Dole skupa dječja odjeća s markom!
Uponedjeljak sam Drugu vodila pedijatru da joj propiše Tobrex kapljice jer je preko vikenda pobrala blagi konjunktivitis. Ujedno sam iskoristila priliku zamoliti ga za liječničku potvrdu da je sposobna za vrtić, što je bez problema dobila.
Za susret sa stričekom doktorom kojeg moja mlađa djevojčica uvijek podari širokim osmijehom svoju mladu damu odjenula sam u preslatku jarko crvenu haljinicu s velikim bijelim točkama i mašnom na donjem dijelu leđa. Naslijedila ju je od starije sestre.
Volim tu haljinicu, i to ne samo zato što je spektakularno lijepa.
Volim je jer mi budi dobre uspomene.
Upravo nju je Prva imala na sebi onog dana kad je prvi put propuzala. Pravilno. S guzom u zraku i ravnim leđima ravnomjerno se oslanjajući na dlanove obje ruke uz simetrične pokrete nogu. Kad si mama, posebno prvi put, pomno pratiš sva postignuća svog djeteta, strepiš dok ih iščekuješ i veseliš se onda kada su tu. Kod Prve me je, dok je još bila beba, puzanje posebno razveselilo iz jednog zapravo krajnje plitkog i bizarnog razloga – bebe su mi preslatke dok puze. Tjednima prije, dok se još samo kotrljala po podu, opetovano sam slušala priče svoje svekrve kako 'njen tata nije puzio već je odmah prohodao' i naivno počela misliti da bi se takvo što moglo dogoditi i Prvoj.
Nije.
Propuzala je, u toj spektakularno lijepoj crvenoj haljinici, kad je imala devet mjeseci, a prohodala je (samostalno) točno na dan kad je napunila 13.
Toliko o predviđanjima.
Druga je inače naslijedila dosta robice, uglavnom od Prve i šest mjeseci starije rođakinje, ali kapnulo je i s drugih strana. Zanimljivo je to s dječjom robicom. Velika većina odraslih koje znam, unatoč tome što se radi o ekipi kojoj se prije može prišiti bilo koji drugi atribut nego onaj 'bogati', naježi se na pomisao da bi na sebe stavili nekakvu second-hand odjeću.
A opet, nitko od njih ne vidi problem uvaliti takvu odjeću svojoj djeci.
Da se ne lažemo, ne vidim ni ja.
Štoviše, dobro mi dođe. Uštediš lovu, a i vrijeme koji bi utrošio na šoping. Samo izvadiš zapakiranu robicu iz kutije, baciš je u veš mašinu, osušiš, oglačaš ako ti se baš da, i... to je to.
No da budem do kraja, onako brutalno iskrena, ne bih se osjećala dobro kad bi Druga nosila isključivo naslijeđenu odjeću. Ne želim da jednog dana, kad bude gledala fotografije sebe dok je bila beba, shvati da svakoj od njih nosi ono što je već nosio netko drugi.
Sestrine traperice s ružičastom mašnicom.
Rođakinjinu bijelu košuljicu sa sitnim žutim cvjetićima.
Susjedinu baletnu suknjicu.
Rođakovu majicu s likovima iz Superwingsa...
Znam, možda je glupo i nepraktično ali imam potrebu, s vremena na vrijeme, kupiti joj nešto za nju.
Novo.
Ekskluzivno.
Ne skupo, ali njeno.
Jer volim taj osjećaj da sam ja, njena mama, kupila nešto za svoju djevojčicu.
Kupe joj i drugi. Rodbina, obiteljski prijatelji, ljudi koji nam dolaze u posjet... Kupe, jasno, i Prvoj. Ima tu odjeće koja je i moje princeze i mene apsolutno oduševila. Recimo, Prva je prije nekih godinu dana dobila predivnu žutu haljinicu s naborima i pojačanom postavom. Osim što haljinica sama po sebi krasno izgleda, Prvu je razgalila jer 'takvu ima Pepeljuga'. Naime, u svojoj prvoj slikovnici o Pepeljugi koju je dobila junakinji ove poznate bajke dobra vila čarobnim štapićem stvori vrlo sličnu haljinu žute boje. Možete li samo zamisliti tu sreću? Ona, Prva, kao Pepeljuga!
Ali, kad drugi vašoj djeci poklanjaju odjeću, bilo novu bilo rabljenu, zna, unatoč njihovim dobrim namjerama, doći do nezgodnih situacija.
Na primjer, kad kupe nešto preveliko.
OK, nije problem ako bebi koja ima šest mjeseci usred ljeta kupite zimsku jaknicu veličine za djecu od oko godinu dana. Bit će joj taman baš onda kad treba. Ali ako toj istoj bebi usred ljeta kupite ljetnu haljinu koja će joj biti dobra tamo negdje oko Božića, teško da će je ikad moći odjenuti. Jednostavno ste fulali sezonu.
Moje roditeljsko iskustvo mi kaže da se takve situacije kupovanja prevelike odjeće koja uz to ne pogađa sezonu događa prilično često, naročito kad su u pitanju starije generacije. Nepisano je pravilo da bake i djedovi redovno kupuju preveliku odjeću. 'Za svaki slučaj'.
