U subotu sam posljednji put izvadila bebu iz zipkice na ljuljanje
rije nekih pet godina, kad sam još bila trudna s Prvom, kupila sam joj zipkicu na ljuljanje. Govorili su mi: 'Nemoj to kupovati. Bespotrebno je.' 'Uštedi lovu i prijeđi odmah na kinderbet'. A ja sam je, u inat svima, odlučila kupiti.
Jer mi je bila fora.
Jer mi je bila beskrajno zabavna pomisao da svoju bebu u nečemu ljuljuškam dok je uspavljujem.
Jer bih doslovno uvenula da kupujem samo stvari koje su nužne i korisne, a ne i one koje su jednostavno – zabavne.
Slatke.
Simpatične.
I tako bi zipkica. Narančasta s baldahinom. U dućanu su mi rekli da će Prva u njoj moći spavati neka tri do četiri mjeseca. Spavala je čak osam, a onda je zbilja došlo vrijeme da uzmemo štrafciger u ruke i rastavimo zipkicu na djelove.
- Prodati ili ne? – naglas smo razmišljali suprug i ja. – Ili možda nekome pokloniti?
Kad svoje prvo dijete rodite u dobi od pune 41 godine, samu tu činjenicu smatrate čudom i nekako se ne nadate da bi vas tamo negdje u budućnosti moglo uveseliti još jedno. Zato smo, kada smo zipkicu na kraju ipak poslali rodbini u veću kuću uz napomenu 'dajte ako nekome jednom zatreba' bili čvrsto uvjereni kako taj mali komad namještaja više nikad nećemo vidjeti.
Vratila nam se tri godine kasnije, kad je na svijet došla Druga. U subotu sam posljednji put izvadila svoju bebu iz zipkice za ljuljanje i prebacila je u kinderbet. Nakon punih deset mjeseci. Mogli smo taj prijelaz sredit i ranije ali nismo. Možda smo bili malo lijeni uzeti opet štrafciger u ruke.... Ma koga lažem? Bilo nam je žao oprostiti se od zipkice znajući da se ovaj put od nje opraštamo zauvijek. Definitivno. Bez fige u džepu. Bez 'možda'. Ne namjeravam rađati s više od 45.
Čudan je to osjećaj. S jedne strane, osjećaš se nekako prazno jer je jedna faza života tvog djeteta zauvijek prošla, a s druge te preplavljuje radost jer svjedočiš tome kako raste, razvija se. I postavljaš si na tisuće pitanja.
Kada će prohodati?
Hoće li progovoriti prije svog prvog rođendana?
Kako će proći njen prvi dan u jaslicama?
Što je čeka u školi?
Čime će se u životu baviti?
Hoće li biti dobra osoba?
Hoće li imati lijep život?
Čemu ću je sve ja naučiti?
Kakve ćemo sve trenutke zajedno proživjeti?
Na koji način će me pamtiti?
Roditeljstvo je, sada to jasno vidim, vrtlog u kojem se konstantno izmjenjuju nostalgija i iščekivanja. Osvrćeš se na prošlost i malo lupaš glavom o zid jer si prekasno shvatio da si nešto trebao uraditi drugačije, a onda malo prštiš ponosom zbog stvari koje su ispale kako treba, bilo da se to dogodilo zahvaljujući tebi i tvom odgoju ili tebi unatoč. Stvaraš grandiozne planove za budućnost, a onda ih polako rušiš svojim brigama i strahovima. Želiš čvrsto zgrabiti i zadržati sve ono lijepo što se do tog trenutka dogodilo, ali jednako tako želiš i vidjeti što će biti dalje. Kakva budućnosti čeka moju djecu i mene? Kakva budućnost ih čeka poslije mene?
Kad dobiješ drugo dijete, onda ti se prošlost na kratko vrati, baš onako kako se vratila mom suprugu i meni kad smo u stan ponovno uveli našu voljenu zipkicu. Prošlost se vratila i kad smo Drugu nježno položili u kolica u kojima se nekoć vozila Prva, ushićeni jer su makar na kratko ponovo bila s nama. Crno-bijela kolica retro-dizajna s ogromnim kotačima u kojima beba može samo ležati. Kolica za koja ti je odmah jasno da to nije jedan od onih 'pedeset u jedan' proizvoda gdje ti beba može ležati i sjediti i koja istovremeno dijete voze, sviraju mu Mozarta i kuhaju kavu s pjenicom. Samo jedna sasvim obična, ali nama prekrasna i beskrajno fora kolica. O da, rekoh da volim kupovati fora stvari. TREBAM kupovati fora stvari.
Prošlost se vraća i sa svakim komadićem odjeće kojeg Druga nasljeđuje od svoje sestre. Sa svakom haljinicom, parom hlačica, šeširićem, štramplicama, suknjicom, kaputićem...
Oblačim Drugu u njih, a onda tražim fotografije Prve u tim istim komadima odjeće. Posjedam je pred računalo i govorim joj: 'Pogledaj, ovo si ti nekoć nosila', a ona mi radosno uzvraća da je sretna jer to sad može nositi njena sekica. Jer ona to definitivno više ne bi nosila.
- Pa nisam više beba – značajno zaključuje.
Istina. Nije. Prva je sada već djevojčica od četiri godine i njena postignuća me beskrajno vesele. A opet, dok gledam Drugu kako nosi njene haljinice i kako poseže za njenim plišanim igračkama, radujem se jer mi sve to budi uspomene i vraća sjećanja koja, unatoč mojim naporima, ponekad i blijede. Druga mi, ni ne znajući, pomaže u borbi protiv zaborava i nesvjesno me podsjeća da i sama tu nešto moram poduzeti.
