'A koliko imaš kila?' Ove stvari nemojte nikad reći novopečenim mamama
Jednom kad dobijete dijete i to obznanite svijetu – što je danas naročito popularno uraditi putem društvenih mreža i što sam, priznajem, i sama učinila za svoj krug virtualnih prijatelja kad sam rodila obje svoje curice – možete očekivati da ćete dobiti hrpu čestitki popraćenih uobičajenim srčekima, balončekima, medekima i raznim drugim sladunjavim tričarijama. Sve te čestitke će, uglavnom, biti iskrene i popraćene lijepim željama. No ubrzo će uslijediti ono od čega će vam se, kao novopečenoj mami, dizati kosa na glavi. Pitanja i komentari koje jednostavno ne želite čuti.
'Ti doma sad uživaš'
Ma nemoj mi reći, Šerloče. Ovo je jedna od onih tvrdnji na koju jednostavno ne možete ponuditi zadovoljavajući odgovor.
Da, naravno da sam preplavljena srećom jer sam dobila dijete.
Da, naravno da to dijete volim i da, naravno da mi je, općenito gledano, s tim djetetom lijepo.
Ako tvoja razina empatije nije negdje na razini Cersei Lannister, takvo što ti je vjerojatno jasno i bez da me pitaš. Čak i ako sam nemaš svoje dijete.
Ali isto tako bi ti trebalo biti jasno da, ma koliko ti vlastito dijete bilo drago, postoje trenuci kad ti s njim i nije baš tako lijepo.
Kad ne uživaš.
Recimo, definitivno nisam uživala na pomisao da me je Druga preksinoć natjerala da ustanem u jedan, u tri i u pet.
Ne uživam ni kad me Prva zamoli da joj nešto pripremim za jelo, ja uložim vrijeme i trud to pripremiti, a ona onda shvati da to 'nije to' i prezrivo odmakne tanjur od sebe.
Ne uživam ni kad petstotridesetičetvrti put moram gledati istu epizodu iritantno didaktičke Dore istražuje čiji naglasak engleskog jezika zvuči poput onog služavke u meksičkoj sapunici.
Trebam li uopće spominjati da definitivno ne uživam kad su Prva ili Druga bolesne, posebno kad moram smišljati čaroliju kojoj ću potonjoj otvoriti usta da uzme lijek?
Dakle, da, postoje trenuci kad s vlastitom djecom ne uživaš, ma koliko ih volio, bilo zato jer su ona sama nešto uradila, bilo zato jer su se vanjske okolnosti tako posložile. Ali kad ti kažu 'ti sad uživaš', uz uobičajeni žar u očima koji govori 'je l' da, je l' da, je l'da?' onda se odjednom osjećaš užasno krivo i na samu pomisao da bi na to pitanje pokušao reći nešto poput 'pa... ponekad i ne.'
Odjednom si nemajka.
Nezahvalna. Ili neposobna.
'Eh, tek ćeš vidjeti što te čeka'
U Lijepoj našoj postoji navika da žene koje su već postale majke plaše one koje će to tek biti (ili koje su to nedavno postale) onim što ih čeka u budućnosti.
Pohvalite se da imate laganu trudnoću – 'Eh, vidjet ćeš ti kako će ti bit' na porodu. Ja sam svoju tri'sšest sati rađala...'
Kažete da vam odlično ide s dojenjem – 'Je, je, a vi'ćeš kad ti zubiće dobije pa ti krene gristi.'
Obznanite da ratujete s djetetom oko jela – 'Ajde, ajde, vidjet ćeš što te poslije čeka.' I onda obično ide ona već krajnje izlizana fraza: 'Znaš, malo dijete mala briga, veliko dijete, velika briga.'
Kao da to inače ne znam.
Sigurno nisam toliko glupa da mislim da će glavni razlog prijepora između mene i moje buduće kćeri tinejdžerice biti taj što je ona digla frku zato jer joj je mrkva narezana na kockice, a ne na kolutiće. Naravno da s godinama i s iskustvom prikupljamo brojna pozitivna iskustva ali isto tako prikupljamo i sve veće i veće probleme. Ne morate mi to crtati.
Da ne pričam da novopečenoj mami dobro dođe malo optimizma. U razumnoj dozi.