I obuću. Prva je tako, recimo, dobila jedne tenisice broj 29 onda kad je još nosila broj 25. 'Za svaki slučaj', je li. Trenutno, sa svoje četiri godine, nosi broj 25. Kad će nositi 29, da vam pravo kažem, nemam pojma. Nadam se samo da će tenisice (inače proljetno-jesenske, deblje) pogoditi sezonu. Inače će morati čekati Drugu...
Drugi problem s dječjom odjećom koju drugi kupuju je funkcionalna neprilagođenost. Tako je, na primjer, Prva taman kad je bila u fazi privikavanja na obavljanje nužde na tutu dobila nekoliko cakanih ali za nju vrlo nezgodnih komada odjeće gdje su hlačice i gornji dio spojeni u jedno, a jedini način da se svuku je taj da dijete otkopča i spusti naramenice.
Sad zamislite kako je takvo što 'zgodno' za curicu koja još nije ni sigurna kad točno mora obaviti 'pi-pi', a kamoli da može dulje vrijeme zadržavati. Svaki taj komad odjeće odjenula je samo jednom, čisto da je možemo poslikati i pokazati fotke ljudima koji su joj to kupili. I to je bilo to.
Kad su bebe u pitanju, meni osobno se nezgodnom pokazala i robica s gumbićima na leđima, naročito ako se ne radi o onima na druker već klasičnima. Obje moje curice dobile su nekoliko takvih haljinica koje su, istini za volju, bile toliko prekrasne da nisam mogla odoljeti ne staviti ih na njih. Ali da su me namučile pri odijevanju – jesu. Naročito kad je u pitanju Druga koja je po prirodi vrlo živahna bebica i jako se migolji dok je se odijeva. Pa vi zakopčajte hrpu sitnih gumbića na leđima.
Sama svojim curicama najviše volim kupovati haljinice koje se jednostavno navuku preko glave ili eventualno imaju nekakav cif na leđima koji ne zapinje. Obje su mi u haljinicama medenije nego u bilo čemu drugome, brzo i jednostavno se odijevaju, Prva lako ode na toalet... Doduše, Prva u vrtić odlazi i u hlačama. Na to me obično svojom povremenom kuknjavom natjera teta koja me uvjerava da je 'bolje da ima hlače kad idemo van, u slučaju da se zaprlja.'
Realno – možda i je. I zato s vremena na vrijeme popustim. Ali, Prva ionako nije dijete previše sklono traženju fizičkih izazova. U vrtićkom dvorištu ona će uglavnom trčati unaokolo, malo driblati loptu (ako se nađe pri ruci) te većinu vremena provesti na ljuljačci ili sa svojim 'dečkom' Jakovom u jednom malom vlakiću. Neće se baš penjati, prevrtati ili valjati po podu. Što će reći da su njoj haljinice iz nečeg poput HH&M-a, kroj 'za svaki dan', i za takvu priliku realno sasvim dobre. Nije da nosi neku fensi-šmensi odjeću.
Besmisleno mi je, naime, nju i sestru odijevati u nekakvu skupu robicu s markom. Da, povremeno dobiju komad odjeće za koji se odvoji pokoja kuna više, ako se radi o nekoj baš specijalnoj prilici no inače nose lijepu, udobnu – i jeftinu – odjeću.
Onu za koju mi nije žao ako se zaprlja.
Ne vidim smisla slati dijete u vrtić i onda dramiti jer je odjeću umrljalo temperama ili zato što se po njoj prosuo nekakav gulaš. Štoviše, moja je teza: 'Ako se dijete u vrtiću uprljalo, znači da se vjerojatno dobro zabavilo.' A to ću kao mama uvijek podržati i tome se veseliti.
Nova haljina se uvijek može kupiti, a izgubljenu dječju radost teško je nadoknaditi.
Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista, 17.05.2019.
Oznake: second hand, uspomene, odgoj djece
11.07.2019. u 14:00 | 2 Komentara | Print | # | ^U subotu sam posljednji put izvadila bebu iz zipkice na ljuljanje
rije nekih pet godina, kad sam još bila trudna s Prvom, kupila sam joj zipkicu na ljuljanje. Govorili su mi: 'Nemoj to kupovati. Bespotrebno je.' 'Uštedi lovu i prijeđi odmah na kinderbet'. A ja sam je, u inat svima, odlučila kupiti.
Jer mi je bila fora.
Jer mi je bila beskrajno zabavna pomisao da svoju bebu u nečemu ljuljuškam dok je uspavljujem.
Jer bih doslovno uvenula da kupujem samo stvari koje su nužne i korisne, a ne i one koje su jednostavno – zabavne.
Slatke.
Simpatične.
I tako bi zipkica. Narančasta s baldahinom. U dućanu su mi rekli da će Prva u njoj moći spavati neka tri do četiri mjeseca. Spavala je čak osam, a onda je zbilja došlo vrijeme da uzmemo štrafciger u ruke i rastavimo zipkicu na djelove.
- Prodati ili ne? – naglas smo razmišljali suprug i ja. – Ili možda nekome pokloniti?
