'A koliko imaš kila?' Ove stvari nemojte nikad reći novopečenim mamama
Jednom kad dobijete dijete i to obznanite svijetu – što je danas naročito popularno uraditi putem društvenih mreža i što sam, priznajem, i sama učinila za svoj krug virtualnih prijatelja kad sam rodila obje svoje curice – možete očekivati da ćete dobiti hrpu čestitki popraćenih uobičajenim srčekima, balončekima, medekima i raznim drugim sladunjavim tričarijama. Sve te čestitke će, uglavnom, biti iskrene i popraćene lijepim željama. No ubrzo će uslijediti ono od čega će vam se, kao novopečenoj mami, dizati kosa na glavi. Pitanja i komentari koje jednostavno ne želite čuti.
'Ti doma sad uživaš'
Ma nemoj mi reći, Šerloče. Ovo je jedna od onih tvrdnji na koju jednostavno ne možete ponuditi zadovoljavajući odgovor.
Da, naravno da sam preplavljena srećom jer sam dobila dijete.
Da, naravno da to dijete volim i da, naravno da mi je, općenito gledano, s tim djetetom lijepo.
Ako tvoja razina empatije nije negdje na razini Cersei Lannister, takvo što ti je vjerojatno jasno i bez da me pitaš. Čak i ako sam nemaš svoje dijete.
Ali isto tako bi ti trebalo biti jasno da, ma koliko ti vlastito dijete bilo drago, postoje trenuci kad ti s njim i nije baš tako lijepo.
Kad ne uživaš.
Recimo, definitivno nisam uživala na pomisao da me je Druga preksinoć natjerala da ustanem u jedan, u tri i u pet.
Ne uživam ni kad me Prva zamoli da joj nešto pripremim za jelo, ja uložim vrijeme i trud to pripremiti, a ona onda shvati da to 'nije to' i prezrivo odmakne tanjur od sebe.
Ne uživam ni kad petstotridesetičetvrti put moram gledati istu epizodu iritantno didaktičke Dore istražuje čiji naglasak engleskog jezika zvuči poput onog služavke u meksičkoj sapunici.
Trebam li uopće spominjati da definitivno ne uživam kad su Prva ili Druga bolesne, posebno kad moram smišljati čaroliju kojoj ću potonjoj otvoriti usta da uzme lijek?
Dakle, da, postoje trenuci kad s vlastitom djecom ne uživaš, ma koliko ih volio, bilo zato jer su ona sama nešto uradila, bilo zato jer su se vanjske okolnosti tako posložile. Ali kad ti kažu 'ti sad uživaš', uz uobičajeni žar u očima koji govori 'je l' da, je l' da, je l'da?' onda se odjednom osjećaš užasno krivo i na samu pomisao da bi na to pitanje pokušao reći nešto poput 'pa... ponekad i ne.'
Odjednom si nemajka.
Nezahvalna. Ili neposobna.
'Eh, tek ćeš vidjeti što te čeka'
U Lijepoj našoj postoji navika da žene koje su već postale majke plaše one koje će to tek biti (ili koje su to nedavno postale) onim što ih čeka u budućnosti.
Pohvalite se da imate laganu trudnoću – 'Eh, vidjet ćeš ti kako će ti bit' na porodu. Ja sam svoju tri'sšest sati rađala...'
Kažete da vam odlično ide s dojenjem – 'Je, je, a vi'ćeš kad ti zubiće dobije pa ti krene gristi.'
Obznanite da ratujete s djetetom oko jela – 'Ajde, ajde, vidjet ćeš što te poslije čeka.' I onda obično ide ona već krajnje izlizana fraza: 'Znaš, malo dijete mala briga, veliko dijete, velika briga.'
Kao da to inače ne znam.
Sigurno nisam toliko glupa da mislim da će glavni razlog prijepora između mene i moje buduće kćeri tinejdžerice biti taj što je ona digla frku zato jer joj je mrkva narezana na kockice, a ne na kolutiće. Naravno da s godinama i s iskustvom prikupljamo brojna pozitivna iskustva ali isto tako prikupljamo i sve veće i veće probleme. Ne morate mi to crtati.
Da ne pričam da novopečenoj mami dobro dođe malo optimizma. U razumnoj dozi.
