Moja mala Elizabeth Taylor i njen Richard Burton
U životu moje Prve postoji netko poseban. Zove se Jakov. On je njen mali fatalni muškarac, ona je njegova mala fatalna žena. Silovita dinamika njihovog međusobnog odnosa donijela im je zajednički nadimak – vrtićki Burton i Taylor.
U vrtiću su nerazdvojni.
Zajedno se igraju.
Jedno drugo zadirkuju.
Vole se.
Svađaju se.
Mire se.
Saga je to koja ne prestaje već više od godinu dana.
Svoj vrhunac dosegnula je prije neka dva tjedna kad sam došla pokupiti svoju princezu u vrtić. Dočekala me je u suzama, vidno uznemirena. Jasno, odmah sam je pitala što se dogodilo.
- Jakov me je ljubiiiiiooo, nisam htjelaaaa. Svu me izljubiiooo...
Vrtićki 'metoo' na najjače.
Tješim je.
Objašnjavam kako reći 'ne' dečku.
Naglašavam da ona kao cura uvijek ima pravo reći 'ne'.
Ona šuti, briše suze maramicom i potvrdno klima glavom dajući mi do znanja da razumije.
Dan kasnije mi prilazi i veli:
- Mama, znaš, Jakov me je ljubio u obraz. Meni to smeta jer je mokro pa se moram brisati.
- To ti smeta? – ispapavam polako teren.
- Da! Trebao me je poljubiti u kosu ili mi poljubiti ruku!
- A znači u redu ti je da te Jakov ljubi?
- Pa naravno! Ali ne u obraz.
- Onda mu tako reci.
- Hoću, mama.
Još jedan dan kasnije izašla je iz vrtića cvatući. Očekivala sam da je malim dječjim razgovorim riješila svoj nesporazum s Jakovom. Kad tamo...
- Jakov me opet poljubio u obraz. Ja sam htjela da me poljubi.
- Ali zar nisi rekla da ne voliš da te ljubi u obraz?
- Voooolim. Daj mama, kaaaaj ti je?
I što reći na to? Da s četiri godine zavlači frajera tako dobro da me trnci prolaze od straha što će biti kad bude imala tamo negdje oko dvadeset? Ne, nije me strah za nju. Strah me je za te jadne dečke.
Za sad je usredotočena samo na Jakova. Istina, igra se sa svom djecom u grupi i ima najbolju prijateljicu ali Jakov je 'jedini stvarno zanimljiv'. Kad sam je jednom prilikom upitala, pokušavajući ispuniti uobičajeni godišnji upitnik o vrtićkim iskustvima, što joj je u vrtiću najdraže, ko iz topa je odgovorila:
- Jakov.
Isti odgovor ponovila je, sat-dva kasnije, svom ocu. Da ne ispadne da je bilo slučajno.
- A zašto ti se on toliko sviđa?
-Jer on zna kako treba s curom.
- A molim te, kako se to treba s curom?
- Igra se sa mnom kuhanja, slaže kockice i sluša što ja kažem.
Amen.
Već ih vidim u braku. Ona šeće po cugama, frizurama i šopinzima s nekakvim svojim najboljim gej frendom i deset kila debljom, blago neuglednom frendicom koja je potajno mrzi, a Jakov joj doma sprema ručak bez glutena i putem SMS-a odbija pozive svojih frendova za pivo jer mu je ona rekla 'što će ti ta niškoristi ekipa'.
Dobro, ne bi bilo baš tako. Dobra je ona duša. I stvarno, na taj neki dječji način, voli Jakova. Samo ne da da je vuče za nos.
- Znaš, mama, ja sam pametnija od njega.
Nije je imalo smisla pokušati razuvjeriti. Prvu rijetko kad ima smisla pokušati razuvjeriti kad si nešto utuvi u glavu.
