatoč tome što istovremeno obožava i ljeto i plažu.

Uglavnom, jučer smo opet razgovarale o drvcu i pojavio se problem - gdje ga staviti u našem malenom stanu. Do sad smo taj problem rješavali tako što bi sklonili njene igračke na drugo mjesto i tamo gdje su do tad bile postavili drvce. U međuvremenu se broj njenih igračaka povrećao pa ih više nije tako jednostavno skloniti, a tu je i zipkica na ljuljanje u kojoj spava Druga koja, naravno, također zauzima određen prostor koji je prije bio prazan.

Dok sam ja u sebi mozgala što, kuda i kako, Prva je osmislila rješenje. Neću pisati detalje jer sumnjam da bi ikog zanimao uvid u tlocrt našeg stana ali dovoljno je reći da je njena mala glavica došla do prijedloga koji će nam omogućiti postaviti drvce na željeno mjesto, a uz to i skloniti njene igračke na dva mjesta od kojih će joj oba biti dovoljno dostupna, a mi se nećemo spoticati preko njih dok prolazimo s jednog kraja stana na drugi. Ahm... barem ne previše.

Ugodno me je iznenadila ne samom idejom i već i elaboriranim načinom na koji ju je prezentirala.
Da mi je netko prije samo par godina rekao da jedna trogodišnjakinja takvo što može, rekla bih: 'Ah, opet se ova(j) pretjerano hvali svojim djetetom.'

A moja Prva i njene male prijateljice me sada već iz dana u dan ugodno iznenađuju svojom inteligencijom i svojim sposobnostima.
I zato sad shvaćam koliko sam prije griješila potcjenjujući djecu.
Danas razumijem da su djeca osobe itekako vrijedne poštovanja čije mišljenje doista vrijedi poslušati. Naravno, nećete djetetu prepustiti odluku o nečemu kao što je dizanje stambenog kredita ili taktika kako ćete kod šefa izboriti povišicu, ali često znaju one 'male', obične, svakodnevne stvari sagledati iz jedne svježe perspektive i ponuditi dobru ideju koja uz to nije kontaminirana predrasudama do kojih dovodi iskustvo. Što je Prva starija, to sve više uživam u razgovorima s njom i u slušanju njenih ideja i prijedloga, i nadam se da će jednako tako biti s Drugom.

Volim čuti njeno mišljenje.

Roditelji generacije u kojoj sam ja odrastala bili su drugačiji. Onda se defaultom smatrala filozofija 'ah, dijete je, što on(a) zna?'
'Dobro dijete' nije bilo ono dijete koje zna dati pametan prijedlog na pristojan način već ono dijete koje šuti.
Oni su mislili za nas i nama je to bio 'amen'.
'Ne smiješ piti sok nakon sladoleda' (usput, nikad nitko nije dokazao da je takvo što točno).
'Ovo su ti dobre cipele za kišu' (nema veze što su ružne).
'Tu ćeš sjediti kad dođu gosti, i bit ćeš tiho.'

Kad nama dođu gosti, Prva je dobrodošla s njima porazgovarati. Ne maltretirati već porazgovarati.
Reći - na pristojan način - što misli.
Pokazati što zna.
Sudjelovati.

Vjerujem da se samo tako, mogućnošću slobodnog izražavanja svojih ideja - koje mogu, ali i ne moraju biti prihvaćene! - može razviti u osobu koja će jednog dana biti u stanju bez kompleksa iskazati svoje mišljenje i koja neće dozvoliti da drugi misle u njeno ime.
Svaka kuća gradi se od temelja.
Slično je i s djecom.
Sad kad sam mama vidim da su tu temelji puno bolji no što sam očekivala.
Pretpostavke doista jesu majka svih zabluda.

Oznake: odgoj djece, inteligencija

03.12.2018. u 13:06 | 3 Komentara | Print | # | ^

Tata, kupi mi auto, bicikl i romobil... tata kupi mi sve

Približava se Advent, ili razdoblje osobnog bankrota ove obične mame. Ma koliko se trudim Prvoj prenijeti poruku da bit Božića i svega oko njega nije u poklonima već u osjećaju zajedništva, mira i suradnje (Druga je sa svojih pet mjeseci još premlada za primanje takvih poruka), s klincima poklone ne možete izbjeći.

Barem ja ne mogu.

Prvo je tu Sveti Nikola. Prva već zna pjevati nekoliko pjesmica o njemu, a neki dan je u vrtiću prvi put čula za Krampusa i njegovu šibu. I naravno, zna za čizmicu. Štoviše, dok druga djeca tu čizmicu objese na prozor večer prije šestog prosinca, nama ta ista čizmica visi na prozoru tijekom cijele godine.

Da se slučajno ne zaboravi da je treba napuniti kad dođe vrijeme.

Ove godine ćemo je prvi put napuniti s dva poklona na Dan Svetog Nikole.
Jedan za Prvu, jedan za Drugu.
Da, Druga je još beba i nema pojma što su Sveti Nikola i pokloni ali ja bih se, eto, osjećala odvratno da joj ništa ne poklonim. A i da budem iskrena, činim to iz nekih pedagoških razloga.
Zbog Prve.
Da odmah vidi da će ona i seka po pitanju poklona biti tretirane ravnopravno.

Ravnopravno će biti tretirane i samo par dana kasnije kad idu na jednu malu predstavu na koju su pozvane, a na kojoj bi se trebao pojaviti 'pravi' Sveti Nikola i podijeliti im poklone.

Kad smo već kod 'pravog' Svetog Nikole, Djeda Mraza, Djeca Božićnjaka, koga već... dok je Prva još bila beba, dvoumila sam se koju priču ću joj prodati. Što ću joj reći o tome tko zapravo donosi poklone na Božić.
Djed Mraz?
Djed Božićnjak)
Mali Isus?
Mama i tata?

Kako je ona po prirodi dosta 'prizemljena' - recimo, bez frke kuži da bića poput vještica, vila i gusarskih duhova postoje samo u crtićima - učinilo mi se prirodnim da joj jednostavno stvari prikažem onakvima kakve jesu i kažem joj da božićne poklone dobiva od mame i tate.

E, ali onda su u vrtiću krenuli sa spikom o Djedu Mrazu i sad ona vjeruje da joj poklone donosi Djed Mraz.
Ili Djed Božićnjak.
Ovisno o tome što joj je u datom trenutku lakše izgovoriti.
Mada mislim da kuži da ne postoji samo jedan Djed već da je to zapravo netko obučen u njega. Ali misli da je taj tip s bijelom bradom u crvenom kaputu kupio poklon za nju, a ne moj muž i ja.

Ove godine će, naravno, taj isti tip 'kupiti' i jedan poklon za njenu mlađu sestru i staviti ga pod bor.

Kad sve to prođe, dolazi nam siječanj. Mjesec kad kartica dolazi na naplatu.
I ne samo to.
Siječanj je mjesec u kojem Prva slavi rođendan.
Dakle - još jedan poklon.
Ovaj put samo za nju.
Ekskluzivno.

Već sad mozgam što ću joj kupiti, da joj se dopadne, a da nisam prisiljena donirati bubreg nakon svih tih silnih troškova.
Da, razmišljala sam o tome što ona želi.
Samo, tu postoji jedna sasvim sićušna caka - kad bih mladoj gospodični kupila sve što ona želi, mogla bih komotno krenuti s kupovinom danas i završiti tamo negdje kad krene na faks.
I vjerojatno ne bih sve uspjela kupiti.
Zato pokušavam upamtiti čime pili najviše pa se rukovodim mišlju da očito 'to najviše želi' pa će to i dobiti.

No moram joj priznati da je, unatoč pregrštu želja koja ima, divno dijete u jednom drugom aspektu. Unatoč dobi od samo tri godine, ona razumije da joj mama i tata ne mogu kupiti sve.
Barem ne odjednom.
Strpljiva je i zna mi reći, dok mi pokazuje na neku igračku na polici dućana: 'Mama, ja bih da mi ovo kupiš... Ali kupi mi kad budeš imala novca.'

Nije dijete koje će se posred dućana baciti na pod toptajući nogama i urlajući. Ima, zapravo, nevjerojatnu količinu razumijevanja za roditeljske financijske limite - kvragu, mislim da ih imaju više manje svi osim staraca Barona Trumpa i njemu sličnih - i za svoje godine je prilično strpljiva. Je da će za neke stvari svaki drugi dan spominjati da ih želi ali neće raditi scene dok ih ne dobije.

Da vjerujem u horoskop, rekla bih 'racionalna Jarčica'.

Srećom, ne vjerujem.
Inače bi me već hvatala jeza na pomisao kako će na razne tipove razočaranja reagirati Druga. Moja osjetljiva Račica.
Uostalom, s vremenom ću doznati pa ću vam ovdje napisati.

Oznake: sveti nikola, bozic, poklon, odgoj djece

29.11.2018. u 11:07 | 2 Komentara | Print | # | ^

Kako je Druga promijenila Prvu

'Pretpostavka je majka svih pogrešaka.'

U istinitost te tvrde uvjerila sam se kad sam pretpostavila da Druga neće Prvoj uopće biti zanimljiva tamo negdje do svog prvog rođendana. Dok ne prohoda i ne progovori.

- Neće ona što imati raditi s njom - govorila sam.

Ajde, očekivala sam da će mi pomagati u mijenjaju pelena, da će mi koji put asistirati oko kupanja bebe, donijeti komad njene robice iz ormara i slično ali nisam mislila da će ići dalje od toga.
Da će se zajedno igrati.
Da će se zajedno zabavljati.

Prevarila sam se.

Moja trogodišnjakinja pokazala se vrlo kreativnom u osmišljanju zajedničke zabave s mlađom sekicom. Prva zajednička igra pala je kad je Drugoj bilo svega tjedan, dva.

Posjet liječniku.

Druga leži na kauču i gleda u strop, Prva je 'liječi' svojim dječjim liječničkim priborom.

Mjeri joj temperaturu.
Sluša joj pluća stetoskopom.
Pregledava joj oči i uši povećalom.
Daje joj kapljice u uho.
Propisuje joj lijek za neku izmišljenu bolest.
Meni kao bebinoj mami izdaje upute kako postupiti kod kuće.

- Vašu bebu boli trbuh jer je pojela previše bombona. Ona mora jesti manje bombona i više jesti brokule i graška.
- Dobro, doktorice Prva, više ću paziti na svoju bebu drugi put - odgovorila bih joj.
- U redu. Do viđenja.

Zabavlja je i organiziranjem malih predstava koje sama osmišlja. Uzme nekoliko plišanaca, lutaka ili plastičnih figurica iz svoje kolekcije igračaka koje onda međusobno 'razgovaraju'. Tako su, recimo, neki dan Pepeljuga, plišani zeko i plišani lav došli na rođendansku proslavu Barbie.

Barbie je organizirala feštu, a njeni plišani prijatelji poklonili su joj imaginarni 'cvijet koji se otvori pa izađe princeza', i 'kockice za slaganje' dok joj je njena najbolja prijateljica Pepeljuga kupila imaginarnu ljubičastu haljinu za bal i - auto.

- Prva, je li Barbie dobila pravi auto ili igračku auto? - upitala sam je.
- Pa pravi auto, naravno! Pepeljuga voli svoju najbolju prijateljicu!
- A Prvaaaaaa.... koliko košta taj auto? Koliko kuna?
- Tri kune - spremno je odgovorila moja mudrijašica.

Zanimljivo, kad se igra da netko kupuje bocu piva, ta boca joj košta deset kuna.
No dobro, za razliku od nekih odraslih osoba koja ne razumiju da u životu sve na što su umislili da imaju pravo nije besplatno, Prva barem kuži da ono što imaš moraš platiti.
Za početak dovoljno.

Govorili su mi i da nakon rođenja drugog djeteta mogu očekivati regresiju u ponašanju Prve.

Da je moguće da će se dogoditi da će se praviti da se više ne zna odjenuti.
Da će ponovno piškiti u gaće i praviti se da je 'beba' koja bi skrenula pažnju na sebe.
Da će iz istog razloga prestati koristiti pribor za jelo...

I sama sam guglala i pronašla nešto o tome. Psihički pripremila supruga i sebe.

Dogodilo se nešto sasvim suprotno.

Pojava Druge Prvoj je omogućila da napokon svima pokaže da je ona 'velika'. Ajde, priznajem, doprinijela je tu i činjenica da smo je muž i ja mjesecima, tijekom moje trudnoće, pilili sa 'sad ćeš ti postati velika sestra, a onda će biti mala'.

Prva, naime, ima ego veličine Jupitera. I zato je jedva dočekala priliku da se pokaže većom, a time i sposobnijom, od nekog u kući - ako ne računamo mačku.
Eto njoj prilike za dokazivanje.

Od kako je Druga tu, Prva pršti ponosom zbog činjenica da ona 'više nije malena već velika'. I čini sve što je u njenoj moći kako bi nam to dokazala - da ona može ono što njena majušna sekica ne može.

Tako mi se, recimo, sve češće uvlači u kuhinju i želi mi pomagati. Za dijete svoje dobi, naučila je poprilično, a većinu stvari radi uz doista minimum moje pomoći.
Razbiti, istući i sfrigati jaje.
Skuhati kavu.
Napraviti mesnu juhu.
Smrviti začine u mužaru i ručicama oblikovati falafele.
Razvaljati valjkom tijesto za pizzu.
Umijesiti peciva.
Napraviti mafine...

Polako uči i guliti krumpire pomoću gulilice, zna oguliti luk prstićima, nasjeckati kuhanu bundevu... Često je moram i zaustaviti u njenim namjerama kako bih spriječila ozljeđivanje. Volja je, u svakom slučaju, tu.

Moja mala cura voli i počistiti. Stakla, pod, drvene površine.... birajte. Moram priznati da je u tome iznenađujuće pedantna i da rezultat koji ostaje iza nje u pravilu ne traži popravke.

Od djevojčice koju odjevaju mama i tata se tako reći preko noći pretvorila u djevojčicu koja se odijeva sama. Ne želi više da mi to činimo jer je ona 'velika'. 'Nije ona beba kao sekica.'

Porastao je i interes za učenje slova - opet, da pokaže da je ona 'velika, a ne kao seka koja ne zna čitati'. Ne samo što je poboljšala svoju vještinu čitanja pojedinih slova već sad zna napisati svoje i sestrino ime te 'mama' i 'tata' velikim tiskanim slovima. 'Ja znam, a Druga ne zna.'

Što je više promatram, to više vidim kako naglo sazrijeva.
Definitivno preuzima ulogu starije, pametnije i odgovornije sestre.
Regresija?
Zaboravite.

I tako je Druga, ni ne znajući, napravila pravo malo čudo. Samim svojim postojanjem pomogla je starijoj sestri hrabro zakoračiti gdje nikad prije nije i pomogla joj svladati novi, važan i neizbježan korak, jedan od mnogih koji vode prema odrastanju. A među njima se stvara jedno predivno prijateljstvo...

Oznake: odgoj djece, sestre, curice

17.11.2018. u 12:41 | 1 Komentara | Print | # | ^

Majčinstvo - od blaženstva do kaosa i natrag

Druga je već četiri četiri mjeseca s nama. Proletjelo je poput munje. I dalje je samo na cici, a dobra vijest je ova: već neko vrijeme noću spava šest, sedam sati u komadu.