'Spavaj kad ti beba spava'
Kronična neispavanost jedna je od čestih boljki novopečenih mama. S Prvom sam, doduše, barem imala toliko sreće da je kao beba vrlo brzo usvojila toliko precizan raspored dojenja da sam skoro pa mogla po njoj satove navijati. Na taj način nisam odmarala mnogo ali sam barem znala, s priličnom sigurnošću, kada ću to moći.
S Drugom je sasvim različita priča. Kaos. Nekad pojede i spava naredna četiri sata, nekad se probudi već nakon niti dvadeset minuta mačkodrijema. Imali smo fazu, kad joj je bilo tamo negdje pet mjeseci, kad bi fino potegnula od deset uvečer do pet, šest ujutro. Sada smo u fazi da noć tijekom koje me je probudila samo jednom i odmah zaspala nakon podoja smatramo supermegaultrauspješnom.
Ipak, besmisao sugestije 'spavaj kad ti beba spava' najviše dolazi do izražaja po danu, naročito ako imate bebu s potpuno nepredvidim rasporedom kao što je Druga. Kad se ona napokon odluči na svoj dnevni san ja bih, teoretski, mogla leći. Na stranu to što imam tu groznu naviku da mogu zaspati samo u mrklom mraku i apsolutnoj tišini.
Ali, ručak se neće sam skuhati.
Odjeća se neće sama ubaciti u veš mašinu.
Tepih se neće sam usisati.
Prozori neće postati sjajni sami od sebe.
Barem ne ako si bez nekakvog baka servisa poput mene. Sve te, a i mnoge druge, kućanske poslove kao novopečena mama uglavnom morate raditi baš onda dok vaše zlato spava. Pa onda, eto, birajte – vaš odmor ili da vam beba puzi po tepihu prepunom mrvica.
'A koliko sad imaš kila?'
S Prvom sam nekako uspjela natući čak 25 kila ali veći dio toga sam nekako skinula u otprilike godinu i pol nakon poroda.
Što se tiče Druge, dobra vijest je ta da sam s njom natukla 'samo' 14 kila.
Loša je ta da se sve te kile punih devet i pol mjeseci nakon poroda i dalje tvrdoglavo drže, i to na najgorem mjestu – u području trbuha i struka.
Drugi porod carskim redom u nizu ostavio je svoj danak, a sigurno nisu pomogle ni činjenica da se ja udebljam kad vidim bilo kakvu vrstu ugljikohidrata na prospektu, ni ona da sam Drugu donijela na svijet s pune 44.
Prije neka dva tjedna doživjela sam neugodnu situaciju. Jedna inače izrazito mršava osoba koja se ne bi udebljala ni da pojede dvokrilni ormar prepun bombona i čvaraka odmjerila me je, zaustavila pogled na području mog struka i upitala me: 'A koliko sad imaš kila?' Promrmljala sam: 'Ne znam' i pogledala na drugu stranu misleći kako će joj to biti dovoljan signal da prestane no ona je nastavila sa spikom kako je njoj dovoljno 'malo manje jesti' da smršavi i kako se neka njena kolegica iz firme strašno udebljala i sad ne može smršaviti jer – pogađate – 'jede previše'.
I koju poruku da ja iz toga izvučem? Osjećala sam se baš šugavo, unatoč tome što dotičnu osobu dovoljno dobro poznajem da znam da njeno pitanje nije postavljeno u lošoj namjeri. Ali znate kako kažu, i put u Pakao popločan je dobrim namjerama. Zato, ljudi, izbjegnite pitanja o kilama, ili barem čekajte da tu temu novopečena mama sama pokrene.
I upamtite, nismo svi holivudske zvijezde i manekenke pa da se već tjedan dana nakon poroda možemo fotografirati sa six-packom ispred ogledala u teretani.
'Kad ćeš sljedeće?'
Još jedno pitanje koje novopečenu mamu može dovesti u nezgodnu situaciju ono je o sljedećem djetetu. Problem s tim pitanjem je što ono uvijek zvuči kao 'Moraš imati sljedeće. Ako nemaš sljedeće dijete, nešto s tobom nije u redu.' Ako ste vi i suprug odlučili da ne želite imati više djece, ovakvim pitanjem dovodite se u situaciju da se morate drugima opravdavati zbog nečeg što je vaša legitimna odluka. Ili morate lagati.
