U subotu sam posljednji put izvadila bebu iz zipkice na ljuljanje
rije nekih pet godina, kad sam još bila trudna s Prvom, kupila sam joj zipkicu na ljuljanje. Govorili su mi: 'Nemoj to kupovati. Bespotrebno je.' 'Uštedi lovu i prijeđi odmah na kinderbet'. A ja sam je, u inat svima, odlučila kupiti.
Jer mi je bila fora.
Jer mi je bila beskrajno zabavna pomisao da svoju bebu u nečemu ljuljuškam dok je uspavljujem.
Jer bih doslovno uvenula da kupujem samo stvari koje su nužne i korisne, a ne i one koje su jednostavno – zabavne.
Slatke.
Simpatične.
I tako bi zipkica. Narančasta s baldahinom. U dućanu su mi rekli da će Prva u njoj moći spavati neka tri do četiri mjeseca. Spavala je čak osam, a onda je zbilja došlo vrijeme da uzmemo štrafciger u ruke i rastavimo zipkicu na djelove.
- Prodati ili ne? – naglas smo razmišljali suprug i ja. – Ili možda nekome pokloniti?
Kad svoje prvo dijete rodite u dobi od pune 41 godine, samu tu činjenicu smatrate čudom i nekako se ne nadate da bi vas tamo negdje u budućnosti moglo uveseliti još jedno. Zato smo, kada smo zipkicu na kraju ipak poslali rodbini u veću kuću uz napomenu 'dajte ako nekome jednom zatreba' bili čvrsto uvjereni kako taj mali komad namještaja više nikad nećemo vidjeti.
Vratila nam se tri godine kasnije, kad je na svijet došla Druga. U subotu sam posljednji put izvadila svoju bebu iz zipkice za ljuljanje i prebacila je u kinderbet. Nakon punih deset mjeseci. Mogli smo taj prijelaz sredit i ranije ali nismo. Možda smo bili malo lijeni uzeti opet štrafciger u ruke.... Ma koga lažem? Bilo nam je žao oprostiti se od zipkice znajući da se ovaj put od nje opraštamo zauvijek. Definitivno. Bez fige u džepu. Bez 'možda'. Ne namjeravam rađati s više od 45.
Čudan je to osjećaj. S jedne strane, osjećaš se nekako prazno jer je jedna faza života tvog djeteta zauvijek prošla, a s druge te preplavljuje radost jer svjedočiš tome kako raste, razvija se. I postavljaš si na tisuće pitanja.
Kada će prohodati?
Hoće li progovoriti prije svog prvog rođendana?
Kako će proći njen prvi dan u jaslicama?
Što je čeka u školi?
Čime će se u životu baviti?
Hoće li biti dobra osoba?
Hoće li imati lijep život?
Čemu ću je sve ja naučiti?
Kakve ćemo sve trenutke zajedno proživjeti?
Na koji način će me pamtiti?
Roditeljstvo je, sada to jasno vidim, vrtlog u kojem se konstantno izmjenjuju nostalgija i iščekivanja. Osvrćeš se na prošlost i malo lupaš glavom o zid jer si prekasno shvatio da si nešto trebao uraditi drugačije, a onda malo prštiš ponosom zbog stvari koje su ispale kako treba, bilo da se to dogodilo zahvaljujući tebi i tvom odgoju ili tebi unatoč. Stvaraš grandiozne planove za budućnost, a onda ih polako rušiš svojim brigama i strahovima. Želiš čvrsto zgrabiti i zadržati sve ono lijepo što se do tog trenutka dogodilo, ali jednako tako želiš i vidjeti što će biti dalje. Kakva budućnosti čeka moju djecu i mene? Kakva budućnost ih čeka poslije mene?
