Ono kad i nisam baš dobra mama
'Biti mama je najteži posao na svijetu.'
'Odgajati djecu teže je od najzahtjevnijeg fakulteta'.
'Što je više djece rodila, to tu ženu više cijenim.'
'Žena daje život i zato je treba poštovati'.
Ovakve i slične fraze čula sam više puta u životu, od raznih ljudi. Da je odgoj djece u najmanju ruku izazovan uvjerila sam se već sada tijekom svog dosadašnjeg kratkog roditeljskog iskustva. Prva me koji put stvarno zna staviti pred zid.
Kad sama poželi nešto pojesti, ja joj to pripremim, a ona onda to prezrivo odbije.
Kad očajnički želim da požuri jer ćemo negdje zakasniti, a ona se ukopa u mjestu.
Kad joj nešto govorim i shvatim da govorim kroz nju.
Kad prkosi na način na koji nitko ne prkosi.
Kad mi kroz plač pokušava reći što je u datom trenutku smeta, ali ne nalazi prave riječi pa joj ne znam pomoći.
Da se razumijemo, imamo ona i ja dobrih trenutaka.
Recimo, lijepo nam ide kad je učim kuhati, pisati slova, crtati ili prepoznati razne vrste životinja.
Ponosna sam i na činjenicu da je Prva vrlo pristojna djevojčica koja se ustručava reći 'dobar dan', 'do viđenja', 'hvala' i 'molim.'
Dragovoljno pomaže u čišćenju, zna lijepo postaviti stol i uvijek odnese svoj tanjur kad je gotova s jelom.
Rijetko je se treba tjerati da ode na spavanje. Ona u pravilu u krevet odlazi sama.
I volim kad mi kažu da sam dobra mama.
Kad od mene traže savjet.
Kad mi kažu da su iz mog primjera odgajanja nešto naučili.
Unatoč svemu tome, ne volim kad me stavljaju na neku vrstu pjedestala naprosto zbog činjenice da sam rodila i nekog odgajam.
Nekome to možda laska, meni ne.
Jer kad mi poručuju da sam turbo-mega-super naprosto zato jer sam mama, i da su sve mame turbo-mega-super naprosto zato jer su mame, meni to stvara grozan pritisak.
Da stalno moram biti turbo-mega super naprosto zato jer sam mama.
A ja nisam uvijek turbo-mega-super kao mama.
Štoviše, nekad znam biti baš katastrofa.
Evo, danas sam, na primjer, otišla do svoje firme pokupiti karte za jednu dječju predstavu od kolegice. Firma je na sasvim drugom kraju grada od moje kuće. Povela sam Drugu sa sobom kako bih je potrebi mogla podijiti, ali sam kod kuće zaboravila njene pelene.
Kad sam shvatila, osjećala sam se ko plavuša iz vica.
Glupo.
Srećom, Druga je odlučila ne obavljati nuždu dok smo bile vani i tako me spasila od vlastite gluposti.
Ne tako davno otišla sam s njom u obližnji Kaufland. Autom. Ona je bila u 'jaju' u kojem se vozi dojenčad prije nego počne sjediti. U dućanu sam u jednoj ruci nosila 'jaje', a drugom sam vukla košaricu.
Uzela sve što mi treba, došla na blagajnu, platila, odšetala do lifta koji je dvadesetak metara dalje, ušla u njega i... shvatila da mi je beba ostala na blagajni. U 'jaju'.
Nda.... ono kad zadihano juriš natrag što te brže noge nose, brzo hvataš dijete koje, srećom, nije ni skužilo da me tih pola minute, minutu nema i svim silama nastojiš izbjeći poglede ljudi od kojih neki govore 'ajme, sirota', a drugi 'gluuuuupača.'
I znaš da imaju pravo.
Ni s Prvom uvijek ne zaslužujem nagradu za majku godine.
Recimo, više puta sam joj zaboravila odnijeti pidžamicu u vrtić.
Zaboravim joj i papučice kad preko vikenda odu doma na pranje.
U žurbi se ne sjetim kupiti joj sirup protiv kašlja.
Prenaglim u reakciji na neku njenu nepodoštinu.
Nisam uvijek onoliko strpljiva koliko bih trebala biti.
Sve u svemu, kao mama imam kako dobrih trenutaka, tako i onih loših.
Nije mi svaki dan isti i ne reagiram u svakoj situaciji jednako.
Nisam savršena.
Nisam nikakva turbo-mega-super mama već samo obična mama kojoj nekad i ne ide tako dobro.
I zato ne volim biti na pjedestalu zbog vlastitog majčinstva.
Preferiram jedan realniji, uravnoteženiji pristup ka majčinstvu koji će pomoći u razbijanju mita o majci kao nekakvog polu-nadnaravnom biću koje uvijek nasmiješeno, blažena izraza lica, suvereno riješava sve probleme s djecom u nekakvom stanju majčinskog zena.
Kako već rekoh, ja sam samo obična mama.
Oznake: odgoj djece, majka, majcinstvo, drustvo
05.12.2018. u 21:50 | 4 Komentara | Print | # | ^