Još gore je ako znate da sljedeće dijete nećete imati zato jer ne možete. U tom slučaju pitanje kao što je 'a kad ćeš sljedeće?' zalazi vrlo duboko u vašu intimu, i to u njen vrlo bolan dio. Zato je pametnije ovakvo pitanje prešutjeti. Ako par koji vas zanima ikad dobije novo dijete, doznat ćete to na vrijeme. Ako ne doznate, to samo znači da nikad niste ni trebali to znati. U nekim slučajevima šutnja je doista zlato.
Ovaj blog upis već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.
Oznake: majka, majcinstvo, komunikacija, pristojnost
14.05.2019. u 16:56 | 2 Komentara | Print | # | ^Ono kad i nisam baš dobra mama
'Biti mama je najteži posao na svijetu.'
'Odgajati djecu teže je od najzahtjevnijeg fakulteta'.
'Što je više djece rodila, to tu ženu više cijenim.'
'Žena daje život i zato je treba poštovati'.
Ovakve i slične fraze čula sam više puta u životu, od raznih ljudi. Da je odgoj djece u najmanju ruku izazovan uvjerila sam se već sada tijekom svog dosadašnjeg kratkog roditeljskog iskustva. Prva me koji put stvarno zna staviti pred zid.
Kad sama poželi nešto pojesti, ja joj to pripremim, a ona onda to prezrivo odbije.
Kad očajnički želim da požuri jer ćemo negdje zakasniti, a ona se ukopa u mjestu.
Kad joj nešto govorim i shvatim da govorim kroz nju.
Kad prkosi na način na koji nitko ne prkosi.
Kad mi kroz plač pokušava reći što je u datom trenutku smeta, ali ne nalazi prave riječi pa joj ne znam pomoći.
Da se razumijemo, imamo ona i ja dobrih trenutaka.
Recimo, lijepo nam ide kad je učim kuhati, pisati slova, crtati ili prepoznati razne vrste životinja.
Ponosna sam i na činjenicu da je Prva vrlo pristojna djevojčica koja se ustručava reći 'dobar dan', 'do viđenja', 'hvala' i 'molim.'
Dragovoljno pomaže u čišćenju, zna lijepo postaviti stol i uvijek odnese svoj tanjur kad je gotova s jelom.
Rijetko je se treba tjerati da ode na spavanje. Ona u pravilu u krevet odlazi sama.
I volim kad mi kažu da sam dobra mama.
Kad od mene traže savjet.
Kad mi kažu da su iz mog primjera odgajanja nešto naučili.
Unatoč svemu tome, ne volim kad me stavljaju na neku vrstu pjedestala naprosto zbog činjenice da sam rodila i nekog odgajam.
Nekome to možda laska, meni ne.
Jer kad mi poručuju da sam turbo-mega-super naprosto zato jer sam mama, i da su sve mame turbo-mega-super naprosto zato jer su mame, meni to stvara grozan pritisak.
Da stalno moram biti turbo-mega super naprosto zato jer sam mama.
A ja nisam uvijek turbo-mega-super kao mama.
Štoviše, nekad znam biti baš katastrofa.
Evo, danas sam, na primjer, otišla do svoje firme pokupiti karte za jednu dječju predstavu od kolegice. Firma je na sasvim drugom kraju grada od moje kuće. Povela sam Drugu sa sobom kako bih je potrebi mogla podijiti, ali sam kod kuće zaboravila njene pelene.
Kad sam shvatila, osjećala sam se ko plavuša iz vica.
Glupo.
Srećom, Druga je odlučila ne obavljati nuždu dok smo bile vani i tako me spasila od vlastite gluposti.
Ne tako davno otišla sam s njom u obližnji Kaufland. Autom. Ona je bila u 'jaju' u kojem se vozi dojenčad prije nego počne sjediti. U dućanu sam u jednoj ruci nosila 'jaje', a drugom sam vukla košaricu.
Uzela sve što mi treba, došla na blagajnu, platila, odšetala do lifta koji je dvadesetak metara dalje, ušla u njega i... shvatila da mi je beba ostala na blagajni. U 'jaju'.