'Spavaj kad ti beba spava'
Kronična neispavanost jedna je od čestih boljki novopečenih mama. S Prvom sam, doduše, barem imala toliko sreće da je kao beba vrlo brzo usvojila toliko precizan raspored dojenja da sam skoro pa mogla po njoj satove navijati. Na taj način nisam odmarala mnogo ali sam barem znala, s priličnom sigurnošću, kada ću to moći.
S Drugom je sasvim različita priča. Kaos. Nekad pojede i spava naredna četiri sata, nekad se probudi već nakon niti dvadeset minuta mačkodrijema. Imali smo fazu, kad joj je bilo tamo negdje pet mjeseci, kad bi fino potegnula od deset uvečer do pet, šest ujutro. Sada smo u fazi da noć tijekom koje me je probudila samo jednom i odmah zaspala nakon podoja smatramo supermegaultrauspješnom.
Ipak, besmisao sugestije 'spavaj kad ti beba spava' najviše dolazi do izražaja po danu, naročito ako imate bebu s potpuno nepredvidim rasporedom kao što je Druga. Kad se ona napokon odluči na svoj dnevni san ja bih, teoretski, mogla leći. Na stranu to što imam tu groznu naviku da mogu zaspati samo u mrklom mraku i apsolutnoj tišini.
Ali, ručak se neće sam skuhati.
Odjeća se neće sama ubaciti u veš mašinu.
Tepih se neće sam usisati.
Prozori neće postati sjajni sami od sebe.
Barem ne ako si bez nekakvog baka servisa poput mene. Sve te, a i mnoge druge, kućanske poslove kao novopečena mama uglavnom morate raditi baš onda dok vaše zlato spava. Pa onda, eto, birajte – vaš odmor ili da vam beba puzi po tepihu prepunom mrvica.
'A koliko sad imaš kila?'
S Prvom sam nekako uspjela natući čak 25 kila ali veći dio toga sam nekako skinula u otprilike godinu i pol nakon poroda.
Što se tiče Druge, dobra vijest je ta da sam s njom natukla 'samo' 14 kila.
Loša je ta da se sve te kile punih devet i pol mjeseci nakon poroda i dalje tvrdoglavo drže, i to na najgorem mjestu – u području trbuha i struka.
Drugi porod carskim redom u nizu ostavio je svoj danak, a sigurno nisu pomogle ni činjenica da se ja udebljam kad vidim bilo kakvu vrstu ugljikohidrata na prospektu, ni ona da sam Drugu donijela na svijet s pune 44.
Prije neka dva tjedna doživjela sam neugodnu situaciju. Jedna inače izrazito mršava osoba koja se ne bi udebljala ni da pojede dvokrilni ormar prepun bombona i čvaraka odmjerila me je, zaustavila pogled na području mog struka i upitala me: 'A koliko sad imaš kila?' Promrmljala sam: 'Ne znam' i pogledala na drugu stranu misleći kako će joj to biti dovoljan signal da prestane no ona je nastavila sa spikom kako je njoj dovoljno 'malo manje jesti' da smršavi i kako se neka njena kolegica iz firme strašno udebljala i sad ne može smršaviti jer – pogađate – 'jede previše'.
I koju poruku da ja iz toga izvučem? Osjećala sam se baš šugavo, unatoč tome što dotičnu osobu dovoljno dobro poznajem da znam da njeno pitanje nije postavljeno u lošoj namjeri. Ali znate kako kažu, i put u Pakao popločan je dobrim namjerama. Zato, ljudi, izbjegnite pitanja o kilama, ili barem čekajte da tu temu novopečena mama sama pokrene.
I upamtite, nismo svi holivudske zvijezde i manekenke pa da se već tjedan dana nakon poroda možemo fotografirati sa six-packom ispred ogledala u teretani.
'Kad ćeš sljedeće?'
Još jedno pitanje koje novopečenu mamu može dovesti u nezgodnu situaciju ono je o sljedećem djetetu. Problem s tim pitanjem je što ono uvijek zvuči kao 'Moraš imati sljedeće. Ako nemaš sljedeće dijete, nešto s tobom nije u redu.' Ako ste vi i suprug odlučili da ne želite imati više djece, ovakvim pitanjem dovodite se u situaciju da se morate drugima opravdavati zbog nečeg što je vaša legitimna odluka. Ili morate lagati.