Loša vijest: budi se oko 4:15, a onda navali na cicu kao da sutra ne postoji.

Taman negdje kad prestane s hranjenjem, oko 6 i nešto, budi se Prva i tako moji planovi da još malo odspavam redovito padaju u vodu. Prva želi svoj crtić i čašu mlijeka, ponekad i mali zajutrak, a potom joj treba pomoći spremiti se za vrtić.

'Pomoći' u ovom slučaju znači ovo...
Pobrinuti se da ne šeće po stanu gola.
Da se takva ne valja po tepihu.
Da ne izađe van u skafanderu po vrućini ili u sandalama po kiši i hladnoći.
Da obriše lice koje je umrljala čokoladom koju je prethodno ugrabila u frižideru.
Da požuri. Prva je, naime, beskrajno inteligentno i šarmantno, ali vjerojatno i najsporije dijete na svijetu. Njena sposobnost odugovlačenja ponekad poprima epske razine. Ako je se ne ponuka u stanju je po nekih petnaestak minuta stajati mirno, usput nonšalantno gledajući televiziju, s polunavučenim gaćama.

Taj talent za odugovlačenjem posebno dolazi do izražaja onda kada Druga plače i traži cicu.

Općenito, ponekad mi dođe da pomislim da su njih dvoje sklopile neku vrstu tajnog zavjereništva.
Jedna zaplače za cicom, druga plače jer joj ne paše večera.
Jedna plače jer je grči želudac, druga plača jer joj ne dam bombone.
Jedna plače jer želi da je se nosi, druga plače da ni sama ne zna znašto.

Uglavnom, imaju talent za stereo-urlanje.
U duetu.
U toj buci i kaosu onda moraš odrediti kojoj ćeš prije posvetiti pažnju.
Druga je beba pa je to obično ona, ali naša obiteljska Meryl Streep Prva je ponekad tako uvjerljiva u svojoj izvedbi da te pokoleba...

Takvi trenuci usklađenog kaosa, srećom, traju kratko - svega nekoliko minuta - ali kada stupe na snagu testiraju moje majčinsko strpljenje. Ako negdje na ovom planetu doista postoji vječno smirena mama koja uvijek uspjeva zadržati blažen izraz lica i stoički podnijeti svaku suzu, svaki urlik i svaki tantrum, moram joj reći:

- Gospođo, svaka čast.

Al' eto, život bi bio dosadan da smo svi savršeni.

Ponekad i Prva prokuži moje slabosti. Tako je, recimo, u subotu bila odlično raspoložena i cijelo vrijeme je o nečemu brbljala. Nije se gasila satima. Vrlo je elokventna i ima ugodan glasić ali nakon što nekih dobrih osam sati slušaš njeno brbljanje, lagašno ti dodija. Pa sam osmislila 'cunning plan'.
Barem sam mislila da je lukav.

- Hej, Prva, ajmo se igrati Male sirene!
- Možeeeee! A kako ćemo se igrati?
- Evo, ti si Mala sirena Ariela i sada si izgubila glas...

Njen odgovor?
- Maaaaa daaaaj, baš ću ti se ja tako igrati, lukavice.
... i posprdan osmijeh.

Toliko o mom 'lukavom planu' da ušuti.
Prestala je tek neka dva, tri sata kasnije. Taman negdje kad sam pomislila da će mi mozak eksplodirati.
Srećom da je Druga taj dan provela relativno mirno pa kaos nije došao do punog izričaja.

Da, u načelu je najteže kad su zajedno i kad svaka vuče na svoju stranu.
Nekada, doduše, upravo to što su obje sa mnom ima i svojih prednosti. Tako sam ih nekih dan obje odvela na tehnički pregled auta. Čim su dečki u stanici ugledali Prvu u svojoj autosjedalici i čuli glas Druge koja je dobila neodovoljivu želju podojiti se 'SADA', otvorili su mi treći, zaseban red i uzeli mi auto na pregled dok ja podojim Drugu u prostoriji za prijavu tehničkog pregleda i plaćanje. Tako sam izbjegla čekanje pozamašnog reda i otimanje potencijalnog kaosa kontroli.
Eto, nekad se isplati uzeti klince sa sobom.

Stvari najčešće funkcioniraju negdje između blaženstva i kaosa.
Obično se u svojim potrebama i zahtjevima izmjenjuju.
Jednoj upravo pripremim užinu, druga pokenja pelenu.
Jednu okupam i spremam joj se sušiti kosu, druga plače jer je nešto boli.
Jedna traži cicu, druga se sjeti da bi da joj se pomogne crtati vodenim bojama...

Trenutak mira najčešće nastupa tamo negdje oko 9, 9 i 30 navečer, kad obje zaspe.
U tom trenutku sam obično premorena za bilo što osim za gledanje nečeg na Netflixu.
Zato i frekventnost pisanja ovog bloga trpi.

Umara, ali ne mogu reći da mi je žao.
Skupljam ponekad zamorna ali zapravo predivna iskustva.
Računalo je tu.
Jednom ću ih i zapisati.
Pamtim ih.

Oznake: odgoj djece, sestre

05.11.2018. u 13:08 | 1 Komentara | Print | # | ^

Mali veliki problemi

Prva je prije nekih sat vremena otvorila ormar u hodniku, iz njega izvukla jednu kapu i stavila je na glavu. Kapa joj je bila prevelika pa joj je pala preko očiju.

- Mama, možeš li mi staviti ovu kapu da mi stoji kako treba? - zatražila je moju pomoć.
- Ne mogu, Prva. Ova kapa ti je prevelika.

Udri u plač.
Neutješni.

- Ali kaaaaaaakoooo ćuuuu ondaaaa biti šmiiiiinkeeeeriiiica?

I što na to odgovoriti? Dijete plače i istinski je nesretno, a ja u sebi pucam od smijeha. Sjećam se još iz vlastitog djetinjstva - jedna od najgorih stvari koje možete napraviti djetetu jest ismijavati njegove probleme, ma koliko oni trivijalni bili iz vaše perspektive. Njemu su ti problemi stvarni i doživljava ih vrlo duboko.

Zato sam suzdržala smijeh i, ne znajući odgovoriti izravno na njeno pitanje, postavila sam njoj jedno:

- A znaš li ti, Prva, što je to šminkerica?
- Pa to je kad staviš dobar šešir na glavu - ona brka pojmove 'šešir' i 'kapa'. - I kad imaš dobre cipele.
- A ti voliš imati dobre cipele?
- Daaaaaa. Ja o-bo-ža-vam cipele.

Što da velim, žensko i u duši, ne samo izgledom. Jednog dana će jednog jadnika jako namučiti. Ali ajde, barem je večeras otišla spavati dobre volje. Ulogu dežurne kužne šminkerice je, naime, preuzela njena plišana Minnie Mouse kojoj je uspjela navući svoje 'baletne' papučice. Tako je Minnie ispala 'jako fora' i jedan 'first world problem' je uspješno riješen.

Takve gluposti se događaju kad imate dijete od tri godine. Problem izbije niodkuda, poput oluje koja se iznenada nadvije nad to tog trenutka potpuno mirnim morem.

Jučer ujutro je, recimo, digla frku oko jednog svog plišanog lavića. Odlučila ga je uzeti u vrtić. Ne smiju unositi svoje igračke u samu vrtićku prostoriju jer nastane frka kad se neka od tih igračaka izgubi - a tete nemaju ni vremena ni volje paziti na svačiju osobnu igračku - pa pristaje takvo što nositi do svog garderobnog ormarića. Lavić je s nama krenuo na put, a onda odjednom frka:

- Ajme, mama, moraš ga popraaaaaavitiiiii?
- A što s njim nije u redu?
- Vidi kako mu ovo viri, otkini to. - shvatila sam da laviću na prsima viri jedan končić. Pokušala sam ga otkinuti prstima ali nisam uspjela pa sam joj zato odgovorila:
- Prva, dušo, ne mogu to sad otkinuti prstima. Kad se lavić vrati kući, to ćemo odrezati škarama i sve će biti u redu.
- Ali maaaamaaaaa...
- Morat ćeš se strpjeti do popodne.
- Ali vratimooooo se doooooma!
- Ne. Popodne.

Prilično sam sigurna da bih dobila drama queen ispad da je nisam nekako uspjela podsjetiti da je vrijeme da se sabere i krene jer će inače zakasniti na doručak u vrtiću.
Nevjerojatno ali to pali.
Doručak u vrtiću je važan.
Jer je tamo ekipa.
Oni je čekaju.

Zato je požurila i pristala da se problem s lavićem riješi nakon vrtića.
Tako je i bilo.

Problem mogu biti i 'mrvice' koje plivaju u juhi (komadići peršina ili mrkve).
Pogrešno pokrivanje dekicom.
Mlijeko u krivoj šalici.
Šešir koji ne paše na haljinu.

Da mi je netko ovakve stvari spomenuo prije no što sam postala mama, za takvo dijete bih, bez trenutka razmišljanja, rekla da je razmaženo.

Danas razumijem bolje.

Njen svijet je malen pa su stoga i njeni problemi maleni.
Ali njoj su veliki.

Nekako vjerujem da na meni nije da je uvjeravam u beznačajnost njenih problema.
Ne mislim ni da je dobro poticati dramljenje.
Ali zato mislim da je dobro pomoći joj da svoje male-velike probleme riješi.
Sama. Kad god je to moguće.
Vjerujem da tako gradi samopouzdanje. Vjeru u sebe i svoju sposobnost rješavanja problema.

Neki dan je, recimo, počela lagano očajavati nad komadom mesa na tanjuru.
- Ne mogu to jesti. Ti mi izreži.
Kako je za svoje godine već iznenađujuće vješta s nožem, odbila sam.
- Možeš to meso narezati sama. Samo polako, ne žuri i vidjet ćeš, uspjet ćeš.
- Ali ne moooguuuuu...
- Kako znaš da ne možeš ako ne pokušaš?
- Ma neeee mooooguuuu.
- Pitam te: znaš li da ne možeš ako ne pokušaš?
- Ne.
- Onda?

Razrezala je meso. Polako i malo nespretno ali konačan rezultat je bio zadovoljavajući.
I ona je bila zadovoljna sobom.
Jedan mali-veliki problem je riješen.

Tijekom njenog života bit će još mnogo takvih problema.
S vremenom će mali-veliki problemi postati veliki-veliki problemi.
Nadam se da će do onda naučiti da se sa svakim od njih može uhvatiti u koštac i, ako ga već ne može riješiti, da se može njime nositi.
Sama.

Ne spadam u one 'pusti sine, mama će' mame.
Spadam u 'kćeri, ti to možeš' mame.
Već sad vidim, jedna riječ ohrabrenja, izrečena na pravi način, može učiniti čuda.
Pomaže joj da otkrije sebe i svoje sposobnosti.
Da prijeđe do tad nezamislive granice.
I kad ja jednog dana ne budem tu.

Oznake: odgoj djece

24.10.2018. u 21:48 | 1 Komentara | Print | # | ^

Moja mala teoretičarka zavjere

Neki dan smo Prvu vodili u zoološki vrt. Dugo nismo bili pa se zaželjela. Vjerovali ili ne, ona od svega tamo najviše voli gledati zmije i krokodile. Ajde, za krokodila mi je jasno - podsjeća je na Tik Tak Kroka iz crtića Jan i nigdjezemski pirati ali da me ubijete ne razumijem zašto su joj zmije tako fora. Ali eto, jesu.

Taj mali izlet bio bi predivan da na nismo, već kod samog ulaza, naišli na štand s đinđama na kojem se, između ostalog, prodavala figurica Owlette. Ako imate klinku moje dobi, onda vjerojatno znate tko je Owlette. Ako i ne znate,nije bitno. Lik iz jednog Disneyevog crtića koji vas trenutno promatra s polica svih dućana koji prodaju dječje igračke. Curica u kostimu sove. Dječja super-junakinja.

- AULEEEEET! - uskliknula je Prva s ushitom na razini kokošaste američke tinejdžerice koja je upravo postala kraljicom maturalne večeri.
- O, ne - izgovorili smo muž i ja u isto vrijeme i pogledali se.

Nekako smo je uspjeli uvjeriti da smo u zoološki došli gledati životinje, a ne kupovati figurice iz crtića. Prihvatila je to.

Barem smo tako naivno pomislili.

Posjet zoološkom trajao je neka tri sata, a tijekog tog razdoblja Prva je otprilike svake tri minute ponavljala kako želi da joj kupimo Owlette. Na primjer:

- Vidi, Prva, koje su ono fora životinje s prugama?
- To su zebre, mama. A sad idemo kupiti Owlette.

Ili:

- Prva, zlato, vidi što rade ovi tuljani!
- Igraju se loptom. A sad idemo kupiti Owlette.

Ili:

- Napravit ćemo malu pauzu i pojesti sladoled. Tko je za?
- Ja! Ja! Ja! A onda idemo kupiti Owlette!

Uglavnom, upilila nas je s Owlette gore nego vegan s nabijanjem krivnje mesožederima.

I uspjela je. Nda, znam da smo povukli pedagodiški potpuno pogrešan potez ali da su svi roditelji savršeni djeca im ne bi odrastala u ljude kao što su Plenković i Kušćević. Ovako se tješim da smo samo dio šireg, nesavršenog kluba.

Uglavnom, kupili smo joj Owlette. U šoping centru blizu kuće, na karticu.

Oduševila se. Ako ništa drugo,to dijete zbilja cijeni kad joj nešto kupiš i to nedvosmisleno pokazuje. Uzela je svoju omiljenu malu junakinju i odmah se krenula igrati njome. I sve je bilo super.

Do dva dana kasnije.

Ujutro sam joj pomagala spremiti se za vrtić istovremeno pokušavajući dojiti Drugu koja nekako ima talent očajnički tražiti cicu baš onda kad imam najviše problema oko Prve. Za razliku od nekih drugih jutara kad se natežemo oko odjeće, obuće i frizure - pa onda dobijem ogorčeno 'ali ne mogu OVAKVA u vrtić!' - ovog puta je sve išlo vrlo glatko. Odjenula se, obula, popila svoju uobičajenu šalicu jutarnjeg mlijeka te upitala:

- Mama, mogu li se, prije nego odemo u vrtić, ovdje malo poigrati s Owlette?
- Može, dušo.

A onda... šok. Udri u plač, ko kišna godina.

- Maaaaamaaaaaaa, Owlette je pokvaaaaaaaareeeeenaaaa! Popravi je!
- Pa kako to? Daj da vidim što nije u redu...
- Ruka joj se kliiiimaaaa!

Pogledala sam ruku. Može njima mahati naprijed-nazad, dignuti ih u zrak, držati ih uz tijelo ili ih odmaknuti od tijela, poput krila ptice.
Ovo posljednje pokazalo se kobnim.

- Vidiš? Ova ruka joj se kliiiimaaaa!
- Prva, zlato, njoj se ruka ne klima. Ona samo širi svoje ruke, kao što to možemo i mi...
- Ali neeeee.... kliiiimaaaaa seeeee!
- Ma ne klima se. Pogledaj... - raširila sam ruke - vidiš kako ja sad širim ruke? A? Vidiš li?
- Mmmdaaa...
- Evo, pogledaj! I tvoja sekica sad tako drži ruke - mislila sam da ću profitirati time što je Druga upravo na isti način raširila svoje ručice odmarajući pored nas - Ajde sad i ti tako stavi ruke. Kao ptica. Kao sovica!