Kad dobiješ drugo dijete, onda ti se prošlost na kratko vrati, baš onako kako se vratila mom suprugu i meni kad smo u stan ponovno uveli našu voljenu zipkicu. Prošlost se vratila i kad smo Drugu nježno položili u kolica u kojima se nekoć vozila Prva, ushićeni jer su makar na kratko ponovo bila s nama. Crno-bijela kolica retro-dizajna s ogromnim kotačima u kojima beba može samo ležati. Kolica za koja ti je odmah jasno da to nije jedan od onih 'pedeset u jedan' proizvoda gdje ti beba može ležati i sjediti i koja istovremeno dijete voze, sviraju mu Mozarta i kuhaju kavu s pjenicom. Samo jedna sasvim obična, ali nama prekrasna i beskrajno fora kolica. O da, rekoh da volim kupovati fora stvari. TREBAM kupovati fora stvari.
Prošlost se vraća i sa svakim komadićem odjeće kojeg Druga nasljeđuje od svoje sestre. Sa svakom haljinicom, parom hlačica, šeširićem, štramplicama, suknjicom, kaputićem...
Oblačim Drugu u njih, a onda tražim fotografije Prve u tim istim komadima odjeće. Posjedam je pred računalo i govorim joj: 'Pogledaj, ovo si ti nekoć nosila', a ona mi radosno uzvraća da je sretna jer to sad može nositi njena sekica. Jer ona to definitivno više ne bi nosila.
- Pa nisam više beba – značajno zaključuje.
Istina. Nije. Prva je sada već djevojčica od četiri godine i njena postignuća me beskrajno vesele. A opet, dok gledam Drugu kako nosi njene haljinice i kako poseže za njenim plišanim igračkama, radujem se jer mi sve to budi uspomene i vraća sjećanja koja, unatoč mojim naporima, ponekad i blijede. Druga mi, ni ne znajući, pomaže u borbi protiv zaborava i nesvjesno me podsjeća da i sama tu nešto moram poduzeti.
I zato puno fotografiram.
Snimam.
Arhiviram.
Ovjekovječujem.
Zapisujem. Između ostalog i u ovaj blog. Da podijelim svoja iskustva s drugima ali i da sama zauvijek ovjekovječim svoja sjećanja. Na narančastu zipkicu i na sve ono lijepo što su mi moja djeca donijela.
Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.
Oznake: majcinstvo, djecja oprema, roditeljstvo, sestre, uspomene, mama i kćer
03.06.2019. u 11:04 | 3 Komentara | Print | # | ^'A koliko imaš kila?' Ove stvari nemojte nikad reći novopečenim mamama
Jednom kad dobijete dijete i to obznanite svijetu – što je danas naročito popularno uraditi putem društvenih mreža i što sam, priznajem, i sama učinila za svoj krug virtualnih prijatelja kad sam rodila obje svoje curice – možete očekivati da ćete dobiti hrpu čestitki popraćenih uobičajenim srčekima, balončekima, medekima i raznim drugim sladunjavim tričarijama. Sve te čestitke će, uglavnom, biti iskrene i popraćene lijepim željama. No ubrzo će uslijediti ono od čega će vam se, kao novopečenoj mami, dizati kosa na glavi. Pitanja i komentari koje jednostavno ne želite čuti.
'Ti doma sad uživaš'
Ma nemoj mi reći, Šerloče. Ovo je jedna od onih tvrdnji na koju jednostavno ne možete ponuditi zadovoljavajući odgovor.
Da, naravno da sam preplavljena srećom jer sam dobila dijete.
Da, naravno da to dijete volim i da, naravno da mi je, općenito gledano, s tim djetetom lijepo.
Ako tvoja razina empatije nije negdje na razini Cersei Lannister, takvo što ti je vjerojatno jasno i bez da me pitaš. Čak i ako sam nemaš svoje dijete.
Ali isto tako bi ti trebalo biti jasno da, ma koliko ti vlastito dijete bilo drago, postoje trenuci kad ti s njim i nije baš tako lijepo.
Kad ne uživaš.
Recimo, definitivno nisam uživala na pomisao da me je Druga preksinoć natjerala da ustanem u jedan, u tri i u pet.
Ne uživam ni kad me Prva zamoli da joj nešto pripremim za jelo, ja uložim vrijeme i trud to pripremiti, a ona onda shvati da to 'nije to' i prezrivo odmakne tanjur od sebe.
Ne uživam ni kad petstotridesetičetvrti put moram gledati istu epizodu iritantno didaktičke Dore istražuje čiji naglasak engleskog jezika zvuči poput onog služavke u meksičkoj sapunici.