Još gore je ako znate da sljedeće dijete nećete imati zato jer ne možete. U tom slučaju pitanje kao što je 'a kad ćeš sljedeće?' zalazi vrlo duboko u vašu intimu, i to u njen vrlo bolan dio. Zato je pametnije ovakvo pitanje prešutjeti. Ako par koji vas zanima ikad dobije novo dijete, doznat ćete to na vrijeme. Ako ne doznate, to samo znači da nikad niste ni trebali to znati. U nekim slučajevima šutnja je doista zlato.
Ovaj blog upis već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.
Oznake: majka, majcinstvo, komunikacija, pristojnost
14.05.2019. u 16:56 | 2 Komentara | Print | # | ^Evo što trogodišnjaci znaju o novcu
Prva voli ići na piće. Nemam pojma odakle joj taj afinitet obzirom da ni njen otac ni ja nismo baš skloni hodočašćenju po bircevima. Ja sam znala tu i tamo svratiti u jedan kvartovski, nekih pedesetak metara od naše zgrade. Jeftina cuga i vrlo prostrana terasa s ljuljačkama za djecu i toboganom činili su ga idealnim za povremena druženja sa susjedima uz pratnju Prve, sve dok ga nedavno nisu krenuli renovirati. Vjerojatno zauvijek.
Tijekom jednog takvog druženja Prva je podijelila sa mnom svoj plan:
- Mama, ja bih odvela ekipu iz vrtića na piće.
- Zbilja? A koga bi odvela?
- Evu, Jakova, Lauru i Mateja.
- O, pa lijepo. I gdje bi došli?
- Paaaa ovdjeeee!
- Okeeeej. I što bi onda radili?
- Pa pili i razgovarali, kao i svi drugi na piću. (Dobro jutro, Šerloče Mama).
- Što bi pili?
- Cedevitu.
- Ali, Prva, možda bi netko htio popiti nešto drugo...
- Ne!!! Svi bi pili Cedevitu. (Ovaj... OK, moj mali Napoleončiću.)
- A ja bih tu bila s vama?
- Ne. Ti bi išla na posao.
- Bi li onda neka druga mama bila s vama i čuvala vas?
- Ne. Mi bi bili sami.
- Ali Prva... pa ne možete biti sami, vi ste još maleni.
- Pa mamaaaa... pa znamo piti i razgovarati. (Ajde ti obori taj argument. )
- A znaš li ti što ti treba da možeš odvesti ekipu na piće?
- Naravno da znam. Trebaju mi kune. (Opa! Zna! Sunce koje pametno.)
- A tko će ti dati te kune?
- Pa ti.
- A zašto misliš da ću ti ih ja dati?
- Pa zato jer moram platiti piće.
Amen, curo.
Bile su joj tada tri godine. A što trogodišnjaci zapravo znaju o novcu?
Prva je, recimo, brzo shvatila da je potrebno platiti kad odeš na piće ili kad kupiš neku stvar u dućanu. Trebalo joj je, doduše, nešto vremena za shvatiti što ‘platiti’ zapravo znači. U početku je, naime, bila uvjerena da je sama činjenica da je teti na blagajni pokazala proizvod kojeg želi dovoljan da taj isti proizvod bude plaćen. Da nije baš tako shvatila je tek nakon što sam joj objasnila da ništa nismo kupili dok teta mami ne provuče karticu ili ne prihvati njenu gotovinu.
Sada, s četiri godine, već shvaća da postoje prodajna mjesta koja primaju samo gotovinu, ali ne i kreditne kartice. Razumije i da se osim opipljivih proizvoda kao što su vrećica bombona, tetrapak mlijeka ili paketić jagoda plaćaju i određene usluge kao što je, recimo, njen dječji frizer. Ali još uvijek joj je teško pojmiti nužnost plaćanja onih proizvoda i usluga koji u njenom malom svijetu još spadaju u domenu apstraktnog. Tako, na primjer, nema uopće smisla objašnjavati joj da određenom provideru plaćamo korištenje interneta. Ona jednostavno smatra da se internet podrazumijeva.
Sve dok nisam sjela s njom i pojasnila joj stvari smatrala je da se podrazumijeva i da u svakom trenutku mogu dignuti lovu s bankomata. Tako je jednom prilikom poželjela da je odvedemo ni više ni manje nego u - Egipat.
- Uh, Prva, bojim se da to nije baš moguće. Barem ne u ovom trenutku.
- A zašto ne, mama? Voljela bih vidjeti piramide.
- Zato, dušo, jer je putovanje u Egipat skupo. Tata i ja nemamo sada novca za to.