Raširila je ruka, a ja sam je pogledala onim 'eureka' pogledom koji je trebao reći: 'Sad smo riješili ogroman misterij i sad je sve dobro.' A kad tamo...

Novi prolom suza i:
- Ali klima seeeeeeeeee...

Očajnički sam se trudila objasniti joj da se ruka lutkice ne klima i da je potpuno normalno da je može, kao i onu drugu, odmaknuti od tijela.

Onda sam pozvala muža, koji je u tom trenutku također bio kod kuće, u pomoć. Pokušao je i on.

- Dušo, tvoja Owlette radi savršeno. Ništa ne treba popraviti.

Zaboravite.
'Ruka se klima' i gotovo.

Zabrijala je na to ko teoretičari zavjera na chemtrailse ili HAARP. Što se više trudiš prezentirati racionalne argumente, to ih ona sve strastvenije odbija. I nervira se.

Na putu do vrtića šutjela je cijelo vrijeme.
Nadurena jer joj ne želimo 'popraviti' njenu voljenu Owlette.

Kad smo stigle pred vrata, uputila mi je ove riječi:

- Okreni se i idi. Ja danas ne idem doma. Ostajem u vrtiću.

Odlučila je ne imati posla s izdajnicima koji joj u lice lažu da je s njenom igračkom sve u redu, a nije, i koji su joj hladnokrvno odbili pružiti pomoć. U tom trenutku bili smo joj valjda najgori roditelji na svijetu.

- Da onda ne dođem po tebe danas popodne? - podbola sam je.
- Kako hoćeš. Ostat ću ovdje ili idem baki - nije se dala. - Ona će mi možda HTJETI popraviti moju Owlette.
- Ali, ona nije pokvar...

Nije imalo smisla. Otišla je uvrijeđena.

Srećom, smirila se do popodneva kad sam došla po nju pa se nismo morale natezati oko toga gdje će mlada dama dalje živjeti. Taman kad sam pomislila da je konačno sve u redu veli ona meni:

- A Owlette? Hoćemo li je sad popraviti?

I tada sam odlučila toj priči dati još jednu šansu no ovaj put bez suvišnih objašnjenja, bez pokušaja uvjeravanja, bez moljakanja i bez straha hoće li shvatiti. Samo sam rekla:

- Ne. Nećemo. S njom je sve u redu.
- Dobro, mama.

U glasu sam joj, prvi put od kako je ta njena fiksacija 'popravkom' krenula, osjetila prihvaćanje. Od onda više ne spominjemo popravke...

Oznake: igra, odgoj djece

16.10.2018. u 21:44 | 1 Komentara | Print | # | ^

Kad bake kupuju

Dio današnjeg jutra provela sam surfajući, tražeći recepte za torte i kolače koji se rade s Čokolinom.

- Jer Prva jako voli Čokolino.

Ovo je bio odgovor mojih roditelja na moje pitanje zašto su mi, prilikom posljednjeg posjeta s mora, donijeli količinu Čokolino praha koja bi bila dovoljno za nahraniti omanje afričko selo. Da, istina je, Prva zbilja jako voli Čokolino. Ali da bi stigla pojesti sve ono što su moji starci donijeli dok je taj Čokolino još u dobrom stanju, vjerojatno bi se trebala prežderavati njime barem tri puta dnevno barem mjesec dana u nizu, po mogućnosti bez uzimanja drugih prehrambenih sastojaka u međuvremenu.

Je, voli ona Čokolino ali nije da ga baš voli jesti svaki dan.

I eto, zato tražim recept za kolač.

Slična priča ponavlja se i kad im Prva ode u posjet. Onda je, doduše, ne zasipaju Čokolinom već sirom i vrhnjem. Jednom sam ovlaš spomenula, tamo negdje dok su Prvoj bile dvije godine, da ona, kao prava Purgerica po tati, to jako voli jesti i kako je to super je je to za djecu zdravo...

Bilo je to dovoljno da je svakodnevno, dok im je u posjetu, uporno nukaju sirom i vrhnjem, čak i kad dijete za to nije raspoloženo. I čude se ko pura dreku kad ona to neće.

- Pa kako?! Pa ona to voli!

Nda, volim i ja čizkejk ali ne znači da bih ga zato jela baš svaki dan.

Sa suprugove strane obitelji također se javlja jedna vrsta opsesije istim proizvodom, doduše ne prehrambenim. Njegova majka, baka mojih djevojčica, Prvoj opsesivno kupuje pidžame. U jednom trenutku mala je imala pidžama ko pokojni Hugh Heffner kućnih ogrtača. Mogli smo slobodno organizirati dječju modnu reviju s pidžamama.

- Jer nikad se ne zna... uvijek to dobro dođe - kaže nam svaki put.

I tako mi skupljamo pidžame.
Naravno, zahvalni smo na svakom poklonu, pa tako i na njima, ali kad u ladice komode prepunjene pidžamama ne stanu, recimo, haljinice, majice i hlačice, onda si ne možeš pomoći da ne kreneš proklinjati te vražje pidžame.
Jasno, u sebi.

Osim fiksacije određenim proizvodom, naše obiteljske bake dijele još jednu zanimljivu zajedničku naviku.

Uvijek kupuju preveliku odjeću i obuću.

Druga, recimo, sada nosi broj 68. Ako bi joj netko kupio odjeću koja se nosi usred čiče zime - dakle, tamo negdje oko Nove godine - logično bi bilo da joj kupi odjeću broj 74 jer će do tada šezdes'osmicu vrlo vjerojatno prerasti.

Njene bake kupit će joj veličinu 86.

- Za svaki slučaj, da ne bude premalo.

Problem je samo u tome što će njoj taj broj 86 pristajati tamo negdje usred ljeta što znači da tu odjeću vjerojatno nikad neće imati prilike odjenuti.

Moji starci su prije nekih par mjeseci Prvoj kupili par prekrasnih ružičasto-bijelih tenisica.
Broj 29.

Prva sad nosi 27.
Iskreno, nemamo pojma kada će nositi 29.
Obzirom na brzinu rasta njenog stopala, za nekih godinu dana. Možda i godinu i pol... Ne znam. U svakom slučaju, proći ćeš još neko vrijeme.
U međuvremenu par gore spomenutih tenisica zauzima mjesto u ormaru. Točnije rečeno, morali smo ih, zbog ograničenog prostora u malom stanu, pospremiti na jedno drugo, skrovitije mjesto gdje se ne nalaze odjeća i obuća koje se trenutno nose. I da ne vabe Prvu kojoj je teško objasniti da ih ne može nositi već sada, osim ako uz njih na sebe ne stavi jedno četiri para debelih zimskih čarapa.
Što ako zaboravimo na njih do trenutka kad budu spremne za uporabu? Iskreno se nadam da nećemo.

A sve to iz već predvidljivog razloga.

- Za svaki slučaj, da ne bude premalo.

Sada se samo možemo nadati da će te tenisice dobiti svoju priliku zablistati u pravoj sezoni.

Slično se nadamo i za jedan ogrtač kojeg će Prva po svoj prilici nositi tamo negdje pred polazak u osnovnu školu.
Ako do tad svi skupa ne zaboravimo na njega.

Oznake: baka, odgoj djece

11.10.2018. u 12:21 | 5 Komentara | Print | # | ^

Beba mi je gladna - strah svih strahova jedne mame

Druga me je neki dan ugodno iznenadila.

Počelo je u subotu, negdje oko šest ujutro. Probudila sam se prilično ukočena jer sam, po običaju, zaspala na ne baš udobnom kauču pored bebine zipke koja se, zbog nedostatka prostora, nalazi u dnevnoj sobi. U malo više od tri mjeseca koliko je Druga s nama, svakog jutra - a često i usred noći - budi me njen plač.

Ovaj put probudila sam se sama. Valjda me vražji kauč doveo do krajnjih granica. Ustala sam i pogledala prema zipki, da vidim kako je Druga, a kad tamo...

Ona leži unutra, potpuno budna! I igra se! Šuteći!

- Eto. Nakon malo više od tri mjeseca smo to dočekali - pohvalila sam se mužu oko dva sata kasnije, kad se i on probudio. - Naša bebica je počela biti sebi samodovoljna.
- Odlično.

Oduševljenje broj dva uslijedilo je par sati kasnije.

Mladu gospodičnu ostavila sam, na kratko, na onom istom kauču dok sebi u kuhinji - iz koje se proteže pogled pravo prema kauču - otišla natočiti si piće. Ostavila sam je tik uz naslon za leđa, na trbuhu, kako bi vježbala dizanje glavice koje joj sada, doduše, već ide odlično. Izvukla sam bocu mineralne iz hladnjaka, natočila si, otpila gutljaj i bacila pogled prema kauču. A tamo...

Ona leži na leđima!
Okrenula se.
Sama.
Prvi put.

Kasnije je to još jednom ponovila.

Muž i ja smo bili oduševljeni jer se, prema tablicama motoričkog razvoja bebe, takvo što može očekivati tek s četiri mjeseca.
Divno.

I tako je, u atmosferi općeg oduševljenja, subotu zamijenila nedjelja.
Ujutro je još sve bilo super. Cikila je, mazila se, gugutala i fino zaspala. Negdje oko dva popodne se probudila i krenula na cicu.

Stavi je usta, puvuče dva puta i... pljuc van i udri u plač.
Neće više tu cicu.
Stavim je na drugu - obično to pali.
Opet ista priča. Cuc-cuc dva puta, pljune van i urla.
Dignem je na rame, u vertikalni položaj, smiri se.

- Muči je želučić - zaključili smo muž i ja. Da ima Holmesa i Watsona za starce ne bi došli do tako epskog zakjučka.

Kod Druge ti napadaji plača uzrokovani probavnim smetnjama obično traju oko pet minuta i onda prestanu.

Ovaj put je to trajalo četiri sata.
Čitavo to vrijeme evidentno je pokazivala da umire od gladi, ali da zbog bola ne može mirno jesti.
Na trenutke nije više pomagao ni vertikalni položaj.

Mene je već lagano oblio hladni znoj, i to ne samo zbog činjenice da me bole križa od silnog nošenja bebe- naime, vertikalni položaj je palio (kad je palio) samo do stojim, ne i dok sjedim.

- Beba mi ništa ne jede već satima.

Izgovorila sam tu rečenicu užasnuta. I onda sam konačno shvatila...
Konačno sam shvatila zašto me moja majka godinama živcirala do maksimuma rečenicom: 'Jesi li jela?'
Gdje god da odem, što god da radim, toj ženi je prvo pitanje uvijek bilo: 'Jesi li jela?'

- Ne, mama, odlučila sam se izgladnjivati - odgovorila bih joj kolutajući očima. - NARAVNO da sam jela, nego što bih?

Da sam u takvom trenutku spašavala svijet od vanzemaljske invazije, mojoj mami bi prvo pitanje bilo: 'A jesi li jela?'
Uffff, kako to ide na živce. ČEMU?

Slušajući svoju bebu kako plače napokon mi je sinulo.
To je iskonski strah.
Strah koji prkosi obrazovanju.
Strah koji prkosi svemu što si pročitala na internetu.
Strah koji prkosi svemu što su ti drugi rekli ili napisali.
Strah koji nadilazi zdrav razum.

Strah da ti dijete neće jesti.
Strah da zato neće preživjeti.

Taj strah nadilazi sve.

U takvom momentu zaboraviš da NITI JEDNO tromjesečno dijete nije permanentno odbilo dojku.
Zaboraviš da NITI JEDNO tromjesečno dijete nije imalo ama baš nikakve zdravstvene posljedice jer u datom trenutku nije jelo četiri sata u nizu. Kvragu, Druga sad toliko spava noću, u komadu. Dakle, MOŽE preživjeti bez cice četiri sata u nizu. U čemu je onda bila razlika?

Ne znam...
Valjda u tom glasnom plaču.
U osjećaju nemoći i nekompetencije jer ne mogu nahraniti vlastito dijete.
Šugav osjećaj.

U konačnici se smirila i prihvatila cicu.
Bol se smirila i nestala je kako je i došla.
Ona ponovno redovno jede i sve je u savršenom redu.
Neka tako i ostane.

Oznake: beba, majka, odgoj djece

10.10.2018. u 11:03 | 2 Komentara | Print | # | ^

Učimo dane u tjednu

- Mama, kupi mi kalendar kakav ima Minnie Mouse - zamolila me nedavno Prva.

Gledala je Klub Mickeya Mousea i tamo vidjela da Minnie ima svoj tjedni kalendar koji je podsjeća na pojedinu dužnost koju mora izvršiti određenog dana.

- Dušo, ne mogu ti kupiti takav kalendar. Toga nema na prodaju, to je samo u crtiću.

Udri u plač.
Neutješno.
Ona hoće kalendar.
Baš takav.

U takvim situacijama nema druge nego čekati da se malo smiri. Svi pokušaji diplomacije, uvjeravanja i sličnog uzaludni su.
Čekala sam.
Objasnila.

Prihvatila je da ne može imati BAŠ TAKAV tjedni kalendar. Ali ona i dalje hoće da joj se kupi nešto slično.
Idemo... uvjeravanje, drugi čin.

Konačan ishod: pristala je da zajedno napravimo njen osobni kalendar, prilagođen njenoj dobi i uvjetima u kojima živi.

Prvo smo krenule u obližnji Kaufland po bilježnicu. U moru bilježnica koje su tamo na raspolaganju ubile smo se dok smo pronašle jednu koja ima stranice s čisto bijelim papirima, bez crta. Kvragu, očito starim. U moje doba je toga bilo kol'ko 'oćeš. Sad smo jedva našle.

- U to ćemo upisati moje zadatke tako da znam što moram planirati svaki dan.
- Točno, Prva.

Tako i bi.
Nacrtala sam joj, uz dogovor s njom, sedam crteža drvenim bojicama. Kako je zadnja stvar koju mi je onaj gore dao talent za crtanje nisu baš Rembrandt ali, srećom, dijete za to nije briga. Njoj se sviđa.

Iznad svakog crteža je naziv određenog dana u tjednu, a ispod je navedena dužnost koju mora obaviti. Krenule smo prošli ponedjeljak. Dužnost: nahraniti mačku.

Prošlo je dosta dobro. Suhe keksiće joj je dala bez frke, samo se malo oglušila na moje opetovano 'dosta... dosta... maci je ovo dosta.' Tako je mačka neočekivano dobila gozbu. Nije nam zamjerila.
Prvoj, doduše, iz nekog razloga nije bilo simpatično davati joj mokru hranu iz vrećice. Pa smo to izvele zajedničkim snagama. Kako izgleda kad čak četiri ruke grabe čajnom žličicom hranu iz mačje vrećice pokušajte zamisliti. Ne mogu opisati.

Utorak je bio dan za kuhanje s mamom. Vele da je takvo što dobro uvesti je da će dijete biti zainteresiranije za hranu od doma ako samo sudjeluje u njegovoj pripremi.
Naime, moje kuhanje hvale svi koji su ga probali.
Osim Prve.
'Vrtić bolje kuha.'
I zato se često natežemo oko hrane. Osim što jede užasno sporo, zna biti vrlo probirljiva.
Pa sam uvela Dan kuhanja s mamom.