Trebam li uopće spominjati da definitivno ne uživam kad su Prva ili Druga bolesne, posebno kad moram smišljati čaroliju kojoj ću potonjoj otvoriti usta da uzme lijek?
Dakle, da, postoje trenuci kad s vlastitom djecom ne uživaš, ma koliko ih volio, bilo zato jer su ona sama nešto uradila, bilo zato jer su se vanjske okolnosti tako posložile. Ali kad ti kažu 'ti sad uživaš', uz uobičajeni žar u očima koji govori 'je l' da, je l' da, je l'da?' onda se odjednom osjećaš užasno krivo i na samu pomisao da bi na to pitanje pokušao reći nešto poput 'pa... ponekad i ne.'
Odjednom si nemajka.
Nezahvalna. Ili neposobna.
'Eh, tek ćeš vidjeti što te čeka'
U Lijepoj našoj postoji navika da žene koje su već postale majke plaše one koje će to tek biti (ili koje su to nedavno postale) onim što ih čeka u budućnosti.
Pohvalite se da imate laganu trudnoću – 'Eh, vidjet ćeš ti kako će ti bit' na porodu. Ja sam svoju tri'sšest sati rađala...'
Kažete da vam odlično ide s dojenjem – 'Je, je, a vi'ćeš kad ti zubiće dobije pa ti krene gristi.'
Obznanite da ratujete s djetetom oko jela – 'Ajde, ajde, vidjet ćeš što te poslije čeka.' I onda obično ide ona već krajnje izlizana fraza: 'Znaš, malo dijete mala briga, veliko dijete, velika briga.'
Kao da to inače ne znam.
Sigurno nisam toliko glupa da mislim da će glavni razlog prijepora između mene i moje buduće kćeri tinejdžerice biti taj što je ona digla frku zato jer joj je mrkva narezana na kockice, a ne na kolutiće. Naravno da s godinama i s iskustvom prikupljamo brojna pozitivna iskustva ali isto tako prikupljamo i sve veće i veće probleme. Ne morate mi to crtati.
Da ne pričam da novopečenoj mami dobro dođe malo optimizma. U razumnoj dozi.
'Spavaj kad ti beba spava'
Kronična neispavanost jedna je od čestih boljki novopečenih mama. S Prvom sam, doduše, barem imala toliko sreće da je kao beba vrlo brzo usvojila toliko precizan raspored dojenja da sam skoro pa mogla po njoj satove navijati. Na taj način nisam odmarala mnogo ali sam barem znala, s priličnom sigurnošću, kada ću to moći.
S Drugom je sasvim različita priča. Kaos. Nekad pojede i spava naredna četiri sata, nekad se probudi već nakon niti dvadeset minuta mačkodrijema. Imali smo fazu, kad joj je bilo tamo negdje pet mjeseci, kad bi fino potegnula od deset uvečer do pet, šest ujutro. Sada smo u fazi da noć tijekom koje me je probudila samo jednom i odmah zaspala nakon podoja smatramo supermegaultrauspješnom.
Ipak, besmisao sugestije 'spavaj kad ti beba spava' najviše dolazi do izražaja po danu, naročito ako imate bebu s potpuno nepredvidim rasporedom kao što je Druga. Kad se ona napokon odluči na svoj dnevni san ja bih, teoretski, mogla leći. Na stranu to što imam tu groznu naviku da mogu zaspati samo u mrklom mraku i apsolutnoj tišini.
Ali, ručak se neće sam skuhati.
Odjeća se neće sama ubaciti u veš mašinu.
Tepih se neće sam usisati.
Prozori neće postati sjajni sami od sebe.
Barem ne ako si bez nekakvog baka servisa poput mene. Sve te, a i mnoge druge, kućanske poslove kao novopečena mama uglavnom morate raditi baš onda dok vaše zlato spava. Pa onda, eto, birajte – vaš odmor ili da vam beba puzi po tepihu prepunom mrvica.
'A koliko sad imaš kila?'
S Prvom sam nekako uspjela natući čak 25 kila ali veći dio toga sam nekako skinula u otprilike godinu i pol nakon poroda.