Nda.... ono kad zadihano juriš natrag što te brže noge nose, brzo hvataš dijete koje, srećom, nije ni skužilo da me tih pola minute, minutu nema i svim silama nastojiš izbjeći poglede ljudi od kojih neki govore 'ajme, sirota', a drugi 'gluuuuupača.'
I znaš da imaju pravo.
Ni s Prvom uvijek ne zaslužujem nagradu za majku godine.
Recimo, više puta sam joj zaboravila odnijeti pidžamicu u vrtić.
Zaboravim joj i papučice kad preko vikenda odu doma na pranje.
U žurbi se ne sjetim kupiti joj sirup protiv kašlja.
Prenaglim u reakciji na neku njenu nepodoštinu.
Nisam uvijek onoliko strpljiva koliko bih trebala biti.
Sve u svemu, kao mama imam kako dobrih trenutaka, tako i onih loših.
Nije mi svaki dan isti i ne reagiram u svakoj situaciji jednako.
Nisam savršena.
Nisam nikakva turbo-mega-super mama već samo obična mama kojoj nekad i ne ide tako dobro.
I zato ne volim biti na pjedestalu zbog vlastitog majčinstva.
Preferiram jedan realniji, uravnoteženiji pristup ka majčinstvu koji će pomoći u razbijanju mita o majci kao nekakvog polu-nadnaravnom biću koje uvijek nasmiješeno, blažena izraza lica, suvereno riješava sve probleme s djecom u nekakvom stanju majčinskog zena.
Kako već rekoh, ja sam samo obična mama.
Oznake: odgoj djece, majka, majcinstvo, drustvo
05.12.2018. u 21:50 | 5 Komentara | Print | # | ^Kako mi je moja beba očitala lekciju
Kad sam doznala da čekam Drugu, nisam bila nimalo oduševljena. Znam, takvo što nije baš popularno reći u ovoj zemlji, naročito ne pred onima koji pripadaju konzervativnijim krugovima gdje se njeguje marijanski kult žene koja vrijedi samo kad postane majka i koja se za svoju djecu mora žrtvovati do posljednjeg atoma.
Na pobačaj nisam pomislila ni u djeliću milisekunde.
Ali da sam se poprilično prepala, bogami, jesam.
Prva pomisao bila mi je:
'Ajme meni, pa ja imam 44 godine.'
Dobni rizik.
Genetika.
Kromosomi.
Down.
Trisomije.
Briga o djetetu s posebnim potrebama.
Dijete s posebnim potrebama koje ima starije roditelje.
Povećani dobni rizik od trisomija do te mjere me je prestrašio da sam novac kojeg nemam potrošila na Harmony test.
U 13. tjednu trudnoće doznala sam da čekam djevojčicu i da s njenim kromosomima sve štima.
To je bilo itekakvo olakšanje.
Unatoč tome, za razliku od trudnoće s Prvom gdje sam čitavo vrijeme bila u nekom stanju opuštenog blaženstva, u trudnoći s Drugom je taj osjećaj blaženstva izostao.
Sad kad su nestale brige o trisomijama, moje misli morile su neke druge.
Dob do koje trebamo biti dovoljno vitalni da othranimo to dijete.
Mali stan.
Ne baš bajna financijska situacija.
Skoro pa nepostojeći baka-servis.
Već sam počela samoj sebi ići na živce s tim spontanim traženjem razloga koji bi mi trebali reći: 'Užasno je glupo što sad čekaš dijete. Trebala si biti pametnija.'
A onda je došao dan kad se rodila Druga. Hitnim carskim rezom.
Medicinska sestra donijela mi ju je nekoliko sati nakon poroda, kako to inače biva kod djece rođene na taj način.
Trebalo joj je svega nekoliko minuta da me bespovratno osvoji.
Kratko se podojila, a onda je naslonila glavicu na moju dojku i umazila se. Ono što je njena starija sestra prvi put uradila tek s dva mjeseca, Druga je uradila odmah.
Kao da mi na nekoj duboko podsvjesnoj, instinktivnoj razini želi poručiti: 'Ja sam tu da me voliš.'
Od onda je prošlo nešto više od četiri mjeseca. Sada već mogu reći da sam dobila bebu koja bi se po nekim kriterijima mogla okarakterizirati kao zahtjevna. Barem to jest u odnosu na svoju stariju sestru s kojom je sve nekako išlo po pe-esu.