Ispalo je super. Skuhala je svoju prvu domaću, goveđe-pileću juhu. OK, uplašila se ubaciti komade mesa u lonac ali zato je ogulila dva luka, očistila četiri velike mrkve i komad celera, dodala kocku i sve začine, ulila vodu i na kraju dodala rezance. Naravno, sve uz moj nadzor.
Juha joj je ispala super.
I što je najljepše od svega, pojela je krcat tanjur.
Dakle, teorija da će klinci rado pojesti ono što sami skuhaju ovaj put se pokazala točnom.

Srijedu sam odlučila proglasiti Danom za učenje čitanja.
Prva zna pročitati sva slova u abecedi (velika tiskana), osim što je još malo bune B i D te L i J. Ah, tko bi upamtio gdje je jedan trbuščić,a gdje su dva, i na koju stranu ide koja kukica?
Uglavnom, krenule smo. Napisala sam joj tri rečenice koje smo zajedno slovkale.
'Mama voli Prvu.'
'Prva voli tatu.'
'Tata voli drugu'.

Slovkanje je išlo odlično,a onda je trebala prepoznati riječ 'voli', koja se ponavlja tri puta.
E, tu je već malo zapela.
Vidi svako pojedino slovo, ali ne može ih spojiti u riječ.
Ne brinem ni najmanje. Još je zbilja malena. Bitno je da se zabavljamo.

Četvrtkom je dočekala jednu od svojih omiljenih aktivnosti.
Čišćenje.
Već mjesecima me iznenađuje koliko je to dijete vješto u baratanju sredstvima za čišćenje i krpama.

- Joj, baš je ovo čišćenje zabavno! - uskliknula je nakon jedno sat vremena rada.

Nda. Ajde, barem nekome.
Uglavnom, pomogla mi je.
Ne ono 'pravim se da mi pomaže, a onda počistim za njom.'
Ne. Zbilja je pomogla.
Trogodišnjakinje ne treba potcjenjivati.

Petak je bio dan za presvlačenje Druge. Točnije rečeno, dobila je zadatak da je jednom presvuče.

- Mama, ja bih da to ipak zajedno.

Pristala sam. Prvoj nije problem Drugoj promijeniti pelenu (nekad igranje 'mame' u vrtiću zbilja pomogne) ali skinuti joj odjeću i staviti pidžamicu ipak je, očekivano, bilo previše za nju.
Zato smo bebu presvukle zajedničkim snagama. Druga baš nije olakšala time što se pokakala dva puta tijekom presvlačenja, a onda je još i zaslinila tek odjeveni bodi. Pa se operacija Presvuci bebu odužila više no što smo planirale.
Ali... završilo je dobro. Druga je preživjela, a Prva je bila zadovoljna obavljenim dnevnim zadatkom.

Danas je subota i čeka nas učenje crtanja. Probat ću joj malo pokazati kako nešto obojiti, a da ne prijeđeš preko crte. Poznavajući njenu ljubav prema likovnim aktivnostima, to bi joj moglo biti zabavno. Nije da je baš mogu naučiti postati slikarskim virtuozom, ali to nije ni cilj. Cilj je zabaviti se.

Sutra peremo odjeću. Ubacujemo u veš mašinu, okrećemo onaj okrugli gumb i stišćemo tipkice.
To je već radila pa vjerujemo da neće biti problem.
Usput ćemo okupati i kojeg plišanca. Prva tome pristupa posebnom pažnjom.

Sada zna da tjedan ima sedam dana i zna ih nabrojiti, redom.
Još, doduše, pojma nema što znači 'mjesec dana'.
A i malo brka pojmove 'jučer' i 'sutra' pa tako, recimo, kaže 'sutra sam u vrtiću papala graškiće.'
Nema veze. Naučit će. Bit će još dana u kalendaru.

Oznake: tjedan, kalendar, odgoj djece

06.10.2018. u 13:04 | 3 Komentara | Print | # | ^

Sedma od devet

- Prva, kako je danas bilo u vrtiću?
- Dobro.
- A što ste danas radili?
- Ne bih razgovarala o tome.

'Ne bih razgovarala o tome'.
To je standardni odgovor kojeg dobijem od svoje starije gospođice gotovo svaki put kad joj postavim pitanje vezano uz aktivnosti u vrtiću.
Kažu mi mame curica iz njene vrtićke grupe da i one izbjegavaju odgovor na to pitanje.
Organizirale su se u zavjeru šutnje.
Omerta.

I zato mi, osim čitanja znakova između redova kroz igru s Prvom, preostaje samo jedan pouzdan izvor.
Tete.

Kad dođete po dijete u vrtić ne možete realno očekivati da će vam puno toga stići reći. Nije, naime, zgodno pričati s jednom radoznalom mamom dok vam se jedno dijete vješa oko noge, drugo vas vuče za rub suknje, treće tamo negdje u dnu prostorije vrišti 'tetaaaaaa, Laaaaara me je udaaaarilaaaa', a četvrto s drugog kraja prostorije doziva 'tetaaaaa, mooooram piškiiiitiiii'.
A uz to je tu i vaše dijete koje neke stvari možda ne bi trebalo čuti.

Zato postoje individualne konzultacije.
Jednom na semestar imate priliku, kao roditelj (ili par roditelja) sjesti na samo, bez vlastitog djeteta i bez tuđe djece, na otprilike pola sata i popričati o svom djetetu.
O tome kako provodi dane u vrtiću.
Kako se ponaša.
Kako jede.
Kako spava.
Kakav odnos ima prema tetama. Sluša li ih.
Kakav odnos ima prema drugoj djeci.
Čime se voli igrati.

O čemu god želite.
Možete sami predložiti temu, ali ne morate.
Sve prolazi i sve je dobro.

Do sad je u vrtiću od Prve to funkcioniralo tako da je na oglasnoj ploči njene grupe, na hodniku ispred vrata, bio papir s isprintanim datumima, a vi ste upisali ime i prezime svog djeteta uz onaj datum konzultacija koji vam najviše odgovara.

Pitam neki dan tetu kad će staviti popis za ovaj semestar jer vidim da ga još nema. I veli mi ona:
- E, ne može, sad organiziramo konzultacije na drugi način.

'Drugi način' znači da vi kao roditelj konspirativno priđete teti, šapnete joj u uho da želite individualne konzultacije za vaše dijete, onda ona krajnje diskretno pogleda u svoju supertajnu bilježnicu je li taj termin slobodan pa vam odgovori može li. I onda se supertajno dogovorite za supetajni sastanak.

Jer nitko ne smije znati da ste vi otišli u vrtić i razgovarali o vašem djetetu s njegovom tetom.
Jer je to povreda djetetova privatnosti.
Jer 'dž-di-pi-ar'.
Jer... glupost.

I prije uvođenja GDPR-a bilo mi je kristalno jasno da nije baš pametno svakom manijaku dozvoliti slobodan prilaz svom djetetu i nuditi mu na pladnju informacije o njemu.
Zato, recimo, smatram dobrom ideju da se tetama u vrtiću preda popis osoba koje mogu vidjeti vaše dijete u vrtiću i podignuti ga iz njega.
I zato nikad javno nisam napisala u koji točno vrtić Prva ide.

Ali... spomenuti da ona baš taj i taj dan ima individualne konzultacije, i to pred samim vratima njene vrtićke prostorije, u vrtiću u koji se ionako ulazi pomoću šifre?
Od koga je tu točno skrivamo?
Od druge djece u grupi koja su ionako nepismena i ne znaju pročitati što piše na toj oglasnoj ploči?
Od njihovih roditelja? Jer oni, kao, inače nemaju pojma tko je ona i neće čuti od svoje djece da je 'mama od Prve danas došla u vrtić i ušla s tetom u onu sobu?'
Dajte, molim vas.

Također sam, u superkonspirativnoj atmosferi, morala potpisati da pristajem da se njeno ime i prezime vidi na eventualnim njenim crtežima koje će objesiti na zid.
Naravno da želim da se vidi. Ako napravi nešto lijepo, njome se ponosim. Želim da se to istakne.

Na zidu vrtića, pored ulaza, popis upisane djece ove školske godine. Nema više imena i prezimena. Samo nekakvi kodovi. I sad već znam, kad se Druga upiše, neće joj na zidu pisati ime i prezime već nešto poput H-31987/6.
I Prva, kažu mi, isto sad ima svoj tajni kod.
Da ne bi slučajno za nju saznali oni koji je ionako već znaju.
Oni koji je pozdravljaju nasred ulice pitanjem: 'Ej, Prva, di si?' Jer su je već upoznali u vrtiću, kad su kupili svoju djecu iz njega, ili zato jer su dio osoblja.

Jedan tata je stajao pored mene dok sam slušala novine o GDPR-u vezane uz individualne konzultacije. U šali je predložio da se vrtić ukopa 20 metara ispod zemlje kako mu nitko ne bi mogao doznati lokaciju. Usput smo došli i do zaključka da je vrag odnio šalu i da uskoro neće biti dobro ni svoje dijete zazvati njegovim pravim imenom.
I zato sam poviknula:
- Sedma od devet, hajde, idemo kući!

Oznake: odgoj djece, vrtić, gdpr, privatnost

01.10.2018. u 20:34 | 1 Komentara | Print | # | ^

Je li mi kći dovoljno feministica?

Prva je prilično skromno dijete kad su materijalne želje u pitanju. Tako joj je jedna od najdražih igračaka koju ima plastični brodić kojeg sam joj svojedobno kupila u Konzumu za 11 kuna. Sa svojim 'Barkijem' igra se u kadi skoro svaki put kad se kupa, a prošle je godine putovao i s nama na more.

Kad nešto poželi, toga se drži.
Nije jedno od one djece koja se bacaju po podu u dućanu, dobiju igračku, a onda dođu kući i shvate da je zapravo nisu htjeli.
Ili one koja igračku odbace nakon dva dana.
Prva se s igračkama koje dobije igra mjesecima, s nekima čak i godinama. Često starije igračke integrira u igru s novijima.
Što se toga tiče, priznajem da je ona divno dijete. I isto tako priznajem da ja baš nemam previše s tim.
Jednostavno se takva rodila - zahvalna i skromna.
Kvragu, još ću početi vjerovati u horoskop i priče o racionalnim Jarcima...
Da, ona je Jarac. O njenoj epskoj tvrdoglavosti ćemo neki drugi put.

Trenutno želi dvije stvari, i zna će ih morati čekati 'kad mama i tata budu imali novca.'
Sirenu i blender.

Općenito od igračaka najviše voli one 'tipične za curice'.
Pribor za uljepšavanje.
Nakit.
Kuhinjski pribor.
Kalupiće za pečenje kolača.
Lutkice kojima glumi mamu.

- Ne misliš li da je previše spolno tipiziraš kroz igračke? - upitala me je jedna dušebrižnica ne tako davno.
- Ne mislim. Zapravo, uopće me nije briga - odgovorila sam.

Hereza.
Ženskom djetetu kupujem 'tipično ženske' igračke.

Nisam se ni trudila pojasniti da Prva također ima i 'tipično muške' igračke kao što su bager, kamion za prijevoz automobila i pet autića.
I da obožava te autiće.
I da bi se vrlo rado, da joj dozvolimo, igrala s muževim hobi-alatom za kućanske popravke.
Nda, sve su to 'muške' stvari, ne?

Da ne kažem da mi zapravo nije jasno po čemu bi, recimo, kuhinjski pribor bio 'tipično ženska 'igračka kad danas i muškarci kuhaju.
Kad su najveći svjetski kuhari muškarci.
No dobro...

Stvar je u tome da sam ja jedna zatucana, neprogresivna mama koja kad Prvoj kupuje igračke uopće ne razmišlja o tome jesu li to 'muške' ili 'ženske' igračke i jesu li dovoljno u duhu feminizma.

Kupim joj igračku jer znam da joj se sviđa.
Ako još kroz igru njome može nešto naučiti, tim bolje.
Evo, ti zloglasni kalupi za kolače koji je 'previše spolno tipiziraju' su joj pomogli da neki dan potpuno sama speče svoje prve čokoladne mafine.

Da. Potpuno sama. Ja sam joj samo čitala količine s vage.
I ispali su joj super. Davili smo se u njima naredna dva dana.

Ne opterećujem se udovoljavanjem spolnim ulogama, niti bježim od njih.
I ne namjeravam ni Prvoj ni Drugoj držati nekakva dosadna predavanja u feminizmu. Cveketati o tome kao se suvremena žena treba ponašati, i što treba raditi, a što ne.

Radije pokazujem primjerom.

Prva vidi mene kako kuham, ali jednako tako viđa i svog oca za štednjakom.
Tata vozi auto, ali jednako tako ga vozi i mama. I nije tata taj koji joj auto odveze na pumpu i kod mehaničara. Mama to radi sama.
I tako Prva vidi da će i ona jednog dana, ako bude željela, moći voziti svoj auto i da joj ne treba osoba s Y kromosomom da joj napuni benzin i odvede ga mehaničaru.
Promatra i upija ponašanje koje joj želimo usaditi kao 'normalno'.

Ona sama je, eto, ono što bi ljudi koji spolne uloge trpaju u ladice rekli 'tipično žensko'.
Jučer mi je čak rekla:
- Znaš, mama, ja sam dama.
- A što ti to znači da si dama? Što dama radi? -. upitala sam je.
- Časti pićem. - odgovorila je.

Dovoljno feministički?

Oznake: odgoj djece, feminizam, djevojačka

27.09.2018. u 10:57 | 2 Komentara | Print | # | ^

Suvremena tehnologija nije neprijatelj

- Mama, slon je jaaaaako velik! - uskliknula je Prva.
- Točno. I što sve slon ima? - odgovorih joj.
- Kljove. Njima može ubosti.
- I što još?
- Surlu?
- A što radi njome?
- Surli vodu.

Eh, klinci i njihov krajnje logičan pristup jeziku...

Ovaj razgovor nije se vodio na nekom safariju u Africi. Nemamo mi love za to.

Nije se vodio ni u zoološkom vrtu. Zagrebački, koji nam je dostupan, ne drži slonove.

Prva je slona prvi put vidjela na televiziji, a potom na računalu. Da se držim savjeta ekstremnih protivnika korištenja suvremene tehnologije u dječjoj dobi, Prva bi eventualno imala priliku vidjeti kako slon izgleda na slici, ali ne bi mogla vidjeti video snimke u kojima slonovi hodaju, peru se svojim surlama ili pomažu mladunčetu ustati i uspeti se uz sklizak uspon, niti bi čula onaj specifičan zvuk 'trubljenja' slonovske surle.

Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji sve je to imala priliku vidjeti i čuti. I danas zna da slon živi u mjestu koje zovemo Afrika.

21. je stoljeće. Računala, tableti, pametni telefoni i još pametniji televizori sastavni su dio našeg svijeta. Zato smatram besmislenima panične odlaske u ekstreme i apsolutne zabrane korištenja svih tih naprava djeci. Tako Prva, recimo, zna prelistati fotke na mom mobitelu i vući ikone prstom po tabletu. Odlično barata računalnim mišem i zna upaliti TV, otići na svoj dječji profil na Netflixu i odabrati si crtić. Svladavanje takvih vještina, koje uključuju baratanje suvremenom tehnologijom, gledam jednako kao i, na primjer, pranje staklenog ormara ili umućivanje jaja (prva zna uraditi jedno i drugo).

Sve je to neka vrsta znanja i dobrodošlo je.