Što se tiče Druge, dobra vijest je ta da sam s njom natukla 'samo' 14 kila.
Loša je ta da se sve te kile punih devet i pol mjeseci nakon poroda i dalje tvrdoglavo drže, i to na najgorem mjestu – u području trbuha i struka.
Drugi porod carskim redom u nizu ostavio je svoj danak, a sigurno nisu pomogle ni činjenica da se ja udebljam kad vidim bilo kakvu vrstu ugljikohidrata na prospektu, ni ona da sam Drugu donijela na svijet s pune 44.
Prije neka dva tjedna doživjela sam neugodnu situaciju. Jedna inače izrazito mršava osoba koja se ne bi udebljala ni da pojede dvokrilni ormar prepun bombona i čvaraka odmjerila me je, zaustavila pogled na području mog struka i upitala me: 'A koliko sad imaš kila?' Promrmljala sam: 'Ne znam' i pogledala na drugu stranu misleći kako će joj to biti dovoljan signal da prestane no ona je nastavila sa spikom kako je njoj dovoljno 'malo manje jesti' da smršavi i kako se neka njena kolegica iz firme strašno udebljala i sad ne može smršaviti jer – pogađate – 'jede previše'.
I koju poruku da ja iz toga izvučem? Osjećala sam se baš šugavo, unatoč tome što dotičnu osobu dovoljno dobro poznajem da znam da njeno pitanje nije postavljeno u lošoj namjeri. Ali znate kako kažu, i put u Pakao popločan je dobrim namjerama. Zato, ljudi, izbjegnite pitanja o kilama, ili barem čekajte da tu temu novopečena mama sama pokrene.
I upamtite, nismo svi holivudske zvijezde i manekenke pa da se već tjedan dana nakon poroda možemo fotografirati sa six-packom ispred ogledala u teretani.
'Kad ćeš sljedeće?'
Još jedno pitanje koje novopečenu mamu može dovesti u nezgodnu situaciju ono je o sljedećem djetetu. Problem s tim pitanjem je što ono uvijek zvuči kao 'Moraš imati sljedeće. Ako nemaš sljedeće dijete, nešto s tobom nije u redu.' Ako ste vi i suprug odlučili da ne želite imati više djece, ovakvim pitanjem dovodite se u situaciju da se morate drugima opravdavati zbog nečeg što je vaša legitimna odluka. Ili morate lagati.
Još gore je ako znate da sljedeće dijete nećete imati zato jer ne možete. U tom slučaju pitanje kao što je 'a kad ćeš sljedeće?' zalazi vrlo duboko u vašu intimu, i to u njen vrlo bolan dio. Zato je pametnije ovakvo pitanje prešutjeti. Ako par koji vas zanima ikad dobije novo dijete, doznat ćete to na vrijeme. Ako ne doznate, to samo znači da nikad niste ni trebali to znati. U nekim slučajevima šutnja je doista zlato.
Ovaj blog upis već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.
Oznake: majka, majcinstvo, komunikacija, pristojnost
14.05.2019. u 16:56 | 2 Komentara | Print | # | ^Biti starija mama
Obje djevojčice rodila sam s preko 40 pa nije iznenađujuće da su me u obje trudnoće vodili kao tzv. stariju rodilju. Ipak, unatoč dobi, prvu trudnoću uredno mi je vodio moj ginekolog sve do njenog posljednjeg mjeseca kada sam, po uobičajenoj proceduri u Hrvatskoj, krenula odlaziti na redovne preglede u bolnicu u kojoj ću roditi.
S drugom trudnoćom stvari su se promijenile. Spletom okolnosti dobila sam novu ginekologicu koja me, čim je čula da mi je 44, promptno poslala na vođenje trudnoće u bolnici, unatoč tome što sam se odlično osjećala.
Nije me htjela ni pogledati.
- Ovo se mora od početka voditi u bolnici - bio je njen zaključak, uz napomenu na uputnici: 'Rizična trudnoća'.
Samo zbog dobi.
Bila je to prva značajnija promjena s kojom sam se morala suočiti čekajući Drugu, zato jer sam 'starija mama'.