Da će njen odnos s Jakovom biti prepun uspona i padova postalo mi je jasno još tamo negdje kad je taj njihov vrtićki 'brak' počeo, prije nekih godinu dana. Tjednima mi se opetovano žalila da je Jakov 'gura'. Kako je ona po prirodi djevojčica koja izbjegava sukobe – barem one fizičke vrste – i koliko god glumi frajericu dosta je nježnog karaktera, popila sam priču o 'damici u nevolji'. Pa sam se pretrgla dajući joj savjete kako reagirati.
- Slobodno mu glasno reci. 'Ne. Nemoj me gurati'.
- Budi pristojna, ali odlučna.
- Ako ne prestane, odgurni ti njega. Imaš se pravo braniti.
- Ako treba, traži pomoć tete.
Kako problem nije prolazio, tetama sam se obratila ja. I dobila odgovor koji je je poprilično iznenadio:
- Ali znate, ona njega zadirkuje. Po cijele dane ga škaklje, štipka, bocka, smijulji se, zeza ga... On je zbilja jako strpljiv ali kad mu nakon duljeg vremena dodija je blago odgurne od sebe.
Toliko o 'damici u nevolji'.
Kako ja ne spadam u one moje-dijete-je-savršeno-i-nikad-nije-ništa-krivo roditelje, posjela sam je doma pored sebe, ukorila je i objasnila joj, na njenim godinama primjeren način, da nije lijepo druge okrivljavati za ono što smo sami izazvali. I da malo olabavi s tim jadnim dečkom.
Obećala je da hoće.
Uz jedva vidljiv vragolasti osmijeh u kutu usana.
Od onda su ona i Jakov prošli svašta. Čas on nju izluđuje, čas ona njega. Ali više manje stalno su nerazdvojni. Mislim da su oboje, prvi put u životu, na jedan sasvim nevin dječji način, zaljubljeni, a da to ni ne znaju. Ona samo kaže ovako: - Jakov je moj zbilja poseban prijatelj.
Ovaj tekst već je objavljen na Večernjakovoj Blogosferi.
Sedma od devet
- Prva, kako je danas bilo u vrtiću?
- Dobro.
- A što ste danas radili?
- Ne bih razgovarala o tome.
'Ne bih razgovarala o tome'.
To je standardni odgovor kojeg dobijem od svoje starije gospođice gotovo svaki put kad joj postavim pitanje vezano uz aktivnosti u vrtiću.
Kažu mi mame curica iz njene vrtićke grupe da i one izbjegavaju odgovor na to pitanje.
Organizirale su se u zavjeru šutnje.
Omerta.
I zato mi, osim čitanja znakova između redova kroz igru s Prvom, preostaje samo jedan pouzdan izvor.
Tete.
Kad dođete po dijete u vrtić ne možete realno očekivati da će vam puno toga stići reći. Nije, naime, zgodno pričati s jednom radoznalom mamom dok vam se jedno dijete vješa oko noge, drugo vas vuče za rub suknje, treće tamo negdje u dnu prostorije vrišti 'tetaaaaaa, Laaaaara me je udaaaarilaaaa', a četvrto s drugog kraja prostorije doziva 'tetaaaaa, mooooram piškiiiitiiii'.
A uz to je tu i vaše dijete koje neke stvari možda ne bi trebalo čuti.
Zato postoje individualne konzultacije.
Jednom na semestar imate priliku, kao roditelj (ili par roditelja) sjesti na samo, bez vlastitog djeteta i bez tuđe djece, na otprilike pola sata i popričati o svom djetetu.
O tome kako provodi dane u vrtiću.
Kako se ponaša.
Kako jede.
Kako spava.
Kakav odnos ima prema tetama. Sluša li ih.
Kakav odnos ima prema drugoj djeci.
Čime se voli igrati.
O čemu god želite.
Možete sami predložiti temu, ali ne morate.
Sve prolazi i sve je dobro.
Do sad je u vrtiću od Prve to funkcioniralo tako da je na oglasnoj ploči njene grupe, na hodniku ispred vrata, bio papir s isprintanim datumima, a vi ste upisali ime i prezime svog djeteta uz onaj datum konzultacija koji vam najviše odgovara.
