Moja mala Elizabeth Taylor i njen Richard Burton
U životu moje Prve postoji netko poseban. Zove se Jakov. On je njen mali fatalni muškarac, ona je njegova mala fatalna žena. Silovita dinamika njihovog međusobnog odnosa donijela im je zajednički nadimak – vrtićki Burton i Taylor.
U vrtiću su nerazdvojni.
Zajedno se igraju.
Jedno drugo zadirkuju.
Vole se.
Svađaju se.
Mire se.
Saga je to koja ne prestaje već više od godinu dana.
Svoj vrhunac dosegnula je prije neka dva tjedna kad sam došla pokupiti svoju princezu u vrtić. Dočekala me je u suzama, vidno uznemirena. Jasno, odmah sam je pitala što se dogodilo.
- Jakov me je ljubiiiiiooo, nisam htjelaaaa. Svu me izljubiiooo...
Vrtićki 'metoo' na najjače.
Tješim je.
Objašnjavam kako reći 'ne' dečku.
Naglašavam da ona kao cura uvijek ima pravo reći 'ne'.
Ona šuti, briše suze maramicom i potvrdno klima glavom dajući mi do znanja da razumije.
Dan kasnije mi prilazi i veli:
- Mama, znaš, Jakov me je ljubio u obraz. Meni to smeta jer je mokro pa se moram brisati.
- To ti smeta? – ispapavam polako teren.
- Da! Trebao me je poljubiti u kosu ili mi poljubiti ruku!
- A znači u redu ti je da te Jakov ljubi?
- Pa naravno! Ali ne u obraz.
- Onda mu tako reci.
- Hoću, mama.
Još jedan dan kasnije izašla je iz vrtića cvatući. Očekivala sam da je malim dječjim razgovorim riješila svoj nesporazum s Jakovom. Kad tamo...
- Jakov me opet poljubio u obraz. Ja sam htjela da me poljubi.
- Ali zar nisi rekla da ne voliš da te ljubi u obraz?
- Voooolim. Daj mama, kaaaaj ti je?
I što reći na to? Da s četiri godine zavlači frajera tako dobro da me trnci prolaze od straha što će biti kad bude imala tamo negdje oko dvadeset? Ne, nije me strah za nju. Strah me je za te jadne dečke.
Za sad je usredotočena samo na Jakova. Istina, igra se sa svom djecom u grupi i ima najbolju prijateljicu ali Jakov je 'jedini stvarno zanimljiv'. Kad sam je jednom prilikom upitala, pokušavajući ispuniti uobičajeni godišnji upitnik o vrtićkim iskustvima, što joj je u vrtiću najdraže, ko iz topa je odgovorila:
- Jakov.
Isti odgovor ponovila je, sat-dva kasnije, svom ocu. Da ne ispadne da je bilo slučajno.
- A zašto ti se on toliko sviđa?
-Jer on zna kako treba s curom.
- A molim te, kako se to treba s curom?
- Igra se sa mnom kuhanja, slaže kockice i sluša što ja kažem.
Amen.
Već ih vidim u braku. Ona šeće po cugama, frizurama i šopinzima s nekakvim svojim najboljim gej frendom i deset kila debljom, blago neuglednom frendicom koja je potajno mrzi, a Jakov joj doma sprema ručak bez glutena i putem SMS-a odbija pozive svojih frendova za pivo jer mu je ona rekla 'što će ti ta niškoristi ekipa'.
Dobro, ne bi bilo baš tako. Dobra je ona duša. I stvarno, na taj neki dječji način, voli Jakova. Samo ne da da je vuče za nos.
- Znaš, mama, ja sam pametnija od njega.
Nije je imalo smisla pokušati razuvjeriti. Prvu rijetko kad ima smisla pokušati razuvjeriti kad si nešto utuvi u glavu.