Po statistikama.
No pustimo statistiku, koja često zna biti varljiva, na stranu.
Što u stvarnom životu znači biti 'starija mama'?
Što se tiče podnošenja same trudnoće, moje osobno iskustvo u oba slučaja mi govori - ništa posebno.
U obje trudnoće radila sam do početka obveznog zakonskog roka za odlazak na porodiljni.
Osim što sam s Drugom imala jutarnje mučnine, osjećala sam se dobro i mogla sam normalno obavljati svoje dnevne obveze.
S bebom je u oba slučaja bilo sve u redu.
Osim u vrlo kratkom razdoblju s Prvom kada mi je pukao jedan miom, nije bilo nikakvog razloga za mirovanje.
Sve ko po špagi.
Prave promjene zapravo osjetite tek kad vam djeca dođu na svijet.
Da se ne lažemo, kao starija mama se nešto brže umarate.
Ne ustajete više iz fotelje i kreveta tako brzo.
Lakše se ukočite.
I zato vas majčinstvo tjera da se održavate u formi. Jer dijete nije briga što ste vi prešli četrdesetu i počinjete osjećati određene dijelove tijela za koje prije niste znali da postoje.
Kao stariju mamu često vas mori briga hoćete li stići othraniti svoju djecu.
Nah, ne mislite nužno da ćete otići bogu na istinu prije no što odrastu ali se zato često pitate hoće li biti dovoljno vitalni dok se osamostale.
Hoćete li još uvijek biti u stanju raditi i zarađivati?
Puno računate.
Kalkulirate.
I jako ste svjesni činjenice da će vaša djeca rano morati početi zarađivati vlastiti novac.
Jer vaš jednog dana više neće biti dovoljan.
Djeca starijih mama mogu, jasno, ići u vrtić kao i sva ostala, i tamo se dobro uklopiti. Moja Prva, štoviše, uživa u vrtiću i veseli se odlasku na druženje s drugom djecom.
No kad rodite u neuobičajeno starijoj dobi morate računati na to da na eventualnim druženjima s prijateljima u slobodno vrijeme vaše dijete neće baš susretati djecu svoje dobi.
Djeca naših prijatelja već su odrasla, ili su barem tinejdžeri.
U svakom slučaju, nisu baš adekvatno društvo za Prvu i Drugu.
Zato se one više moraju oslanjati na stvaranje prijateljstava kroz institucije poput vrtića i škole te na susjedstvo.
Ako već ne živite u nekretnini dostatnih dimenzija, kao starijoj mami bit će vam teže djeci osigurati adekvatan, veći, dom.
Razlog je okrutno jednostavan - broj godina koje vi i suprug imate na raspolaganju za otplatu kredita je manji.
Dakle, mjesečna rata opako raste. Imate veće opterećenje na primanja.
U slučaju nemogućnosti otplate iste, morate smišljati nadasve kreativna rješenja u sklopu onih kvadrata koje u tom trenutku imate na raspolaganju.
Kad ste starija mama, šansa da ćete imati adekvatan baka servis značajno pada.
To što ste vi i suprug stariji također znači da su i vaši roditelji stariji.
Manje pokretni.
Možda čak i bolesni.
A u toj dobi već ih muče tipično starački cinizam i bezvoljnost pa vam se lako može dogoditi da ćete ih teže nagovoriti da vam pričuvaju djecu, čak i ako su to fizički u stanju.
Zato, u slučaju potrebe za čuvanjem, više morate računati na pomoć raznih teta čuvalica te se ponajviše osloniti na vlastite snage.
Biti starija mama znači i malo više brinuti o sustavu vrijednosti koji ćete usaditi djeci.
Zbog dobi ste u situaciji da sve češće razmišljate kako su 'vaše pjesme' one od prije 20, 30 godina.
'Vaši' filmovi su isto tako stari.
Način na koji razmišljate o svijetu oko sebe, o odnosima među ljudima, o trendovima, o društvenim pitanjima, nije uvijek totalno suvremen.
Ponekad se razlikuje od načina na koji razmišljaju ostali, mlađi roditelji djece u čijem društvu se kreću vaša djeca.
