Dok se još nisam razmnožila, išlo mi je na jetra kad drugi roditelji hvale svoju djecu postignućima koja sam smatrala trivijalnim.
Marko je naučio papati žlicom.
Maja je naučila kakati na tutu.
Sven sad zna reći 'r'.
Lara može brojiti do 10.
Filip zna držati telefonsku slušalicu i reći 'bok, bako'.
Eva može sama obuti cipele.
'Ma dajte molim vas, pa to su stvari koje svi kad tad svladaju, što je tu tako posebno?' svaki put bih pomislila i trudila se ne zakolutati očima.
Od kako se Prva rodila, više ne kolućem očima na takve stvari, iz vrlo jednostavnog razloga: i sama ih činim. Dobro, nisam se pretvorila u jednu od onih frikuša koje na Facebook dnevno stave petnaest fotografija govna svog djeteta u tuti i pišu komentare u stilu 'aaaaa, njegovo malo govaaaaance hešteg kakali smo' i nemam potrebu sa svijetom podijeliti baš svaki aspekt njenog osobnog napretka.
Ali da osjećam ponos zbog svakog njenog, pa čak i naoko trivijalnog, postignuća - osjećam. Ono što mi je prije bilo nezamislivo, sada mi je sasvim normalno. Zato sam, recimo, prije nekih mjesec dana cvala kad sam shvatila da se zna služiti nožem dok jede.
Dakle, da, ponosim se postignućima svog djeteta i razumijem da se i drugi ponose. I to mi je sad super.
Ono što mi nije super je kad neki svim silama nastoje svoje dijete prikazati kao nekakvog vunderkinda. Ili barem kao uspješnijeg od vašeg.
Vaše dijete zna koristiti nož dok jede.
Njihovo već nožem guli krumpire.
Vaše dijete zna pročitati skoro sva slova u abecedi.
Njihovo ih već i piše.
Vaše dijete može otpjevati hrpu dječjih pjesmica bez greške.
Nihovo rastura Stairway to Heaven.
Vaše dijete je naučilo nacrtati krug.
Njihovo je naučilo spojiti četiri kruga u znak za Audi i nacrtati auto oko njega.
Nije da mi smeta što je neko dijete (u bilo kojem aspektu) uspješnije od Prve. Ali ne razumijem potrebu za napuhavanjem dječjih postignuća da bi se nekog pokušalo impresionirati.
Otvoreno ću reći: Prva je verbalno vrlo napredna. Sa svoje tri i pol godine izražava se kao dijete od pet, šest. Ali ne mogu za sad reći da je ona nekakav wunderkind.
Da, zna glasom oponašati Vivaldijevo Proljeće (pobrala je to u Malim Einsteinima) ali ne mislim da je zato glazbeno čudo od djeteta.
Zna jako šutnuti loptu nogom ali nije da u njoj baš vidim budućeg Luku Modrića.
Voli slikati vodenim bojama ali u dobrom dijelu slučajeva to su neartikulirani oblici.
Zna brojiti do 20 ali s nekim slovima šteka... i unatoč tome što voli priče, ne pretrgava se da nauči čitati.
Ona je, bez sumnje, jedna vrlo pametna, šarmantna i simpatična djevojčica.
Obična djevojčica, ne dijete-čudo.
I meni je to u redu.
U redu će mi biti i ako jednog dana na površinu ispliva nekakav čudestan talent, u redu mi i ako se takvo što nikad ne pojavi.
Jedino što mi je važno je da je zdrava, sretna i voljena.
Nemam potrebu ni sebe prikazivati kao nekakvu supermamu koja bez frke uspjeva riješiti svaki odgojni problem i koja nikad ne izgubi živce.
Prva je, recimo, do savršenstva dovela svoje umijeće ignoriranja kad joj to odgovara. I da, nekad mi to užasno digne tlak.
Digne mi tlak i njena ubitačna tvrdoglavost.
Nemam pojma kako je natjerati pojesti neke stvari. Ponekad me zbedira kad je u vrtiću neka klopa oduševi, a doma je ne želi taknuti. Je, znam, svi su klinci takvi i u vrtiću podlegnu pritisku vršnjaka, al' opet...
Ne mislim da sa tri i pol treba znati čitati ali voljela bih da ima INTERESA za čitanje. Pokušavam raznim metodama ali, eto, za sad nisam uspješna.
I tako... ima dana kad nam ide sjajno, ima dana kad baš i ne ide.
Nema smisla praviti se da je uvijek sve dobro.
Jer ako ti progovoriš o problemima u roditeljstvu, progovorit će i druga mama.
Kad smo već kod toga, meni je mrak vrijeme koje s Prvom i Drugom provodim u parkiću preko puta naše zgrade. Tamo Druga provodi vrijeme na cici, a Prva se igra sa svojim frendicama iz vrtića. Mi mame i tate ih čuvamo i čavrljamo. Tema razgovora su, jasno, uglavnom djeca.
I onda svašta čujete.
I ako imate sreće da ste u društvu iskrenog, otvorenog roditelja shvatit ćete da niste jedini koji se nose s određenim problemima u odgoju.
Prva ne želi ići spavati, ne želi ni njihovo dijete.
Prva je tvrdoglava, tvrdoglava je i njihova.
Prva vrišti,vrišti i njihova.
I tako shvatite.
S vašom klinkom je sve u redu.
I s vama je sve u redu.
Niste potpuni fail kao roditelj.
Niste sami.
To je jedan od razloga i zašto sam pokrenula ovaj blog. Da pokažem da nismo svi supermame superdjece.
Ali i mi obične mame znamo voljeti.
U konačnici je djeci jedino to važno.
Post je objavljen 18.09.2018. u 20:38 sati.