Ono što kao mama mislim da nije dobrodošlo je korištenje suvremene tehnologije - ili bilo čega drugog - bez nadzora i neograničeno.

Postoji vrijeme za crtiće i računalne igrice (primjerene njenoj dobi) ali isto tako postoji (puno dulje!) vrijeme za biciklić, parkić, loptu, igre u pješčaniku, druženje s ekipom (izvan vremena rada vrtića) uživo...
Prva nije dijete koje će se fanatički prilijepiti uz računalo i odbiti samu pomisao izlaska na zrak i živog kontakta s vršnjacima. Razumije da u njenom životu ima prostora za jedno i drugo.

Isto tako, razumije da suvremena tehnologija nije tu samo zbog zabave već i kao sredstvo učenja - doduše, opet kroz zabavu. Ne mislim da je išta loše u spoznaji da je Prva, zahvaljujući Youtubeu, vidjela kako krava daje mlijeko.

Bilo je to negdje kad su joj bile dvije i pol godine. Vodili smo je na malu farmu nekih pedesetak kilometara od Zagreba. Čupavi pas mješanac, kokice, guske, zečevi, koze, praščići, dva, tri konja i - krave.
Približila im se bez straha i sve je bilo dobro dok jedna nije glasno zamukala.
A onda:
- Maaaaamaaaaaaaaaaa! - i udri u plač.

Nije više bilo šanse da dođe blizu krave.
Naravno, u takvim situacijama 'neće ti ništa' ne pomaže.

Pomogla je priča o tome kako je 'kravica dobra jer ti daje mlijeko' i - gore već spomenuti Youtube video. Dijete je lijepo vidjelo kako se muze krava i oduševilo se.
Problem s kravama je nestao.
Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji.

Nemam namjeru ni njoj ni njenoj sestri braniti uporabu suvremene tehnologije iz još jednog krajnje prozaičnog razloga.
I sama je koristim.
Malo mi je licemjerno moralizirati djetetu da ne smije koristiti računalo, a vidi mene na njemu.
Ili da za nju nije dobro gledati TV, a vidi da ga ja gledam.

To mi otprilike dođe kao kad starci cvekeću svojoj kćerki tinejdžerici da ne smije pušiti, a onda pred njom zapale cigaretu.
Usput, ne pušim. Nikad nisam zapalila.

Sve u svemu, vjerujem da djecu treba odgajati primjerom.
Zato neću satima nepomično sjediti pred TV-om ili pred zaslonom računala.
Zato ću pojesti voće.
Zato ću u kvartovskom dućanu reći 'dobar dan' na dolasku i 'do viđenja' na odlasku.
Zato ću oprati ruke prije obroka.
Zato ću izaći i prošetati.
Zato ću otići na izlet u prirodu.


Djeca su kao spužvice. Sve upijaju, pa tako i naše ponašanje prema suvremenoj tehnologiji.
Samo umjereno i uz zdravu dozu nadzora (primjerenog dobi) i sve će biti u redu.

Oznake: odgoj djece, kompjuter, tehnologija

18.09.2018. u 21:33 | 1 Komentara | Print | # | ^

Ja nisam supermama superdjeteta

Dok se još nisam razmnožila, išlo mi je na jetra kad drugi roditelji hvale svoju djecu postignućima koja sam smatrala trivijalnim.

Marko je naučio papati žlicom.
Maja je naučila kakati na tutu.
Sven sad zna reći 'r'.
Lara može brojiti do 10.
Filip zna držati telefonsku slušalicu i reći 'bok, bako'.
Eva može sama obuti cipele.

'Ma dajte molim vas, pa to su stvari koje svi kad tad svladaju, što je tu tako posebno?' svaki put bih pomislila i trudila se ne zakolutati očima.

Od kako se Prva rodila, više ne kolućem očima na takve stvari, iz vrlo jednostavnog razloga: i sama ih činim. Dobro, nisam se pretvorila u jednu od onih frikuša koje na Facebook dnevno stave petnaest fotografija govna svog djeteta u tuti i pišu komentare u stilu 'aaaaa, njegovo malo govaaaaance hešteg kakali smo' i nemam potrebu sa svijetom podijeliti baš svaki aspekt njenog osobnog napretka.

Ali da osjećam ponos zbog svakog njenog, pa čak i naoko trivijalnog, postignuća - osjećam. Ono što mi je prije bilo nezamislivo, sada mi je sasvim normalno. Zato sam, recimo, prije nekih mjesec dana cvala kad sam shvatila da se zna služiti nožem dok jede.

Dakle, da, ponosim se postignućima svog djeteta i razumijem da se i drugi ponose. I to mi je sad super.

Ono što mi nije super je kad neki svim silama nastoje svoje dijete prikazati kao nekakvog vunderkinda. Ili barem kao uspješnijeg od vašeg.

Vaše dijete zna koristiti nož dok jede.
Njihovo već nožem guli krumpire.

Vaše dijete zna pročitati skoro sva slova u abecedi.
Njihovo ih već i piše.

Vaše dijete može otpjevati hrpu dječjih pjesmica bez greške.
Nihovo rastura Stairway to Heaven.

Vaše dijete je naučilo nacrtati krug.
Njihovo je naučilo spojiti četiri kruga u znak za Audi i nacrtati auto oko njega.

Nije da mi smeta što je neko dijete (u bilo kojem aspektu) uspješnije od Prve. Ali ne razumijem potrebu za napuhavanjem dječjih postignuća da bi se nekog pokušalo impresionirati.

Otvoreno ću reći: Prva je verbalno vrlo napredna. Sa svoje tri i pol godine izražava se kao dijete od pet, šest. Ali ne mogu za sad reći da je ona nekakav wunderkind.
Da, zna glasom oponašati Vivaldijevo Proljeće (pobrala je to u Malim Einsteinima) ali ne mislim da je zato glazbeno čudo od djeteta.
Zna jako šutnuti loptu nogom ali nije da u njoj baš vidim budućeg Luku Modrića.
Voli slikati vodenim bojama ali u dobrom dijelu slučajeva to su neartikulirani oblici.
Zna brojiti do 20 ali s nekim slovima šteka... i unatoč tome što voli priče, ne pretrgava se da nauči čitati.

Ona je, bez sumnje, jedna vrlo pametna, šarmantna i simpatična djevojčica.
Obična djevojčica, ne dijete-čudo.
I meni je to u redu.
U redu će mi biti i ako jednog dana na površinu ispliva nekakav čudestan talent, u redu mi i ako se takvo što nikad ne pojavi.
Jedino što mi je važno je da je zdrava, sretna i voljena.

Nemam potrebu ni sebe prikazivati kao nekakvu supermamu koja bez frke uspjeva riješiti svaki odgojni problem i koja nikad ne izgubi živce.

Prva je, recimo, do savršenstva dovela svoje umijeće ignoriranja kad joj to odgovara. I da, nekad mi to užasno digne tlak.
Digne mi tlak i njena ubitačna tvrdoglavost.
Nemam pojma kako je natjerati pojesti neke stvari. Ponekad me zbedira kad je u vrtiću neka klopa oduševi, a doma je ne želi taknuti. Je, znam, svi su klinci takvi i u vrtiću podlegnu pritisku vršnjaka, al' opet...
Ne mislim da sa tri i pol treba znati čitati ali voljela bih da ima INTERESA za čitanje. Pokušavam raznim metodama ali, eto, za sad nisam uspješna.

I tako... ima dana kad nam ide sjajno, ima dana kad baš i ne ide.
Nema smisla praviti se da je uvijek sve dobro.
Jer ako ti progovoriš o problemima u roditeljstvu, progovorit će i druga mama.

Kad smo već kod toga, meni je mrak vrijeme koje s Prvom i Drugom provodim u parkiću preko puta naše zgrade. Tamo Druga provodi vrijeme na cici, a Prva se igra sa svojim frendicama iz vrtića. Mi mame i tate ih čuvamo i čavrljamo. Tema razgovora su, jasno, uglavnom djeca.

I onda svašta čujete.

I ako imate sreće da ste u društvu iskrenog, otvorenog roditelja shvatit ćete da niste jedini koji se nose s određenim problemima u odgoju.
Prva ne želi ići spavati, ne želi ni njihovo dijete.
Prva je tvrdoglava, tvrdoglava je i njihova.
Prva vrišti,vrišti i njihova.

I tako shvatite.
S vašom klinkom je sve u redu.
I s vama je sve u redu.
Niste potpuni fail kao roditelj.
Niste sami.

To je jedan od razloga i zašto sam pokrenula ovaj blog. Da pokažem da nismo svi supermame superdjece.
Ali i mi obične mame znamo voljeti.
U konačnici je djeci jedino to važno.

Oznake: odgoj djece, majka, talent

18.09.2018. u 20:38 | 5 Komentara | Print | # | ^

Ajme, moramo pedijatru

Kad postanete mama, kad-tad ćete, htjeli ne htjeli, morati upoznati stričeka pedijatra. Ne računajući pedijatre u rodilištu, prvi susret s njim imat ćete kada vaša beba napuni mjesec dana, a oni daljnji bit će upriličeni u skladu s propisanim kalendarom cijepljenja i rasporedom sistematskih pregleda koje svako dijete mora proći.

I naravno, susretat ćete se s njime kad vam je dijete bolesno.

S Prvom se prvi takav susret, zbog njene bolesti, dogodio kad je imala ravno 13 mjeseci. Pozvali su nas iz vrtića i rekli 'ona vam ima temperaturu i jako joj curi nos. Molimo vas, dođite po nju.'

Da, kad tete u vrtiću skuže da s vašim djetetom nešto nije u redu pa još i ustanove da ima temperaturu, odmah vas zovu da ga pokupite. Zna to biti nezgodno ako hitno morate tražit izlaz s posla ali naravno da vam je najvažnije pomoći vlastitom djetetu koje se ne osjeća dobro. A vele i da nije fer da prenosi zarazu na druge klince. Mada, ruku na srce, većina virusa prenosi se na druge dok su još u latentnom stanju. Čitaj: 'dok još nitko ne zna da su tu jer nema simptoma.'

Nas su tako zvali iz vrtića nekoliko puta. U većini slučajeva bi već doma skužili da nije dobro. E sad, tu ima jedna fora ako vam dijete ide u vrtić.

Ako ih nazovete i kažete da vam je dijete bolesno, neće ga primiti natrag dok god ne donesete potvrdu pedijatra da je dijete ozdravilo.
A možda djetetu pedijatar uopće ne treba. Recimo, malo kiše i ima lagano povišenu temperaturu. Sami mu date nešto za snižavanje temperature, ispirete nos fiziološkom, dajete malo više tekućine... i vrlo lako moguće da ćete riješiti problem bez da pedijatra uopće vidite. E, ali spomenuli ste vrtiću da je bolesna pa sad nemate druge nego pedijatru.
Zato vam je bolje uopće ne zvati. Za odsutstvo djeteta kraće od tri dana ionako ne morate.

Naravno, nećete se zafrkavati i glumiti doktora Housea ako djetetu pedijatar stvarno treba.

Dok sam bila trudna s Prvom, punili su mi glavu raznim horor pričama o susretima djece i pedijatara.
O klincima koji bježe iz čekaonice.
O klincima koji se trzaju na sve strane dok ih mama, tata, medicinska sestra, baka, pas i pseća buha pridržavaju dok se očajnički otima doktoru koji pokušava pregledati mu grlo.
O pedijatrima koji dube na glavi i izvode kerefeke kako bi animirali dijete smrznuto od straha.
O plaču.
O vriskovima.
O strahu...

I zato sam lagano strepila kako će to izgledati.

Njeni susreti s pedijatrom prolaze sasvim dobro. Štoviše, ona čak VOLI ići pedijatru. Moja Prva vam je nešto poput stare seoske babe. Doktor je za nju neprikosnoveni autoritet.
On joj može pomoći da je manje boli, da manje kašlje, da prođe proljev...
On zna.

Nemam joj namjeru glorificirati bilo koga ali da mi takav njen stav odgovara stoji. Barem ne moram primjenjivati očajničku roditeljsku metodu potkupljivanja vlastitog djeteta kako bih ga natjerala da ode na pregled. Znate ono 'ako budeš dobra kod stričeka pedijatra, dobit ćeš novi set plastelina.' Ona pedijatru ide nasmijana.

I to je onaj dobar dio priče.

Loš dio priče je birokracija.

Ako ste zaposleni, a dijete vam zbog bolesti mora biti doma - a nemate baka servis ko što ga ja nemam - morate, jasno, s njim ostati doma. Majka ili otac, svejedno. Da bi opravdali izostanak s posla, morate firmi do kraja mjeseca dostaviti doznaku. Logično bi bilo da vam tu doznaku daje pedijatar, obzirom da ste doma zbog bolesti djeteta, a ne svoje vlastite.

Ali ne.

Po doznaku morate otići svom liječniku opće prakse.

Da, istina, on to izdaje VAMA ali ovo je 21. stoljeće. Čovjek bi očekivao da se u tom istom 21. stoljeću liječnici unutar jednog grada mogu virtualno umrežiti i da bi, u slučaju bolesti djeteta, pedijatar mogao roditelju koji ostaje s njim doma izdati doznaku i to nekako elektronskim putem dostaviti liječniku opće prakse roditelja koji će to dalje provesti u kakvoj već treba evidenciji.

Da ne bi.

Posebno je 'veselo' ako vam je dijete doma na prijelazu iz jednog mjeseca u drugi. Recimo, na prijelazu iz listopada u studeni. Onda po jednu doznaku morate ići krajem listopada, i odnijeti je u firmu, a po drugu idete u studenome, kada dijete ozdravi. Dakle, idete dva puta, s time da prvi put vučete sa sobom bolesno dijete. U čekaonicu vašeg liječnika opće prakse, prepunu bolesnih ljudi.

Živio hrvatski zdravstveni sustav.

Jedini način da ovom apsurdu s doznakom doskočite je da, kad vam je dijete doma bolesno, umjesto bolovanja uzmete godišnji. Ako imate mogućnost dogovoriti se s poslodavcem. Ako uopće imate sreće da vam poslodavaoc ne napravi frku jer ste doma i ne zaprijeti vam otkazom. Česta je to hrvatska realnost. U svakom slučaju, ako ste na godišnjem, ne morate se zafrkavati sa zdravstvenom birokracijom.

Zafrkavanje sa zdravstvenom birokracijom vam, doduše, ne gine ako morate dijete naručiti na neki specijalistički pregled. Zadnji takav primjer doživjela sam ovih dana kada sam Prvu pokušala naručiti za prvi oftalmološki pregled koji je u njenoj dobi obvezan. Dao nam pedijatar uputnicu na zadnjem sistematskom.

Kontaktirala sam Klaićevu, Sveti Duh i Vinogradsku.
Iz Klaićeve je odgovor stigao odmah. Rado će je primiti, ali prvi slobodan termin imaju tek u rujnu sljedeće godine.
Da, za godinu dana. Odbila sam.

Svetom Duhu je trebalo nekoliko dana da odgovore na upit, a onda su mi napisali da oni te preglede rade tek kad dijete napuni četiri godine i da im se ponovno javim nakon njenog četvrtog rođendana.
Haloooo, imam uputnicu SADA, i to ne zato jer sam je sama tražila već zato jer mi ju je pedijatar dao, a dao mi ju je SADA upravo zato da je SADA naručim da dobije termin iza svog četvrtog rođendana. Liste čekanja, haloooo...