Da se razumijemo, nije tu u pitanju samo nekakva politika. U pitanju mogu biti i sasvim svakodnevne stvari.
Recimo, u moje doba bilo je sasvim normalno da djeca voze bicikl bez kacige i štitnika za koljena i da paze kako voze.
Danas se takva praksa smatra nemarom prema djeci.
U moje doba bilo je normalno da djeca sama idu pješice u školu.
Danas ih sve češće voze roditelji.
I tako se, htjeli ne htjeli, nađete na svojevrsnom raskrižju.
Želite prenijeti djeci vlastite vrijednosti u koje vjerujete i koje smatrate dobrima, a opet, ne želite ih pretvoriti u društvene izopćenike.
U čudake koje će drugi poprijeko gledati ispod obrva. Rugati im se da su 'zadrti'.
I zato već od ranih dana morate razviti čarobno umijeće balansiranja.
Vjerojatno ćete ga prakticirati dok ste živi.
Majčinstvo u starijoj dobi znači i da imate više životnog iskustva.
S jedne strane, to znači da o nekim stvarima više brinete. Jer ste ih sami probali.
S druge strane, iskustvo vam donosi određenu razinu sigurnosti koju mlađe, manje iskusne, mame nemaju.
Znate, na temelju tog iskustva, udijeliti bolji savjet.
Doduše, nemojte baš biti sigurni da će ga vaša djeca nužno i poslušati.
Prva i Druga još nisu svjesne toga da su djeca 'starijih roditelja'.
One zapravo nemaju pojma koliko muž i ja imamo godina.
Druga, naravno, zato jer je sa sedam mjeseci koliko je danas napunila još premlada.
Prvoj ništa ne krijemo ali ona jednostavno nije pitala. Njoj je ionako sve preko pet godina 'jako puno'.
Kako će reagirati jednog dana kad shvate da su time obilježene, nemam pojma.
Voljela bih da razumiju da su godine ipak samo broj i da ih roditelji puno vole.
I da je za jednu i drugu dobro da imaju sestru.
Da imaju jedna drugu i da se jednog dana mogu jedna na drugu osloniti.
Onda kad na roditelje više ne budu mogle.
Oznake: majcinstvo, odgoj djece
28.01.2019. u 09:20 | 11 Komentara | Print | # | ^Što se mijenja kad si mama?
- Kako je biti mama?
Kad me netko ovo pita, u pravilu odgovorim:
- Lijepo, ali naporno.
Posljednji takav upit, postavljen nedavno, ponukao me je da malo bolje promislim o detaljnijem odgovoru na ovo pitanje. Ovdje ću ga podijeliti s vama.
Kad si mama onda guglaš ko nikad u životu. O temama vezanima uz klince.
'Psihomotorički razvoj bebe po mjesecima.'
'Kad moja beba smije sjediti.'
'Kalendar dohrane.'
'Dvogodišnjakinja ne sluša.'
'Trogodišnje dijete izbirljivo u jelu.'
'Dijete ima proljev.'
... itd, itd.
Kad si mama često ti je dosadno.
Da, mogla bih vam sad ovdje prodavati priču kako je majčinstvo jedno blaženstvo u kojem beskrajno uživate 24 sata dnevno ali nije uvijek baš tako. Ma koliko mi moje cure bile preslatke i drage, u određenim trenucima s njima doslovno umirem od dosade.
Kad moram gledati epizodu Kluba Mickeya Mousea koju sam u proteklih nekoliko dana već vidjela sedam puta.
Kad nekih 30 puta za redom moram s Prvom igrati istu igru.
'Ja ću imati plišanu curu, ti mama plišanog krokodila koji je želi pojesti.'
'Ja ću biti princeza na balu i ispast će mi cipelica pa mi je ti donesi da je probam.'
'Ja ću imati ovu Barbie, a i ovu drugu pa neka idu kupiti sastojke za tortu.'
Prvi put je simpatično, drugi put isto ali tamo negdje trideseti put već želite iskočiti iz vlastite kože.
Naravno, djetetu to nećete reći.
