Kad sam nekima rekla da će Prva ići u vrtić u ovih godinu dana koliko sam na porodiljskom s Drugom, neki su se zgrozili.
- Ajme, kako možeš?
- Ajme, zar ti nije žao jadnog djeteta?
- Pa bolje bi joj bilo da je stalno uz mamu!
- Ja to ne bih nikad učinila...
Nabijanje krivnje na najjače.
Da, Prva - kojoj su sada tri i pol godine - ide u vrtić unatoč tome što sam ja sada doma s njenom mlađom sestrom. Razlog?
Prvenstveno taj jer ona VOLI vrtić.
Prva, naime, nije jedno od one djece koje ujutro morate na silu navlačiti da bi prošlo kroz vrata vrtića i ne hvata mi se oko noge kad treba ući u svoju prostoriju. Štoviše, ona radosno utrčava u nju i veseli se svojim malim prijateljima i prijateljicama koje će tamo sresti.
Uskraćujući joj vrijeme u vrtiću uskratila bih joj vrijeme koje provodi sa svojom ekipom.
A ona je taman sad nekako, s tri godine, formirala svoju ekipu. Prije toga se više igraju jedni pored drugih nego zajedno u onom punom smislu zajedništva. Ima frendove i frendice tamo. Zabavlja se s njima. Da, lijepo je igrati se s mamom i tatom ali to nije isto kao igranje s vršnjacima. To su dvije potpuno različite razine odnosa, a čvrsto vjerujem da su djetetu koje se zdravo razvija jedna i druga potrebne.
U vrtiću se uči i hijerarhiji i nekom redu.Koliko god se kao roditelji trudimo unijeti nekakav red u njen život, Prva ne propušta priliku s vremena na vrijeme testirati naše granice.
Jer zna da može.
Zna da smo slabi na tu malu šarmericu.
I onda to koristi, barem u određenoj mjeri.
S tetom u vrtiću nema mrdanja. Ne baš po onom 'sirotište u romanu Charlesa Dickensa' sistemu ali činjenica je da ona mora hendlati 15 do 20 klinaca, nekad i više, i ne može si priuštiti nečije osobne kerefeke. A klinci međusobno utječu jedni na druge. Prva je tako zahvaljujući vrtiću usavršila mnoge stvari koje smo kod kuće samo uspjeli načeti.
Mirno sjediti za stolom.
Pristojno jesti.
Odnijeti svoj prljavi pribor za jelo od stola.
Odjenuti pidžamu za spavanje.
Obuti cipele.
Čekati u redu za neku igračku.
Uči i dijeliti.
Izboriti se za sebe.
Riješiti sukob u svoju korist.
Svega toga kod kuće nema. Barem ne u onoj mjeri u kojoj je to prisutno uz hrpu djece u vrtiću, pogotovo ne dok Druga malo ne odraste.
Da u vrtiću nije sretna, možda bih rekla 'kvragu sve, neka bude sa mnom doma.' Ali ona u vrtiću JEST sretna. Kad ostane doma jer ima virozu, prvih dan, dva je sretna 'jer je lijepo kod kuće s roditeljima', a onda već traži svoju ekipu.
Pred ekipom je važno sačuvati ugled. Zato me, kad je vodim u vrtić, drži za ruku, ali čim se približimo vratima zgrade, brzo je pušta. Prije rastanka mi daje pusu u obraz ali ja njoj smijem dati samo jednu, na brzaka, u vrh glave. Pitala sam ja neki dan zašto i malo je podbola komentarom da me se srami, a mala mustra mi je na to odgovorila:
- Ovdje nije zgodno.
Jer je ona sad 'velika'. 'Nije više beba'. Nda...
I da, postoji još jedan razlog zašto sad ide u vrtić, a kojeg pripadnici sve popularnijeg kulta majke mučenice smatraju ultimativnom herozom u odnosu majke i djeteta.
Želim se odmoriti.
Ajde, da se ne lažemo, ne odmaram se uopće. Tu je Druga, tu su kućanske obveze... Ali kad vas s dvije različite strane doziva dvoje djece, nije isto kao kad vas doziva samo jedno. I zato jutra provodim samo s Drugom.
Dojim je.
Mazim je.
Upoznajem je.
I savjest mi je mirna jer znam da Prva istovremeno tamo nekih tristotinjak metara dalje uživa i upoznaje svijet izvan granica svog doma.
Mali ptić polako širi krila i priprema se za svoj prvi let.
Post je objavljen 16.09.2018. u 11:47 sati.