Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/obicnamama

Marketing

Kad bake kupuju

Dio današnjeg jutra provela sam surfajući, tražeći recepte za torte i kolače koji se rade s Čokolinom.

- Jer Prva jako voli Čokolino.

Ovo je bio odgovor mojih roditelja na moje pitanje zašto su mi, prilikom posljednjeg posjeta s mora, donijeli količinu Čokolino praha koja bi bila dovoljno za nahraniti omanje afričko selo. Da, istina je, Prva zbilja jako voli Čokolino. Ali da bi stigla pojesti sve ono što su moji starci donijeli dok je taj Čokolino još u dobrom stanju, vjerojatno bi se trebala prežderavati njime barem tri puta dnevno barem mjesec dana u nizu, po mogućnosti bez uzimanja drugih prehrambenih sastojaka u međuvremenu.

Je, voli ona Čokolino ali nije da ga baš voli jesti svaki dan.

I eto, zato tražim recept za kolač.

Slična priča ponavlja se i kad im Prva ode u posjet. Onda je, doduše, ne zasipaju Čokolinom već sirom i vrhnjem. Jednom sam ovlaš spomenula, tamo negdje dok su Prvoj bile dvije godine, da ona, kao prava Purgerica po tati, to jako voli jesti i kako je to super je je to za djecu zdravo...

Bilo je to dovoljno da je svakodnevno, dok im je u posjetu, uporno nukaju sirom i vrhnjem, čak i kad dijete za to nije raspoloženo. I čude se ko pura dreku kad ona to neće.

- Pa kako?! Pa ona to voli!

Nda, volim i ja čizkejk ali ne znači da bih ga zato jela baš svaki dan.

Sa suprugove strane obitelji također se javlja jedna vrsta opsesije istim proizvodom, doduše ne prehrambenim. Njegova majka, baka mojih djevojčica, Prvoj opsesivno kupuje pidžame. U jednom trenutku mala je imala pidžama ko pokojni Hugh Heffner kućnih ogrtača. Mogli smo slobodno organizirati dječju modnu reviju s pidžamama.

- Jer nikad se ne zna... uvijek to dobro dođe - kaže nam svaki put.

I tako mi skupljamo pidžame.
Naravno, zahvalni smo na svakom poklonu, pa tako i na njima, ali kad u ladice komode prepunjene pidžamama ne stanu, recimo, haljinice, majice i hlačice, onda si ne možeš pomoći da ne kreneš proklinjati te vražje pidžame.
Jasno, u sebi.

Osim fiksacije određenim proizvodom, naše obiteljske bake dijele još jednu zanimljivu zajedničku naviku.

Uvijek kupuju preveliku odjeću i obuću.

Druga, recimo, sada nosi broj 68. Ako bi joj netko kupio odjeću koja se nosi usred čiče zime - dakle, tamo negdje oko Nove godine - logično bi bilo da joj kupi odjeću broj 74 jer će do tada šezdes'osmicu vrlo vjerojatno prerasti.

Njene bake kupit će joj veličinu 86.

- Za svaki slučaj, da ne bude premalo.

Problem je samo u tome što će njoj taj broj 86 pristajati tamo negdje usred ljeta što znači da tu odjeću vjerojatno nikad neće imati prilike odjenuti.

Moji starci su prije nekih par mjeseci Prvoj kupili par prekrasnih ružičasto-bijelih tenisica.
Broj 29.

Prva sad nosi 27.
Iskreno, nemamo pojma kada će nositi 29.
Obzirom na brzinu rasta njenog stopala, za nekih godinu dana. Možda i godinu i pol... Ne znam. U svakom slučaju, proći ćeš još neko vrijeme.
U međuvremenu par gore spomenutih tenisica zauzima mjesto u ormaru. Točnije rečeno, morali smo ih, zbog ograničenog prostora u malom stanu, pospremiti na jedno drugo, skrovitije mjesto gdje se ne nalaze odjeća i obuća koje se trenutno nose. I da ne vabe Prvu kojoj je teško objasniti da ih ne može nositi već sada, osim ako uz njih na sebe ne stavi jedno četiri para debelih zimskih čarapa.
Što ako zaboravimo na njih do trenutka kad budu spremne za uporabu? Iskreno se nadam da nećemo.

A sve to iz već predvidljivog razloga.

- Za svaki slučaj, da ne bude premalo.

Sada se samo možemo nadati da će te tenisice dobiti svoju priliku zablistati u pravoj sezoni.

Slično se nadamo i za jedan ogrtač kojeg će Prva po svoj prilici nositi tamo negdje pred polazak u osnovnu školu.
Ako do tad svi skupa ne zaboravimo na njega.


Post je objavljen 11.10.2018. u 12:21 sati.