Kad si mama pretvaraš se u kantu za smeće.
- Prva, hoćeš sad jesti faširanac i kelj?
- Daaaaa, daaaaaa, daaaaa!
Pola sata kasnije: ona napušta stol nakon dva pojedena zalogaja, a ja jedem njene ostatke, 'da se ne baci.'
Kad si mama nosiš vezanu kosu - ako ista već nije ošišana.
Razlog je beskrajno jednostavan - bebe vuku za kosu.
I to vraški jako.
Dok sam još bila s Drugom u rodilištu, nakratko sam pričuvala kćerkicu od cimerice dok je ona bila na WC-u. Ta bebica, tada stara samo dva dana, zgrabila me je za kosu i počupala iznenađujuće bolno. To mi je bilo prvo upozorenje: 'Ne drži puštenu kosu kad ideš nositi bebu.'
Druga mi je to još nekoliko puta potvrdila.
I tako ja kao mama više manje stalno nosim rep.
Kad si mama uglavnom razgovaraš samo o djeci.
Da, lijepo zvuči ono 'sad kad si na porodiljnom, naći ćeš vremena i za sebe i neke svoje interese.'
'Možeš se intelektualno uzdizati, učiti nešto za svoju dušu.'
Ma vraga.
Dođem s klinkama u parkić, sretnem tamo druge mame i... što mislite, da raspravljamo o Hegelu i Kantu?
Dobro je i ako ovlaš dotaknemo neku vijest s dnevno-političkih portala.
Teme su uglavnom čija je beba koliko dugo na cici, kad se krenulo s dohranom, koliko često beba kaka, čija je beba prohodala, kako se nose s jesenskim virozama, 'znate, čula sam da su u vrtiću opet vodene kozice... da, da, bolje da to prebole mali...'
U određenim trenucima ste toliko okupirani djecom da niti ne stignete pratiti što se događa u svijetu oko vas, osim što na brzinu možete preletjeti preko nečijeg Facebook zida.
Ako imate bebu koja je samo na cici, niste baš u mogućnosti ni izlaziti van, u nekakvo kino ili kazalište pa onda niste ni u mogućnosti komentirati aktualne filmove i predstave.
Kad ste mama, u ozbiljnoj ste opasnosti pasti u neku vrstu društvene izolacije koja onda za posljedicu ima i ograničene mogućnosti vođenja rasprava o raznim aktualnostima - osim ako aktualnošću ne smatrate nešto poput 'moje zlato je danas prvi put zagugutalo.'
Kad si mama, često ti radi veš mašina.
Često kuhaš jedan te isti obrok u etapama.
Često jedeš u kasne noćne sate jer ranije nije bilo prilike.
Često brineš.
Često daješ puse u čudne dijelove tijela, 'da manje boli.'
Često nemaš blage veze što radiš.
Često se oduševiš ko što nikad nisi.
Često se i razočaraš.
Često fotografiraš svoje klince.
Često prekidaš to što radiš jer te djeca trebaju.
Često se nerviraš ali isto tako i često uživaš.
... i puno, puno voliš.
Oznake: majcinstvo, odgoj
11.12.2018. u 14:36 | 1 Komentara | Print | # | ^Ono kad i nisam baš dobra mama
'Biti mama je najteži posao na svijetu.'
'Odgajati djecu teže je od najzahtjevnijeg fakulteta'.
'Što je više djece rodila, to tu ženu više cijenim.'
'Žena daje život i zato je treba poštovati'.
Ovakve i slične fraze čula sam više puta u životu, od raznih ljudi. Da je odgoj djece u najmanju ruku izazovan uvjerila sam se već sada tijekom svog dosadašnjeg kratkog roditeljskog iskustva. Prva me koji put stvarno zna staviti pred zid.
Kad sama poželi nešto pojesti, ja joj to pripremim, a ona onda to prezrivo odbije.
Kad očajnički želim da požuri jer ćemo negdje zakasniti, a ona se ukopa u mjestu.
Kad joj nešto govorim i shvatim da govorim kroz nju.
Kad prkosi na način na koji nitko ne prkosi.