Da će njen odnos s Jakovom biti prepun uspona i padova postalo mi je jasno još tamo negdje kad je taj njihov vrtićki 'brak' počeo, prije nekih godinu dana. Tjednima mi se opetovano žalila da je Jakov 'gura'. Kako je ona po prirodi djevojčica koja izbjegava sukobe – barem one fizičke vrste – i koliko god glumi frajericu dosta je nježnog karaktera, popila sam priču o 'damici u nevolji'. Pa sam se pretrgla dajući joj savjete kako reagirati.
- Slobodno mu glasno reci. 'Ne. Nemoj me gurati'.
- Budi pristojna, ali odlučna.
- Ako ne prestane, odgurni ti njega. Imaš se pravo braniti.
- Ako treba, traži pomoć tete.
Kako problem nije prolazio, tetama sam se obratila ja. I dobila odgovor koji je je poprilično iznenadio:
- Ali znate, ona njega zadirkuje. Po cijele dane ga škaklje, štipka, bocka, smijulji se, zeza ga... On je zbilja jako strpljiv ali kad mu nakon duljeg vremena dodija je blago odgurne od sebe.
Toliko o 'damici u nevolji'.
Kako ja ne spadam u one moje-dijete-je-savršeno-i-nikad-nije-ništa-krivo roditelje, posjela sam je doma pored sebe, ukorila je i objasnila joj, na njenim godinama primjeren način, da nije lijepo druge okrivljavati za ono što smo sami izazvali. I da malo olabavi s tim jadnim dečkom.
Obećala je da hoće.
Uz jedva vidljiv vragolasti osmijeh u kutu usana.
Od onda su ona i Jakov prošli svašta. Čas on nju izluđuje, čas ona njega. Ali više manje stalno su nerazdvojni. Mislim da su oboje, prvi put u životu, na jedan sasvim nevin dječji način, zaljubljeni, a da to ni ne znaju. Ona samo kaže ovako: - Jakov je moj zbilja poseban prijatelj.
Ovaj tekst već je objavljen na Večernjakovoj Blogosferi.
U subotu sam posljednji put izvadila bebu iz zipkice na ljuljanje
rije nekih pet godina, kad sam još bila trudna s Prvom, kupila sam joj zipkicu na ljuljanje. Govorili su mi: 'Nemoj to kupovati. Bespotrebno je.' 'Uštedi lovu i prijeđi odmah na kinderbet'. A ja sam je, u inat svima, odlučila kupiti.
Jer mi je bila fora.
Jer mi je bila beskrajno zabavna pomisao da svoju bebu u nečemu ljuljuškam dok je uspavljujem.
Jer bih doslovno uvenula da kupujem samo stvari koje su nužne i korisne, a ne i one koje su jednostavno – zabavne.
Slatke.
Simpatične.
I tako bi zipkica. Narančasta s baldahinom. U dućanu su mi rekli da će Prva u njoj moći spavati neka tri do četiri mjeseca. Spavala je čak osam, a onda je zbilja došlo vrijeme da uzmemo štrafciger u ruke i rastavimo zipkicu na djelove.
- Prodati ili ne? – naglas smo razmišljali suprug i ja. – Ili možda nekome pokloniti?
Kad svoje prvo dijete rodite u dobi od pune 41 godine, samu tu činjenicu smatrate čudom i nekako se ne nadate da bi vas tamo negdje u budućnosti moglo uveseliti još jedno. Zato smo, kada smo zipkicu na kraju ipak poslali rodbini u veću kuću uz napomenu 'dajte ako nekome jednom zatreba' bili čvrsto uvjereni kako taj mali komad namještaja više nikad nećemo vidjeti.
Vratila nam se tri godine kasnije, kad je na svijet došla Druga. U subotu sam posljednji put izvadila svoju bebu iz zipkice za ljuljanje i prebacila je u kinderbet. Nakon punih deset mjeseci. Mogli smo taj prijelaz sredit i ranije ali nismo. Možda smo bili malo lijeni uzeti opet štrafciger u ruke.... Ma koga lažem? Bilo nam je žao oprostiti se od zipkice znajući da se ovaj put od nje opraštamo zauvijek. Definitivno. Bez fige u džepu. Bez 'možda'. Ne namjeravam rađati s više od 45.
