Sedma od devet
- Prva, kako je danas bilo u vrtiću?
- Dobro.
- A što ste danas radili?
- Ne bih razgovarala o tome.
'Ne bih razgovarala o tome'.
To je standardni odgovor kojeg dobijem od svoje starije gospođice gotovo svaki put kad joj postavim pitanje vezano uz aktivnosti u vrtiću.
Kažu mi mame curica iz njene vrtićke grupe da i one izbjegavaju odgovor na to pitanje.
Organizirale su se u zavjeru šutnje.
Omerta.
I zato mi, osim čitanja znakova između redova kroz igru s Prvom, preostaje samo jedan pouzdan izvor.
Tete.
Kad dođete po dijete u vrtić ne možete realno očekivati da će vam puno toga stići reći. Nije, naime, zgodno pričati s jednom radoznalom mamom dok vam se jedno dijete vješa oko noge, drugo vas vuče za rub suknje, treće tamo negdje u dnu prostorije vrišti 'tetaaaaaa, Laaaaara me je udaaaarilaaaa', a četvrto s drugog kraja prostorije doziva 'tetaaaaa, mooooram piškiiiitiiii'.
A uz to je tu i vaše dijete koje neke stvari možda ne bi trebalo čuti.
Zato postoje individualne konzultacije.
Jednom na semestar imate priliku, kao roditelj (ili par roditelja) sjesti na samo, bez vlastitog djeteta i bez tuđe djece, na otprilike pola sata i popričati o svom djetetu.
O tome kako provodi dane u vrtiću.
Kako se ponaša.
Kako jede.
Kako spava.
Kakav odnos ima prema tetama. Sluša li ih.
Kakav odnos ima prema drugoj djeci.
Čime se voli igrati.
O čemu god želite.
Možete sami predložiti temu, ali ne morate.
Sve prolazi i sve je dobro.
Do sad je u vrtiću od Prve to funkcioniralo tako da je na oglasnoj ploči njene grupe, na hodniku ispred vrata, bio papir s isprintanim datumima, a vi ste upisali ime i prezime svog djeteta uz onaj datum konzultacija koji vam najviše odgovara.
Pitam neki dan tetu kad će staviti popis za ovaj semestar jer vidim da ga još nema. I veli mi ona:
- E, ne može, sad organiziramo konzultacije na drugi način.
'Drugi način' znači da vi kao roditelj konspirativno priđete teti, šapnete joj u uho da želite individualne konzultacije za vaše dijete, onda ona krajnje diskretno pogleda u svoju supertajnu bilježnicu je li taj termin slobodan pa vam odgovori može li. I onda se supertajno dogovorite za supetajni sastanak.
Jer nitko ne smije znati da ste vi otišli u vrtić i razgovarali o vašem djetetu s njegovom tetom.
Jer je to povreda djetetova privatnosti.
Jer 'dž-di-pi-ar'.
Jer... glupost.
I prije uvođenja GDPR-a bilo mi je kristalno jasno da nije baš pametno svakom manijaku dozvoliti slobodan prilaz svom djetetu i nuditi mu na pladnju informacije o njemu.
Zato, recimo, smatram dobrom ideju da se tetama u vrtiću preda popis osoba koje mogu vidjeti vaše dijete u vrtiću i podignuti ga iz njega.
I zato nikad javno nisam napisala u koji točno vrtić Prva ide.
Ali... spomenuti da ona baš taj i taj dan ima individualne konzultacije, i to pred samim vratima njene vrtićke prostorije, u vrtiću u koji se ionako ulazi pomoću šifre?
Od koga je tu točno skrivamo?
Od druge djece u grupi koja su ionako nepismena i ne znaju pročitati što piše na toj oglasnoj ploči?
Od njihovih roditelja? Jer oni, kao, inače nemaju pojma tko je ona i neće čuti od svoje djece da je 'mama od Prve danas došla u vrtić i ušla s tetom u onu sobu?'
Dajte, molim vas.
Također sam, u superkonspirativnoj atmosferi, morala potpisati da pristajem da se njeno ime i prezime vidi na eventualnim njenim crtežima koje će objesiti na zid.
Naravno da želim da se vidi. Ako napravi nešto lijepo, njome se ponosim. Želim da se to istakne.
Na zidu vrtića, pored ulaza, popis upisane djece ove školske godine. Nema više imena i prezimena. Samo nekakvi kodovi. I sad već znam, kad se Druga upiše, neće joj na zidu pisati ime i prezime već nešto poput H-31987/6.
I Prva, kažu mi, isto sad ima svoj tajni kod.
Da ne bi slučajno za nju saznali oni koji je ionako već znaju.
Oni koji je pozdravljaju nasred ulice pitanjem: 'Ej, Prva, di si?' Jer su je već upoznali u vrtiću, kad su kupili svoju djecu iz njega, ili zato jer su dio osoblja.
Jedan tata je stajao pored mene dok sam slušala novine o GDPR-u vezane uz individualne konzultacije. U šali je predložio da se vrtić ukopa 20 metara ispod zemlje kako mu nitko ne bi mogao doznati lokaciju. Usput smo došli i do zaključka da je vrag odnio šalu i da uskoro neće biti dobro ni svoje dijete zazvati njegovim pravim imenom.
I zato sam poviknula:
- Sedma od devet, hajde, idemo kući!
Oznake: odgoj djece, vrtić, gdpr, privatnost
01.10.2018. u 20:34 | 1 Komentara | Print | # | ^