I zato puno fotografiram.
Snimam.
Arhiviram.
Ovjekovječujem.
Zapisujem. Između ostalog i u ovaj blog. Da podijelim svoja iskustva s drugima ali i da sama zauvijek ovjekovječim svoja sjećanja. Na narančastu zipkicu i na sve ono lijepo što su mi moja djeca donijela.
Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.
Oznake: majcinstvo, djecja oprema, roditeljstvo, sestre, uspomene, mama i kćer
03.06.2019. u 11:04 | 3 Komentara | Print | # | ^Kako tatin mlađi brat može biti veći od njega?!
Ja nemam pojma kako je imati sestru. Barem ne iz vlastitog, osobnog iskustva, i to iz vrlo jednostavnog razloga – nikad je nisam imala. Jedinica sam. I koliko god se trsila uvjeriti bilo koga da u sebi ne nosim klicu razmaženosti i nesnalažljivosti, negdje duboko u sebi znam da to nije točno. Biti jedino dijete u konačnici znači da su sve igračke tvoje. Da ih ni s kim ne moraš dijeliti i da se ni s kim ne moraš oko njih boriti. Zvuči kao privilegirana pozicija na prvu loptu ali, kad bolje promisliš, i nije tako. Jer jednom ćeš izaći iz svoje dječje sobe s igračkama i suočiti se sa stvarnim svijetom i njegovim igračima. I s njima ćeš se morati boriti. A nećeš baš znati kako jer se nisi naučio boriti. Jer si jedinac.
Ovakve misli morile su me skoro pa od trenutka kad se Prva rodila. Supruga i mene iznenadila je svojim dolaskom na svijet kad je meni već bila puna 41. Kad u toj dobi dobijete dijete - k tome još i savršeno zdravo - sretni ste da vam je takvo što uopće uspjelo, a nekakvu želju, pa čak i samu pomisao o drugome vidite kao neku vrstu bogohuljenja. Traženja kruha povrh pogače. Hej, pa što bi mi htjeli? U OVOJ dobi smo dobili kćerkicu s kojom sve savršeno štima i sad mi razmišljamo o još jednoj?! Ma da ne bi.
Kako su godine odmicale, a Prva rasla, sve manje sam vjerovala u mogućnost da bi jednog dana mogla dobiti bracu ili seku. Točnije rečeno, od te ideje odustala sam u potpunosti. Činila mi se jednako vjerojatnom kao i, recimo, ideja da ću jednog dana voziti Duesenberg Clarkea Gablea francuskom rivijerom odlazeći na zabavu nekakvog multimilijardera.
Fantazija.
I bilo mi je žao zbog toga. Iskreno, ne toliko zbog mene same već zbog Prve. Sjetila sam se vlastitog djetinjstva i mislila sam: 'Kvragu, šteta je da neće imati nikoga'.
Da ima bracu ili seku, bila bi manje usamljena u igri. OK, ima ekipu u vrtiću ali dobro je imati i nekoga kod kuće. I na praznicima. O da... praznici. Uvijek se sjetim kako bih se dosađivala na smrt ljetujući sa starcima u raznim pustim uvalama Jadrana na drvenoj barci na kojoj ti se aktivnosti svode na sunčanje na palubi (dosaaaadnooooo), plivanje oko barke (to je OK ali kad tad moraš van), grickanje nekakvog komada voća (pazi, osa!) i deranje trake kazete na walkmanu (da, toliko sam stara). Druge djece za igranje niotkud. E, da mi je tad bila sestra...
Čak i da mi je išla na živce kako, vjerujem, mlađe sestre često idu, bar bih se imala s kim počupati, i poigrati. I u zadnjoj rupi na svijetu.
Kad bi Prva imala bracu ili seku, razmišljala sam, lakše bi naučila dijeliti, i to ne samo igračke. I pažnju. Jer, ruku na srce, drago je ona dijete ali ima u sebi tu jednu egocentričnu crtu. Zna biti mali diktator. Šefica. Želi nešto i teško joj je prihvatiti da to mora čekati, ili da možda to isto uopće neće dobiti. U igri ima tendenciju nametati vlastita pravila i duri se ako joj se ne udovolji. Pa je treba kontinuirano učiti, i kod kuće i u vrtiću, da takvo što nije lijepo. Da i druga djeca imaju pravo odlučiti na koji način će se igrati. Da je ljepota igre u zajedništvu i suradnji. Nda, sestra bi tu dobro došla...
I eto je. Druga. S nama je sada već osam mjeseci. Doznavši da će nam se pridružiti, shvatila sam da sad imam zadatak Prvoj nekako pokušati dati odgovor na pitanje koje ni sama ne znam – a kako je to imati sestru? Jedna od prvih stvari koje sam joj rekla bila je ova:
- Znaš, super ti je jer ćeš se sad uvijek imati s kim igrati... – a onda sam, u pomalo paničnoj potrebi da sebe korigiram, brzo rekla: - Samo, znaš, kad se ona rodi bit će još jako malena. Neće moći ni hodati, čak ni sjediti. Neće znati ni govoriti. Zato se nećeš baš puno moći igrati s njom. Morat ćeš čekati da naraste...
Muž i ja ponavljali smo joj ovo puno puta tijekom moje trudnoće. U konačnici je upila. Prihvatila da će njena mlađa sestra biti – manja sestra.
Ona koja zna manje od nje.
Ona koja može manje.
Ona koja jest manja.