Pitam neki dan tetu kad će staviti popis za ovaj semestar jer vidim da ga još nema. I veli mi ona:
- E, ne može, sad organiziramo konzultacije na drugi način.
'Drugi način' znači da vi kao roditelj konspirativno priđete teti, šapnete joj u uho da želite individualne konzultacije za vaše dijete, onda ona krajnje diskretno pogleda u svoju supertajnu bilježnicu je li taj termin slobodan pa vam odgovori može li. I onda se supertajno dogovorite za supetajni sastanak.
Jer nitko ne smije znati da ste vi otišli u vrtić i razgovarali o vašem djetetu s njegovom tetom.
Jer je to povreda djetetova privatnosti.
Jer 'dž-di-pi-ar'.
Jer... glupost.
I prije uvođenja GDPR-a bilo mi je kristalno jasno da nije baš pametno svakom manijaku dozvoliti slobodan prilaz svom djetetu i nuditi mu na pladnju informacije o njemu.
Zato, recimo, smatram dobrom ideju da se tetama u vrtiću preda popis osoba koje mogu vidjeti vaše dijete u vrtiću i podignuti ga iz njega.
I zato nikad javno nisam napisala u koji točno vrtić Prva ide.
Ali... spomenuti da ona baš taj i taj dan ima individualne konzultacije, i to pred samim vratima njene vrtićke prostorije, u vrtiću u koji se ionako ulazi pomoću šifre?
Od koga je tu točno skrivamo?
Od druge djece u grupi koja su ionako nepismena i ne znaju pročitati što piše na toj oglasnoj ploči?
Od njihovih roditelja? Jer oni, kao, inače nemaju pojma tko je ona i neće čuti od svoje djece da je 'mama od Prve danas došla u vrtić i ušla s tetom u onu sobu?'
Dajte, molim vas.
Također sam, u superkonspirativnoj atmosferi, morala potpisati da pristajem da se njeno ime i prezime vidi na eventualnim njenim crtežima koje će objesiti na zid.
Naravno da želim da se vidi. Ako napravi nešto lijepo, njome se ponosim. Želim da se to istakne.
Na zidu vrtića, pored ulaza, popis upisane djece ove školske godine. Nema više imena i prezimena. Samo nekakvi kodovi. I sad već znam, kad se Druga upiše, neće joj na zidu pisati ime i prezime već nešto poput H-31987/6.
I Prva, kažu mi, isto sad ima svoj tajni kod.
Da ne bi slučajno za nju saznali oni koji je ionako već znaju.
Oni koji je pozdravljaju nasred ulice pitanjem: 'Ej, Prva, di si?' Jer su je već upoznali u vrtiću, kad su kupili svoju djecu iz njega, ili zato jer su dio osoblja.
Jedan tata je stajao pored mene dok sam slušala novine o GDPR-u vezane uz individualne konzultacije. U šali je predložio da se vrtić ukopa 20 metara ispod zemlje kako mu nitko ne bi mogao doznati lokaciju. Usput smo došli i do zaključka da je vrag odnio šalu i da uskoro neće biti dobro ni svoje dijete zazvati njegovim pravim imenom.
I zato sam poviknula:
- Sedma od devet, hajde, idemo kući!
Oznake: odgoj djece, vrtić, gdpr, privatnost
01.10.2018. u 20:34 | 1 Komentara | Print | # | ^Vrtić nije samo nužno zlo
Kad sam nekima rekla da će Prva ići u vrtić u ovih godinu dana koliko sam na porodiljskom s Drugom, neki su se zgrozili.
- Ajme, kako možeš?
- Ajme, zar ti nije žao jadnog djeteta?
- Pa bolje bi joj bilo da je stalno uz mamu!
- Ja to ne bih nikad učinila...
Nabijanje krivnje na najjače.
Da, Prva - kojoj su sada tri i pol godine - ide u vrtić unatoč tome što sam ja sada doma s njenom mlađom sestrom. Razlog?