Kad svoje prvo dijete rodite u dobi od pune 41 godine, samu tu činjenicu smatrate čudom i nekako se ne nadate da bi vas tamo negdje u budućnosti moglo uveseliti još jedno. Zato smo, kada smo zipkicu na kraju ipak poslali rodbini u veću kuću uz napomenu 'dajte ako nekome jednom zatreba' bili čvrsto uvjereni kako taj mali komad namještaja više nikad nećemo vidjeti.
Vratila nam se tri godine kasnije, kad je na svijet došla Druga. U subotu sam posljednji put izvadila svoju bebu iz zipkice za ljuljanje i prebacila je u kinderbet. Nakon punih deset mjeseci. Mogli smo taj prijelaz sredit i ranije ali nismo. Možda smo bili malo lijeni uzeti opet štrafciger u ruke.... Ma koga lažem? Bilo nam je žao oprostiti se od zipkice znajući da se ovaj put od nje opraštamo zauvijek. Definitivno. Bez fige u džepu. Bez 'možda'. Ne namjeravam rađati s više od 45.
Čudan je to osjećaj. S jedne strane, osjećaš se nekako prazno jer je jedna faza života tvog djeteta zauvijek prošla, a s druge te preplavljuje radost jer svjedočiš tome kako raste, razvija se. I postavljaš si na tisuće pitanja.
Kada će prohodati?
Hoće li progovoriti prije svog prvog rođendana?
Kako će proći njen prvi dan u jaslicama?
Što je čeka u školi?
Čime će se u životu baviti?
Hoće li biti dobra osoba?
Hoće li imati lijep život?
Čemu ću je sve ja naučiti?
Kakve ćemo sve trenutke zajedno proživjeti?
Na koji način će me pamtiti?
Roditeljstvo je, sada to jasno vidim, vrtlog u kojem se konstantno izmjenjuju nostalgija i iščekivanja. Osvrćeš se na prošlost i malo lupaš glavom o zid jer si prekasno shvatio da si nešto trebao uraditi drugačije, a onda malo prštiš ponosom zbog stvari koje su ispale kako treba, bilo da se to dogodilo zahvaljujući tebi i tvom odgoju ili tebi unatoč. Stvaraš grandiozne planove za budućnost, a onda ih polako rušiš svojim brigama i strahovima. Želiš čvrsto zgrabiti i zadržati sve ono lijepo što se do tog trenutka dogodilo, ali jednako tako želiš i vidjeti što će biti dalje. Kakva budućnosti čeka moju djecu i mene? Kakva budućnost ih čeka poslije mene?
Kad dobiješ drugo dijete, onda ti se prošlost na kratko vrati, baš onako kako se vratila mom suprugu i meni kad smo u stan ponovno uveli našu voljenu zipkicu. Prošlost se vratila i kad smo Drugu nježno položili u kolica u kojima se nekoć vozila Prva, ushićeni jer su makar na kratko ponovo bila s nama. Crno-bijela kolica retro-dizajna s ogromnim kotačima u kojima beba može samo ležati. Kolica za koja ti je odmah jasno da to nije jedan od onih 'pedeset u jedan' proizvoda gdje ti beba može ležati i sjediti i koja istovremeno dijete voze, sviraju mu Mozarta i kuhaju kavu s pjenicom. Samo jedna sasvim obična, ali nama prekrasna i beskrajno fora kolica. O da, rekoh da volim kupovati fora stvari. TREBAM kupovati fora stvari.
Prošlost se vraća i sa svakim komadićem odjeće kojeg Druga nasljeđuje od svoje sestre. Sa svakom haljinicom, parom hlačica, šeširićem, štramplicama, suknjicom, kaputićem...
Oblačim Drugu u njih, a onda tražim fotografije Prve u tim istim komadima odjeće. Posjedam je pred računalo i govorim joj: 'Pogledaj, ovo si ti nekoć nosila', a ona mi radosno uzvraća da je sretna jer to sad može nositi njena sekica. Jer ona to definitivno više ne bi nosila.
- Pa nisam više beba – značajno zaključuje.
Istina. Nije. Prva je sada već djevojčica od četiri godine i njena postignuća me beskrajno vesele. A opet, dok gledam Drugu kako nosi njene haljinice i kako poseže za njenim plišanim igračkama, radujem se jer mi sve to budi uspomene i vraća sjećanja koja, unatoč mojim naporima, ponekad i blijede. Druga mi, ni ne znajući, pomaže u borbi protiv zaborava i nesvjesno me podsjeća da i sama tu nešto moram poduzeti.
I zato puno fotografiram.
Snimam.
Arhiviram.
Ovjekovječujem.
Zapisujem. Između ostalog i u ovaj blog. Da podijelim svoja iskustva s drugima ali i da sama zauvijek ovjekovječim svoja sjećanja. Na narančastu zipkicu i na sve ono lijepo što su mi moja djeca donijela.
Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.
Oznake: majcinstvo, djecja oprema, roditeljstvo, sestre, uspomene, mama i kćer
03.06.2019. u 11:04 | 3 Komentara | Print | # | ^