Pod ovim 'manja' mislili smo 'mlađa' i nismo toliko referirali na tjelesnu veličinu. Ali djeca ko djeca, stvari shvate doslovno. Pa me je tako neki dan iznenadila ovim malim razgovorom:
- Mama, koga sam ja imala prije nego smo dobili Drugu?
- Pa... nikog. To jest, imala si tatu i mene, ali nisi imala sestru. Bila si bez sestre.
- Aha. A sad imam sestru i ja sam starija sestra.
- Točno.
- A imaš li ti, mama, sestru?
- Ne, dušo. Ja nemam ni sestru ni brata.
- Hm, šteta. Svatko bi morao imati brata ili sestru. Šteta da i tata nema brata!
- Ali, Prva, tata IMA brata.
- Ima?
- Pa znaš da ima. Bili smo neki dan kod njega. Dao ti je one okrugle čokoladice.
- A on je tatin brat?
- Da, on je tatin mlađi brat.
- Ali kako?! Kako on može biti tatin mlađi brat kad je veći od njega?
E, onda sam morala sjesti s njom i lijepo joj objasniti da u jednom trenutku mlađa braća i sestre odrastu, baš kao i mi, i da tada mogu biti jednako veliki, pa čak i veći od nas. U početku me gledala pomalo sumnjičavo, a onda je to nekako prihvatila. Zapravo, da budem iskrena... NADAM SE da je prihvatila. Jer nešto u njenom pogledu i dalje odiše skepsom kad joj se spomene da bi Druga jednom mogla biti veća. O ne, ONA je starija sestra, a time i 'veća sestra'.
Zna naša Prva i što to znači biti 'veća sestra'.
- Ona je beba, a ja nisam. Ja sam djevojčica. Bebi se temperaturu mjeri u guzi, a meni pod pazuhom. Nemoj, mama, slučajno meni mjeriti u guzi!
- Ni u snu, dušo, ni u snu...
Veća sestra pomaže i u kuhinji. Prva se, doduše, počela interesirati za ono što ja radim za kuhinjskim pultom i nešto prije moje druge trudnoće, ali taj interes je rapidno porastao upravo onda kad nam se Druga pridružila. Prva je, na tipično dječje oportunistički način, ovdje ugledala svoju priliku i ugrabila je. Za razliku od male, nemoćne bebe koja još ništa ne zna, ona itekako može pomoći mami u kuhinji. I tkao je u posljednjih nekoliko mjeseci postigla dojmljiv napredak. Sama zna umutiti i speći jaje, skuhati tjesteninu, nasjeckati (kuhanu) bundevu i mrkvicu, istući šnicle batićem, umijesiti (uz moju pomoć zbog nedostatka snage) tijesto za američku pitu... Čak je sama izmislila recept za vrlo ukusnu tortu od kokosa i naranče. Kuhinja je sada naše malo carstvo. Svijet kojeg samo ona, 'velika', dijeli s mamom. Mala sestra tu još nema što raditi.
Prisutnost Druge pomogla je i da se Prva konačno počne samostalno odijevati. Tete u vrtiću odale su mi tajnu – mala mustra zna to već odavno ali kod kuće je malo glumila damicu u nevolji. Onu koja ne može sama. Pa su zato mama i tata pomagali navući majicu preko glave, navući štramplice, zakopčati cif na jakni... E, sad to mlada dama sve radi sama. I ne dolazi u obzir da joj se pomaže. Jer 'nije ona mala beba ko Druga. Ona je velika.'
'Velika' je i dok jede. Nožem se naučila koristiti doslovno preko noći.
- Ja jedem sama, a nju moraš hraniti. Jer je ona malena. Nije velika ko ja. Ali jednog dana će naučiti – zaključila je.
- Hoćeš li je ti naučiti? – upitala sam je.
- Daaaaaa!
- A što ćeš je još naučiti?
- Penjati se na tobogan.
- Okeeeej. Dobro... ali što je još možeš naučiti kao velika sestra?
- Sve ono što cura treba znati.
- A što to cura treba znati? Čitati slova? – perfidno sam je pokušala natjerati na ono što sama želim da zna.
- Oblačiti se! – maestralno je odignorirala moju sugestiju. – I ići frizeru! Naučit ću Drugu kako se mora ponašati kod frizera!
- Misliš da je baš to najvažnije što mora znati nečija mlađa sestra?
- Pa da. Mora se znati ponašati kod frizera. Reći 'dobar dan', sjesti u onaj visoki stolac i reći teti da želi pletenicu, i koju boju želi. Joooj, maaaama, pa kako jedna cura to može ne znati? – upitala me je posprdno.
Predala sam se. Pokleknula pred njenim uvjerljivim tonom.
Uglavnom, ona polako stvara ideju što znači biti 'veća sestra' i razvija određen osjećaj dužnosti prema mlađoj. Želi je učiti i zaštititi je. Tako je, recimo, jučer Drugoj uzela iz ruke Barbiku koju je potonja zgrabila s poda.
- Prva, možda joj možeš dati samo da pogleda? Da se ne rasplače? – sugerirala sam.
- Naravno, mama! – složila se sa mnom – Ali prije toga moramo maknuti ovaj pojas sa struka. To je sitan dio i Druga bi se mogla ugušiti.
- Imaš pravo, Prvo.
Lijepo mi je vidjeti da voli sestru i da pazi na nju. Određena zona bahatosti ispoljena kroz naglašavanje da je 'veća sestra' mi čak i ne smeta. Potaknula je u njoj samostalnost i učinila je samopouzdanijom i poduzetnijom, a i meni tako pomaže. I, najvažnije od svega, ima nekoga. Što god da u životu bilo, najvažnije već sada zna – uvijek će imati sestru. Uvijek će imati jedna drugu. Sve ostalo doći će nekako na mjesto.
*Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.
Oznake: sestre, djevojcice, mama i kćer, odgoj djece
05.04.2019. u 21:21 | 3 Komentara | Print | # | ^Kad poželiš sestru - i dobiješ je
- Mama, ja bi sekicu.
Čuti ovakvu rečenicu od svog djeteta i nije nešto tako čudno ali kad je čujete u dobi od pune 44 ostanete lagano paf. I onda, umjesto da odreagirate roditeljski zrelo i poslužite tom istom djetetu kao pozitivan primjer dajući mi razuman i suosjećajan odgovor sukladan dobi, sve što možete je izustiti jedno blentavo:
- A?
- Sekicu! Jednu malu sekicu želim! – Prva je odlučno ponovila svoju želju.
- Pa... vidjet ćemo – i dalje sam bila zbunjena i brzo sam skrenula na drugu temu nadajući se da neće insistirati: - Idemo vidjeti što radi maca...
Naša prugasta ljepotica lijeno se protegnula na kožnom kauču kojeg je šarmantno unakazila svojim kandžama, blaženo nesvjesna kaosa koji je u tom trenutku nastao u mojoj glavi zbog Prve i njene želje. Bila sam uvjerena da je to što želi nemoguće.
Niti godinu dana kasnije želja joj se ostvarila. Dobila je sestru. Prvoj to ide. Uglavnom uspjeva dobiti to što želi, čak i kad ni mi sami nemamo pojma kako.
Još uvijek se živo sjećam trenutka kad sam joj otkrila spol bebe kojeg sam doznala ranije toga dana po objavi rezultata Harmony testa kojeg sam otplatila novcem kojeg nemam iz straha hoće li sve biti u redu s plodom. Takvi strahovi vas muče kad ostanete trudni s 44. Došla sam po nju u vrtić, sjela pored nje na klupicu za presvlačenje cipelica i izustila:
- Znaš, danas sam doznala hoće li ova beba u trbuhu biti dečko ili curica. Pa... curica je. Čekam tvoju sekicu.
Njenu reakciju nikad neću zaboraviti.
- Tako mi trulih prijepaka! Baš sam to poželjela! – ushićeno je vrisnula, toliko glasno da su se tete i djeca na sasvim drugom kraju vrtićkog hodnika okrenule.
Slikovitu frazu o trulim priljepcima pokupila je iz jednog od svojih omiljenih crtića, Jana i nigdjezemskih gusara. Rječitost i urođen dar za prenemaganje doveli su do ove jedinstvene reakcije.
Na dolazak Druge počela sam je pripremati jako rano, još prije no što su se uopće vidjele naznake mog trudničkog trbuha. Početak i nije djelovao obećavajuće. Naivno poneseni predbožićnom atmosferom, muž i ja odlučili smo joj obznaniti veliku vijest na Badnjak, u trenutku kićenja božićnog drvca. Loši glumci kakvi jesmo, nabacili smo namještene osmjehe na lica i tonom primjerenom nekakvom ljigavom obiteljskom filmu sa starcima, dvoje djece i velikim čupavim psom izgovorili smo:
- Uskoro ćeš dobiti još jedan dar koji sad nije pod borom. Sestricu. Mama u trbuhu ima sestricu.
A kako je Prva na to reagirala? Jednostavno je nezainteresirano odšetala i promrmljala nešto o tome da je 'izgubila staklenu cipelicu' i da je brzo mora pronaći. O, da, obožava Pepeljugu. A bogami i cipele, ali to je za neku drugu temu.
Ovaj put odlučili smo je pustiti i ne insistirati na daljnjem razgovoru o tome. Dati joj vremena. Pokazalo se da smo bili u pravu jer je vrlo brzo stekla interes za moju trudnoću i do poroda dobila odgovore na čitav niz pitanja koji se rojio u njenoj tada trogodišnjoj glavici.
- Zašto je sekica u trbuhu, a ne vani?
- Jer je još jako malena i vani bi joj bilo zima i mogla bi se udariti.
- Kad će izaći van?
- Početkom ljeta. Nešto prije nego odemo baki na more.
- A kako će izaći?
- Doktor u bolnici će je izvaditi iz maminog trbuha – dva puta sam rodila hitnim carskim rezom pa na kraju ova moja ušminkana verzija odgovora kako izgleda porod i nije ispala toliko neistinitom.
- A ima li ona sada na sebi haljinicu i cipelice? Kakve je boje njena haljinica?
- Nema. Ona je gola. Ali možeš joj odabrati odjeću koju će staviti na sebe kad je budemo vodili kući.
- Beba će živjeti s nama?
- Da. Zauvijek. Isto kao ti, ja, tata i maca. Živjet ćemo u našem stanu. Svi skupa.
Iako se od početka činilo da je potonje lijepo prihvatila, kraljica drame koja obitava u meni od pamtivjeka nije mi dozvolila da se skroz smirim i svako malo su mi padale na um priče roditelja više djece koji su mi pričali kako su i njihovi klinci bili oduševljeni idejom pridošlice, a onda su, kad bi se beba napokon pojavila u njihovom domu, rekli nešto poput: 'Ajde je sad vrati u bolnicu, dosadna je.' Očekivala sam da će i Prva kad tad tako reagirati, tim više što je ona, što jest jest, prilično egocentrično dijete.