Prvenstveno taj jer ona VOLI vrtić.
Prva, naime, nije jedno od one djece koje ujutro morate na silu navlačiti da bi prošlo kroz vrata vrtića i ne hvata mi se oko noge kad treba ući u svoju prostoriju. Štoviše, ona radosno utrčava u nju i veseli se svojim malim prijateljima i prijateljicama koje će tamo sresti.
Uskraćujući joj vrijeme u vrtiću uskratila bih joj vrijeme koje provodi sa svojom ekipom.
A ona je taman sad nekako, s tri godine, formirala svoju ekipu. Prije toga se više igraju jedni pored drugih nego zajedno u onom punom smislu zajedništva. Ima frendove i frendice tamo. Zabavlja se s njima. Da, lijepo je igrati se s mamom i tatom ali to nije isto kao igranje s vršnjacima. To su dvije potpuno različite razine odnosa, a čvrsto vjerujem da su djetetu koje se zdravo razvija jedna i druga potrebne.
U vrtiću se uči i hijerarhiji i nekom redu.Koliko god se kao roditelji trudimo unijeti nekakav red u njen život, Prva ne propušta priliku s vremena na vrijeme testirati naše granice.
Jer zna da može.
Zna da smo slabi na tu malu šarmericu.
I onda to koristi, barem u određenoj mjeri.
S tetom u vrtiću nema mrdanja. Ne baš po onom 'sirotište u romanu Charlesa Dickensa' sistemu ali činjenica je da ona mora hendlati 15 do 20 klinaca, nekad i više, i ne može si priuštiti nečije osobne kerefeke. A klinci međusobno utječu jedni na druge. Prva je tako zahvaljujući vrtiću usavršila mnoge stvari koje smo kod kuće samo uspjeli načeti.
Mirno sjediti za stolom.
Pristojno jesti.
Odnijeti svoj prljavi pribor za jelo od stola.
Odjenuti pidžamu za spavanje.
Obuti cipele.
Čekati u redu za neku igračku.
Uči i dijeliti.
Izboriti se za sebe.
Riješiti sukob u svoju korist.
Svega toga kod kuće nema. Barem ne u onoj mjeri u kojoj je to prisutno uz hrpu djece u vrtiću, pogotovo ne dok Druga malo ne odraste.
Da u vrtiću nije sretna, možda bih rekla 'kvragu sve, neka bude sa mnom doma.' Ali ona u vrtiću JEST sretna. Kad ostane doma jer ima virozu, prvih dan, dva je sretna 'jer je lijepo kod kuće s roditeljima', a onda već traži svoju ekipu.
Pred ekipom je važno sačuvati ugled. Zato me, kad je vodim u vrtić, drži za ruku, ali čim se približimo vratima zgrade, brzo je pušta. Prije rastanka mi daje pusu u obraz ali ja njoj smijem dati samo jednu, na brzaka, u vrh glave. Pitala sam ja neki dan zašto i malo je podbola komentarom da me se srami, a mala mustra mi je na to odgovorila:
- Ovdje nije zgodno.
Jer je ona sad 'velika'. 'Nije više beba'. Nda...
I da, postoji još jedan razlog zašto sad ide u vrtić, a kojeg pripadnici sve popularnijeg kulta majke mučenice smatraju ultimativnom herozom u odnosu majke i djeteta.
Želim se odmoriti.
Ajde, da se ne lažemo, ne odmaram se uopće. Tu je Druga, tu su kućanske obveze... Ali kad vas s dvije različite strane doziva dvoje djece, nije isto kao kad vas doziva samo jedno. I zato jutra provodim samo s Drugom.
Dojim je.
Mazim je.
Upoznajem je.
I savjest mi je mirna jer znam da Prva istovremeno tamo nekih tristotinjak metara dalje uživa i upoznaje svijet izvan granica svog doma.
Mali ptić polako širi krila i priprema se za svoj prvi let.