Nije mi se dalo s njima natezati.
Iz Vinogradske su mi također odgovorili za nekoliko dana i ponudili mi termin krajem svibnja sljedeće godine.
Prihvatila sam.
Ajde, nije frka jer Prva fakat odlično vidi pa ne strepim da to moramo obaviti brzo.
Ne znam što bi bilo da nam JE frka. Onda bi vjerojatno iskeširali za privatnika.

U biti, kad je hrvatsko zdravstvo u pitanju, sretni ste kad možete iskeširati za privatnika.
Najsretniji ste, naravno, kad vam liječnik ne treba uopće.

S Prvom je po tom pitanju za sad prošlo dobro. Uobičajene virozice, pokoji proljev, jedan malo jače udaren nos...to je to.
Kako će biti s Drugom kad krene kupiti viroze koje će Prva nositi iz vrtića, vidjet ćemo.
To je priča koju ću vam ispričati kad za nju dođe vrijeme.

Oznake: odgoj djece, pedijatar, zdravstveni sustav

11.09.2018. u 13:26 | 1 Komentara | Print | # | ^

Moja mala Pepeljuga

Prva je opsjednuta Pepeljugom.

Čuveni Disneyev crtić gledali smo već barem 30 puta, a koliko sam joj puta čitala ili pripovijedala bajku prije spavanja više ne pamtim. Prije nekih sedam, osam mjeseci upale smo u razdoblje kad sam joj doslovno svaku večer, prije no što utone u san, morala pričati Pepeljugu. Od početka do kraja, bez preskakanja jednog jedinog detalja.

Ta njena opsesija junakinjom Charlesa Perraulta dovela je do nekih zanimljivih pojava u njenom ponašanju.

Recimo, obožava 'gubiti' papučicu i to mladoj gospodični služi kao savršena isprika da ih ne nosi kod kuće.

- Prva, opet ti je jedna noga bosa. Gdje ti je papučica?
- Ajme, ajme! Zalijepila mi se za stubu!
- Mi u stanu nemamo stube.
- Ali maaaamaaaaa.... Ja sam bila na balu, plesala sam u svojoj lijepoj haljini pa se onda čuo sat i onda sam ja bježala pa mi se staklena cipelica zalijepila za stubu pa sam pobjegla... - da sve ovo izgovori samo malo brže probila bi zvučni zid.

Jasno, moram prihvatiti igru:

- Ahaaa... a što ćemo sad?
- Ti sad budi princ pa traži svoju tajanstvenu djevojku kojoj će pristajati cipelica.

Klapa 846. put ovog tjedna. Pokorno prihvaćam ulogu 'princa'. Naravno, u igri nema čara ako 'princ' odmah pronađe svoju dragu. Zato papučicu - pardon, staklenu cipelicu - prvo moraju isprobavati drugi. Recimo, njena ogromna plišana lutka koju inače zove 'mama' jer ima dugu plavu kosu kao i ja. Ili njena Barbika. Ili naša siva prugasta mačka koja je prema takvoj vrsti aktivnosti uvijek sumnjičava i uredno slaže onu 'implied facepalm' facu ali Prva insistira da je se uključi. Ili netko drugi...

Tek onda je na redu ona. Prva. Otkriće da joj 'staklena cipelica' savršeno pristaje i da je ona tajanstvena djevojka koju je 'princ' tražio obvezno mora biti popraćeno ushićenim uzvicima:

- To je ona! To je ta tajanstvena djevojka! To je djevojka s kojom sam plesao! To je moja buduća princeza. Prva je princeza!

... na što se ona šeretski smješka i odmah kreće na novi 'bal' s kojeg, pogađate, ponovno bježi, ponovno gubi 'staklenu cipelicu' i cijela priča kreće iz početka. I tamo barem deset puta u jednom šutu.

Savršena isprika za ne nositi papučice po kući, zar ne?

Zbog opsesije Pepeljugom obožava i žute haljine - jer sama junakinja u slikovnici koju imamo kod kuće nosi žutu haljinu. Posebno ako su duge i raskošne. Zato kad ide u vrtić u nekoj od svoje dvije žute haljinice obvezno kaže da ide u vrtić 'kao Pepeljuga.'

Ljubav prema dugim i raskošnim haljinama dovela ju je na rub ekstaze kad je vidjela fotografije s muževog i mog vjenčanja.

- Mama, mama, mama! Pa ti imaš dugu haljinu kao princeza! Ti i tata ste na baaaaaluuuu! U dvoooorcu!
- Dušo, to je naše vjenčanje...
- Mama, i ja želim ovako!
- I ti se želiš vjenčati.
- Da! Želim se vjenčati za tebe ili tatu...
- Ovaj...

Pravo značenje pojmova 'vjenčanje' i 'brak' joj očito još nije jasno, unatoč tome što smo joj muž i ja više puta pokazivali naše vjenčano prstenje govoreći joj kako ga nosimo jer smo u braku. Njoj 'vjenčati se' znači 'plesati na balu u dugoj, raskošnoj haljini.' Ajde, barem još nije došla do toga da želi biti supruga nogometaša ili ćelavog kvartovskog lika s BMW-om. Za sad je sve to kod nje još slatko.

Njena ljubav prema Pepeljugi dovela je i do jedne prilično zgodne nus pojave.

Obožava mi pomagati po kući.

Da mi je netko prije rekao da dijete od tri godine može biti toliko korisno u pomaganju oko kućanskih poslova rekla bih mu da se šali. Ali valjda moraš sam probati da se uvjeriš.

Sa svoje tri godine ona zna odlično oprati stakla.
Zna i oribati pločice na kuhinjskom podu - što je obvezno popraćeno preslatkom izvedbom pjesme Sweet, Sweet Nightingale iz Disneyeve Pepeljuge.
Zna i obrisati prašinu.

Jasno, tjerati djevojčicu od tri godine da na silu čini bilo što od toga bilo bi suludo. Posao održavanja čistoće stana i dalje je na mom mužu i meni, a ona je tu pored nas, dobrodošla uključiti se kad to želi, kroz igru i zabavu, uz puno pjesme i smijeha.

A bogami želi.
Sve češće je lovim kako sama odlazi u kupaonicu, otvara ormarić sa sredstvima za čišćenje i iz njega uzima Ajax za stakla i papirnati ručnik. I onda navali na ogledalo, na televizor... na što već naiđe, a da je od stakla. I sretna je ko prase u blatu jer je ona tada 'kao Pepeljuga.' Bolje Pepeljuga nego kraljevna na zrnu graška, zar ne? Ne znam bih li baš imala živaca nekoliko puta dnevno gurati zrnce graška ispod više slojeva pokrivača na njenom krevetiću. No ajde, i to to bi još uvijek bilo bolje od 'želim biti Kim Kardashian'...

Očekujem da će ta njena ljubav prema čišćenju prestati taman tamo negdje kad uđe u pubertet. Onda će se 'wow, ja sam Pepeljuga' pretvoriti u 'stara me tlači.' Nemam iluzija da će biti drugačije.

Zato sada uživam gledajući nju kako uživa.
Jer ona je princeza. Čak i kad kleči na podu s krpom.

Oznake: odgoj djece, pepeljuga

30.08.2018. u 22:28 | 1 Komentara | Print | # | ^

Djevojčica i njen biciklić

'Kad jednom naučiš voziti bicikl, nikad ne zaboraviš'. Tako kažu. Nemam pojma je li to istina. Zadnji put sam ga vozila tamo negdje početkom devedesetih i od onda više nisam sjela na njega, ne nekom svojom odlukom već više zahvaljujući spletu okolnosti.

Priča Prve i njenog biciklića počela je u ljeto prošle godine. Bile su joj dvije i pol i upravo se vraćala s mojim mužem i sa mnom s plaže. Dok smo se probijali kroz šumu strateški pozicionarih ručnika, torbi za kupanje, kolutova za napuhavanje, flamingo madraca, kantica i lopatica, umalo smo udarili u jedan sasvim mali biciklić bez pedala koji je stajao sa strane.

- Biciiiiikliiiić! Hooooćuuuuuu biciiiiiiklić! – veselo je uskliknula Prva. Jedan pogled na njega bio je dovoljan da se naša obiteljska Pamela Anderson u malome prestane duriti jer smo joj rekli da mora s plaže. Ona, naime, 'živi' za plažu.

- Sviđa ti se, zlato? – upitali smo je.
- Da! Da! Da! Želim biciklić.

Faza 1.

Uvjeravanje da ne može uzeti baš TAJ biciklić jer nije njen. Pripada nekom drugom djetetu. Kad imate dvije i pol godine, onda poimanje neotuđivosti privatnog vlasništva i nije baš tako jednostavno. Osim kad se radi o vašem osobnom vlasništvu, naravno.

Faza 2.

Shvatila je da joj možemo kupiti biciklić. Ono što joj nije baš odmah sjelo je spoznaja da ga ne možemo kupiti 'ovdje' i 'sada.' Prvo, u mjestu gdje smo ljetovali ih nema u prodaji i drugo, nimalo nam nije simpatična ideja da joj isti tren krenemo kupiti ono što je poželjela prije nekih pet minuta. Prvo želimo biti sigurni da nešto stvarno, zbilja, fakat želi i da joj to ima smisla kupiti. Jer ne želimo da se pretvori u razmaženo derle koje će jednog dana u nekakvom nabrijanom BMW-u gaziti ljude i žaliti se da život nije fer jer smo joj za 20. rođendan odbili kupiti plastične cice i zato jer ga je proslavila u Zagrebu, a ne u Dubaiju.

Stvarno, fakat, zbilja ga je željela. Pilila nas je s tim još danima. Iskreno, digla nas je malo i na sentimentalne fore i hektolitre svog šarma.

Ona želi biciklić.

Dobro. Kupit ćemo joj biciklić, odlučili smo.

- Ajde, možemo joj sad kupiti onaj s dva velika kotača, s pomoćnima. S triciklićem joj ionako ne ide nešto – opravdavali smo odluku. Da, slabići smo.

Da, u tom trenutku ima je triciklić kojeg je naslijedila od svog godinu dana starijeg rođaka. Vozila ga je često.

Pardon, ja sam je gurala.

Triciklić je imao pedale i ja sam se iz petnih žila trudila objasniti joj princip njihovog funkcioniranja.

- Prva, dušo, moraš staviti noge na pedale. Ajde, pokušaj.

Stavila je noge na pedale
.
- Evo, mama. Noge na pedale.
- Bravo, dušo. A sad vrti pedale. Ovaaakoooo... – pokazala sam joj pokret.

Zavrti jednom, zavrti drugi put, stane.

- Mama, guraj me.

Da me sad pitate da se zakunem u nešto što mi je sveto bi li stala jer nije skroz kužila što treba raditi ili je samo oportunistički koristila priliku da je ja guram, nemam pojma. Imam samo pojma da su svi moji napori da je naučim voziti vrteći pedale neslavno propali.

A onda je stigao biciklić. Ružičasto-bijele boje, sa zvoncem i malom damskom košaricom, ukrašen cvjetićima. Zamislite pojam 'kliše za djevojčice' i znat ćete kako izgleda. Zaljubila se u njega isti tren i pristala na prvu vožnju. Opet nije išlo. Nikako vrtjeti pedale. Srećom, nakon nekoliko dana je krenulo.

A onda je opet sve pošlo kvragu.

Živimo u mirnom kvartu, u uskoj ulici kojom uglavnom samo stanari prolaze svojim automobilima. Zato se tu klinci masovno voze na biciklima, triciklima i romobilima posred ceste. Istim putem išla je i Prva svojim biciklićem. Caka je jedino u tome što se s parkirališta naše zgrade na cestu silazi po jednoj majušnoj nizbrdici. Za automobil i pješaka je vrlo lako savladiva ali za novopečenu vozačicu bicikla od dvije i pol godine silazak niz nju ravan je skoku u provaliju.

I zato je tražila da ju se drži dok se spušta njome. Taj put muž ju je na trenutak pustio kako bi malo osjetila ubrzanje pod guzom, uvjeren da će ona moći.

Nije mogla.

Toliko se prepala da je isti tren sišla s biciklića i kroz suze mucajući izustila:

- Hoću kući. U svoj dom.

Bicklić više nije dolazio u obzir.

Biciklić je bio čisto, nepatvoreno zlo.

Mrzila je biciklić. A bila je, bogami, ljuta i na svog tatu koji je pogrešno procijenio.

Meni se srce kidalo. Zbog nje kojoj su se raspali snovi o vožni biciklića i zbog muža koji joj ga je kupio nakon studioznog traženja modela koji će najviše odgovarati njegovoj djevojčici, izgledom i tehničkim karakteristikama.

'Nešto moram poduzeti', rekoh sebi.

Uzela sam biciklić pod ruku, odnijela ga u naš mali stan od 45 kvadrata i parkirala ga posred dnevne sobe.

- Biciklić će sada živjeti ovdje s nama. Želimo ti pokazati da je on dobar.
- Nije.

Tog dana to je bilo sve. Biciklić je bio neprijatelj i točka.

Uslijedilo je tjedan dana teških diplomatskih pregovora s neprijateljskom stranom.

- Dođi bliže, pogledaj biciklić. Neće ti ništa. Je l' da da je jako lijep?
- Evo, dotakni biciklić. Pomazi ga. Draaagi biciiiikliiić, draaagi biciiikliiiić...
- Vidi, tvoj medo panda se vozi na bicikliću. I ne boji se!
- Ajde, probaj sjesti na biciklić... Ne, NEĆE se pokrenuti ako držiš noge na podu...
- Evo, vidi, medo panda sjedi s tobom. Draaagi biciiiikliiić...
- Ajde, probaj malo vrtjeti pedale. Ja ću te držati... – sad zamislite kakva je to bila vožnja u krugu koji ima radijus od otprilike dva metra.

S vremenom je sklopila mirovinski pakt s biciklićem ali još se nije usudila iznijeti ga van iz stana. Pomislila sam da će je motivirati snimke djece njene dobi koje voze takve bicikliće pa sam je posjela pred Youtube.

Imalo je učinka.

Točno tjedan dana nakon što je biciklić uselio u našu dnevnu sobu Prva je odjednom, bez najave, usred igre, izustila:

- Mama, želim voziti biciklić.
- Ovdje u dnevnoj sobi?
- Ne. Želim ići van.

Otišle smo. Morala sam joj samo čvrsto obećati da ću je držati dok se spušta niz onu strašnu nizbrdicu. Obećala sam, obećanje sam održala.

Dalje je krenula sama. Ko prava majstorica. Tog dana je, istina za volju, još vozila dosta sporo ali već sljedećeg je pojurila tako brzo da sam se prilično uspuhala kako bih je dostigla. Par dana kasnije naučila je i kako skrenuti, a kočenje je nekako svladala putem...

Strah od biciklića nestao je kao da ga nikad nije ni bilo.

Ostalo je još samo naučiti je da se u Hrvatskoj vozi po desnoj strani. Mjesecima nakon što je naučila voziti biciklić imala je tendenciju kretati se posred ceste, kao da je osloboditeljica grada. Srećom da je kvart miran.