Ali nije. Štoviše, njena reakcija na sestru bila je odlična.
- Pazi, bit će ti ljubomorna – upozoravali su me. – To nećeš moći izbjeći.
Neću lagati i reći da do sad ama baš nikad nisam primjetila ni tračka ljubomore kod nje, ali sve su to sitnice jedva vrijedne spomena. Mogu, štoviše, reći da voli provoditi vrijeme sa sestrom i vrlo je brižna prema njoj. U toj brizi zna nekad ispasti i malo komična. Tako je prije neka dva, tri mjeseca igrala dječje igrice na kućnom računalu, a ja sam bila u blizini držeći Drugu u naručju i u jednom trenutk sam joj se obratila riječima:
- Bebo, imaš dugačke noktiće. Sad će mama otići po škarice pa ćemo ih odrezati.
Prva je od svega čula samo 'škarice' i 'odrezati'. Odjednom – potoci suza. Očajnički, neutješni plač. Ramena koja se tresu. Tijelo koje drhti. Pogled prepun straha. Užas! Kataklizma!
Trebalo mi je, ne pretjerujem, dobrih desetak minuta da je smirim i uopće doznam u čemu je problem. Tek onda mi je napokon, i dalje kroz suze, drhtavim glasom izgovorila:
- Maaaaamaaa, molim te, nemoj izrezati moju sekicu...
O, da. Samo je ovlaš čula što sam rekla Drugoj i stvorila pogrešan zaključak. Sad sam joj morala objasniti da mi apsolutno ne pada na pamet izrezati njenu mlađu sestru i da nitko niti ne pomišlja da je ozlijedi. Uz malo uvjeravanja prihvatila je to no nekih tjedan, dva potom suočili smo se s još jednom potokom suza.
Provodili smo mirno popodne u dnevnoj sobi. Prva se igrala na podu svojim legićima, a ja sam u naručju držala Drugu i dojila je. Odjednom je Prva briznula u plač. Na moj upit zašto plače odgovorila je:
- Zamislila sam da mi je netko uzeo sekicu.
- Dušo, nitko ti neće uzeti sekicu. Ona će tu ostati s nama.
- Mama, pazit ćeš na to?
- Pa naravno. Tata i ja pazimo na tebe i na tvoju sekicu.
- Dobro, mama. Jer znaš, ako izgubimo ovu Drugu, ne možemo kupiti novu. Ova naša beba je jedinstvena.
- Točno, Prva, točno. Ne možemo kupiti novu.
I tako je nekako počela moja ponekad uzbudljiva, ponekad naporna, ponekad zastrašujuća, a ponekad naprosto predivna avantura s dvije djevojčice. Neke zanimljivije crtice iz našeg zajedničkog života odlučila sam zapisati i tako stvoriti svojevrsni spomenar na kojeg ću se moći osvrnuti jednog dana kad vrijeme i zaborav učine svoje. Jer neke stvari vrijedi pamtiti zauvijek.
* Od nedavno se svi tekstovi s mog bloga prvo objavljuju na Blogosferi Večernjeg lista, a tek potom ovdje.
Oznake: sestre, mama i kćer, odgoj djece
21.03.2019. u 10:02 | 1 Komentara | Print | # | ^Mali ali važni rituali
Djeca vole dosljednost i stabilnost.
Poznati teritorij.
Sigurnost u svijetu poznatoga.
Uvjerila sam se u to tijekom nešto više od četiri godine majčinstva.
Prva je doista dijete koje promjene ne zanimaju previše - osim ako se kojim slučajem ne svedu na nešto poput 'danas iznimno možeš ručati kroasan i sladoled od jagoda'.
Njen život prepun je sasvim sitnih, malih, ali njoj itekako važnih rituala.
Recimo, kad je pratimo u vrtić obvezno prije rastanka i njenog ulaska u vrtićku prostoriju grupe kojoj pripada, moramo napraviti sljedeće:
Prvo jedan zagrljaj na lijevu stranu.
Onda jedan zagrljaj na desnu stranu.
Onda ona meni (ili mužu) daje pusu u obraz.
Pa ja (ili muž) njoj dajem pusu u vrh glavice. Da, baš tako želi.
Neki dan je izbila frka kad je nenajavljeno promijenila proceduru u tom malom ritualu. Muž ju je pratio u vrtić i kasnije mi ispričao kako je ostao paf jer se rasplakala ko kišna godina na ulazu u prostoriju svoje grupe. Upitala sam ga:
- Pa dobro, je li bila loše raspoložena na putu za vrtić?
- Ne, ma kakvi! Cijelo vrijeme je bila super volje! Samo je počela tuliti kad je ušla u prostoriju.
- Je li ti se nešto požalila.
- Ništa... totalno ne kužim...
- Hm... možda joj se nešto ružno dogodilo u vrtiću pa se u tom trenutku podsjetila...
- Možda.
Istog popodneva ispitala sam stvari.
Mlada dama se smrtno uvrijedila i ražalostila jer joj suprug nije dao pusu pred ekipom već nešto ranije, pored nešto udaljenije klupice za obuvanje papučica.
Fora je u tome da je samo dan ranije - i sve dane prije - tražila da joj se pusa daje ISKLJUČIVO dovoljno daleko od vrtićkih 'kolega'. Jer je ona 'velika'.
Jadan muž nije imao pojma da se Prva u tom trenutku predomislila pa je tako postao persona non grata sve dok nismo riješili nesporazum.
No kladim se da će mu to kad tad opet nabiti na nos.
U njenom životu postoji još jedan ritual.