Oznake: vrtić
16.09.2018. u 11:47 | 11 Komentara | Print | # | ^Fatalni Jakov
Prva se danas, nakon kraće ljetne pauze, vratila u vrtić. Dok sam je pratila prema ulazu, uobičajeno sam s njom čavrljala.
- Hoćeš li ispričati ekipi u vrtiću gdje si bila?
- Da. Reći ću da sam bila na plaži i na bazenu. Ali to ću ispricati samo Jakovu.
- A zasto samo njemu?
- Jer mi je on jedini zanimljiv.
Nekih sedam sati kasnije došla sam po nju i postavila joj uobičajeno pitanje:
- Kako je bilo u vrtiću?
Odgovor koji sam dobila, popraćen jedva primjetnim, ali zadovoljnim hihotom, bio je:
- Bio je Jakov.
- Okeeeej. Lijepo da je bio. I što mi još možeš reći?
- Pa igrala sam se s Jakovom.
Jakov ovo, Jakov ono.
Jučer je čak na trenutak zacendrala, da ona ipak ne bi išla u vrtić. 'Jer neće biti Jakova.' Da se razumijemo, igra se ona s drugom djecom u vrtiću, a neke curice iz grupe definitivno već smatra prijateljicama.
Ali Jakov je poseban. Kad sam je jednom prilikom pitala:
- Što ti je u vrtiću najdraže?
... bez nano-sekunde razmišljanja odgovorila je:
- Jakov.
Isti odgovor ponovila je, sat-dva kasnije, i svom ocu.
Što da velim, Jakov je njen fatalni mali muškarac. Obožava se s njim igrati. Problem je jedino u tome što to svoje obožavanje ne zna baš uvijek ispoljiti na prigodan način. Tako je došlo i do jedne od najvećih zabluda u mom roditeljskom stažu. Naime, moja princeza mi je mjesecima dolazila kući žaleći se, s vremena na vrijeme, da je Jakov 'udara' i 'gura'. Kako je ona po prirodi djevojčica koja izbjegava sukobe, naročito one fizičke vrste, i dosta je nježna karaktera, popušila sam priču o 'damici u nevolji'. Pa sam se pretrgla dajući joj savjete kako reagirati.
- Slobodno mu glasno reci: 'Ne! Nemoj me gurati!'
- Budi pristojna ali odlučna.
- Ako ne prestane, gurni ti njega. Imaš se pravo braniti.
Čak sam se diskretno požalila tetama u vrtiću zbog problema. I dobila ofrlje odgovor da je 'Jakov inače malo živahniji'. I da je kao manji 'bio sklon ugristi, gurnuti, i slično.' I tako sam ja stekla dojam da moja nježna ženskica pada na zločeste dečke.
Tek nedavno doznah da je siroti Jakov bio objektom prenapuhane verzije vrtićkog me-too pokreta. Naime, moja mlada gospodična je ta koja prva počinje zafrkavati njega. Škaklje ga, bocka ga, gurka ga i hihoće se, a onda joj on, kad mu fakat dodija, uzvrati tako da je malo odgurne. Nekad i malkice jače. Toliko o damici u nevolji.
U svakom slučaju, Jakov joj je jako interesantan. Kad sam je pitala što joj se na njemu toliko sviđa, ispalila je ono što nisam očekivala ni u snu:
- Ima dobra usta.
Da. Ima. Dobra. Usta.
Za ne vjerovati.
Nedavno je također dodala:
- Dobro izgleda ali je malo... – i složila kombinaciju izraza lica i pokreta rukama koji govore: 'Ali mu pamet nije najjača strana.'
Mada se poslije brzo ispravila i rekla da je on 'pametan'. Da je starija, rekla bih da me uvjerava da je Jakov dobar materijal za brak. Ovako zaključujem: prvi put u život je, na jedan sasvim nevin dječji način, zaljubljena, a da to ni ne zna.
Što fatalni Jakov o svemu tome misli tek trebamo doznati.