Moja mala Elizabeth Taylor i njen Richard Burton
U životu moje Prve postoji netko poseban. Zove se Jakov. On je njen mali fatalni muškarac, ona je njegova mala fatalna žena. Silovita dinamika njihovog međusobnog odnosa donijela im je zajednički nadimak – vrtićki Burton i Taylor.
U vrtiću su nerazdvojni.
Zajedno se igraju.
Jedno drugo zadirkuju.
Vole se.
Svađaju se.
Mire se.
Saga je to koja ne prestaje već više od godinu dana.
Svoj vrhunac dosegnula je prije neka dva tjedna kad sam došla pokupiti svoju princezu u vrtić. Dočekala me je u suzama, vidno uznemirena. Jasno, odmah sam je pitala što se dogodilo.
- Jakov me je ljubiiiiiooo, nisam htjelaaaa. Svu me izljubiiooo...
Vrtićki 'metoo' na najjače.
Tješim je.
Objašnjavam kako reći 'ne' dečku.
Naglašavam da ona kao cura uvijek ima pravo reći 'ne'.
Ona šuti, briše suze maramicom i potvrdno klima glavom dajući mi do znanja da razumije.
Dan kasnije mi prilazi i veli:
- Mama, znaš, Jakov me je ljubio u obraz. Meni to smeta jer je mokro pa se moram brisati.
- To ti smeta? – ispapavam polako teren.
- Da! Trebao me je poljubiti u kosu ili mi poljubiti ruku!
- A znači u redu ti je da te Jakov ljubi?
- Pa naravno! Ali ne u obraz.
- Onda mu tako reci.
- Hoću, mama.
Još jedan dan kasnije izašla je iz vrtića cvatući. Očekivala sam da je malim dječjim razgovorim riješila svoj nesporazum s Jakovom. Kad tamo...
- Jakov me opet poljubio u obraz. Ja sam htjela da me poljubi.
- Ali zar nisi rekla da ne voliš da te ljubi u obraz?
- Voooolim. Daj mama, kaaaaj ti je?
I što reći na to? Da s četiri godine zavlači frajera tako dobro da me trnci prolaze od straha što će biti kad bude imala tamo negdje oko dvadeset? Ne, nije me strah za nju. Strah me je za te jadne dečke.
Za sad je usredotočena samo na Jakova. Istina, igra se sa svom djecom u grupi i ima najbolju prijateljicu ali Jakov je 'jedini stvarno zanimljiv'. Kad sam je jednom prilikom upitala, pokušavajući ispuniti uobičajeni godišnji upitnik o vrtićkim iskustvima, što joj je u vrtiću najdraže, ko iz topa je odgovorila:
- Jakov.
Isti odgovor ponovila je, sat-dva kasnije, svom ocu. Da ne ispadne da je bilo slučajno.
- A zašto ti se on toliko sviđa?
-Jer on zna kako treba s curom.
- A molim te, kako se to treba s curom?
- Igra se sa mnom kuhanja, slaže kockice i sluša što ja kažem.
Amen.
Već ih vidim u braku. Ona šeće po cugama, frizurama i šopinzima s nekakvim svojim najboljim gej frendom i deset kila debljom, blago neuglednom frendicom koja je potajno mrzi, a Jakov joj doma sprema ručak bez glutena i putem SMS-a odbija pozive svojih frendova za pivo jer mu je ona rekla 'što će ti ta niškoristi ekipa'.
Dobro, ne bi bilo baš tako. Dobra je ona duša. I stvarno, na taj neki dječji način, voli Jakova. Samo ne da da je vuče za nos.
- Znaš, mama, ja sam pametnija od njega.
Nije je imalo smisla pokušati razuvjeriti. Prvu rijetko kad ima smisla pokušati razuvjeriti kad si nešto utuvi u glavu.
Da će njen odnos s Jakovom biti prepun uspona i padova postalo mi je jasno još tamo negdje kad je taj njihov vrtićki 'brak' počeo, prije nekih godinu dana. Tjednima mi se opetovano žalila da je Jakov 'gura'. Kako je ona po prirodi djevojčica koja izbjegava sukobe – barem one fizičke vrste – i koliko god glumi frajericu dosta je nježnog karaktera, popila sam priču o 'damici u nevolji'. Pa sam se pretrgla dajući joj savjete kako reagirati.
- Slobodno mu glasno reci. 'Ne. Nemoj me gurati'.
- Budi pristojna, ali odlučna.
- Ako ne prestane, odgurni ti njega. Imaš se pravo braniti.
- Ako treba, traži pomoć tete.
Kako problem nije prolazio, tetama sam se obratila ja. I dobila odgovor koji je je poprilično iznenadio:
- Ali znate, ona njega zadirkuje. Po cijele dane ga škaklje, štipka, bocka, smijulji se, zeza ga... On je zbilja jako strpljiv ali kad mu nakon duljeg vremena dodija je blago odgurne od sebe.