Učenju poštovanja pravila prometa nije baš pomoglo to da ih drugi, odrasli, biciklisti u kvartu učestalo krše. Tako se jednom vozila iz vrtića kući – naravno, posred ceste. Ja sam trčkarala za njom upozoravajući:

- Prvaaaa, makni se u desnu stranu! U DESNU stranu! Ne smije se voziti po sredini ceste... – na što mi je ona nonšalantno odgovorila:
- Ako on (biciklist koji nas je upravo mimoišao, također vozeći po sredini ceste) može, onda možemo svi.

Pa ti ospori.

Trebalo je vremena, ali konačno je naučila. Sad se ko prava pristojna cura koja poštuje zakon – i cijeni vlastitu sigurnost – drži desne strane.

Nabila je i kondiciju. Može prevoziti cijelu stazu na Bundeku, kad je tamo odvedemo s vremena na vrijeme.

Naučila je i usporiti dok sam ja pokušavala trčati za njom u visokoj fazi trudnoće s Drugom.

Najnoviji izazov joj je utrkivati se sa svojom prijateljicom Evom. No o njihovom rivalitetu i prilično turbulentnom odnosu neki drugi put...

Oznake: curica, odgoj djece

26.08.2018. u 12:49 | 3 Komentara | Print | # | ^

S drugim djetetom je lakše - valjda

Kažu da je s drugim djetetom lakše.

Ne znam može li se ta konstatacija baš u potpunosti primijeniti na Drugu. Prva se, recimo, dojila u vrlo pravilnim razmacima. Toliko pravilinima da si skoro pa mogao navijati sat po njoj. Druga je po tom pitanju izrazito nepredvidiva. Staviš je na cicu, pojede, skine se s cice i onda nemaš pojma hoće li je sljedeći put tražiti za petnaest minuta, za sat vremena ili za tri sata. Nema pravila.

Ona i više voli biti na rukama. Prva bi pocikila, roknula glasan podrig i zaspala. Staviš je u zipku i ne znaš da postoji. Druga teško podriguje. Ajde, da budem iskrena, ne znam je li problem u njoj ili sam ja idiot koji nikad nije naučio pravilno podrignuti bebu, ali zna to kod nje trajati i po dvadesetak minuta. Skrušeno priznajem da nekad i odustanem. Sretna sam, doduše, kad je mogu uvaliti mužu jer njemu podrigivanje bebe definitivno bolje ide. Toliko o priči da 'mama uvijek zna najbolje.'

Ali da se vratim na onu priču o tome s kojim djetom je lakše. Ono što definitivno jest lakše s Drugom je činjenica da brigu o njoj ipak prati manje stresa. Nekako ti je lakše kad znaš da si sve to već jednom prošao, imaš osjećaj da si ovladao situacijom.

Recimo, kad je Prva bila beba, proučavali smo svako njeno govno ko da je znanstveni izložak
.
- Koliko je prošlo od zadnjeg kakanja?
- Tri i pol sata.
- Hm... do sad je kakala svaka dva sata, a sad se učestalost prorijedila. Je li sve u redu s njom?
- Ajde guglaj, provjeri.

... ili:

- Pogledaj njenu kakicu, malo je drugačije teksture nego inače...
- Si sigurna?
- Paaaa... mislim da da. Pogledaj ove fotke na Googleu...

Vrlo brzo smo shvatili da je romantika u našem braku svedena samo na mrtvo slovo na papiru i da je glavna tema naših razgovora dječji drek.

S Drugom je sasvim drugačije. Nitko ne gugla fotografije dječje kakice, ne raspravljamo o tome, a nismo digli ni frku neki dan kad je prvi put samo piškila nekih 10 sati u nizu. Sad smo iskusnjare po tom pitanju.

Lakše je sad i s presvlačenjem. Kad sam prvih nekoliko puta morala presvući Prvu, skoro sam premrla od straha.

- Što ako joj slomim ruku ili nogu?
- Hoće li joj kičma ostati defektna ako je okrenem s leđa na trbuh da joj zakopčam dugme na leđima?
- Shit, moram paziti da joj ne probijem lubanju kad joj navlačim ovaj bodi...

Drugu sam u stanju presvući u manje od minute, bez opterećenja. Dobro, istina je da sam Prvu dulje oblačila u istoj dobi u kojoj je Druga sada jer je Prva rođena usred zime (čitaj: više odjeće), a Druga početkom ljeta. Ali ipak... Nikad me ne opterećuje da ću Drugu polomiti.

S Prvom sam imala i sterilizator za bočice. Kupila mi ga je, doduše, moja mama koja bi vjerojatno nekakvom laboratoriju sa sterilnim uvjetima prigovorila da nije dovoljno čist. U svakom slučaju, ja sam ga prihvatila. Istinabog, relativno kratko sam ga koristila jer je ta sprava nezgrapne veličine, smetala je u našoj ne prevelikoj kuhinji i cijeli postupak mi je išao na jetra. Pa sam prešla na vulgaris prokuhavanje vode.

O, da. Prokuhavanje. Svega što dolazi u dodir s bebom.

S drugom su visoki higijenski standardi i dalje tu, ali ajde, barem mi ne pada na pamet da uzimam taj vražji sterilizator.

Lakše je s drugim djetetom, da.

Ne znam, doduše, hoće li biti lakše u odgoju. Već sad, nakon samo osam tjedana, kužim da je Druga doista sasvim drugačijeg karaktera od Prve. Maznija. Emocionalno zahtjevnija. Usudim se reći – proždrljivija.

Ostalo ne znamo. To je još misterij. Ali nekako se nadam da će spoznaja da smo muž i ja već iskusnjare po tom pitanju barem malo pomoći.

Reći ću vam za koju godinu.

Oznake: odgoj djece, roditeljstvo, beba

24.08.2018. u 19:56 | 5 Komentara | Print | # | ^

U restoranu

Puno se u zadnje vrijeme priča o jednom novom trendu. Restoranima koji zabranjuju ulazak djeci. Jer djeca rade sranja i tako ometaju druge goste. Pa je iz toga proizašla ideja 'ajmo zabraniti ulaz djeci', a ne 'ajmo zabraniti ulaz krkanima koji ne znaju smiriti svoju djecu.' Ili barem 'ajmo novčano kazniti krkane koji pasivno dozvoljavaju da im klinci rade sranja.' Osobno sam za ovo drugo.

Prva je s nama više puta bila u restoranu. Obično je to nešto za 'raju' nižeg i srednjeg platežnog ranga s terasom i standardnim menijem koji uključuje čevapčiće, pljeskavice, pečene krumpire, pizze, tjestenine i slično. Mislim da bi odvođenje jedne trogodišnjakinje u fensi-šmensi restoran, posebno u neki gdje služe po tri zalogaja na ogromnom tanjuru, u slijedovima koji traju nekih pet, šest sati, bilo čisto mučenje za nju i za nas. Zna se kolika je koncentracija djeteta takve dobi.

Koliko je puta napravila scenu u restoranu?
Nula.

Ne, nije ona nikakav wunderkind. Stvar je vrlo jednostavna: ako je vodimo sa sobom RAZGOVARAMO s njom. Ne prolaze one fore kao 'ona je klinka, nema ona o čemu razgovarati s odraslima, neka sjedi i šuti.' Drek će ona sjediti i šutiti. Prvo će se vrpoljiti na stolcu, onda će sići s njega i krenuti gnjaviti osoblje i goste.

Ali o čemu možemo razgovarati s djevojčicom od tri godine?

O puno tema.

O hrani koju jedemo. O tome kako raste mrkvica koja joj nasjeckana pliva u juhi. O tome kako je bilo cool kad je proljetos čistila grašak kakav upravo jede. O komadu mesa na njenom tanjuru.

- Prva, zašto je krava dobra? Što nam ona daje?
- Mlijeko.
- Tko nam još daje mlijeko?
- Koza i ovca.
- A što nam daje kokica?
- Jaje.

O tome kako je provela dan u vrtiću.

- Prva, kako je danas bilo u vrtiću?
- Jakov me je gurnuo.
- Hmm... ali teta mi kaže da si ti njega prva zezala. Je li to istina?
- Neeee (naravno, smijulji se).
- Prvaaaaa?
- Ma malooo saaaam gaa...
- A kako si ga to 'malo' zezala?
- Ne bih sad razgovarala o tome.

Da. Ona ima tri godine. I već izgovara tu rečenicu. Naprosto pretrnem od straha od njenog puberteta.

Ali vratimo se restoranu. S njom se tijekom obroka može razgovarati i o crtićima koje je gledala, kao i o pričama koje smo joj pročitali.

- Gdje živi Wendy, Prva?
- U Londonu. A Einstenčići su išli u Egipat.
- A znaš li čega ima u Egiptu?
- Piramida. I Sfinga!

Da, nađe se tema. Nećete s njom pričati o tome treba li Kujundžić dati ostavku, zašto se strušio đenoveški most i kuda vodi hrvatska turistička strategija. Razgovarate o temama koje dijete od tri godine razumije i koje ga zanimaju. Spriječavate dosadu, a time sprječavate karastrofu za sebe i sve ostale goste.

Za sad je palilo.

Pali i ako unaprijed prihvatite da neće pojesti sve na tanjuru. Da će možda čak i veći dio toga ostaviti, jer je naručenu hranu u glavi zamišljala na jedan način, a onda je dobila nešto sasvim drugo. Eto, još jedan razlog zašto je ne vodimo u skupe fensi-šmensi restorane.

Kad ona ne pojede do kraja, onda mama i tata znaju biti kante za smeće. Uberem njen čevapčić nakon što sam završila sa svojim rižotom s plodovima mora. Pokupim ostatke njenih pečenih krumpirića. Ajde, ne pravite se da vi to isto niste radili sa svojim klincima kad ne bi pojeli do kraja.

Služenje priborom za jelo se, jasno, nauči već doma. Prva odavno suvereno koristi žlicu i vilicu, a nedavno je počela ovladavati nožem. Moram priznati da sam fakat zadovoljna kako joj ide. Odlično za početnicu. Fino drži vilicu u lijevoj, a nož u desnoj i pravilno reže. Problem je jedino u tome što joj je taj dječji nož kojeg doma koristi tup ko Jandroković.

Baš danas sam joj zato ponudila jedan od naših noževa manjih dimenzija kojeg bi mogla držati u ruci, a koji bolje reže.

Odbila. Hoće svoj nožić.

Nema veze. S vremenom će naučiti na teži način. Kao i većinu ostalih stvari. Iskustvo je najbolji učitelj. Bolje od zabrana.

Oznake: odgoj djece, restoran

21.08.2018. u 21:05 | 1 Komentara | Print | # | ^

Sestrinsko dijeljenje

Druga spava u zipkici na ljuljanje. U istoj je spavala Prva od svog rođenja do nekih šest mjeseci starosti, a onda ju je prerasla. Desetak dana po dolasku Druge iz rodilišta, obratila sam se njenoj starijoj sestri:

- Prva, zlato, vidiš da tvoja sekica sama spava u zipkici...
- Da, mama.
- Bi li joj ti možda posudila kojeg plišanca? Imaš ih jako puno...
- Nikada!
- Ali Prva, bilo bi lijepo od tebe...
- Ne dam joj! To su MOJI plišanci!
- Da, znam da su to tvoji plišanci. I zato joj ga ne bi dala već samo po-su-di-la.
- NIKADA!
- Prva, razumiješ li što znači 'posuditi'?
- Naravno. To je kad nekome nešto daš pa ti onda on to poslije vrati.
- Bravo, zlato. E, pa tako bi ti sekici malo dala jednog svog plišanca i ona bi ti ga vratila.
- Ne bi.
- Eh, Prva...
- Ona mora imati svog plišanca koji će biti samo njen.
- Ahaaaa.... Onda ga moramo kupiti za nju?
- JA ću joj ga kupiti. Ja znam što treba.
- Ti ćeš joj kupiti plišanca?
- Da. Zekića.
- Baš mora biti zekić?
- Da. Mora biti zekić. Ja ću joj kupiti zekića. I bit će samo njen.

Rekla, učinila.

Nekoliko dana kasnije muž i ja odveli smo obje u dućan s igračkama i Prva je tamo odabrala plišanog zeca za svoju mlađu sestru. Iskreno, zeko je preslatki ali je malkice prevelik za tako malu bebu pa smo Prvoj diskretno pokušali sugerirati da uzme nekog manjeg plišanca te da je OK ako to baš ne bude zeko.

Nije htjela popustiti ni milimetra. Zeko i točka. I to baš taj zeko.

Tako i bi.

Zeko sada spava s Drugom u njenoj zipkici, a Prva ga ne dira. Ajde, barem je poštena. Neće da se dira njeno vlasništvo, ali ne dira ni tuđe. Tuđe neće, svoje ne da.

Doduše, neki dan me je lagano frapirala. Taman sam pomislila 'ništa još od razumijevanja važnosti dijeljenja sa sestrom' kad ona meni, iz čista mira veli, igrajući se sa svojim najnovijim poklonom – priborom za uređivanje koji uključuje (lažni) fen, četku, (lažne) ruževe za usne, lakove za nokte, parfem i nakit od (jasno, lažnih) bisera:

- Kad Druga poraste, ja ću joj dati da se s ovim igra.
- Zbilja, dat ćeš joj?
- Da. Sad je još premala.
- O, pa to je baš lijepo od tebe.
- Kad bude malo veća, to ću joj dati. Onda će ona mene uređivati. I ja ću uređivati nju. Mi ćemo se češljati i lakirati nokte.
- Lijepo, dušo. Baš si dobra.
- Ja sam prekrasna cura.

Nda. Istina. Ona doista jest prekrasna cura. Izgledom i pameću. Još da je malo skromnija cura...

Ali to je već za neku drugu temu.

Oznake: odgoj djece, sestre, Dijeljenje

14.08.2018. u 07:00 | 0 Komentara | Print | # | ^

Vulkanci

Od kako sam mama, sve ćešće imam želju biti Vulkanac. Ko onaj Spock. Kad sam prvi put ko klinka gledala Star Trek i sve njegove spin-offove, ti Vulkanci su mi uvijek djelovali kao dosadni seronje. E, a sad su mi sve više super. Njih ništa ne nervira. Ko Mujo kad ima proljev pa mu doktor prepiše antidepresiv. Sere i dalje, al' se ne nervira. Tako i Vulkanci. Ekplodira im cijeli grad, oni hladni ko špricer. Napada ih neprijateljska eskadrila, oni cool. Klinci ih ne slušaju, oni...

Da, shvatili ste. Prva. Divna je to djevojčica čiju inteligenciju i šarm istinski obožavam. Ali bogami, neki put zbilja u meni budi želju da budem Vulkanac. Da me ne diraju njena ubitačna tvrdoglavost, inatljivost i frapantna sposobnost ignoriranja.

- Prva, molim te, skini pidžamicu i obuci ove gaćice i haljinicu.

Šuti i ne šljivi me pet posto.

- Prva, ajde, molim te, presvuci se. Znaš da ne možeš u vrtić u pidžamici...

I dalje šuti.

- Prva, ajmo! Presvlačenje! Haljinica!
- Neću.

... i tako se natežemo dok se ja svakim trenom sve više i više petnim žilama trudim ne postati ratoborni Klingonac. Da vrišti, bilo bi možda i lakše. Ali ona ne vrišti. Ona samo hladno kaže 'neću' i dalje te ignorira. Onako ko što ignoriraš dosadnog tipa koji ti šalje kičasta srca u inbox. On šalje, a ti se nadaš da će budala s vremenom shvatiti da nisi impresionirana i da će prestati slati poruke. Ako baš ne prestane, staviš ga na blok. Tako je i ona mene jutros stavila na blok i dovela me na rub popizditisa.