Češće jede, i to uglavnom u nepravilnim razmacima (tek se nedavno noćno spavanje ustalilo).,
Puno više želi biti po rukama.
Traži da je se mazi, ljuljuška, da joj se priča.
Da se na nju obrati pažnja.
Manje je samodostatna no što je njena sestra bila u istoj dobi.
I sada razumijem zašto je to tako.
Dijete poput Druge više fizički umara ali baš takva, pomalo zahtjevna bebica vam se prije uvuče pod kožu.
Trebate imati srce od kamena da ludo ne zavolite to malo biće koje evidentno obožava vaš glas i vaš dodir i koje u vas od prvog dana gleda kao u najobožavanije božanstvo.
Uz to, odgovorno tvrdim da nikad nisam vidjela bebu koja se toliko smije kao Druga.
Prvi smješkovi krenuli su sa šest tjedana i od onda se smije - više manje stalno. Dugo su to bili osmjesi samo izrazima lica, a nedavno se počela smijati na glas.
Glasno.
Od srca.
Kad je čovjek gleda tako veselu ne može ne pomisliti:
'Ovo dijete se tako veseli životu.'
I onda shvatite da odluka da je donesete na svijet uopće nije bila glupa, unatoč svim nekakvim hladnim, racionalnim razlozima koji možda govore suprotno.
Zapravo je to bila možda i najpametnija odluka u mom životu.
Da, stan je mali, novac ne pada s grane i nismo sigurni da je sve što budućnost nosi bajno ali jedan njen začuđeni pogled i srdačan osmjeh govore: 'To je vrijedno rizika.'
Moja beba mi je, i ne znajući, očitala lekciju.
Beba mi je gladna - strah svih strahova jedne mame
Druga me je neki dan ugodno iznenadila.
Počelo je u subotu, negdje oko šest ujutro. Probudila sam se prilično ukočena jer sam, po običaju, zaspala na ne baš udobnom kauču pored bebine zipke koja se, zbog nedostatka prostora, nalazi u dnevnoj sobi. U malo više od tri mjeseca koliko je Druga s nama, svakog jutra - a često i usred noći - budi me njen plač.
Ovaj put probudila sam se sama. Valjda me vražji kauč doveo do krajnjih granica. Ustala sam i pogledala prema zipki, da vidim kako je Druga, a kad tamo...
Ona leži unutra, potpuno budna! I igra se! Šuteći!
- Eto. Nakon malo više od tri mjeseca smo to dočekali - pohvalila sam se mužu oko dva sata kasnije, kad se i on probudio. - Naša bebica je počela biti sebi samodovoljna.
- Odlično.
Oduševljenje broj dva uslijedilo je par sati kasnije.
Mladu gospodičnu ostavila sam, na kratko, na onom istom kauču dok sebi u kuhinji - iz koje se proteže pogled pravo prema kauču - otišla natočiti si piće. Ostavila sam je tik uz naslon za leđa, na trbuhu, kako bi vježbala dizanje glavice koje joj sada, doduše, već ide odlično. Izvukla sam bocu mineralne iz hladnjaka, natočila si, otpila gutljaj i bacila pogled prema kauču. A tamo...
Ona leži na leđima!
Okrenula se.
Sama.
Prvi put.
Kasnije je to još jednom ponovila.
Muž i ja smo bili oduševljeni jer se, prema tablicama motoričkog razvoja bebe, takvo što može očekivati tek s četiri mjeseca.
Divno.
I tako je, u atmosferi općeg oduševljenja, subotu zamijenila nedjelja.
Ujutro je još sve bilo super. Cikila je, mazila se, gugutala i fino zaspala. Negdje oko dva popodne se probudila i krenula na cicu.
Stavi je usta, puvuče dva puta i... pljuc van i udri u plač.
Neće više tu cicu.
Stavim je na drugu - obično to pali.
Opet ista priča. Cuc-cuc dva puta, pljune van i urla.
Dignem je na rame, u vertikalni položaj, smiri se.
- Muči je želučić - zaključili smo muž i ja. Da ima Holmesa i Watsona za starce ne bi došli do tako epskog zakjučka.