Jutarnje gledanje crtića prije odlaska u vrtić.
Sad to funkcionira ovako: ustajanje u 7:10, odlazak na WC i umivanje, gledanje crtića uz istovremeno presvlačenje - i moje opetovano moljakanje da se NAPOKON odjene - te odlazak prema vrtiću kad crtić završi, a ona ima sve nužne komade odjeće i obuće na sebi i nije musava. Što obično biva negdje između 7:45 i 8:00.
Sad to funkcionira jer sam ja na porodiljnom pa mi je zapravo svejedno kad ćemo krenuti.
Ali zato se ježim na pomisao na što će to ličiti kad počnem raditi.
Dodatan šlag na torti bit će i Druga koju će tada također trebati spremiti za vrtić.
Bojim se da ću i uz ukidanje rituala 'crtić pred vrtić' morati ustajati negdje u praskozorje da ih na vrijeme otpremim u vrtić i jednako tako stignem na posao na vrijeme.
A ukinuti 'crtić pred vrtić' je, vjerujte mi, puuuuuuuuuuno lakše reći no učiniti.
Je, je, znam, fali mi autoriteta. Lako je soliti pamet izmišljenoj mami izmišljenog djeteta na Googlu. Recite to Prvoj.
Prva već neke dvije godine ima i ritual pred spavanje.
Prvo je treba pokriti njenom dekicom, pri čemu je bitno da dekica 'ne bude naopačke'. Ako nešto upućuje na razvoj OCD-a upućuje to.
Onda joj treba donijeti u krevet malo mlijeka ili soka.
Uvijek.
Da je samo pet minuta prije toga popila pola litre, i dalje bi tražila.
Ritual se mora održati.
Općenito, ona je dijete koje radi stvari 'onako kako ih treba raditi'.
Bolje rečeno, onako kako ONA misli da ih treba raditi.
Prije odlaska na Dolac treba se našminkati i na glavu staviti šešir (samo usred čiče zime dolazi u obzir kapa).
Moj auto uvijek otključava ona i samo ona. Na daljinac.
Ako nosi bilo kakvu vrstu jakne, tu jaknu treba zakopčati. Prije no što se napusti stan.
Na stubama ona uvijek hoda ispred vas.
Ako joj kupim neku sitnicu poput sladoleda, Bananka ili lizaljke u lokalnom dućanu, ona je ta koja mora proizvod pokazati teti na blagajni i 'platiti'.
Kad se kod kuće igramo vrtića to podrazumijeva da za 'vrtićki ručak' uvijek imamo juhu od graška.
Ima toga još.
Sve su to sitnice, ali njoj nekako bitne. Rimuje se slučajno.
Ulijevaju joj sigurnost.
Osjećaj da 'stvari štimaju'.
Ne mogu reći da je ne razumijem jer sam i sama slična. Ne prihvaćam danas često propagiranu tezu da je svaka promjena po defaultu dobra i da predstavlja napredak.
I osjećam se bolje kad plivam u poznatim vodama.
Zato, ma koliko mi Prva nekad pokidala živaca svojim insistiranjem na određenim ritualima, činim sve što je u mojoj moći da ih ispoštujem.
Jer znam kakav je osjećaj kad ti netko makne čvrsto, stabilno tlo pod nogama.
Pojam 'fleksibilnost' obje ćemo učiti zajedno.
Tamo negdje putem.
Oznake: odgoj djece, mama i kćer
27.02.2019. u 13:27 | 2 Komentara | Print | # | ^Dijete u kazni
Prvu sam kaznila na Božić.
Nda. Kad čovjek ovako pročita, bez šireg konteksta, ne zvuči baš lijepo. Ali je nikad nisam obećala da ću ovdje pisati samo lijepe stvari. A tu je i, kako rekoh, širi kontekst.
Zapravo je sve počelo još prije desetak dana. Muž i ja skužili smo da je probijena kalota na jednom od naših zvučnika preko kojih slušamo glazbu i TV. Pogledali smo se i istovremeno izustili:
- Prva.
Mački je, pretpostavljam, laknulo jer konačno nju nismo proglasili pogodnim krivcem za neku vrstu štete u kući.
Prvu smo pozvali i upitali je:
- Jesi li gurala prstiće u ovaj zvučnik? - na što je ona odgovorila:
- Ma neeee, niiiisam.
Povjerovali smo joj.
Točnije rečeno, ŽELJELI SMO joj povjerovati. Pa smo se zato pravili malo blesavi po pitanju eventualne kazne, ali smo je zato nedvosmisleno upozorili da takvo što više nikad ne smije činiti.
- Obećajem. Neću više gurati prste u zvučnike - odgovorila je, na onaj i više no zreo način za svoje godine, čime je potkrijepila kliše o djeci horoskopskim Jarcima.
Na Božićno jutro skužili smo da su probijene kalote na još dva zvučnika. Dogovorili smo se da ćemo šutjeti o tome dok ne otvori poklone pod borom. I da smo htjeli nešto reći, ne bi imali šanse jer je čim je ustala i odšetala u dnevnu sobu vidjela je poklone i iz sveg glasa oduševljeno vrisnula:
- Poooooooklooooooniiiii! Pooooooooooklooooooooooooniiiiiiiiiii! Za mene i Druuuuuuuuuuguuuu! Djed Božićnjak ih je baaaaaaaaacio!
Bacio kroz dimnjak.
Na stranu to što mi živimo u stanu i nemamo dimnjak.
Nismo imali srca kvariti joj veselje.