Da, znam, pametna mama nikad ne bi napisala da je bila na rubu popizditisa ili da njeno zlato nešto ne radi kako treba. Ili da, sačuvajmebože, ONA nešto ne radi kako treba. Uvijek se mora reći kako su ti klinci super, kako kod njih sve ide ko po špagici, kako uvijek slušaju, kako ti uvijek imaš savršen način za riješiti svaki problem, od izbirljivosti u jedenju do pokornog odlaska na spavanje, serenity now...

E pa, dragi moji, nije tako. Nekad vam vaša divna i krasna dječica zbilja znaju dignuti tlak. Ili vas barem dovedu u situaciju da u tom trenutku doslovno nemate pojma što bi s njima. U tom trenutku, znajte, niste sami.

I baš tada bi bilo krasno da možete postati Vulkanac, ne samo zbog toga jer su oni uvijek skulirani već i zato jer oni znaju čitati misli drugima. Znate ono, stave vam prste na čelo i kažu 'My mind to your mind, your thoughts to my thoughts.' Eh, da mi je to bilo na raspolaganju jutros pa da sam mogla bez muke shvatiti ZAŠTO se ona ne želi presvući. Ovako sam to doznala tek u autu, na putu prema vrtiću.

Nisu joj se svidjela srčeka na gaćicama koje je morala odjenuti.

Da, dobro ste pročitali. Srčeka na gaćicama.

Zašto to nije jednostavno rekla u stanu – ne znam. Prozaičan, i vjerojatno jedini točan odgovor je – ima samo tri godine.

Drugi put ćemo, nadam se, i ona i ja znati bolje. Živimo i učimo, obje, dan po dan.

Oznake: odgoj djece

01.08.2018. u 14:30 | 0 Komentara | Print | # | ^

Mlada dama se vozi

Prva se jako voli voziti autom pa tako, kad god može, pokuša užicati da je se do vrtića – koji je svega tristotinjak metara udaljen od naše zgrade – vozi. Nema veze što se na tom putu nalazi iritantno velik broj ležećih policajaca i što su ulice uske pa ne možeš razviti veću brzinu od 20 na sat. Naša 'Miss Daisy' želi se voziti.

Obično sam u ulozi šofera na usluzi mladoj dami ja, u svom hečbeku s pet vrata, a nekad joj se posreći da je do vrtića poveze muž u svom dvosjedu, uz obvezno spuštanje platnenog krova. Čak i za tih 300 metara. Doduše, trebalo joj je neko vrijeme da shvati da krov baš i nije pametno spuštati kad pada kiša, bez obzira na to što ona želi 'vjetar u kosi'.

Da budem brutalno iskrena, koliko god volim biti za volanom, nije mi simpatična ideja da njeno malo veličanstvo u vrtić koji je tako blizu ide autom. Zato je više-manje uvijek zeznem pa barem kad idem popodne po nju odem bez auta. Onda gospodična pješači ili vozi svoj biciklić kojeg joj dovučem. Ujutro, kod odvođenja u vrtić, ju je teže preveslati jer vidi auto parkiran odmah preko puta ulaza u zgradu. Neki dan smo tako bile spremne na odlazak, a ja joj velim:

- A da danas odemo do vrtića pješice?
- Ne, ja bih išla autom.
- Dušo, bojim se da nećemo moći. Znaš, u mom autu ti nema benzina.

Da, bestidno sam lagala vlastitom djetetu, unatoč tome što sam se svojedobno zaklela da nikad neću. Nisam sigurna je li me prozrijela, ali mi je na to odgovorila, nonšalantno se oslanjajući na mužev auto:
- Pa dobro, ali zato tatin auto sigurno ima benzina. Nemoguće je da ga oba auta nemaju.

... a onda je uslijedilo i trljanje soli o već bolnu ranu.
- ... a i tatin auto je više fora.

Touche. Šah-mat. Pobijedila je.

Kad smo već spomenuli benzin, njime je opsjednuta. Kad god negdje idemo, izvan kvarta, pita imamo li dovoljno benzina. Kad se igra sa svojim automobilčićima igračkama, oni uvijek idu 'točiti benzin'. Neki dan mi je, pak, slavodobitno obznanila kako će ona meni kupiti benzin za moj auto.

- Znaš li gdje moraš otići da bi natočili benzin u moj auto?
- Naravno. Na benzinsku pumpu.
- A što ti treba za benzin?
- Otvor na autu.
- I što još? Čime ćeš platiti benzin?
- Pa trebaju mi kune.
- Imaš li ti kune.
- Ne.
- A kako ćeš onda platiti taj benzin?

Očekivala sam da ću u tom trenutku čuti njeno već standardno 'ti ćeš mi ih dati', a kad tamo, ona je, uz šeretski smješak, ispalila ovo:
- Ukrast ću ga.
- A molim te lijepo, kako? – odgovorila sam dozvolivši da moja roditeljska potreba da joj održim bukvicu ustupi svoje mjesto morbidnoj radoznalosti.
- Lijepo. Ostavit ću auto kod kuće. Ja ću na sebe staviti veliki lim. Onda ću staviti kotače na ruke i na noge i prerušit ću se u auto. Pa ću uzeti benzin.
- I nitko te neće skužiti?
- Ne.

To joj je bilo urnebesno smiješno. Nisam sigurna je li humor našla u činjenici da je 'nitko ne bi skužio' da krade ili u tome da zna da je takvo što nemoguća misija ali, eto, zvuči fora. Nije mi se dalo pitati. Neke stvari se ne usudim.

Oznake: odgoj djece, auto, benzin

31.07.2018. u 07:28 | 0 Komentara | Print | # | ^

Krava

- Prva, dođi na večeru. Imamo junetinu i grašak.
- Ja bih okrugli keks.

Tako ona zove Jaffa kekse. Obožava ih.

- Keks, možeš dobiti tek kad pojedeš večeru.
- Ali ne bih još sada. Nisam gladna. Može malo kasnije?
- U redu. Može malo kasnije. Obećaješ?
- Obećajem,mama.

Fast forward na to 'malo kasnije'. Odbija staviti makar i komadić večere u usta.

- Prva, obećala si... obećanje se mora ispuniti.

Nije ga ispunila.

Situacija broj 2, dan, dva kasnije. Okupala se u svojoj kadici i sada se igra gumenim patkicama i brodićem. Dogovaramo koliko će ostati u vodi prije odlaska na spavanje.

- Prva, koliko ćeš ostati unutra?
- Pet minuta.
- Dobro. Pet minuta. Kad to prođe, vadim te van.
- Dobro, mama. Obećajem.

Pet minuta kasnije ona vrišti ko da joj deremo kožu s leđa i drži se s obje ruke za rub kadice kako bi spriječila da je izvučem van. Obećanje da će izaći? Zaboravite. Srećom, muž i ja smo je uspjeli izvući van prije no što su nam zabrinuti (i radoznali) susjedi pokucali na vrata.

Bilo je to razdoblje kad je iskušavala granice našeg strpljenja, posebno mog, konstantim kršenjem obećanja koja bi nam dala. Osim što sam se trudila objesiti živce o klin – a koja god mama vam kaže da to uvijek može sere, vjerujte mi – trudila sam se objasniti joj značenje pojma 'obećanje' i njegovu važnost.

- Kad kažeš da ćeš nešto napraviti i kažeš 'obećajem', onda to znači da stvarno to moraš napraviti.

Da bi bolje shvatila, i sama sam joj izrekla neka obećanja i potrudila sam se izvršiti ih. Male, jednostavne, njoj razumljive, a opet važne stvari. Recimo da ću sutradan u vrtić po nju doći ja, a ne tata. Da se sigurno neću zadržati na poslu. Da ću je, ako ne bude kiše, poslije posla i vrtića odvesti u parkić preko puta kuće. Da ću joj kupiti sok od brusnice. Takve stvari. 'Kad mama kaže da će nešto napraviti, mama to napravi. Mama obeća, mama održi obećanje.'

Djelovalo je. Njeno ponašanje postalo je bolje pa sam je, u naletu majčinske slabosti, dirnuta njenim napretkom, odlučila nagraditi. Nda, znam, stručnjaci smatraju da je pogrešno dijete nagraditi čim učini nešto dobro jer tako riskiramo da dobre stvari radi zato jer će za njih dobiti nagradu, a ne zato jer intrinzično kuži da su dobre. Ali, koja god mama vam kaže da nikad nije bila kriva za majčinsku slabost poput gore opisane vam sere. Da, ovo je drugi put da sam upotrijebila tu riječ. Što mogu, pristaje savršeno.

Uglavnom, odlučila sam je nagraditi tako što sam rekla da ću joj kupiti igračku po njenoj želji. Čak sam izgovorila:
- Možeš poželjeti bilo što.

... i isti tren se zagrcnula u sebi pomislivši: 'Uh, a što ako sad poželi nešto tipa komplet Lego kockica od 200 eura?!', a ona je mirno izgovorila:
- Plišanu kravu.
- Molim?
- Plišanu kravu.
- Čekaj... možeš mi naručiti BILO ŠTO.
- Da, znam. Ali ja želim plišanu kravu.
- Plišanu? Kravu? Baš to? Od svih igračaka ti želiš baš plišanu kravu?
- Da, mama. Ti ćeš mi kupiti plišanu kravu.

OK, dobra vijest u tom trenutku bila je da je poželjela igračku koja nije astronomski skupa – ako baš ne uzmem plišanu kravu od dva metra visine. 'Ali, kvragu, gdje ću naći plišanu kravu?' odmah sam pomislila dalje, u panici. Je, lako je naći plišanog medu, plišanog zeku, plišanog psića, plišanu macu... ali, Kriste Isuse, 'postoje li uopće plišane krave?', pitala sam se. No znajući da nema izlaza iz govana u koja sam se sama uvalila, odgovorila sam joj:
- U redu, zlato. Dobit ćeš plišanu kravu čim je mama negdje nađe.

Ako postoji neka viša sila, pomogla mi je. Svega dva dana kasnije slučajno sam s mužem prošla pored jednog povećeg štanda s plišanim igračkama i na njemu ugledala – plišanu kravu. Po vrlo povoljnoj cijeni. Jasno, kupila sam je isti tren i istog popodneva je predala svojoj maloj mudrijašici. Prvo što je izgovorila bilo je oduševljeno:
- Ooooo, plišana krava! Mama, ti si mi to kupila! Ti si mi obećala! Ti si održala obećanje.

Bio je to prijeloman trenutak u našem odnosu. Tada je, bolje no ikada, postala svjesna činjenice da ja, njena majka, održavam obećanja koja joj dajem. Stekla je povjerenje u mene kao roditelja. Ta krava, koja danas zauzima istaknuto mjesto među njenim igračkama, simbol je tog povjerenja. I zato vrijedi više od nekih skupljih, tehnički složenijih i edukativnijih igračaka. Povjerenje u mamu je nemjerljivo.

Oznake: odgoj djece

30.07.2018. u 01:36 | 0 Komentara | Print | # | ^

Idemo na piće!

- Tata, ajde me vodi na piće – obratila se nedavno Prva mojoj snažnijoj polovici.

- Dušo, ne mogu sada. Imam puno posla, a i nemam novca za piće.

- Imaš novca! Vidjela sam da u novčaniku imaš plave kune. To ti je dosta za piće. Vodi me.



Jasno, morao je kapitulirati i odvesti je u kvartovski birc. 'Plave kune' su, usput rečeno, novčanica od pedeset kuna. Mala mustra zna da se time mogu komotno platiti barem dvije cuge. Od tog dana muž skriva od nje svoj novčanik. Bili smo uvjereni da će taj dan nastupiti tek kad bude imala negdje 11, 12 godina. Došao je s tri.



Kad čovjek vidi koliko to dijete voli ići na piće, pomislio bi da su ga odgajali Vladimir Šeks i Amy Winehouse. Posebno voli ići u kvartovski kafić, na samom kraju naše ulice. Ruku na srce, voli ga zbog ljuljački i tobogana koji se nalaze u sklopu terase kafića, ali voli ga i zbog same činjenice da tamo može sjesti i naručiti piće.



Da, ona sama naručuje. Ponekad 'sok od jabuke', češće Cedevitu, obično onu 'narančaste boje.' Ako čvrsto odluči, naručit će ne samo za sebe već i za vas.

- Gospođo, što ćete Vi? – naivno će konobarica.

- Mama će isto Cedevetu. Narančastu. – Prva prekida sve dileme.

Pokušaji suprotstavljanja su uzaludni. Pijem Cedevitu i točka.



Prva ima vrlo definiran koncept ponašanja na piću. Na piću se 'pije i razgovara'. Ona točno zna tko, kada i kako. Čak je spremna i pozvati škvadru na cugu. Veli tako ona meni tijekom jednog od naših odlazaka u kvartovski birc dok smo sjedile 'kao cure' (čitaj: prekriženih nogu).



- Mama, ja bih odvela prijatelje iz vrtića na piće.

- Zbilja. A koga bi odvela?

- Evu, Jakova, Lauru i Mateja.

- O, pa lijepo. I gdje bi došli?

- Paaaa ovdjeeee!

- Okeeeej. I što bi onda radili?

- Pa pili i razgovarali, kao i svi drugi na piću. (Dobro jutro, Šerloče Mama).

- Što bi pili?

- Cedevitu.

- Ali, Prva, možda bi netko htio popiti nešto drugo...

- Ne!!! Svi bi pili Cedevitu. (Ovaj... OK, moj mali Napoleončiću.)

- A ja bih tu bila s vama?

- Ne. Ti bi išla na posao.

- Bi li onda neka druga mama bila s vama i čuvala vas?

- Ne. Mi bi bili sami.

- Ali Prva... pa ne možete biti sami, vi ste još maleni.

- Pa mamaaaa... pa znamo piti i razgovarati. (Ajde ti obori taj argument. )

- A znaš li ti što ti treba da možeš odvesti ekipu na piće?

- Naravno da znam. Trebaju mi kune. (Opa! Zna! Sunce koje pametno.)

- A tko će ti dati te kune?

- Pa ti.

- A zašto misliš da ću ti ih ja dati?

- Pa zato jer moram platiti piće. (Oborena sam definitivno).



Svoju priliku da izvede škvadru iz vrtića na cugu još, jasno, nije dobila. Ali, bez brige, i dalje je čvrsto uvjerena da to može. Štoviše, ona i njena prijateljica Eva uvjerene su kako bi se nakon tog pića njih dvije mogle upustiti u šoping. Ne sumnjam da znaju što bi kupile.

Oznake: dijete, kafić, odgoj djece

25.07.2018. u 10:43 | 0 Komentara | Print | # | ^

<	srpanj, 2019
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

O meni

Tko sam ja? Dovoljno je reći - jedna sasvim obična mama. Nisam influencerica, još manje celebrity, i sasvim je nevažno čime zarađujem za život i koliko sam obrazovana. Dovoljno je reći da sam mama dvije djevojčice koja je to postala onda kada se tome više nije usudila nadati. Prvu, četverogodišnjakinju, donijela sam na svijet s 41, drugu, početkom ljeta prošle godine, sa 44. Svakim danom ispisujemo novu priču...

Linkovi

Brojač posjeta