Čudan je to osjećaj. S jedne strane, osjećaš se nekako prazno jer je jedna faza života tvog djeteta zauvijek prošla, a s druge te preplavljuje radost jer svjedočiš tome kako raste, razvija se. I postavljaš si na tisuće pitanja.
Kada će prohodati?
Hoće li progovoriti prije svog prvog rođendana?
Kako će proći njen prvi dan u jaslicama?
Što je čeka u školi?
Čime će se u životu baviti?
Hoće li biti dobra osoba?
Hoće li imati lijep život?
Čemu ću je sve ja naučiti?
Kakve ćemo sve trenutke zajedno proživjeti?
Na koji način će me pamtiti?
Roditeljstvo je, sada to jasno vidim, vrtlog u kojem se konstantno izmjenjuju nostalgija i iščekivanja. Osvrćeš se na prošlost i malo lupaš glavom o zid jer si prekasno shvatio da si nešto trebao uraditi drugačije, a onda malo prštiš ponosom zbog stvari koje su ispale kako treba, bilo da se to dogodilo zahvaljujući tebi i tvom odgoju ili tebi unatoč. Stvaraš grandiozne planove za budućnost, a onda ih polako rušiš svojim brigama i strahovima. Želiš čvrsto zgrabiti i zadržati sve ono lijepo što se do tog trenutka dogodilo, ali jednako tako želiš i vidjeti što će biti dalje. Kakva budućnosti čeka moju djecu i mene? Kakva budućnost ih čeka poslije mene?
Kad dobiješ drugo dijete, onda ti se prošlost na kratko vrati, baš onako kako se vratila mom suprugu i meni kad smo u stan ponovno uveli našu voljenu zipkicu. Prošlost se vratila i kad smo Drugu nježno položili u kolica u kojima se nekoć vozila Prva, ushićeni jer su makar na kratko ponovo bila s nama. Crno-bijela kolica retro-dizajna s ogromnim kotačima u kojima beba može samo ležati. Kolica za koja ti je odmah jasno da to nije jedan od onih 'pedeset u jedan' proizvoda gdje ti beba može ležati i sjediti i koja istovremeno dijete voze, sviraju mu Mozarta i kuhaju kavu s pjenicom. Samo jedna sasvim obična, ali nama prekrasna i beskrajno fora kolica. O da, rekoh da volim kupovati fora stvari. TREBAM kupovati fora stvari.
Prošlost se vraća i sa svakim komadićem odjeće kojeg Druga nasljeđuje od svoje sestre. Sa svakom haljinicom, parom hlačica, šeširićem, štramplicama, suknjicom, kaputićem...
Oblačim Drugu u njih, a onda tražim fotografije Prve u tim istim komadima odjeće. Posjedam je pred računalo i govorim joj: 'Pogledaj, ovo si ti nekoć nosila', a ona mi radosno uzvraća da je sretna jer to sad može nositi njena sekica. Jer ona to definitivno više ne bi nosila.
- Pa nisam više beba – značajno zaključuje.
Istina. Nije. Prva je sada već djevojčica od četiri godine i njena postignuća me beskrajno vesele. A opet, dok gledam Drugu kako nosi njene haljinice i kako poseže za njenim plišanim igračkama, radujem se jer mi sve to budi uspomene i vraća sjećanja koja, unatoč mojim naporima, ponekad i blijede. Druga mi, ni ne znajući, pomaže u borbi protiv zaborava i nesvjesno me podsjeća da i sama tu nešto moram poduzeti.
I zato puno fotografiram.
Snimam.
Arhiviram.
Ovjekovječujem.
Zapisujem. Između ostalog i u ovaj blog. Da podijelim svoja iskustva s drugima ali i da sama zauvijek ovjekovječim svoja sjećanja. Na narančastu zipkicu i na sve ono lijepo što su mi moja djeca donijela.
Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.
Oznake: majcinstvo, djecja oprema, roditeljstvo, sestre, uspomene, mama i kćer
03.06.2019. u 11:04 | 3 Komentara | Print | # | ^