Kad je sve skupa prošlo i entuzijazam se smirio, mirno smo je upitali:
- Jesi li opet gurala prste u zvučnike?
- Niiiiisam.
- Prvaaaaaa? - Božić ne Božić, ovaj put smo odlučili istjerati istinu na čistac.
- Paaaaa... u redu. Jesam.
- A zašto?
- Jer mi je bilo zabavno.
Ups.
I tu smo se našli pred odvratnom roditeljskom dilemom.
Kako djetetu ne upropastiti Božić, a opet mu dati do znanja, nekakvim pedagodiškim postupkom, da ne možemo tek tako prijeći preko namjernog uništavanja tuđe imovine?
Čekati da Božić prođe?
Nema smisla.
Dijete bi bilo kakva vrsta kazne, soljenja pameti, itd. i tome slično sa zakašnjenjem samo zbunila. Morala je znati u čemu je problem dok je situacija svježa.
Sjela sam s njom i otpočela ozbiljan mama - kći razgovor.
- Prva, znaš li što nam je potrebno da bi mogli nešto imati?
- Novčiće.
- Razumiješ li da za neke stvari moramo dati više novčića, a za neke manje?
- Da.
- Možeš li mi reći, trebamo li više novčića dati za jednu jabuku ili za auto?
- Za auto.
- Odlično. Vidiš, i za naše zvučnike treba dati puno novčića.
- Punoooo?
- Da. A znaš li kako mama i tata dobiju te novčiće da kupe zvučnike?
- Tata radi! (mene sad percipira kao osobu koja 'sjedi' doma jer sam na porodiljnom s drugim djetetom).
- Točno. I što ćemo sad kad si ih razbila?
- Ja ću vam ih popraviti.
- Na žalost, to nije moguće. Mora ih popraviti netko drugi...
- U radionici, mama?
- Da. Popraviti ili moramo kupiti nove. I zato treba dati što?
- Novčiće. I tata mora raditi.
- Točno. Misliš li da je lijepo što si ih razbila?
- Ne. Nije lijepo. Obećajem da neću više nikada.
- Hm. Već si jedno obećala.
- Jesam, mama... - sada joj se jasno na licu vidjelo 'kriva sam.'
- Je li lijepo uništavati tuđe stvari?
- Ne.
- Bi li voljela da tebi tata i ja razbijemo neku tvoju igračku koju voliš?
- Neeee. Nije lijepo razbijati tuđe stvari! To je ružno!
- Evo, vidiš. Lijepo da razumiješ.
- Da.
I tada sam izustila:
- Jasno ti je da za to moraš odraditi neku malu kaznicu, ne?
Što da velim, kukavica sam.
Mekana.
Slaba na nju.
Zato sam rekla 'kaznicu'.
Kvragu, Božić je bio.
- Da, razumijem - odgovorila je.
- Danas ćeš malo biti bez crtića i bez igrica na računalu.
- U redu, mama.
Strepila sam kako će proći ta 'kaznili smo dijete na Božić' situacija, a na kraju je sve prošlo - odlično.
Mala jedva da je skužila da je nečim kažnjena jer je ionako cijeli dan bila toliko okupirana hrpom poklona koje je dobila od rodbine da se nije ni sjetila da televizor i računalo postoje.
Pardon, televizora se sjetila jednom. Onako usput. Pa je tiho upitala:
- Može crtić?
- Danas ne.
- OK. Onda ću se danas igrati.
Da vam pravo velim, da mene netko tako kazni, ne bih imala ništa protiv. To mi dođe ko da me netko odvede u butik s prekrasnim haljinama iz snova, kaže mi da mogu birati koju god želim, besplatno, i onda mi kaže da sam kažnjena time što u tom istom butiku ne mogu kupiti šal.
Pristajem!
Eto. Da nije bio Božić, od kojeg smo strepili, ne bi bilo ni tog mora poklona, ne bi bilo uzbuđenja oko božićnog drvca, oko svečanog božićnog ručka kojeg smo priredili, oko lampica... i kaznu bi osjetila puno snažnije.
Ovako ju je jedva okrznula.
Zašto je zapravo kažnjena?
Zbog materijalne štete koju je počinila?
Zapravo ne. Odnosno, to je sporedno. Bila bi kažnjena i da je razbila nešto u vrijednosti od 100 kn.
Zašto onda?
Jer je razbila NAMJERNO.
I zato jer je smatrala da je takvo što zabavno.
Razumijem da naš potez neće svi odobriti ali htjeli smo joj poslati poruku da tuđe stvari nije u redu uništavati, posebno nakon što je već jednom obećala da to neće činiti.
Vjerujem da to treba shvatiti sada, dok je još malena i pod našom paskom, a ne jednog dana kad odraste i u naletu bijesa, osvetoljubivosti ili obijesti nekome nešto razbije pa pobere šljagu ili, još gore, završi na sudu.
Ovako je poruku shvatila, na prilično elegantan i bezbolan način.
Božić je, unatoč svemu, provela zaigrana i nasmijana, a na kraju dana mi je, prije no što je utonula u san, rekla:
- Mama, meni je ovo bio prekrasan Božić.
Meni je tako i posljednji kamen pao sa srca.
Oznake: odgoj djece, kazna, mama i kćer
28.12.2018. u 17:46 | 1 Komentara | Print | # | ^Moja trogodišnjakinja osmislila je recept za tortu
Prva mi u zadnje vrijeme puno pomaže u kuhinji. Djelomično je to zbog našeg tjednog kalendara kojeg smo zajedno izradile kako bi joj pomogla naučiti imenovati dane u tjednu. Svaki dan, od ponedjeljka do nedjelje, nešto radimo zajedno. Tako, na primjer, srijedom učimo čitati slova i spojiti ih u riječi, četvrtkom zajedno čistimo, nedjeljom peremo odjeću, a utorkom kuhamo. Ili pečemo.