Kod Druge ti napadaji plača uzrokovani probavnim smetnjama obično traju oko pet minuta i onda prestanu.
Ovaj put je to trajalo četiri sata.
Čitavo to vrijeme evidentno je pokazivala da umire od gladi, ali da zbog bola ne može mirno jesti.
Na trenutke nije više pomagao ni vertikalni položaj.
Mene je već lagano oblio hladni znoj, i to ne samo zbog činjenice da me bole križa od silnog nošenja bebe- naime, vertikalni položaj je palio (kad je palio) samo do stojim, ne i dok sjedim.
- Beba mi ništa ne jede već satima.
Izgovorila sam tu rečenicu užasnuta. I onda sam konačno shvatila...
Konačno sam shvatila zašto me moja majka godinama živcirala do maksimuma rečenicom: 'Jesi li jela?'
Gdje god da odem, što god da radim, toj ženi je prvo pitanje uvijek bilo: 'Jesi li jela?'
- Ne, mama, odlučila sam se izgladnjivati - odgovorila bih joj kolutajući očima. - NARAVNO da sam jela, nego što bih?
Da sam u takvom trenutku spašavala svijet od vanzemaljske invazije, mojoj mami bi prvo pitanje bilo: 'A jesi li jela?'
Uffff, kako to ide na živce. ČEMU?
Slušajući svoju bebu kako plače napokon mi je sinulo.
To je iskonski strah.
Strah koji prkosi obrazovanju.
Strah koji prkosi svemu što si pročitala na internetu.
Strah koji prkosi svemu što su ti drugi rekli ili napisali.
Strah koji nadilazi zdrav razum.
Strah da ti dijete neće jesti.
Strah da zato neće preživjeti.
Taj strah nadilazi sve.
U takvom momentu zaboraviš da NITI JEDNO tromjesečno dijete nije permanentno odbilo dojku.
Zaboraviš da NITI JEDNO tromjesečno dijete nije imalo ama baš nikakve zdravstvene posljedice jer u datom trenutku nije jelo četiri sata u nizu. Kvragu, Druga sad toliko spava noću, u komadu. Dakle, MOŽE preživjeti bez cice četiri sata u nizu. U čemu je onda bila razlika?
Ne znam...
Valjda u tom glasnom plaču.
U osjećaju nemoći i nekompetencije jer ne mogu nahraniti vlastito dijete.
Šugav osjećaj.
U konačnici se smirila i prihvatila cicu.
Bol se smirila i nestala je kako je i došla.
Ona ponovno redovno jede i sve je u savršenom redu.
Neka tako i ostane.
Oznake: beba, majka, odgoj djece
10.10.2018. u 11:03 | 2 Komentara | Print | # | ^Ja nisam supermama superdjeteta
Dok se još nisam razmnožila, išlo mi je na jetra kad drugi roditelji hvale svoju djecu postignućima koja sam smatrala trivijalnim.
Marko je naučio papati žlicom.
Maja je naučila kakati na tutu.
Sven sad zna reći 'r'.
Lara može brojiti do 10.
Filip zna držati telefonsku slušalicu i reći 'bok, bako'.
Eva može sama obuti cipele.
'Ma dajte molim vas, pa to su stvari koje svi kad tad svladaju, što je tu tako posebno?' svaki put bih pomislila i trudila se ne zakolutati očima.
Od kako se Prva rodila, više ne kolućem očima na takve stvari, iz vrlo jednostavnog razloga: i sama ih činim. Dobro, nisam se pretvorila u jednu od onih frikuša koje na Facebook dnevno stave petnaest fotografija govna svog djeteta u tuti i pišu komentare u stilu 'aaaaa, njegovo malo govaaaaance hešteg kakali smo' i nemam potrebu sa svijetom podijeliti baš svaki aspekt njenog osobnog napretka.
Ali da osjećam ponos zbog svakog njenog, pa čak i naoko trivijalnog, postignuća - osjećam. Ono što mi je prije bilo nezamislivo, sada mi je sasvim normalno. Zato sam, recimo, prije nekih mjesec dana cvala kad sam shvatila da se zna služiti nožem dok jede.
Dakle, da, ponosim se postignućima svog djeteta i razumijem da se i drugi ponose. I to mi je sad super.