- Ali mama, pa možeš otići do one kutije ispred banke i tamo kupiti kune! Ajde, idemo zajedno!
- Prva, ne ide to baš tako.
Potrudila sam se objasniti joj da na bankomatu možemo dignuti samo onoliko novca koliko smo zaradili. Jasno, time sam neizbježno dovela do razgovora o novoj temi – o vezi između zarađenog novca i rada.
Prvoj nije trebalo dugo da shvati da tata mora raditi točno određen posao za određene ljude da bi mu oni onda dali novac s kojim će kupiti potrepštine poput hrane za sve nas, goriva za svoj auto, pelena za Drugu ili igračaka za nju.
- Tata mora puno raditi da bi meni mogao kupiti to što želim – svako toliko nas počasti ovom mudrošću.
Zanimljivo, ne spominje da JA moram raditi. U ovom trenutku oportunistički izbjegavam tu temu te je planiram načeti kada se vratim s porodiljnog na posao. Nisam baš sigurna da bih djevojčici od četiri godine uspjela objasniti kako je moguće da mama trenutno ne radi jer kod kuće čuva sekicu, ali da za to ipak dobivam nekakav novac od države. Što da velim, komotna sam pa tu temu izbjegavam do daljnjeg. Jednostavno osjećam da za nju nije spremna.
Ali zato definitivno jest spremna za novu lekciju o novcu – neke se stvari mogu kupiti odmah, ali većinu njih treba čekati. Učim je to ne samo zato jer mužu i meni novac ne pada s grane već iz puno važnijih, pedagoških razloga. Nipošto ne želim kod kuće imati razmaženo derle koje će u trenutku dobivati sve što poželi. Želim dijete koje razumije da postoje određene stvari koje ne može dobiti odmah, kao i one koje neće dobiti nikada.
Učim je na taj način još nečemu – poimanju protoka vremena.
- Mama, hitno moram ići frizeru – moja mala damica obožava se frizirati.
- A zašto, Prva?
- Pa pogledaj me. Ne mogu ovakva u vrtić.
- Nda…
- Ali maaamaaaa, želim sada ići mojoj frizerkici - da, zove je ‘frizerkica’. Za krepati.
- Prva, dušo, ne možemo otići sad. Potrebno je naručiti se...
Obzirom da joj je taj put šišanje doista bilo potrebno stvarno sam je i naručila. Kad me je upitala kad ćemo ići, odgovorila sam joj: ‘Ovu subotu’ i tako je dobila priliku brojiti dane do subote i naučiti lekciju – nije dovoljno imati novac da bi nešto kupili. Ponekad to jednostavno treba neko vrijeme čekati. ‘
Važno mi je i da shvati da svi mi obični smrtnici koji nemamo neograničena financijska sredstva, bolje u životu prolazimo ako kupujemo planski. Često je, na primjer, vodim u malu, kvartovsku samoposlugu gdje dobije neku sitnicu. Tu dobiva priliku vježbati postavljanje prioriteta.
- Mama, želim okrugle kekse (tako zove Jaffa kekse) i bočicu Cedevite.
- Žao mi je, ali morat ćeš odlučiti. Okrugli keksi ili Cedevita…
Ponekad sa zadrškom shvati da nije donijela optimalnu odluku. Da je bilo pametnije odlučiti se za nešto drugo. I tako zna da sljedeći put mora pomnije birati.
Za sada je ne opterećujem cijenama. Dovoljno je bistra da shvaća da jedan auto košta više od kilograma jabuka ali još uvijek nema pojma koliko bilo što zapravo košta. Tako mi je, na primjer, ne tako davno rekla da misli da boca Coca Cole od dvije litre košta tri kune, a da jednako tako velika boca Žuje košta čak sto kuna. Vjerujem da će joj poimanje cijena bolje sjesti kad bolje ovlada većim brojevima. Za sada zna brojiti do dvadeset, a ono preko joj je još suviše astraktno. Sladavanje tog aspekta matematike pomoći će joj, vjerujem, i u boljem razumijevanju cijena raznih proizvoda i usluga. Za sada je ovo što zna dovoljno. Prvo treba naučiti hodati da bi se moglo trčati.
Ovaj sadržaj već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.
Oznake: odgoj djece, novac, zarada
04.05.2019. u 16:05 | 3 Komentara | Print | # | ^