Toliko o 'damici u nevolji'.
Kako ja ne spadam u one moje-dijete-je-savršeno-i-nikad-nije-ništa-krivo roditelje, posjela sam je doma pored sebe, ukorila je i objasnila joj, na njenim godinama primjeren način, da nije lijepo druge okrivljavati za ono što smo sami izazvali. I da malo olabavi s tim jadnim dečkom.
Obećala je da hoće.
Uz jedva vidljiv vragolasti osmijeh u kutu usana.
Od onda su ona i Jakov prošli svašta. Čas on nju izluđuje, čas ona njega. Ali više manje stalno su nerazdvojni. Mislim da su oboje, prvi put u životu, na jedan sasvim nevin dječji način, zaljubljeni, a da to ni ne znaju. Ona samo kaže ovako: - Jakov je moj zbilja poseban prijatelj.
Ovaj tekst već je objavljen na Večernjakovoj Blogosferi.
Fatalni Jakov
Prva se danas, nakon kraće ljetne pauze, vratila u vrtić. Dok sam je pratila prema ulazu, uobičajeno sam s njom čavrljala.
- Hoćeš li ispričati ekipi u vrtiću gdje si bila?
- Da. Reći ću da sam bila na plaži i na bazenu. Ali to ću ispricati samo Jakovu.
- A zasto samo njemu?
- Jer mi je on jedini zanimljiv.
Nekih sedam sati kasnije došla sam po nju i postavila joj uobičajeno pitanje:
- Kako je bilo u vrtiću?
Odgovor koji sam dobila, popraćen jedva primjetnim, ali zadovoljnim hihotom, bio je:
- Bio je Jakov.
- Okeeeej. Lijepo da je bio. I što mi još možeš reći?
- Pa igrala sam se s Jakovom.
Jakov ovo, Jakov ono.
Jučer je čak na trenutak zacendrala, da ona ipak ne bi išla u vrtić. 'Jer neće biti Jakova.' Da se razumijemo, igra se ona s drugom djecom u vrtiću, a neke curice iz grupe definitivno već smatra prijateljicama.
Ali Jakov je poseban. Kad sam je jednom prilikom pitala:
- Što ti je u vrtiću najdraže?
... bez nano-sekunde razmišljanja odgovorila je:
- Jakov.
Isti odgovor ponovila je, sat-dva kasnije, i svom ocu.
Što da velim, Jakov je njen fatalni mali muškarac. Obožava se s njim igrati. Problem je jedino u tome što to svoje obožavanje ne zna baš uvijek ispoljiti na prigodan način. Tako je došlo i do jedne od najvećih zabluda u mom roditeljskom stažu. Naime, moja princeza mi je mjesecima dolazila kući žaleći se, s vremena na vrijeme, da je Jakov 'udara' i 'gura'. Kako je ona po prirodi djevojčica koja izbjegava sukobe, naročito one fizičke vrste, i dosta je nježna karaktera, popušila sam priču o 'damici u nevolji'. Pa sam se pretrgla dajući joj savjete kako reagirati.
- Slobodno mu glasno reci: 'Ne! Nemoj me gurati!'
- Budi pristojna ali odlučna.
- Ako ne prestane, gurni ti njega. Imaš se pravo braniti.
Čak sam se diskretno požalila tetama u vrtiću zbog problema. I dobila ofrlje odgovor da je 'Jakov inače malo živahniji'. I da je kao manji 'bio sklon ugristi, gurnuti, i slično.' I tako sam ja stekla dojam da moja nježna ženskica pada na zločeste dečke.
Tek nedavno doznah da je siroti Jakov bio objektom prenapuhane verzije vrtićkog me-too pokreta. Naime, moja mlada gospodična je ta koja prva počinje zafrkavati njega. Škaklje ga, bocka ga, gurka ga i hihoće se, a onda joj on, kad mu fakat dodija, uzvrati tako da je malo odgurne. Nekad i malkice jače. Toliko o damici u nevolji.
U svakom slučaju, Jakov joj je jako interesantan. Kad sam je pitala što joj se na njemu toliko sviđa, ispalila je ono što nisam očekivala ni u snu:
- Ima dobra usta.
Da. Ima. Dobra. Usta.
Za ne vjerovati.
Nedavno je također dodala:
- Dobro izgleda ali je malo... – i složila kombinaciju izraza lica i pokreta rukama koji govore: 'Ali mu pamet nije najjača strana.'
Mada se poslije brzo ispravila i rekla da je on 'pametan'. Da je starija, rekla bih da me uvjerava da je Jakov dobar materijal za brak. Ovako zaključujem: prvi put u život je, na jedan sasvim nevin dječji način, zaljubljena, a da to ni ne zna.
Što fatalni Jakov o svemu tome misli tek trebamo doznati.