Ono što mi nije super je kad neki svim silama nastoje svoje dijete prikazati kao nekakvog vunderkinda. Ili barem kao uspješnijeg od vašeg.
Vaše dijete zna koristiti nož dok jede.
Njihovo već nožem guli krumpire.
Vaše dijete zna pročitati skoro sva slova u abecedi.
Njihovo ih već i piše.
Vaše dijete može otpjevati hrpu dječjih pjesmica bez greške.
Nihovo rastura Stairway to Heaven.
Vaše dijete je naučilo nacrtati krug.
Njihovo je naučilo spojiti četiri kruga u znak za Audi i nacrtati auto oko njega.
Nije da mi smeta što je neko dijete (u bilo kojem aspektu) uspješnije od Prve. Ali ne razumijem potrebu za napuhavanjem dječjih postignuća da bi se nekog pokušalo impresionirati.
Otvoreno ću reći: Prva je verbalno vrlo napredna. Sa svoje tri i pol godine izražava se kao dijete od pet, šest. Ali ne mogu za sad reći da je ona nekakav wunderkind.
Da, zna glasom oponašati Vivaldijevo Proljeće (pobrala je to u Malim Einsteinima) ali ne mislim da je zato glazbeno čudo od djeteta.
Zna jako šutnuti loptu nogom ali nije da u njoj baš vidim budućeg Luku Modrića.
Voli slikati vodenim bojama ali u dobrom dijelu slučajeva to su neartikulirani oblici.
Zna brojiti do 20 ali s nekim slovima šteka... i unatoč tome što voli priče, ne pretrgava se da nauči čitati.
Ona je, bez sumnje, jedna vrlo pametna, šarmantna i simpatična djevojčica.
Obična djevojčica, ne dijete-čudo.
I meni je to u redu.
U redu će mi biti i ako jednog dana na površinu ispliva nekakav čudestan talent, u redu mi i ako se takvo što nikad ne pojavi.
Jedino što mi je važno je da je zdrava, sretna i voljena.
Nemam potrebu ni sebe prikazivati kao nekakvu supermamu koja bez frke uspjeva riješiti svaki odgojni problem i koja nikad ne izgubi živce.
Prva je, recimo, do savršenstva dovela svoje umijeće ignoriranja kad joj to odgovara. I da, nekad mi to užasno digne tlak.
Digne mi tlak i njena ubitačna tvrdoglavost.
Nemam pojma kako je natjerati pojesti neke stvari. Ponekad me zbedira kad je u vrtiću neka klopa oduševi, a doma je ne želi taknuti. Je, znam, svi su klinci takvi i u vrtiću podlegnu pritisku vršnjaka, al' opet...
Ne mislim da sa tri i pol treba znati čitati ali voljela bih da ima INTERESA za čitanje. Pokušavam raznim metodama ali, eto, za sad nisam uspješna.
I tako... ima dana kad nam ide sjajno, ima dana kad baš i ne ide.
Nema smisla praviti se da je uvijek sve dobro.
Jer ako ti progovoriš o problemima u roditeljstvu, progovorit će i druga mama.
Kad smo već kod toga, meni je mrak vrijeme koje s Prvom i Drugom provodim u parkiću preko puta naše zgrade. Tamo Druga provodi vrijeme na cici, a Prva se igra sa svojim frendicama iz vrtića. Mi mame i tate ih čuvamo i čavrljamo. Tema razgovora su, jasno, uglavnom djeca.
I onda svašta čujete.
I ako imate sreće da ste u društvu iskrenog, otvorenog roditelja shvatit ćete da niste jedini koji se nose s određenim problemima u odgoju.
Prva ne želi ići spavati, ne želi ni njihovo dijete.
Prva je tvrdoglava, tvrdoglava je i njihova.
Prva vrišti,vrišti i njihova.
I tako shvatite.
S vašom klinkom je sve u redu.
I s vama je sve u redu.
Niste potpuni fail kao roditelj.
Niste sami.
To je jedan od razloga i zašto sam pokrenula ovaj blog. Da pokažem da nismo svi supermame superdjece.
Ali i mi obične mame znamo voljeti.
U konačnici je djeci jedino to važno.
Oznake: odgoj djece, majka, talent
18.09.2018. u 20:38 | 5 Komentara | Print | # | ^