Kad mi kroz plač pokušava reći što je u datom trenutku smeta, ali ne nalazi prave riječi pa joj ne znam pomoći.
Da se razumijemo, imamo ona i ja dobrih trenutaka.
Recimo, lijepo nam ide kad je učim kuhati, pisati slova, crtati ili prepoznati razne vrste životinja.
Ponosna sam i na činjenicu da je Prva vrlo pristojna djevojčica koja se ustručava reći 'dobar dan', 'do viđenja', 'hvala' i 'molim.'
Dragovoljno pomaže u čišćenju, zna lijepo postaviti stol i uvijek odnese svoj tanjur kad je gotova s jelom.
Rijetko je se treba tjerati da ode na spavanje. Ona u pravilu u krevet odlazi sama.
I volim kad mi kažu da sam dobra mama.
Kad od mene traže savjet.
Kad mi kažu da su iz mog primjera odgajanja nešto naučili.
Unatoč svemu tome, ne volim kad me stavljaju na neku vrstu pjedestala naprosto zbog činjenice da sam rodila i nekog odgajam.
Nekome to možda laska, meni ne.
Jer kad mi poručuju da sam turbo-mega-super naprosto zato jer sam mama, i da su sve mame turbo-mega-super naprosto zato jer su mame, meni to stvara grozan pritisak.
Da stalno moram biti turbo-mega super naprosto zato jer sam mama.
A ja nisam uvijek turbo-mega-super kao mama.
Štoviše, nekad znam biti baš katastrofa.
Evo, danas sam, na primjer, otišla do svoje firme pokupiti karte za jednu dječju predstavu od kolegice. Firma je na sasvim drugom kraju grada od moje kuće. Povela sam Drugu sa sobom kako bih je potrebi mogla podijiti, ali sam kod kuće zaboravila njene pelene.
Kad sam shvatila, osjećala sam se ko plavuša iz vica.
Glupo.
Srećom, Druga je odlučila ne obavljati nuždu dok smo bile vani i tako me spasila od vlastite gluposti.
Ne tako davno otišla sam s njom u obližnji Kaufland. Autom. Ona je bila u 'jaju' u kojem se vozi dojenčad prije nego počne sjediti. U dućanu sam u jednoj ruci nosila 'jaje', a drugom sam vukla košaricu.
Uzela sve što mi treba, došla na blagajnu, platila, odšetala do lifta koji je dvadesetak metara dalje, ušla u njega i... shvatila da mi je beba ostala na blagajni. U 'jaju'.
Nda.... ono kad zadihano juriš natrag što te brže noge nose, brzo hvataš dijete koje, srećom, nije ni skužilo da me tih pola minute, minutu nema i svim silama nastojiš izbjeći poglede ljudi od kojih neki govore 'ajme, sirota', a drugi 'gluuuuupača.'
I znaš da imaju pravo.
Ni s Prvom uvijek ne zaslužujem nagradu za majku godine.
Recimo, više puta sam joj zaboravila odnijeti pidžamicu u vrtić.
Zaboravim joj i papučice kad preko vikenda odu doma na pranje.
U žurbi se ne sjetim kupiti joj sirup protiv kašlja.
Prenaglim u reakciji na neku njenu nepodoštinu.
Nisam uvijek onoliko strpljiva koliko bih trebala biti.
Sve u svemu, kao mama imam kako dobrih trenutaka, tako i onih loših.
Nije mi svaki dan isti i ne reagiram u svakoj situaciji jednako.
Nisam savršena.
Nisam nikakva turbo-mega-super mama već samo obična mama kojoj nekad i ne ide tako dobro.
I zato ne volim biti na pjedestalu zbog vlastitog majčinstva.
Preferiram jedan realniji, uravnoteženiji pristup ka majčinstvu koji će pomoći u razbijanju mita o majci kao nekakvog polu-nadnaravnom biću koje uvijek nasmiješeno, blažena izraza lica, suvereno riješava sve probleme s djecom u nekakvom stanju majčinskog zena.
Kako već rekoh, ja sam samo obična mama.
Oznake: odgoj djece, majka, majcinstvo, drustvo
05.12.2018. u 21:50 | 4 Komentara | Print | # | ^