Do sad smo pravili, recimo, juhu od bundeve, mala peciva, pizzu, falafele i svinjetinu s pire krumpirom, Zajedno smo ispekle i više kolača, a u posljednjih nekoliko dana pridružila mi se i u pravljenju božićnih keksića. Štoviše, sama ih je izradila, jasno, uz moje upute. Razumije gdje treba ubaciti koji sastojak i kako ga umiješati ali još ne zna pročitati grame na vagi i zato joj je potrebna moja pomoć. Po onome što je do sad pokazala u kuhinji, naročito u području slastičarska, usudim se reći: 'Mala ima smisla za to.'
Ipak, ono što je učinila prije nekih tjedan dana ne bih očekivala ni u najluđim snovima.
Prišla mi je i rekla:
- Mama, ja ću ispeći tortu.
Misleći da se samo igra kako peče tortu, s osmijehom na licu sam joj odgovorila:
- O, baš lijepo. Speci, dušo.
Shvatila je da sam njenu objavu primila suviše ležerno pa mi je ozbiljnim tonom brzo poručila:
- Ali ja stvarno, stvarno, stvarno želim speći tortu.
Sada sam zagrizla. Upitala sam:
- A kakvu tortu?
- Imam svoj recept - odgovorila je. Sad je imala moju punu pažnju.
Podijelila je sa mnom recept, a ja sam, ugodno iznenađena, morala doći do zaključka: 'Pa ovo zbilja vrijedi napraviti! Zvuči kao nešto što ima smisla!'
Naime, da mi je netko samo trenutak prije rekao: 'Zamisli kakav bi recept osmislilo dijete još nema pune četiri godine', rekla bih: 'Nešto poput: kilogram čokolade, kilogram šećera i kilogram gumenih bombona, pomiješati i ispeći.'
Recept moje Prve glasi ovako.
Prvo izmiješati sastojke za tijesto.
Pun tanjur brašna (u naš tanjur stane 200 g brašna).
Osam velikih žlica šećera (oko 100 g).
Vrećicu kokosa (onu od 200 g).
Prašak za pecivo.
Malo ulja (ispalo je 2 dl).
4 jaja (rekla je 'tri' ali smo u konačnici ovu količinu ipak povećale za još jedno).
Koricu jednog limuna (ovo ne smijete zaboraviti ni u ludilu - Prva je naglasila da je to jako važan sastojak).
Kad se to ispeče u okruglom kalupu (intervenirala sam i odlučila da će se peći na 190, oko 35 minuta), prepoloviti i donju polovicu premazati pekmezom od naranče. OK, rekla je 'sokom od naranče' ali brzo smo obje shvatile da joj samo nije poznat izraz za pekmez.
Onda opet sve skupa spojiti, otopiti veeeeeliku čokoladu (300 g), njome premazati cijelu tortu i na vrhu napisati 'Prva'. Odnosno, njeno pravo ime.
Rekla sam sebi: 'Moram ovo probati napraviti. Skupa s njom.'
Dva dana kasnije otišle smo u kupovinu, nabavile sastojke i krenule.
Slijedile smo njen recept u slovo.
Testirala sam je tražeći da ponovo ono što je dva dana ranije osmislila kako bih bila sigurna da taj njen recept nije produkt slučajnosti.
Nije bio.
Ponovila je sve. Od riječi do riječi.
Uz poseban naglasak na ovome:
- Molim te, ne zaboravi koricu limuna jer je ona jako važna za moj recept.
- Svakako, Prva.
I tako bi torta.
Osim supruga, Prve i mene, probalo ju je još nekoliko osoba kojima je Prva odlučila darovati komad povodom Adventa.
Presuda je unisono dobra pa smo odlučili zapisati recept, a Prvoj smo obećali:
- Tvoju tortu ponovno ćemo peći.
Jasno, hvalim je na sva zvona. Bestidno. Kako ne bih kad još nema ni pune četiri godine, a osmislila je tortu koja se ne samo može jesti već je i doista ukusna?
Pitaju me kako je to uspjela.
Vjerujem da je stvar jednostavna. Kako rekoh na početku, u posljednje vrijeme puno je sa mnom u kuhinji.
Promatra što radim, pomaže mi i vrlo aktivno sudjeluje.
Odlazi sa mnom i u kupovinu i gleda koje sastojke kupujem.
Ponekad se dogodi da nije izravno prisutna tijekom kuhanja ali je tu negdje, igra se na metar, dva od mene. Djeluje nezainteresirano ali zapravo barem jednim uhom sluša i krajičkom jednog oka promatra što radim. I upija. Kao spužvica.
Iskreno, očekivala sam da će promatrajući tatino i moje kuhanje nešto o tome upamtiti, ali da će otići za svoje godine ovako daleko - nisam.
Sigurna sam da se potrudila upamtiti kako mama peče kolače i osmisliti nešto svoje i zbog svoje u posljednje vrijeme snažne potrebe da se dokaže kao 'velika'.
Zbog mlađe Sekice.
'Jer ona je malena, a ja sam velika.'
Kako god da bilo, njenu tortu peći ćemo ponovno vrlo brzo. I vi je isprobajte!
Oznake: odgoj djece, torta, recept, mama i kćer
26.12.2018. u 16:50 | 2 Komentara | Print | # | ^